[fraer]

Evo malog doprinosa. Mislim da je autor ovoga teksta bio direktzor izdavačke kuće Bosanska riječ iz Tuzle, jer sam bio na promociji Antologije bošnjačke književnosti u dijaspori, gdje je on govorio kao jedan od promotora.





"IZA MORENO" OKOSNICA ŽIVOTNOG GUBITKA I POETSKOG DOBITKA MUHAMEDA ABDAGIĆA



Piše: Almir Zalihić





"Abdagićev takozvani uži zavičaj je, izgleda, jedva dočekao anatemu vlasti kako bi se oslobodio pjesnika i smjestio ga tamo gdje inače misli da takvi pripadaju. Izolovali su ga kao daje bio poprskan kugom. Pjesnik je ostavio svoju Izu Moreno na dar, u znak zahvalnosti svima onima koji su mu učinili zlo. Čak je došao da umre. Umro je u novopazarskom parku, na klupi, gledajući u nestanak ljubičica. Ukopan (bez prisustva vlasti, počasti i govora) sa mirisom postojanja Ize Moreno. Ova knjiga je priča o svemu tome" - napisao je Ismet Rebronja u pogovoru posthumno objavljene knjige pjesama Muhameda Abdagića.1



Cjelokupno Abdagićevo književno djelo,2 i proza i poezija, jedna je knjiga, velika knjiga pisana gotovo tri desetljeća, knjiga uspinjanja od lokalnog kao postamenta do značenjski sveopćeg, do univerzalnog. I oni manje upućeni u njegov literarni opus primijetit će snažnu uvezanost proze i poezije i bez analitičkih poređenja, komparacija i drugih književno-kritičkih pristupa svojstvenih analizi književnog štiva. Abdagićevo djelo je organska cjelina, bez šavova, bez vještačkih spona. Njegov je opus specifičan zbog unošenja u literaturu jednog posve osobenog vremenskog, egzistencijalnog, pa i filozofskog ambijenta proisteklog iz autobiografije. Aktivno je bio uključen u beogradski antifašistički pokret, što je rezultiralo uhićenjem odstrane fašista. Porodica jedva uspijeva da mu spasi život. Nakon Drugog svjetskog rata biva uhićen i optužen kao kolaboracionista. Naime, u jednom historijskom tekstu o aktivnostima KP na prostoru Sandžaka, u fusnoti biva optužen da je saradnik okupatora. Naknadno, javno izvinjenje, nije promijenilo gotovo ništa niti u odnosu vlasti spram Abdagića, niti u Abdagićevom odnosu spram vlasti, okruženja i društvene zbilje u kojoj mu je život protekao. Živeći na ivici egzistencijalnog minimuma Abdagić je, ipak, uspio da se, kako-tako, održi i bude prisutan na književnoj sceni, iako to nije ni izbliza u onoj mjeri koju je zasluživalo njegovo djelo i njegov talenat.



Abdagićev poetski opus specifikum je zbog unošenja u literaturu jednog posve osobenog vremenskog, egzistencijalnog pa i filozofskog ambijenta. Ambijentalnost Abdagićevog lirskog diskursa implicira izvjesnu impulsivnu razbarušenost i izrazitu asocijativnost. Ove opće naznake su zapravo odlike njegovog stvaralačkog zamaha koji je nagovijestio u knjigama pjesama za života objavljenim: "Feniks" (1966) i "Lutajući brod" (1981).



Samonikao, usamljen, nepovjerljiv, proganjan od drugih ali i od samog sebe, Abdagić je u poeziju unio mnogo sopstvenih, a mnogo i univerzalnih dilema, ekspresija i moderne metaforike. Istodobno je baštinio ostvarenja svjetske poezije (iskustva francuske moderne, simbolista i nadrealista) i slobodni duh orijentalnih mistika. I najpovršniji pogled na sadržinu knjige "Iza Moreno" nedvojbeno će ukazati da je riječ o izuzetno burnoj poetskoj slici svijeta i odnosa u njemu koju Abdagić iz pjesme u pjesmu sustavno popunjuje gorčinom življenog, realnog iskustva. Kada se govori o Abdagićevoj poeziji ima se na umu, prije svega, pjesnikov zavičaj kao nezaobilazni toponim poetske (auto)biografije. Vrletna prostranstva Pešterske visoravni u svim implikacijama za pjesnika su postala i ishodište i dohodište, ona su ona unutarnja sila koja goni i ruši, koja budi najskrovitije osjećaje od nostalgije do potajne mržnje i prezira duha palanačkog. Zavičaj je ljudsko i poetsko pribježište koje sadržajno i značenjski u sebi objedinjuje sve one najdublje ljudske porive. Između ostalih, i niske stnisti lokalnog puka kome je tuđa nesreća i nepodobnost mjera vlastite sreće i "pravopripadnosti".



S rukama u džepovima i na ćošku

al nehatno

naslonjen o ćepenke dućana

skupljenih usta u zvižduk



On unezvjereno pa ipak službeno

motri oko sebe

i sa posjedovanjem vlasti

osvrće se

Zvijera naprijed

zvijera iza sebe

uživa u slasti

a ja znam da je plaćen da čeka

ulicom da prođe pjesnik

i da prošlost baci mu u lice

ili u prijetnju ili sram



(Starac)



Kazivanje o pjesnikovoj opsjednutosti progonom, koliko god neophodno, bojim se da je uvijek jednostrano, ako se uz njega ne govori i o okruženju koje pjesnik konstantno potencira poetski ga aktualizirajući.



Fusnota iz historijske knjige u kojoj biva pomenut kao suradnik okupatora "bila je njegova rak rana i zlokobni pratilac. Od nje se nije mogao izliječiti ni onda kada se pokazaloda je neistinita. Suviše je duboko preživljavao nepravdu da bi je tek tako mogao potisnuti. Ona je neprestano u njegovom životu izazivala velike lomove i strahove, nova dokazivanja i traženja "pravde" i satisfakcije. Muhamedu Abdagiću je sistem, kojem je on dao najbolje godine života, uništio gotovo sve..."3 Priređivač tog teksta, naknadno, na sudu, izjavljuje da se fusnota pojavila bez njegovog znanja. Retroaktivni i gotovo usputni demanti nije bio dovoljan da potisne svu gorčinu nepravedne optužbe koja je u svojoj suštini bila političko denunciranje i diskvalificiranje. Anatema je kao kob pratila pisca čitavog života, i imala veoma veliki uticaj na njegovo poetsko opserviranje određenih aktualnih društvenih tema o kojima se glasno nije govorilo. Tu prvenstveno mislim na cijelu skalu osjećanja koja polaze od samoće, patnje i neizvjesnosti, straha da je svaka njegova izgovorena riječ prisluškivana, svaki njegov pokret praćen. Izvjesna artikulirajuća pomirljivost, koja se javlja s vremena na vrijeme, brana je otuđenju, jer je Abdagić, gotovo opsesivno, okupiran tragedijom življenja pod paskom izmišljene krivice i optužbe.



I svaki dan

svojoj ženi

i svojoj djeci

odnosi pod pazuhom

veliki hljeb



I svaki dan

njegova žena ima

za ručak

njegovoj djeci

veliki tanjir

vršnat jela

crvenog od krvi



I svaki dan

njegova djeca

debeljuškasta

skaču

igraju se

na ulici

u odjeći crvenoj

od krvi



A čija je to krv

Od koga oni to žive



To oni mene

po redu strogom

čuvaju i paze

i uz čuvanje

po redu strogom i tačnom

bičuju i gaze

i žedno krv ispijaju

moju



Pa ipak

više volim da oni mene

čuvaju i paze

i da krv piju moju

nego da ja

pazim i gazim njih

i pijem krv njihovu



(Svaki dan)



Čovjek bačen u svijet nikad nije dovoljno spreman za život. Nikakvi modeli izvana ne mogu biti trajnijeg karaktera.Individualno ostaje zakon ali i opasnost.



I hvala ti bože što si odredio i starost

i oslobodio me najzad



smrdljivih ženskih guzica

za kojima sam trčao do ovog dana

i što si mi dao nove zube

kojima ću sada znati da se poslužim



"Doista je bio prekobrojno dijete grupacije kojoj je na početku pripadao. Ostao je veliki usamljenik, nepovjeljiv i proganjan. Kada su ga ostavili na miru, nije više mogao bez svojih progonitelja pa ih je izmišljao kako bi nastavio da živi"4 - uočava Ismet Rebronja u pogovoru knjizi "Iza Moreno", a ja bih dodao - i piše. To su osnovne činjenice Abdagićeve poetske motivacije. Iz njih proističe cijeli niz najrazličitijih odnosa: odnos pjesnikov prema drugima, prema sebi, prema doživljenom, prema željenom, a istodobno i odnos drugih prema pjesniku.



Izrazito moderne, oslobođene svega što nije čista poetska slika, što nije punoznačni poetski iskaz, Abdagićeve pjesme varijacija su primarnog motiva na hiljadu i jedan način. Saznanja koja njima dominiraju više su plod intuitivnog, emocionalnog, impulzivnog, nego određenog racionalnog stava koji bi pjesnik nametnuo kao općevažeći i jedino meritoran. Abdagić ne mistificira stvarnost ali joj se opire i blago je ironizira.



Čitave si dane skidao malter sa zida

Uspješno i otkopčavao kamen uzalud

ali je uveče redovno dolazio Kob Jedan

i zid premazivao svježim bojama

dok bi Kob Dva kažnjavao učtivo te udarajući

bičem po leđima



Onda si na vrata ćelije napisao

krupnim slovima:

trpen spašen (to je bilo najopasnije)



(Bjekstvo iz zatvora)



Uvijek snažno prisutna metafizička dimenzija u Abdagićevom poetskosmislenom modusu je ta koja bi htjela da se nametne agresivnošću koja joj je u principu imanentna. Inače, Abdagićeva je poetika, poetika borbe pojedinca i poetika borbe za pojedinca, za njegov integritet, za individualno u njemu. Borba za lični glas, za sopstveno izabiranje udesa, za pravo, na koncu konca, na sumnju koja nipošto nije negiranje svega i svačega, ali je afirmiranje individue čak i onda kada je neshvaćena, nemoćna i ignorirana.



Abdagićeva vizija svijeta i čovjeka i njemu nije takva da se može klasificirati, etiketirati, knjiški uniformirati. Ona je spoj nerijetko disparatnih tradicija i zato nema iznenađenja kad u ovim pjesmama zateknemo i islamsku vizuru svijeta i panteizam, dualizam, modificirani fanatizam i si., ali se sve to nalazi u eruditivnosti poetskog iskaza koji i formom, i stilom, i jezikom stoji nasuprot malih, priglupih skholastika nemoćnih da iskorače iz "estetike" ideologiziranog uma.



Jednog dana srete me Harun efendija i reče:

Ništa ti ne valjam

Šta ti se desilo

uptah ga ja sa strahom

- Stekao sam bogastvo



Ah pa ja svakog dana molim Boga za to



Drugi put me srete i reče

Ništa ti ne valjam

Šta se desilo sad

- Stekao sam porod



A ja svakog dana molim Boga pa još ništa



Opet me srete jednog dana i reče

Ništa ti ne valjam

Šta je sad upitah u strahu

- Stekao sam položaj



A ja svakog dana molim Boga za to pa ni s mjesta



Opet me jednog dana sretne Harun efendija i reče:

Nesretan sam i ništa ti ne valjam

A što zaboga upitah ga sa zebnjom

- Stekao sam pamet



Nisam razumio i upitah ga

ž ašto je nesretan zbog tolike sreće

a on reče:



Jer sad mi te četiri stvari određuju život i

karakter moj



Vratih se kući i udarih čelom o pod moleći:

Bože ti meni ne daj nijednu od ovih stvari

koje si dao Harun efendiji jer nije vakat za to



(Četiri stvari)



Drama smisla je vjekovna opsesija čovjekova i što joj se više približava, mada je to približavanje analogno Ahilovom stizanju puža, više je zapljusnut besmislom, bespućem, beznađem i, kao izrazom svega toga - jaukom, očajem, posvemašnjom tragedijom.



Hoće li doći jednom dan da ne vidim sliku

pred očima

kako čovjek zvijer

sa širokim kuhinjskim nožem u ruci sječe

pomamno po tuđim voćnjacima...



(Mora)



Ovakva vizija svijeta i čovjeka u njemu, iako je spoj disparatnih tradicija, nudi širinu, koja samo prividno ne bira idejnu platformu, ali koja zaposjeda sve glavne pravce koji vode ka čovjeku, ka esencijalnom, ka toliko neophodnoj nadi, pa makar ona bila i jedina nada.



Takva širina je, u startu, omogućila priređivaču "Ize Moreno" (Šabanu Šarenkapiću) da pjesnikov bogati poetski svijet, uprkos raznorodnosti pristupa i postupka, prati osnovnom linijom i da nam umjesto uobičajenog konačnog upokojavanja pisca priredi doživljaj i oživi poetiku nepravedno zapostavljene pjesničke veličine kakav je Abdagić. Posebnu dimenziju svakako ima činjenica da mnoge pjesme iz zostavštine obično nisu do kraja "izglačane", ali ovom prilikom je priređivač vještim uvezivanjem ciklusa izbjegao uočavanje, bar onih grubljih neravnina.





(Mak, broj 2-3, Novi Pazar, novembar 1993. - februar 1994.)

__________________________________________________







1 Muhamed Abdagić: Iza Moreno, "Damad", Novi Pazar, 1993.; Ismet Rebronja, Pogovor.



2 Muhamed Abdagić, rođen 1916. u Sjenici. Umro u Novom Pazaru 1991. godine. Živio je u Sarajevu. Za života objavio knjige: Feniks, pjesme, 1966; Tri drame, drame, 1966; Zvučni zid, roman. 1967; Zamka, drame, 1967; Feniks I, roman, 1971; Feniks, roman, 1972; Zemlja, roman i pripovjetke, 1975; Lutajući brod, pjesme, 1981; Duge studene zime, roman, 1981;



3 Vidi : Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka, "Bosanska riječ", Wuppertal, 1998., str. 69.



4 Navedeno djelo

__________________________________________________