[hurmasica]

Ko lijeni mali jagnjci bijeli
po tamno plavoj livadi neba
leze oblaci i mjesec dukat
stari skriva se ispod njih,
koliko samo vakta i jeseni
proci jos moze i treba,
da se sa hladnom kisom
rodi i ozivi jedan topli stih.
U tami zive sjecanja prosla
i svaku noc se bore za zrak,
srce se ljuti na samo sebe
dok se umorno na pocinak sprema,
u sobi tuga i suze i smijeh
navikle se oci na potpuni mrak,
lahko se podnosi samoca
i jad kad insan drugog izbora nema.


Nako na brzaka i jos nesto "staro" sjecam se i trenutka koji mi je udahnuo inspiraciju

Ne vjerujem a da nije svako od vas bar jednom u svom dunjaluckom bitisanju imao prilike vidjeti tamno ,sivo jesenje aksam nebo i po njemu zlatne,tahnane nevjestim kistom pospanog umjetnika iscrtane linije.To se sunce poslednjim osmjesima udvara ocima onih koji percipiraju svaki drhtaj,sum,oblik,boju,tisinu,vakat svojim senzibilnim receptorima i u svemu osjete nevidjenu satisfakciju.Plodove skromne,sabur majke prirode sto ne pozna limite uberu samo oni koji u promatranju pada jednog zutog lista vide tragediju i komediju,smjeh i plac,radost i tugu,,crno i bijelo,ljubav i mrznju,strah i hrabrost.Oni koji zavire dublje ispod lijepe povrsine i zude za dubinama osobnog emotivnog oceana baca u sevdah i rominjanje kise kad se pod odkriljem cardaka sklope oci i bez rijeci muhabetise sa ovom ljepotom sto nas povija u koljijevci zivota..