36310

Muftija Beogradski





Priča o spaljivanju Bajrakli džamije u Beogradu skoro je ispričana. Počinitelji se znaju, iako nikada neće biti otkriveni, a poznati su i motivi, iako se o njima zapravo ne govori. Nije posljednja beogradska džamija spaljena zbog onoga što su tih dana albanski divljaci činili na Kosovu. Koliko god nepametno bilo razloge današnjim događajima tražiti u dalekoj prošlosti, čini se, ipak, da je oganj pripremljen prije sto i pedeset godina, pa i više, kada su nestajali svi vjerski i duhovni znakovi islama po Srbiji, a od turskih stoljeća nastavile postojati samo kule, utvrde i česme, te imena kojima su bila zaboravljena značenja. A ako čak i nije tako, te ako je nekog stvarnog društvenog smisla bilo u stoljetnome preživljavanju Bajrakli džamije, tada je ona stvarno zapaljena kad i bezbroj džamija s bosanske strane Drine, dakle u našim devedesetim. Istina, nije planula kad i Aladža u Foči, ali čini se da je riječ samo o tehničkome detalju.



Priča je, kažem, skoro ispričana, ali bi ju, ipak, valjalo izreći do kraja. Zašto Bajrakli džamija nije planula kad je i zapaljena? Odgovor je, sigurno, u dobrim vezama Miloševićevoga režima s vladama pojedinih muslimanskih zemalja, uglavnom nostalgičnima prema Titovoj nesvrstanosti i imenu Jugoslavije. Ali bilo je tu još nečega. Beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je već u vrijeme napada na Vukovar jasno deklarirao svoj patriotizam kritizirajući u novinskim intervjuima vlast u Zagrebu, a ponešto je znao prozboriti i o "fanatiziranim ustaškim bojovnicima" u opkoljenome gradu. Oštro bi reagirao na tvrdnje kako među takvima ima i muslimana.



U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu muftija je ostao, manje ili više, dosljedan. Kad ga je 1994. u beogradskome bulevarskom tjedniku Argument upitalo za nacionalnost, efendija Jusufspahić odgovorio je da je on Jugoslaven. Nije negirao srpske zločine u Bosni, ali je svu svoju mudrost ulagao u pokušaje da ih nikome ne pripiše. Ni Miloševićevim vlastima, ni Radovanu Karadžiću, ni ovim ili onim paravojskama. Kada bi se našao u verbalnome škripcu i bezizlazu, pribjegavao je vječitoj frazi Božjih slugu: Allah će svakome suditi za ono što je učinio!



Godinama sam izrezivao i sakupljao svaki članak u kojem bi se pojavilo muftijino ime. Bio mi je zanimljiv njegov lik, više zbog fikcije koju je proizvodio nego zbog uloge koju je mogao imati u stvarnosti. Prvo što sam prema efendiji Jusufspahiću osjetio bila je odvratnost - tada je gorio Vukovar!, ali kada je planula Bosna, Hamdijin ummet i hramovi, pomislio sam da on to pokušava spasiti svoje zvanje i svoju džamiju. Način na koji je to činio, svakako nije bio čestit, ali zar je moglo biti čestitoga načina u takvim vremenima? I bi li muftija Jusufspahić bolje učinio da je ostavio ono malo svojih vjernika i otišao, recimo, u Sarajevo, Žepu, Srebrenicu?



U raznim fazama rata događalo se da protjerani narod, uglavnom iz okolice Zvornika, stigne u Beograd. Jedini od koga su mogli očekivati pomoć bio je efendija Jusufspahić. Nahranio bi ih, sakrio pod džamijski krov i čuvao koliko je trebalo. Šta preteže na ljudskoj vagi: spašavanje tih ljudi ili riječ pohvale njihovim ubojicama?



Ali bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće nađu mjesta.



To bi, meni se čini, bila priča o beogradskome muftiji Hamdiji Jusufspahiću da mu na kraju nije izgorjela džamija. Očito ju sam nije mogao sačuvati, a više nije bilo Miloševića i njegovih nesvrstanih prijatelja. Nakon što sam čuo da je izgorjela, a da ju muftija nije branio svojim životom - što ne bih očekivao da pred svojim hramom čini ijedan imam, pop ili svećenik, osim onoga koji je prethodno svoj svjetovni obraz bacio u prašinu - zanimalo me je šta će Jusufspahić sad izjaviti. U prvi mah optužio je beogradsku žandarmeriju da je bila u dosluhu i mobitelskoj vezi sa zločincima, potom se okomio na vlasti, da bi na kraju zavapio kako je konačno uništena njegova vjerska zajednica.



Međutim, uslijedili su i njegovi opsežniji intervjui. Pa je rekao da njemu nitko u Srbiji nije neprijatelj, "ni Vojislav Šešelj mi nije neprijatelj". Lijepo je govorio o Titu, a sjetno o Slobodanu Miloševiću. Pravdao je Miloševića što ga nikada nije primio dok je bio predsjednik, jer jest, privatno, malo prije nego što će biti deportiran u Haag. Dok je sve to govorio, i još puno preko toga, muftija Jusufspahić nije spašavao narod, jer takvih kojima treba njegova pomoć, srećom, danas nema, a niti je spašavao Bajrakli džamiju, jer ni nje više nije bilo. Nekoliko dana nakon što se lijepo izrazio o Šešelju, stigli su efendiji izrazi bodrenja lično od Tomislava Nikolića, zvanog Toma Grobar. Lijepe riječi bile su iskrene, bez imalo ironije.



Tako, eto, završava priča o jednom neobičnom čovjeku. Ne vjerujem da će me zanimati nastavak. Moj posljednji dojam o muftiji Jusufspahiću sličan je priči o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. I nije.



Iz knjige:Sarajevski Marlboro

autor:Miljenko Jerkovic