Darvin i Mikelanđelo
Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"
Autor: Alija Izetbegović
Prvi dio
Čovjekovo porijeklo je ugaoni kamen svakog pogleda na svijet.
Svako razmatranje o tome kako čovjek treba da živi uvijek nas vraća na pitanje otkuda on dolazi. Odgovori nauke i religije ovdje su, kao i u drugim pitanjima, protivurječni.
Nauka na postanak čovjeka gleda kao na rezultat dugog procesa evolucije iz nižih formi života, gdje granica izmedu zoološkog i ljudskog nije oštra i gdje postoji jedan dug prelazni period čovjekolikog majmuna ili majmunolikog čovjeka (čovjeka-majmuna). Ma šta uzimala kao odlučan momenat razgraničenja - uspravan hod, izradu ili služenje alatom, početak artikuliranog govora - za nauku je to uvijek jedan vanjski, materijalni fakat, bilo da se radi o razvoju čovjekove fizičke konstitucije ili o služenju prirodom oko sebe. Čovjek je ovdje dijete prirode, koje izrasta u njenom krilu i ne odvaja se od nje.
Naprotiv, religija i umjetnost govore o stvaranju čovjeka, o nečemu što nije proces nego je čin božanstva, o nečemu što ne traje, ne teče, nego je trenutačan, bolan, katastrofalan akt. Vizija stvaranja čovjeka, prisutna u različitim slikama u gotovo svim religijama, govori o bačenosti čovjeka u materiju, o njegovom ''padu'' na zemlju, o protivurječnosti čovjeka i prirode, o susretu čovjeka i jednog tuđeg, neprijateljskog svijeta.
Pitanje da li je čovjek rezultat razvoja ili je on ''stvoren'' pretvara se dakle u pitanje ko je on, da li je on dio svijeta, ili je različit od njega.
Za materijaliste čovjek je ''savršena životinja'', ''homme machine", '' biološki stroj". Između čovjeka i životinje postoji samo razlika u stepenu, ne u kvalitetu. Nema posebne ljudske suštine. Postoji samo ''konkretni, istorijski i društveni pojam čovjeka'', a ''ekonomska i društvena istorija je jedina koja je konkretna i koja stvarno postoji" (Gyorgy Lukacs, mađarski marksist u djelu "Egzistencijalizam ili marksizam"). ''Čovjek je jedan sistem, kao i svi drugi u prirodi, potčinjen neizbježnim i opštim zakonima cijele prirode" (Ivan Pavlov u ''Psihologie experimentale"). U evoluciji čovjeka posreduje jedan vanjski, objektivni činilac - rad. ''Čovjek je proizvod vanjske sredine i svoga sopstvenog rada" (F. Engels). Postanak čovjeka pokazuje se kao jedan vanjski, biološki proces, određen vanjskim, materijalnim faktorima. ''Ruka izaziva i ujedno ubrzava razvoj psihičkog života. Njen 'pronalazak' kao i 'pronalazak' jezika, obiljež*ava kraj zoološke i početak ljudske istorije" (H. Berr u predgovoru Morganovoj knjizi ''L' Humanite prehistorique").
Ovi jasni i ubjedljivi stavovi djeluju sasvim očigledno. Međutim, manje je očigledno da oni na izvjestan način predstavljaju i jasnu negaciju čovjeka. U materijalističkoj nauci i filozofiji čovjek se rastvara na svoje "sastavne dijelove" i čini se da na kraju procesa potpuno nestaje. Prvo Engels analizira društvenog čovjeka i pokazuje kako je on proizvod društvenih odnosa, ili još određenije, postojećih odnosa proizvodnje. Sam čovjek ovdje nije ništa i ne stvara ništa; naprotiv, on je rezultat ovih činjenica, koje su date.
Ovako obezličenog čovjeka i svedenog na biološku činjenicu uzima sada u ruke Darwin, koji će vam vrlo konsekventno pokazati kako se kao proizvod prirodnog odabiranja i borbe za opstanak ovaj stvor koji govori, hoda uspravno i pravi oruđa postepeno razvio iz njemu bliskih ž*ivotinjskih predaka. Sliku ovog procesa dovršiće biologija, pokazujući kako se svi oblici živog svijeta svode na prvobitne oblike života, a ovi u krajnjoj liniji na fiziko-hemiju, odnosno na igru molekularnih sila.
Život, svijest i ljudski duh ustvari ne postoje. Oni su samo osobito složeni vidovi uzajamne akcije ovih bezličnih sila. Nema nikakve originalne i ''nerastvorive'' ljudske suštine.
|