36310

Moj babo Alija...

Bakir Izetbegović



Vidjelo se da Alah moga oca za nešto priprema: kad su nas napali Srbi i Hrvati, svojom genijalnom politikom spasio je Bosnu









Bakir Izetbegović, sin pokojnog bošnjačkog vođe Alije Izetbegovića, potpredsjednik SDA, kojeg smatraju najmoćnijim čovjekom te stranke, a mnogi ga drže i najutjecajnijim muslimanskim političarom u Bosni, često na udaru medijskih optužaba da je pokrovitelj tamošnjih vodećih kriminalaca, u intervjuu Globusu govori o svojem odnosu s ocem, o političkim i vjerskim idejama što ih od njega baštini, te ocjenjuje njegovu ulogu u nedavnome ratu.



Pretjerano bi bilo reći da je Bakir Izetbegović najmoćniji bošnjački političar, ali je istovremeno činjenica da moćniji od njega u SDA ne postoji. Ta aporija određuje položaj i ulogu ovoga neobičnog čovjeka, koji rijetko daje intervjue, pogotovo za nezavisne medije, i koji se u posljednjih desetak godina pojavljivao kao siva eminencija različitih događaja, afera i unutrašnjih bošnjačkih političkih previranja. Je li zbilja toliko moćan, kakav je bio njegov utjecaj na Aliju Izetbegovića i kreira li Bakir Izetbegović aktualnu stranačku politiku SDA, to su pitanja na koja nemaju odgovora ni zapadni diplomati u Sarajevu. A to ih iz različitih razloga interesira. S druge strane, Bakir nikada nije bio osobito omiljen u medijima koji su izvan kontrole vlasti, šira javnost doživljavala ga je kao nepristupačna čovjeka, optuživan je za veze s prononsiranim kriminalcima, govorilo se i pisalo da podobnima namješta poslove... Iz svega toga on se pokušavao izvući šutnjom, danas kaže da mu je dosta politike, ali je ipak pristao na funkciju potpredsjednika stranke. U ideološkome smislu ne razlikuje se bitno od oca, praktični je vjernik, pristojno obrazovan, s izraženim verbalnim karakteristikama sarajevske škole života. Što otprilike znači da bi u neformalnom društvu ljudima iz Zagreba djelovao kao zabavan i duhovit čovjek. Po zanimanju je arhitekt, svojedobno je bio direktor Zavoda za izgradnju grada.

Kad ćevapi prisjednu

- Otac vam je bio pravnik, zanimale su ga politika, povijest, književnost i sve ono što se doticalo vjere. Kako to da ste vi otišli na arhitekturu?



Vjerojatno tako što su mi dobro išli matematika i crtanje. Otac nikada nije utjecao na mene u izboru životnoga puta. Čak mi ni oko vjere nije puno tupio. Recimo, volio je da puno vremena provodim na ulici, jer nije želio da izrastem u nekog smotanog sina. Na ulici sam naučio igrati košarku i svirati gitaru, snalaziti se. Dakle, ono što ulica čovjeku rođenom u Sarajevu može pružiti u životu. A oca sam volio i poštovao. Mome se društvu ponekad činilo da u tome pretjerujem. Sjećam se da su mi djevojke znale prigovarati da previše pričam o njemu. Alija je bio neobičan čovjek, kao da se vidjelo da ga Bog za nešto priprema. Kad bi se vratio s posla, iz velikog socijalističkog preduzeća u kojem nikada nije mogao napredovati, on bi po pet-deset sati na dan čitao. Gutao je Churchillove i De Gaulove memoare, bavio se nekim stvarima koje nisu imale veze s njegovim pozivom, i tako desetljećima. I čemu sve to? On je kao mladić, jedva je bio navršio dvadesetu, prvi put završio u zatvoru, što mu je, vjerujem, utjeralo strah u kosti. Ali ne pred ljudima, nego pred Bogom.



- Kako je obitelj doživjela 1983., očev odlazak u zatvor, sudski proces?



Kad su ga odveli, mislili smo da ide samo na kratko ispitivanje, da neće ni prenoćiti u zatvoru. Odrobijao je pet godina i osam mjeseci, da ga nikada ni na vikend nisu pustili. Ubojice su puštali, njega ne. Kako smo mi to doživjeli? Pa tako, bili smo ranjeni. Grizla bi me savjest kad god mi je bilo dobro, na godišnjem odmoru, među prijateljima, kad bih se smijao. Jedem ćevape i mislim - on ih sad ne može jesti. Rasječem lubenicu - njega nema da to učini. Ta grižnja savjesti bila je osnovni osjećaj. A naša okolina je reagirala na tipski način, govorili su: Što mu je trebalo da se bavi politikom! Živjeli su u strahu jer se tada i zbog vica, pogotovo u Sarajevu, išlo u zatvor. I nikad nije bilo dosta opreza. A Alija je učinio nešto neoprezno. Zapravo je pogriješio kada je ilegalno išao u Iran. Zanimalo ga je kako ta zemlja izgleda nakon revolucije, slutio je renesansu islama u svijetu, pa je želio stvari vidjeti iz prve ruke. Bolje bi učinio da je išao legalno.

Ratni remi

-Rašireno je vjerovanje, pogotovo u Sarajevu, da ste vi za rata imali velik utjecaj na njega i njegove političke odluke. Je li to istina?



Činjenica je da sam u to vrijeme puno vremena provodio s njim, pa sam, vjerojatno, i imao nekog utjecaja. Ali ne znam zašto bi to bilo negativno. I što je to Alija Izetbegović uradio generalno negativno? Naravno da je imao grešaka, ali govoriti o njima isto je što i tražiti rupe u siru. Međutim, on u svemu tome nije imao previše izbora. Mislim da je radio najbolje što je mogao, ali u okolnostima na koje nije imao velikoga utjecaja. Čak ni u kadrovskoj politici, a to se Aliji Izetbegoviću najčešće spočitava, on nije imao naročitog izbora. Mogao je računati na entuzijaste bez velikih znanja i iskustva, pa je kombinirao različite ljude, od Munira Alibabića, čovjeka koji ga je 1983. hapsio, do Hasana Čengića i Omera Behmena, s kojima je tada robijao. Osim toga, kakvu se narodu našao na čelu? Pa muslimani su u posljednjih sto dvadeset godina izmijenjali pet totalno različitih gospodara, od Turaka, preko Austrije, karađorđevićevske kraljevine, NDH, do Titove Jugoslavije. Taj je narod 1990. bio kao da je upravo sišao s ringišpila, mantalo mu se u glavi od silnih vlasti i vladara. Mislim da je u takvim okolnostima, pa još pošto smo bili napadnuti od Srba, a 1993. i od Hrvata, Alija vodio genijalnu politiku, jer da nije, što bi od nas i od Bosne ostalo? Kao da je igrao partiju šaha bez topova i bez kraljice, a ipak je izvukao remi.

Demokracija iz Kur'ana

-U novije se vrijeme dosta često, pa i sa Zapada, o njemu govori i piše kao o islamskom fanatiku - naravno u kontekstu događaja nakon 11. rujna...



Alija je kao mlad čovjek vjerovao u politički islam. To je činjenica, kao što je činjenica da su neki vjerovali u komunizam ili kao što neki vjeruju u demokraciju. Ali s godinama i s dolaskom na vlast shvatio je da se budućnost temelji na demokraciji. U tom smislu, dakle, on nije bio ono na što se misli kada se govori o islamskome fanatizmu u političkome smislu.



-Je li islam inkompatibilan s demokracijom?



Ne, jer se i u jednoj kuranskoj surri vladarima preporučuje da se savjetuju s ljudima, spominje se medžlis, dakle nešto kao parlament u suvremenom svijetu. Ali, problem je islamskoga svijeta u zastoju koji traje stoljećima i koji je proizveo svakovrsno zaostajanje, uključujući i tiranske režime. Ako pogledate Andaluziju i Bagdad, ili Tadž Mahal, vidite da su postojala vremena kada je islam išao ukorak sa zapadnom civilizacijom, pa je i prednjačio. Razlozi su zastoja upravo u deficitu demokracije: islamski svijet zaostao je kada je kolektivnu pamet povjerio jednome čovjeku. Prigovori da je Islam inkompatibilan s demokracijom posljedica su neznanja, jer on u bitnom smislu nije drukčiji od judaizma i kršćanstva. Božji su proroci samo jedan drugome predavali štafetu, a sve su tri religije na istome putu.

Tata u Haagu

-Mislite li da bi protiv vašeg oca, da je živ, bila dignuta haška optužnica?



Mislim i nadam se da ne bi, iako se i na tome radilo, istražitelji su boravili u Sarajevu, vođena je istraga protiv Alije Izetbegovića. Srpska strana pripremila je 50 kilograma dokumenata protiv njega, a nakon Jedanaestoga rujna vjerojatno su i neki zapadni političari bili raspoloženi vidjeti ga u Haagu. Ali, čini mi se da bi to bilo previše i da se ipak ne bi dogodilo. Navest ću vam samo dva primjera načina na koji je Alija reagirao na zločine. Kada su vojnici Armije BiH ubili dvojicu fratara u samostanu u Fojnici, on je naredio istragu, istupio je pred javnošću, rekao da je to strašan zločin, a ubojice su na kraju otkrivene. Drugi primjer: za vrijeme rata u Sarajevu je, što od snajpera, što od granata, pobijeno tisuću i dvanaestero djece. A 1994. na okupiranoj Grbavici od snajperskih su metaka pristiglih s naše strane poginule dvije srpske djevojčice. Alija je naredio istragu, pojavio se na televiziji i optužio nepoznate počinitelje, očito iz naše armije. Pa koliko god bilo teško locirati snajperiste, ubojice su otkrivene i kažnjene. A sad bi moj otac trebao ići u Haag, je li?

11. rujna

-Što je za vas 11. rujna?



Za mene, kao i za cijeli svijet i za muslimane u tom svijetu, to je jedan vrlo, vrlo ružan datum. Tada su neki muslimani krenuli stranputicom, koja ne može dobro završiti. Dug je put kojim će islamski svijet dostizati Zapad za kojim zaostaje zadnjih dvjesto godina, pa su neki pomislili da se može poći poprijeko, zločinom. Ubijanjem nevinih ljudi nužno se ide u pakao, ubijanjem djece ide se u pakao, pa - konačno - islam zabranjuje samoubojstvo, a ti su ljudi ubili i sebe. Pravi put ide kroz obrazovanje, rad i demokratizaciju muslimanskih društava, a ništa od svega toga nije moguće terorom. Ono što je, međutim, teroristima pošlo za rukom jest da je svaki musliman na svijetu postao potencijalno sumnjiv, unazadili su položaj muslimana na Zapadu, pa je, recimo, Francuska zabranila ženama da pokrivene studiraju. Gole mogu, ali pokrivene nikako! Kad bi danas Isusova majka Marija došla studirati u Francusku, ne bi joj bilo dopušteno - jer je i ona bila pokrivena.

Moćni sin

-Često su vas, pogotovo u sarajevskim novinama, proglašavali pokroviteljem različitih mešetara i kriminalaca...



Mislim da su takvi članci, izjave i istupi stvar prošlosti. Nedavno mi je jedan čovjek iz međunarodne zajednice u Sarajevu rekao: Znate, jedno vrijeme bio je aktualan projekt destrukcije vaše ličnosti. Možete misliti - projekt destrukcije moje ličnosti. Ali, ima u svemu tome i moje odgovornosti. Navukao sam novinare na sebe jer sam previše bio uz Aliju i jer se na osnovi toga dalo zaključiti kako imam više utjecaja nego što bih trebao imati. Zato se danas klonim javnosti.



-Ali, ipak ste moćan čovjek?



Moja moć, ako je ima, proizlazi iz utjecaja koji imam na ljude. Ali ne bih rekao da me se netko boji. Imam još nekog autoriteta jer sam Alijin sin, ali to se lako i brzo može pokvariti i potrošiti.



-Kad bi se stranci sutra povukli iz Bosne, bi li izbio rat?



Dogodilo bi se isto ono što se događa kada poluizliječenom čovjeku ukinete antibiotike. Da, buknuo bi belaj, jer nismo sasvim izliječeni. Sve dok Bosna ne bude dobra država za svoje građane i sva tri naroda, a to će biti kada se ekonomija postavi na noge, mi smo svi zajedno u opasnosti. Te će opasnosti nestati kad ljudi počnu bolje živjeti i više raditi. Za to nam, ja mislim, treba pet-šest godina.



-Kako gledate na niz propalih pokušaja hvatanja Radovana Karadžića?



Mislim da unutar SFOR-a postoje oni koji Karadžića ne žele uhvatiti te da oni manipuliraju cijelim projektom. Ili barem naivnijim dijelom međunarodnih snaga u Bosni. Takvi SFOR navode na napade na crkvene objekte, što je čista provokacija.



Globus