ZASTO SU MUSLIMANI ZAOSTALI ???
Iz knjige "Čovjeka trebamo" 1967 god.
Autor: Alija Izetbegović
Ovo pitanje nije izmišljeno, niti je plod kakvog dokonog razmišljanja. Njega nameće prizor mirovanja i letargije, koja je dugo vladala na prostornim oblastima od Gibraltara do Indonezije. Izrazito ispoljavanje ove pojave, koju su neki nazvali "noć islama", njena glavna mijenja, obuhvata period od engleskog osvajanja Indije do kraja prvog svjetskog rata. Njeni dublji uzroci pak, kao i njeni počeci, sežu daleko ranije, kao što se njene posljedice u punoj mjeri osjećaju još i danas.
Uzroci uspona i propadanja jednog naroda uvijek su složeni i mnogostruki. Samo jedan dio tih uzroka su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Drugi dio faktora su nedokučivi i neobjašnjivi jer se nalaze u srcima i volji ljudi.
Šta je to što je činilo da su se u toku istorije izvori života, volje i prosvjećenosti pojavili baš na tlu starog Egipta, Grčke, Rima, Arabije, Indije, Kine, Meksika a danas u Evropi i Americi, dok su istovremeno na širokim prostranstvima van ovih ograničenih oblasti živjele i umirale bezbrojne generacije "felaha", krećući se uvijek u istom krugu, ostajući van istorije?
Šta je to što čini da jedan narod odjednom nađe sebe i postane kolijevka div-junaka, svetaca, pjesnika, dok drugi pod istim suncem i sličnim uvjetima nastavlja da tavori bezobličan i nepoznat?
Objašnjenja se vrte u krugu: krive su vođe, ustanove, ekonomske prilike, neprosvijećenost masa itd. Narod je neprosvijećen pa trpi pokvarene vođe, vođe su sebične pa ne prosvjećuju narod. Ustanove su rezultat kulturnog nivoa sredine, koji je opet sa svoje strane uvjetovan poretkom, to jest tim istim ustanovama. Šta je tu uzrok a šta posljedica?
Istorija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika. Ona ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja ili objasniti ono što se odigralo. Istorija je priča o životu, a život ispoljava manifestacije slobode, spontanosti, nepredvidljivosti. U svojoj posljednjoj definiciji život ostaje tajna. Stoga neće i ne može biti sigurnog i potpuno naučnog odgovora na pitanje: zašto jedan narod nazaduje?
Iako cilj ovoga članka nije (a s obzirom na ograničenost prostora to ne bi bilo ni moguće) da istraži ili barem nabroji uzroke nazadovanja muslimanskih naroda, ipak ću ovdje spomenuti dva takva uzroka, koja se po svom značaju izdvajaju od ostalih: vanjski - mongolska najezda, i unutrašnji – teološko tumačenje islama.
Ma koliko se o mongolskoj invaziji govorilo i pisalo, mislim da u svijesti ljudi nije još nikad dovoljno shvaćena zastrašujuća razmjera ove katastrofe. Stotine gradova i sve što je čovjek stvorio svojom rukom na ogromnom području vitalnom za Islam bilo je uništeno na način kojem nema primjera u novijoj pa ni starijoj istoriji. Stanovništvo čitavih oblasti bilo je istrebljeno do posljednjeg čovjeka. Može se smatrati čudom da su se pregaženi narodi ikada viša pridigli.
S druge strane, teološko shvatanje Islama, svodeći Islam samo na religioznu poruku i zanemarujući pa i negirajući njegovu ulogu u uređenju i mijenjanju vanjskog svijeta, iznutra je oslabilo snagu i otpornost islamske zajednice i činilo je lakim plijenom.
Vratimo se sada na pravi zadatak ovog članka, a on se ograničava isključivo na to da razmotri da li je u kompleksu uzroka, Islam kao vjera, ideja, način života ili životna filozofija miliona ljudi koji se zovu muslimani, bio i mogao biti jedan od faktora nazadovanja islamskih naroda.
U prošlosti islamski narodi ili barem velika većina njih, nisu bili zaostali. U sadašnjosti postoji zaostalost ali muslimani ne slijede Islam. Za prvo uzimam kao svjedoka istoriju; za drugo uzimam kao svjedoka sebe, vas, sve nas zajedno...
(nastavice se)
|