36310

II



Islam je skup poruka sadržanih u Kur'anu, hadisu i drugim izvorima. Ali isto tako, Islam je naziv za jednu istorijsku pojavu u stvarnom svijetu, za pokret koji je stvorio zakonodavstvo, gradove, države i civilizacije. I kao poruka i kao stvarna istorijska pojava on odbacuje stagnaciju.



Podsjetimo se kako su Islam napadali kao ratobornu religiju, religiju onih "koji ne miruju čak ni u molitvi; čiji je cilj da osvaja svijet a ne da priprema ljude za Carstvo Božije; čiji post više liči na mjeru surove discipline nego nego na skrušeno isposništvo i u kojoj su sila i milosrđe, pobožnost i uživanje beznadežno pomiješani".



U ovom napadu, bez obzira na njegove motive, ima nešto istine. Islam je uvijek htio dva svijeta: vanjski i unutrašnji, moralni i istorijski, ovaj i budući. Ovim dvojnim pozivom Islam se može definisati. Prema Bogu i dobru Islam je nalagao predanost, ali za zlo, nasilje, neprijatelje, bolesti, prljavštinu i sujevjerje, on je imao samo jednu poruku: borba .



Francuski islamolog Jacques Risler, tvrdi da Islam nema pet nego šest osnovnih naredbi (islamskih šarta), po njemu šesti islamski šart je borba. Najvjerniji tumači slova i duha pravog Islama bez sumnje su bili prvi muslimani. Podaci koje ćemo navesti jasno pokazuju da oni u porukama Islama nisu čuli poziv na mirenje sa sudbinom, nego zahtjev da se svijet osvoji i izmijeni.



Islam se pojavio oko 610. godine među nepoznatim plemenima, na dalekoj periferiji tadašnjeg civilizovanog svijeta. Muhamed a.s je umro 632. godine, a samo 100 godina nakon toga njegovi vojnici su se nalazili pred današnjim Parizom (bitka kod Poitiersa 732.god.). Posmotrimo ovaj snažni mlaz života i ono što se se pod njegovim džinovskim lukom odigralo u toku samo stotinu godina. Stvoren je čitav jedan novi svijet potpuno različit od svih dotašnjih čiji su temelji položeni u jednom stoljeću neprekidnih pokreta, rušenja i građenja. Ogromno područje tadašnjeg kulturnog svijeta bilo je asimilirano izrazitom snagom vjere i uma.



Sirija je osvojena 634. godine, Damask pada 635. godine, Ktesifon 676. godine, Indija i Egipat bili su dostignuti 641., Kartgina 647., Samarkand 676., Španija 710., a 732. godine muslimani su zaustavljeni u Francuskoj. 629. godine islamski propovijednici stigli su u daleku Kinu, gdje su tadašnjem caru Taj Čungu predali poruku i dobili dozvolu za misiju (tom prilikom oni su u Kantonu podigli džamiju koja i danas postoji i smatra se najstarijom džamijom na tom dijelu svijeta). Ovaj polet, ovo "bezprimjerno oslobođenje magijskog ljudstva" (Spengler), stoji kao jedinstven događaj u ljudskoj povijesti. "Arabija je postala žarište vjere i volje", kaže o tim danima H.G.Wels u svojoj "Istoriji svijeta". Godine 655. islamska mornarica je u pomorskoj bici na obalama Likije potukla vizantijsku mornaricu, a da se do danas nije moglo objasniti odakle Arapima to brodovlje. 662.i 667. godine Muavija opsjeda Carigrad. Za vlade halife Abdel Melika i njegova sina Velida islamska država prostirala se od Pirineja na zapadu do Kine na istoku (period 685-715. godine).



Islamska carstva stvorena zatim u Španiji, na Bliskom istiku i u Indiji, sa centrima u Kordovi, Bagdadu i Delhiju, pokrivaju u istoriji period od preko 1.000 godina. Kada se islamska kultura pred surovim udarcima inkvizicije povlačila iz Španije, gdje je Islam u toku više od 700 godina dao svoje najljupkije cvjetove, novi snažan val bujao je u Maloj Aziji, zauzeo Carigrad i preko Balkana snažno se preselio u Evropu.



Turci su (a ovdje to znači musliman) posljedni put bili pod Bečom prije manje od 300 godine (tačnije 1682 ). Islamska vlast u Indiji prestala je pred samo nešto više od 250 godina, nakon jedne vladavine koja "predstavlja najljepše doba koje je Indija ikada doživjela".



( H.G.Wels o periodu dinastije Velikih Mogula 1526 – 1707).



Evo nekoliko istorijskih podataka nabačenih bez posebnog reda, samo radi ilustracije.



Slavni Ekber - Šah iz dinastije Velikih Mogula "bio je jedan od najvećih indijskih vladara i spadao uopće među one vladare svjetske istorije, koji su uistinu bili veliki ljudi...



Veliki dio onoga što je stvoreno u pogledu organizacije i učvršćenja Indije postoji još i danas... U borbi je bio do krajnosti hrabar, ali čim bi bila izvojevana pobjeda, pokazivao se čovječan prema pokorenima a odlučan protivnik bilo kakavom nasilju i zvjerstvu... Svom snagom se zalagao za velika djela mira... podigao je veliki broj škola u Indiji, i mada je u tom pogledu znao mnogo manje od Engleza, nasljednika njegove vlasti u Indiji, ipak je mnogo više uradio za narod te zemlje". (dr Šmit u Helmholtovoj "Istoriji svijeta").



Ekberov praunuk Aurangzeb (1658-1707) bio je stvarni gospodar nad cijelim indijskim poluostrvom. Neka čitalac obrati pažnju na to kako je to bilo nedavno!



Muslimani nigdje nisu uništavali; oni su zatečena znanja i vještine prihvatali, obogatili i prenosili dalje. Sasvim je sigurno da se za ovaj opšti stav ima zahvaliti izričito propisima i duhu Islama. Jedan bizantijski vladar začudio se kada je među uvjetima primirja, koje je diktirao jedan barbarski pobjednik, našao da ovaj traži pravo na kupovinu grčkih rukopisa. "Barbarin" je bio jedan arapski vojskovođa.



Islam je prihvatio stečena znanja Feničana u oblasti staklarske vještine, a zatim egipatske: znanja o tekstilu, sirijsku vještinu u preradi pamuka i perzijsku u preradi svile. "Bizantijske, koptske i sasandijske tkanine bile su već čuvene. Muslimani su znači sačuvali njihovu reputaciju", veli Risler. Muslin je dobio ime po velikom islamskom centru Mosulu, damast po Damasku. Neki uzorci tkanina iz tog doba čuvaju se u Luvru i carskom trezoru u Japanu. Arapska staklarija bila je po tehnici i majstorstvu izrade dostigla vrhunac, koji nije nadmašen. U muzeju Luvra i britanskom muzeju sačuvani su krasni primjerci iz Samare i Fustata. Arapski kemičari prvi su proizveli sapun i stvorili snažnu industriju ovog artikla. Vezir Bermekid el Fadil osnovao je prvu manufakturu papira u Bagdadu. Ova proizvodnja, koja je porijeklom bila kineska, brzo se razvila pa je kasnije preko Španije prešla u Evropu. Samarkand je dugo ostao svjetska metropola finog papira.



Bagdad, čarobni grad 1001 noći, osnovali su Arapi po svome dolasku na tle današnjeg Iraka. Kada je u njemu živio legendarni halifa Harun Al Rašid, grad je bio star tek nešto preko 50 godina, a već je predstavljao svjetski centar kulture i bogatstva. Po nekim procjenama on je u XI vijeku brojao preko 2 miliona stanovnika i sigurno bio najveći grad tadašnjeg svijeta. Govoreći o Harun Al Rašidu, velikom halifi islamske tradicije, J.Risler piše: "Njegova veličina privlačila je poput magneta prema prijestonici sve talente i ljude od duha. On je tako oko sebe okupio neobičan parlament sastavljen od pjesnika, pravnika, liječnika, jezičara, muzičara i umjetnika... U istoriji nije zabilježeno da je jedan vladarski dvor okupljao toliko sjajnih intelektualaca kao dvor Harun Al Rašida... To je bilo doba prefinjene kulture i tolerancije. Za vrijeme vladavine halife Memuna (nasljednika Harun Al Rašida) na teritoriji islamske države nalazilo se preko 11.000 kršćanskih crkava, više stotina sinagoga i zoroastrovih hramova... Sveučilište "Nizamija", osnovano 1065.godine u Bagdadu postalo je uzorak za mnoge visoke škole u svim većim islamskim gradovima. Ovdje se izučavao Kur'an i hadis, pravo, posebno pravo šafijske škole, filologija, književnost, geografija, istorija, etnografija, arheologija, astronomija, matematika, kemija, muzika i geomatrija... Nešto kasnije, također u Bagdadu, osnovan je sveislamski centar za izučavanje prava, egzaktnih nauka, književnosti i umjetnosti, poznat pod imenom Mustansirija...To je bila istinska organizacija za opću kulturu međunarodnog značaja, što je Zapad kasnije imitirao ujedinivši u Pariskom univerzitetu četiri kršćanske nacije... Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tkz. medresama) bila je besplatna... Neki su se upućivali i u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujeći svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu, nastavu... Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nije susrelo: svuda bezmjerna strast za knjigu, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, istoričara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske istorije" ( J.Risler, citirano djelo, str.92 ).



U toku pola tisućljeta, od 700. do 1200. godine Islam je gospodario svijetom superiornošću svoje civilizacije... "U Marakešu halifa En-Nasir raspravljao je sa Ibn Rušdom (Averozeom) o Aristotelu i Platonu, dok se u isto vrijeme na Zapadu plemstvo hvalilo time da ne zna čitati i pisati". Omejevićki vladar-mislilac Hakem raspolagao je knjižnicom od 400 hiljada svezaka, a 400 godina kasnije francuski kralj Karlo V zvani "Učeni" jedva se mogao pohvaliti sa više od jedne hiljade. Jakubi je 891. godine nabrojio u Bagdadu preko 100 biblioteka. "U ovoj epohi niko se nije usuđivao biti bogat a da ne pomaže književnost i umjetnost". (Risler, isto, str. 91)



Biblioteka u Nadifu, malom gradiću u Iraku, brojila je 40 hiljada svezaka; biblioteka Abu Al Fida-a, kurdskog princa iz Hame, 70 hiljada; Rasulid al Muajida u Južnoj Arabiji 100 hiljada; u Maragi 400 hiljada; deset velikih kataloga bilo je potrebno da se registruju sve knjige biblioteke u Reju (Ray). Ali najkompletnija knjižnica bila je Al Azizova u Kairu - milijun šest stotina hiljada svezaka, od čega je 6500 iz matematike i 1800 iz filizofije. Što se tiče biblioteke u Buhari, slavni Avicena saopćava da je ovdje vidio knjige "kojih nema nigdje na svijetu" ... itd.



Govoreći o velikom vladaru islamske Španije Abdurahmanu I, Risler navodi da je on pokušao da okupi u duhovnu cjelinu različite etičke grupe zapadnog hilafeta (Arape, Berbere, Numide, Španjolce), pa nastavlja: "Ovaj cilj je bio u osnovi kretanja, koja će u toku nekoliko sljedećih vijekova muslimansku Španiju uzdići do vrhunca civilizacije. A kada je 788. godine umro Abdurahman I, špansko-muslimanska poezija, umjetnost i tehnika počele su svojom blistavom svjetlošću da obasjavaju zapadni svijet". Holandski učenjak Dozy navodi da je u Andaluziji islamskog doba gotovo svo stanovništvo znalo čitati i pisati, u vrijeme dok je u Evropi pismenost bila monopol samo ograničenog broja crkvenih lica. "Privučeni ovom sjajnom kulturom, duhovna lica i laici iz čitave kršćanske Evrope odlazili su slobodno u Kordovu, Toledo i Sevilju, da bi prisustovali predavanjima na islamskim univerzitetima".



Poljoprivreda je svugdje bila na zavisnoj visini i nalazila se pod snažnim uticajem nauke. U nemogućnosti da o ovome kažemo nešto više, navešćemo samo neke podatke koje imamo pri ruci. »U islamskoj državi, u svakoj pokrajini postojalo je posebno službeno lice odgovorno za irigacioni sistem…U Sevilji se u XII vijeku pojavila rasprava koja u pojedinosti objašnjava uzgajanje više od 50 vrsta voćaka i izlaže različite biljne bolesti sa metodama liječenja… Proizvodnja svilene bube u Perziji bila je podignuta na rang istinske nauke. Zahvaljujući tome Perzija je u toku gotovo čitavog vijeka zadovoljavala i potrebe Evrope u svili. Idrisi je opisao 360 biljaka koje su bile interesantne sa farmakološkog gledišta, a Ebu Abbas iz Sevilje bio se posvetio proučavanju podmorske flore (zvali su ga «Al Nabati» što znači «Botaničar» …) 1190. godine Ibn El Avvan, također iz Sevilje, postao je slavan svojom knjigom «Kitab el Felaha» (Knjiga seljaka) u kojoj opisuje biljke, voćke, glavne vrste tala i đubriva. Ovaj poljoprivredni specijalist može se smatrati velikim učiteljem Srednjeg vijeka u oblasti agrikulture… Izvanredni razvoj poljoprivrede je jedna od trajnih koristi koje danas Španija duguje arapskoj civilizaciji». Ovo kaže Risler, pa zaključuje: «Blagostanje je vladalo u dolinama Tigrisa, Eufrata i Nila, na visoravnima Perzije i Sirije isto kao i radionicama velikih gradova i u lučkim pristaništima.»



Higijena i medicina doživjele su ogroman progres. Njihov razvoj za nas je ovdje od posebnog značaja, jer je bez ikakve sumnje izravan rezultata naredaba Islama. Broj hadisa koji govore o medicini i higijeni iznosi preko 300 i sakupljeni su u posebnu zbirku pod nazivom «Medicina Božijeg poslanika». Kao razultat ovoga, svuda gdje je Islam dolazio nalazimo posebno staranje za vodovode, banje, bolnice. Iz opisa jedne od njih («Bamaristan» u Damasku) vidimo da je djelovala na bazi bogatih dotacija države, bila dobro opremljena, otvorena jednako bogatim kao i siromašnim građanima i imala kolegij od 24 liječnika. Poznati istoričar medicine Neuburger kaže: «Svi veliki putnici Srednjeg vijeka, a njih ima mnogo, jednodušni su u divljenju kada je riječ o bolničkim ustanovama na Istoku. Organizacija bolnica predstavlja jednu od najljepših tvorevina islamske kulture». Sarajevo (Jugoslavija) je dobilo vodovod 378 godina prije Beča i 148 godina prije Londona! Javne banje kao masovna pojava, su specifičnosti Islama, a sistematska lična higijena sa kupatilom (ili ograđenim prostorom za tu svrhu) u svakoj, pa i najsiromašnojom kući, predstavljala je redovnu pojavu. Radi upoređenja ne moramo uzeti njujorški Harlem (crnački kvart u Njujorku) u drugoj polovini XX vijeka, «na čijim ulicama vladaju vonj nečistoće, jeftinog alkohola, prostitucija…Uzmimo Pariz. Jedva se usuđujem da citiram jedan odlomak iz italijaskog lista »Corriere della Sera» iz 1965. godine, jer zvuči gotovo nevjerovatno: «U Parizu 66 procenata stanova, a ako govorimo o centru grada - onda i svih 80 procenata stanova, uopće nemaju kupatilo. 10% stanovnika Pariza još očekuje da se ostvari želja Voltairea da svi Parižani dobiju vodovod».



773. godine, Al Mensur je naredio da se sa sanskrita prevedu neki astronomski spisi koji su potjecali iz 425. godine prije naše ere. Poznate "Tabele iz Toleda", čiji je vjerovatni autor Ibrahim El Zarkali, koje se odnose na kretanje planeta, ostale su dugo osnova evropske astronomije. Al Bitruji je otvorio put Koperniku oborivši teoriju epicikla i ekscentričnosti, kojom je Ptolomej tumačio kretanje nebeskih tijela, a naučna istražiavanja Omera Hajjama (na zapadu više poznat kao pjesnik), omogućila su pronalazak kalendara koji je tačniji od Gregorijanskog kojim se mi danas služimo (Hajamov kalendar griješi 1 dan na 5000 godina, dok u Gregorijanskom ova greška iznosi 1 dan na 3300 godina). Radovi Al Hajthama (Alhazena naZapadu), islamskog učenjaka iz Španije, pisca knjiga iz oblasti optike, poslužili su kasnije kao osnova za radove evropskih istraživača Backona i Keplera. Evropski matematičar Chasles (XIX vijek) ocijenio je rasprave Alhazena "kao osnov i srž naših poznavanja na području optike", a astronom Bigourdain o njima kaže: "One su znatno superiornije od teorija Ptolomeja". Opći zaključak Sedillota o arapskoj astronomiji: "Koncem X vijeka Bagdadska astronomska škola stigla je krajnju granicu do kojih je bilo uopće moguće stići bez pomoći sočiva (leće) i teleskopa".



Utjecaj arapske poezije jasan je u "Poemi o Rolandu", prvom velikom spjevu zapadnjačke književnosti (oko 1080. godine), kao što je neosporan njen uticaj na pjesnike Bocacia, Chancera, Tennysona i Browninga. Dante, pjesnik "Božanstvene komedije" bio je pod snažnim uplivom izvora islamskog porijekla. "Ova besmrtna poema puna je arapskih opisa u poglavljima koja se odnose na putovanja kroz tajanstvena carstva neba i pakla", kaže jedan pisac. Neki autori ovaj utjecaj pripisuju neposredno Kur'anu i miradžu (prof. Baruh Kalmi), drugi arapskoj literaturi, posebno arapskom filozofu i mistiku Ibn El Arabiju iz XII vijeka (prof. J.Risler). Ideja "Don Kihota" u suštini je arapska (Servantes je dugo živio kao zarobljenik u Alžiru, a sam je izjavio da je svoje djelo prvi put napisao na arapskom jeziku), kao što je i "Robinson Crusoe" Danijela Defoa inspirisan filozofskim romanom "Jayy Ibn Yagdan" arapskog pisca Ibn Tufejla. itd. itd.



Moram se izviniti čitaocu za ovu "udarnu dozu činjenica", koja je bila neophodna, da bih mogao prepustiti da svako u sebi i za sebe odgovori na pitanje: da li Islam uspavljuje snage jednog naroda. I može li se prihvatiti da bi Islam, koji je u jednom slučaju donosio nadahnuće i akciju i stvarao gradove i države, mogao danas, ili bilo kada, dati jedan rezultat koji je tome sasvim suprotan.



Valja napomenuti da je naš prikaz nekih rezultata islamske civilizacije fragmentaran i sasvim nepotpun. Islamska filozofija, koja se može pohvaliti sa desetine sjajnih imena, ovdje nije ni spomenuta. A najkraći prikaz istorije islamske filozofije zahtijevao bi nekoliko svezaka (tako napr. "Les penseurs de l'Islam" – "Mislioci Islama" na francuskom jeziku u 10 svezaka). Isto tako, nije ni jednom riječju spomenuta islamska arhitektura u kojoj dostojanstvena "Tadž Mahal" u Indiji i ljupka "Alhambra" u Španiji predstavljaju samo dva kraja u ogrlici bisera. Idući za jednim ograničenim ciljem, mi smo iz ogromnog broja činjenica, koja se tiču pojave što se naziva islamskom civilizacijom, uzeli jedan mali broj ovlaš i bez reda, kao što će geolog uzeti tu i tamo pregršt pijeska ili stijenja da bi sudio o sastavu ogromnog masiva koji leži pred njim.



Mnogi će sada opravdano postaviti pitanje, kako je kod ovakvog stanja istorijskih činjenica bilo moguće održavati legendu o Islamu kao vjeri fanatizma, neznanja i nasilja.



Održavanje lažne slike o Islamu, stvorene u toku Srednjeg vijeka, bilo je a i danas je u interesu različitih ideoloških i političkih snaga u Evropi. Ove sile, često uzajamno zavađene u svim drugim pitanjima, saglasne su kad god treba Islamu i muslimanima napraviti štetu. Takozvani "napredni elementi" imali su tu svoje razloge, crkva svoje, a imperijalističke države mogle su svoje pljačkaške i osvajačke pohode na Istok prikazivati kao civilizatorske misije među barbarima. Ovome svemu je išla na ruku i činjenica da je općenito poznavanje istorije novih generacija gotovo ništavno, a slike bijede i prljavštine muslimanskih gradova iz vremena dekadence mogle su na odgovarajući način podržavati ovu iskrivljenu predstavu.



Isti rezultat može se naravno postići i oprobanom metodom poluistina. Ovaj metod se sastoji u tome da se redovno i pedantno registruju i uporno ponavljaju sve negativne pojave, a sistematski prešućuju pozitivne stvari i pojave u islamskoj prošlosti i sadašnjici.



Evo jednog primjera te "zavjere šutnje" u slučaju doprinosa Islama razvoju naučne misli.



Jedan iole ozbiljan prikaz istorijskog razvoja matematike gotovo se ne može zamisliti bez islamskog doprinosa ovoj nauci. Pa ipak, bilo je tako "vještih" istoričara kojima je uspijevao ovaj nemogući poduhvat. Oni sa Euklida prelaze izravno na početke evropske matematike, preskočivši kao od šale period od preko 1000 godina. Površan čitalac ne primjećuje ovaj "smrtni skok", a ako ga i primijeti, ne pridaje mu osobit značaj, jer je unaprijed pripremljen na prazninu tzv. Srednjeg vijeka. On ne zna da Srednji vijek nije bio to na prostranim oblastima od Španije do Indije. A ustvari preskočena je čitava jedna epoha u razvoju matematike. Jer: islamski matematičar Ibn Ahmed otkrio je nulu (čiju upotrebu predlaže u svom djelu "Ključevi nauke"). Revolucionarni značaj ovog otkrića može u punoj mjeri ocijeniti samo upućeni čitalac. Djelo Muhamed Ibn Musa "Račun intergriranja i jednadžbi" preveo je Gerarad de Cremone u XII vijeku na latinski jezik i ono je služilo kao elementarni tekst na zapadnim univerzitetima sve do XVI vijeka. Već spomenuti Omer Hajjam objavio je poznate kritike na osnovne postulate Euklidove geometrije, a rješavanje kubnih jednadžba koje je on postavio smatra se najvišim dometom srednjovjekovne matematike uopšte. Abdulah El Barani (u Evropi poznat pod imenom Albategijus – X stoljeće) smatra se istinskim tvorcem moderne trigonometrije, te se odnosi koje je on u ovome pogledu postavio, u istoj formi primjenjuju još i danas. Pojmovi sinusa, kosinusa, tangensa i kotangensa, binoma sferne trigonometrije, duguju se Arapima. Prve tablice sinusa izradio je oko 1229. godine Hasan El Marekeši. "To nisu bili Grci nego Arapi koji su bili profesori matematike naše Renesananse" - tvrdi J.Risler. Ovo je samo jedan primjer među mnogima, koji su gotovo istovjetni. Ali mi imamo pravo na našu prošlost i moramo prokrčiti put do nje, da bi znali ko smo, odakle dolazimo i gdje treba da idemo. Iz ove historijske perspektive jasno se vidi kako je dug period u kojem su muslimani bili aktivni učesnici kako u političkoj, tako i u kulturnoj istoriji čovječanstva, a kako je relativno kratak period zaostajanja. Jer, ona najniža tačka islamke dekadence, onaj dramatični trenutak jednog jesenskog dana 1918. godine, kada ni jedna islamska zemlja nije bila nezavisna, pripada već uveliko prošlosti, a s njom, nadamo se i shvatanje da biti musliman znači biti podjarmljen, siromašan i neprosvijećen. Na sve strane širom muslimanskog svijeta vide se znakovi buđenja i pojava nove volje. Nešto je krenulo, i to što je krenulo ne može više biti zaustavljeno. Sve ovo još nije preporod, ali je pouzdano obećanje tog perioda...



(nastavice se)