[fraer]

a evo još jednog...





Komentar

-------------------------------------------------- ------------------------------



Zašto tone Senad Hadžifejzović



Piše: Ozren KEBO



Znate o kome se radi? To je onaj slavni ratni novinar koji danas, iz sedmice u sedmicu, pravi nepodopštine kakve ne bi ni početnici. Onaj profesionalac koji je povjerovao da smo mi ovdje radi njega, a ne on zbog nas, pa je u svojoj informativnoj emisiji centralnu pažnju posvetio sebi, a ne informaciji. Onaj maneken koji se iz nove octavie solidarizira sa siromašnim i gladnim.



Upravo taj. Sve mu je teže da kontrolira svoj ego, a svaki put kad izgubi kontrolu, ostane i bez pokojeg gledatelja. Najnovija mjerenja pokazuju da gledanost Centralnog dnevnika (koji počinje u 18,55, a završava tamo negdje oko 20,00 sati) značajno pada u 19,30, kada počinje ista emisija na FTV-u.

Prije desetak dana Senad Hadžifejzović teško je razočarao svoje poštovaoce kada im je, poput rukavice, u lice bacio pitanje: da li ste za to da se Sarajevo preimenuje u Titograd. Bijedan rezultat glasanja najbolji je komentar Senadovog pokušaja da ovim putem, na mala vrata komentira polemiku oko Titove ulice. Senadov je problem - a to je ovo pitanje i protiv njegove volje razotkrilo - što pokušava spojiti nespojivo: ne možeš u isto vrijeme biti portparol Stranke demokratske akcije i nezavisna & ugledna novinarska institucija. Jedno potire drugo, a to potiranje traži da se opredijeliš. A to što nećeš, ne možeš ili ne znaš da se opredijeliš i što misliš da do vijeka možeš ovako, samo pokazuje da nisi svjestan da su drugi svjesni onoga što radiš.

Bakiru Hadžiomeroviću svašta se može zamjeriti. I njegova je emisija nedorečena, neispeglana, često neodmjerena, nepravedna i bez nužnog profesionalnog balansa. Ali zašto više vjerujemo Bakiru nego Senadu? Zato što Hadžiomerović, kada u studio zovne Mirka Šarovića, onda ne pravi kompromis. Publika u svakom trenutku zna s kim imamo posla, što joj potvrđuje i novinar svojim preciznim, nemilosrdnim pianjima. A kad Senad ugosti Vuka Draškovića, onda ga on svojom neukusnom servilnošću tretira kao Tadeusza Mazowieckog. Mi smo gledali jednog okupanog, umivenog Draškovića, nepokolebljivog borca za ljudska prava, eksponenta ljubavi i razumijevanja među našim narodima i narodnostima. Jagnje, a ne vuka, čovjeka koji "voli svoj narod". A druga strana, sve pršteći od objektivosti, dozvolit će da nam Vuk, bez ikakvih sankcija, podastre tu priču. Nije dovoljno imati ekskluzivnog sagovornika. Bez adekvatnih pitanja ta eksluzivnost gubi smisao jer postaje sama sebi svrha.



U posljednjoj emisiji vidjeli smo da se Senad strahovito naljutio na Federalnu televiziju i Fabriku, što su napravili dnevnik koji u nekim dizajnerskim rješenjima podsjeća na njegov. Čuli smo ružne i grube optužbe. Donekle možemo razumjeti ovaj bijes. Sjećate se kako smo mi u Startu bli nesretni kad je jedna sarajevska novina, zapavši u krizu, svoj novi koncept gradila beskrupuloznim i evidentnim preuzimanjem naših ideja. Ali, ne da nikad nećemo razumjeti, nego će nam zauvijek ostati smiješan način na koji se Senad Hadžifejzović obračunao sa kolegama. Napravio je neukusnu montažu iz koje će nam s neskrivenim omalovažavanjem pokazati kako federalci u svom dnevniku, preko plazma-ekrana ugošćuju dopisnicu iz Bihaća (inače vrijednu i dobru novinarku), a Njegova Ekselencija Oktavia direktno na liniji ima Christiane Amanpour. O, jesmo fascinirani. E baš nam je drago. A kad draga Kristijanica zaguguče "Dobro veče, Senade", naš će se respektabilni urednik istopiti od zadovoljstva. (Trgovačko pravilo broj jedan: osoba s druge strane pulta ništa na svijetu tako ne voli kao svoje ime na tuđim usnama. Još kad tom činu svjedoči milion i po ljudi, sreći nema kaja.)

U intervjuu za magazin Walter Senad Hadžifejzović, nakon što je sebe skromno i odmjereno uporedio sa Zidaneom, na pitanje da li je istina da je u emisiju pozivao Fatmira Alispahića "i još nekog ko bi debatirao sa njim, ali se niko nije želio odazvati", odgovara: "Ne mogu otkriti imena ljudi, ali je istina da dvadesetak ljudi nije htjelo ili se nije usudilo ili moglo, zavisi od toga kako su se izjašnjavali, razgovarati s njim." Na stranu sad rogobatna rečenica, to nije Senadova, nego krivica novinara koji je pripremao tekst. Mi iz Starta imali smo istu ideju, napraviti polemički poligon s Fatmirom Alispahićem i još nekim ko bi mu oponirao. Ideja je propala ali, za razliku od Senada, mi znamo o čemu se radi. Svi koji su nas odbijali učinili su to s neskrivenim gađenjem. Neki su čak naš poziv smatrali uvredom, jer sa Alispahićem (to je poseban slučaj, o njemu drugom prilikom) neće da se sretnu "ni u istom kantonu, a kamoli za istim stolom." Pa kad smo već kod odbijanja, evo jedne ekskluzivne informacije, ubila se za Centralnog dnevika: imali smo, dragi čitatelji, izvrsnu ideju. Htjeli smo napraviti polemički poligon između Bakira Hadžiomerovića i Senada Hadžifejzovića. Bakir je oduševljeno pristao, ali nas je tvorac polemičkog sučeljavanja u BiH, koristeći neuvjerljive i neshvatljive razloge ("Ne gledam 60 minuta") - odbio.

To je, naravno, njegovo pravo. Kao što je i naše da pitamo zašto tone Senad Hadžifejzović.

Zato što mu ego raste, a kvalitet rada opada. Ako hitno ne okrene ovaj proces, zauvijek ćemo ostati bez sjajnog novinara.