[Elvis-Eko]

Knjiga koju sam skoro citao govori o Sandzaku uopste i Sandzackim junacima. S obzirom da je ovo tema samo o Sjenici i njenoj istoriji, ja sam izdvojio iz knjige junake iz naseg kraja, Mitko je napisao nesto o Hasanu a ja cu jos da izdvojim jedan detalj iz knjige u kojem se takodje spominje Sjenica. Radi se o pokusaju prolaza cetnika a kasnije i partizana kroz Sjenicu u drugom svjetskiom ratu.


Pouceni krvavim iskustvom iz svoje neposredne proslosti,ugledni ljudi Sjenickog kraja ( medju njima i veci deo lokalnih Srba ) odlucuju da brane ovaj kraj od nasrtaja agresora koji je dolazio iz pravca Srbije. Sjenicki Muslimani su zajedno sa Srbima ( jer tada je dobar dio Sandzackih Srba bio misljenja da Sandzak treba da ostane cjelina i da niko nema pravo da ga dijeli ) formirali Odbrambeno vijece grada Sjenice.
Takav mjesoviti sastav Odbrambenog vijeca je bio dokaz da su ova dva naroda nalazili zajednicki jezik u mnogim pitanjima.
Vijece je brojalo 5 clanova. Medju njima su bili Hasan Zvizdic. Arif Vrcic, Uros Karamarkovic i drugi. U septembru 1941. Sjenici je prijetila velika opasnost iz pravca Srbije koja je mogla da na samom pocetku rata ugrozi sigurnost Muslimanskog stanovnistva ovog kraja i sire. Ovaj dogadjaj je prethodio cetnickom napadu na Novi Pazar 4 novembra 1941 god.
Udruzene cetnicke snage planiraju da iz pravca uze Srbije upadnu u Sandzak,u pravcu Kladnice, Sjenice,osvoje Pestersku visoravan, Korita i Bihor i da se povezu sa Crnogorskim cetnicima. Zamisljena cetnicka operacija bila je identicna onoj koju je izveo Karadjordje u prvom srpskom ustanku 1809god. kada se po prvi put sreo sa Crnogorskim pobunjenicima na Jahovcu, ali na kratko, i s akcijom srpske i Crnogorske vojske u prvom Balkanskom ratu 1912god. Jake cetnicke snage koje su brojale preko 15.000 ljudi krenule su iz pravca Ivanjice ka Sjenici i Pesteri.
Medjutim ni Pesterci nisu sjedeli skrstenih ruku, vec su se na brzinu organizovali onako kako su najbolje znali i umjeli. Organizacija im je bila toliko dobra da se i danas s ponosom prica o tome kako su Sjenicaci na celu sa legendarnim hasanom Zvizdicem prevarili Srpske cetnike.
Njemu je na pamet pala i genijalna ideja koja je spasila ovaj kraj, a mozda i izmijenila tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandzaka.
On je saznao sa kakvim snagama su cetnici krenuli u pravcu Sjenice, pa je okupio najblize saradnike i otkrio im svoj plan. Svi su se slozili s njim. U medjuvremenu, cetnici salju kurira da od Sjenickog rukovodstva trazi pregovore o njihovom "mirnom" prolasku kroz Sjenicu jer,navodno, idu dalje da se bore protiv partizana. Slicnu taktiku primijenili su srbijanski cetnici 1992 u Istocnoj Bosni kada su uz pomoc bivse JNA obecali Muslimanima "da ostanu mirni i da im se nece nista desiti". Sta se desilo poslije ovog obecanja, svima nam je poznato.
Hasan je pristao na razgovore, i cetnicka delegacija je dosla u Sjenicu. Pregovori su se vodili u hotelu "Srbija". On je tada pripremio scenario koji je na cetnicku delegaciju ostavio zastrasujuci utisak. U centru Sjenice su pradirali "novi regruti" koji su se navodno spremali na front, protiv koga - Hasan nije komentarisao. Cetnicki oficir je nijemo posmatrao sta se desava ispred hotela "Srbija". Prije dolaska cetnicke delegacije hasan je nabavio ( to je imao u svojim ducanima ) veliki broj fesova, culafa ( Albanskih kapa ) i calmi ( to su ranije nosili na glavi Arnauti sa Pesteri, mada se i danas moze vidjeti kod starijih ljudi )
Postrojeni regruti s fesovima su prolazili ispred hotela i isli ka izlazu iz grada. Na vrhu Sjenice se nalazi jedno uzvisenje koje Sjenicaci nazivaju "Na grad", gdje su ih cekale Sjenicanke koje su im skidale fesove i stavljale culafe. Ovi isti ljudi, samo sada sa drugim kapama na glavama, bi napravili krug oko centra grada i ponovo se vracali ispred hotela. Tu bi se postrojili kao dobrovoljci i krenuli ka izlazu "Na grad". Cetnickoj delegaciji su padale u oci samo razlicite i mnogobrojne kape. Hasan je objsanjavao delegaciji da to pristizu dobrovoljci da pomognu u odbrani Pesteri i Sjenice, "u slucaju da ih nekakvi partizani napadnu".
"Ovi sa fesovima,to su Pazarci, nastavljao je Hasan, ovi s bijelim kapama su nasa braca s Kosova, aovi s calmama su nasi Pesterci. Svi su oni dosli da brane Sjenicu"
Zbunjenom cetnickom oficiru nista nije bilo jasno, samo je znao da sa Sjenicacima nece izaci onako kako su planirali.
Da bi utisak bio kompletan, Hasan je delegaciju izveo iz hotela s namjerom da joj pokaze naoruzanje koje su mu "Nijemci ostavili, jer mu je neophodno zbog partizana koji stalno upadaju".
Oko Sjenice se nalazi pet sanceva, na kojima je Hasan rasporedio svoje "tesko naoruzanje".
On je njima uzgred objasnjavao odakle Sjenicaci ocekuju napade, pa su na ta mjesta postavili topove i bacace. "Naoruzanje" je bilo postavljeno na Petruski, Pasinom brdu,Radicevom brdu, Hucaljki i Lupoglavu.
Hasan bi cetnickog oficira doveo na pristojnu udaljenost ispred sanca na kojem su bili pokriveni topovi i minobacaci, uzgred se zahvaljujuci Nijemcima na velikoj pomoci.
Nakon zavrsenih razgovora, Hasan je poslao povjerljive Srbe da isprate cetnike do njihove komande. Kasnije su ovi posteni Srbi pricali sta je ova delegacija prenijela svojoj komandi. Glavni oficir iz delegacije je usplahireno govorio:
"Da se svi pretvorimo u so, ne mozemo im jelo osoliti. Da se svi pretvorimo u municiju, ne mozemo im topove napuniti"
Iako je cetnika bilo preko 15.000, poslije ovog izvjestaja, odmah su se pokolebali. Oficir je jos dodao:"Cijeli Pazar se digao da im pomogne". To je bilo dovoljno da cetnicki stab promijeni plan i svoj napad usmjeri ka Pazaru.
hasanova prijevara je uspjela. Naime, on je umjesto topova na sanceve postavio prednje dijelove konjskih i volovskih kola na cije je rude stavljao sulendare od furuna, dok su mu bacaci bile furune koje bi vjesto pokrivali cebadima i ceradama.
tako su cetnici krenuli nazad preko planina Javor i Golije i stigli u grad Rasku, poznato cetnicko uporiste, odakle su kretali mnogi napadi na Novi Pazar. Oni su bili ubijedjeni da Pazar nema ko da brani i da ce ga lahko osvojiti. Medjutim, grdno su se prevarili. Uprkos njihovoj dvomjesecnoj opsadi i njihova tri zestoka napada na grad, Pazarci su, uz pomoc Albanaca i Pesteraca, uspjeli razbiti cetnicke snage i u kontranapadu otjerati ih do Raske.
Posle cetnickog napada na Sjenicu, pojavila se druga vojska koja je zeljela takodje da "prodje" kroz Sjenicu. Bili su to partizani. Ovog puta Hasan je bio mnogo ubjedljiviji i morao je braniti Sjenicu s onim sto je stvarno imao.
U ovom pokusaju zauzimanja Sjenice na prijevaru, u historiji bivseg komunistickog rezima se nije pisalo. U poslednje vrijeme,iako stidljivo, mladi Muslimanski intelektualci koji se polako oslobadjaju komunistickih sablona, pocinju otvorenije pisati o temama koje su bile zabranjene u proslom rezimu.
Tako ovaj dogadjaj spominje i historicar Esad Rahic u listu "Sandzak"(br.30-40,februar 1944 ) gdje navodi da Sjenica pamti dva krupna dogadjaja. Godine 1917 u njoj je odrzana konferencija Muslimanskih predstavnika Sandzaka, na kojoj je odluceno da se Sandzak pripoji Bosni , u cijim bi okvirima uzivao autonomiju, i 22 decembar 1941. kada su partizanske snage dozivjele tezak poraz od formacija Muslimanske milicije pod komandom Hasana Zvizdica.
Sjenicaci su znali da ako puste partizane u grad, da ce zbog toga cetnici izvrsit osvjetu i da ce narod stradati.
Donesena je sudbonosna odluka cije ce posledice Sjenicki kraj dugo osjecati ( komunisti 30 godina nisu investirali u ovu opstinu, a slicno su prosli i mnogi gradovi u Sandzaku)
Vijece za odbranu grada je odlucilo da nikoga ne pusta u Sjenicu. Partizani su poslali sedam svojih izvidjaca da osmotre kakvo je stanje u Sjenici, jer su culi kako su prosli cetnici kada su htjeli da je zauzmu. Partizanski izvidjaci su brzo bili zarobljeni i odvedeni na saslusanje. Sjenicko rukovodstvo ih je saslusalo i odobrilo partizanima da samo prodju kroz Sjenicu bez ikakvog zadrzavanja.Bilo im je obecano da ce od naroda dobiti i 52 tovara namirnica, a dozvolili su i onim ljudima, koji su bili zainteresovani da pridju partizanima, da to i ucine. Partizane Sjenickog kraja predvodio je Muhamed Abdagic ( koji je nakon zavrsetka rata od tih istih partizana bio tri puta osudjivan na smrt )
Drzeci se dogovora vijece je izdalo naredjenje da se straze Muslimanske milicije povuku sa svih pet sanceva koji okruzuju Sjenicu. Sutradan 2 decembra 1941. kada su Sjenicaci klanjali sabah-namaz, vidjeli su kako partizani ulaze u grad i pocinju senluciti i igrati kolo. Njima je odmah bilo jasno da su partizani dosli u Sjenicu sa namjerom da tu i ostanu. Vijece je ovakvo ponasanje partizana ocijenilo kao njihovo gazenje dogovora kojim je utvrdjeno da partizani mogu samo proci kroz Sjenicu, ali se ne smiju zadrzavati. Vijece, kojim je presedavao Hasan Zvizdic, odmah je poslalo svoje kurire da pozovu u pomoc Sulejmana hodzu Pacariza, komandanta Muslimanske milicije zapadnog Sandzaka. Hodza Pacariz je brzo stigao sa svojim ljudima i u dogovoru s mjestanima do nogu potukao partizane. Tako je samo na mjestu koje se danas zove Partizansko groblje poginulo 52 partizana. Ono sto je ostalo, jedva se izvuklo iz Sjenice. Medju njima su bili Peko dapcevic, Petar Stambolic i Hilmija Hasanagic.
U ovoj bici, pored hodze Pacariza, istakli su se i Camil Prasevic, Sefer Taric i mnogi drugi.
U to vrijeme Nijemci su se nalazili u selu Duga Poljana nedaleko od Sjenice. Tokom cijelog rata ovaj kraj je bio postedjen ratnih razaranja i klanja od bilo koje vojske ( izuzetak je bio kada su partizani krajem rata osvojili ovo podrucje pocinivsi mnoga ubistva i silovanja )
Sjenica je skoro najduze odolijevala svim pokusajima partizana da je zauzmu. Pala je tek 22 decembra 1944 godine.