[kame]

Krenuh i večeras u susret novoj noći, a nadajuć' se svakako da ti ćeš odnekuda svratiti, zalutati ili, slućajno doći.
Vidim, da ovdje ni traga ti nema, pa čemu li, ima l' kakva određena tema, pa da možemo pisati bez nekih teškoća sada, jer sam sebi pišem, a ono u meni, uzalud tvrdoglavo se nečemu nada.
I dok mjesec zaklanja blaga tama, ja razgovaram sebe sama, zvijezde griju puteve tvoje, a ja i noćas zapisujem beskonačno , zarazne misli svoje.
Premorih se, a htjedoh ranije i leći, ali ne zaboravih da napišem ti bar nekoliko, od srca riječi, pa nekada zaviri i ti u ovaj kutak, imaćeš sigurno zabavan, ugodan i drago nezaboravan trenutak.
Možda ćeš se nekada sjećati mnogih mojih riječi, mostova preko kojih pređoh ili ne uspjeh prijeći, stazica kojima gazih trnje i kamenje svakog dana, ovih godinu iza sebe najgorijeh rana.
Možda ćeš se sjećati mojih ludosti, mojih poruka i mojih mana, možada ćeš ipak razumjeti, da sam te volio, ali nekad tamo, možda ćeš kasno shvatiti, ali jednog dana.
Možda... !?
Možda me tada i neće nigdje više biti. Možda ću negdje, tebi neznano, kosti svoje ostaviti, a tebe ću i tada skrivati i u snovima svojih stihova uporno čekati.
Ponekad se zastidim nekih svojih djela, zmaš plaho si mi na dušu sjela, možda, možda.... Mogu ovako i do sutra, mogu da ti pišem bez dosade, ali neumorno da dočekujem jutra.
Ne volim nikad i nikakav tužan kraj i mislim da moj neće to ni biti, ne želim plakati, ni suzama lice umivati, ne želim kamen na srcu svom, ali, ponekad to čovjek mora, jer srce nije stijena niti jelova gora!
Često bih spakovao koferče malo, pa u njega ono najnužnije samo bi stalo, i krenuo bih na put, ali bez povratka, nestao bih iznenada, niko za odlazak ne bih znao..
Da, odmora mi treba dosta više, ne znam kad grije sunce ili kada padaju kiše jer vidim ja to, osjetim na sebi, ali ovakvo ropstvo, nikome više poželjeo nebi..
I... jah, zadnja umire ljubav i uporna nada, a ja bih te poželio tu, barem zehru pored sebe ovdje i sada, pa da sa mnom onako udvoje sniješ bar jedan u životu san, ili pak, kako nedavno rekoh, volio bi sa tobom provesti samo jednu noć, (ko zna, možda će i ona nekad iznenada doć' ali malo sutra jer moja su uvjek prazna jutra)
Ko to zna ... sve je zapisano, lista nam se knjiga naših sudbina.
A ja sam naviko cijeli život nešto da čekam, pa ovaj put je drugačije i nije mi teško to, samo moje pisanje, molim te nikad ne uzmi za nešto ružno i veliko zlo.
Ja pišem, tu, uporno, nježno i samo za tebe, u ovaj kutak, bilježim svoj, za tebe, veliki i važan trenutak. Na tebe mislim i još više te volim kako sebi da olakšam, a ranu ne posolim!? Ne znam ništa više, pametan biti ne mogu, samo, sretoh te i ....... i hvala Bogu ..Jasmina..