[fraer]

pogledajte ovaj članak:









Umjesto intervjua



Hadžifejsov pravi face



Piše: Emir Suljagić



U ratu i jako dugo nakon rata Dnevnik je bila ona emisija na televiziji koju vodi Senad Hadžifejzović. I upravo zato ideja da pravim intervju s njim mi se svidjela. Tim prije što mi se usprkos svim sentimentalnim razlozima - bio sam naime, prilijepljen uz ekran drugog maja 1992. godine - počeo prevrtati stomak od Centralnog dnevnika. Razlog može biti neuobičajen, ali sam već nakon prvih minuta Centralnog dnevnika skoro redovno počeo dobivati poriv da se bacim na pod i pokrijem glavu rukama, očekujući da čujem fijuk granate. Na moju sreću, nisam bio u zemlji u vrijeme kada je emitirana prva epizoda Niko kao ja, pa sam uglavnom šutljivo slušao zgražanje kolega nad primitivizmom Dragana Marinkovića. Ali, niko u mojoj radnoj sredini nije u tome vidio ništa što Regulatorna agencija za komunikacije ne bi mogla riješiti.



Međutim, moji pravi razlozi za razgovorom sa Hadžifejzovićem bili su sasvim drugačije prirode i nisu imali mnogo veze sa skandalom koji je uslijedio nakon prve epizode Marinkovićevog showa. Htio sam mu postaviti svega nekoliko, ali tim neugodnijih pitanja. Zašto je, recimo, od CD-a napravio elektronski Centralni komitet? Šta je razlog da u "predmetu Maca" za moralnog suca pozove Senku Kurtović, urednicu Oslobođenja, koja je u aprilu 2004. godine, nakon što je Jadranko Prlić optužen za zločine protiv čovječnosti, napisala plačljivi panegirik hercegovačkom upravniku smrti? Nisam razumio Hadžifejzovićevu potrebu da o tome izriče bilo kakav moralni sud. Imao sam još dva pitanja koja su imala veze sa nekim principima zanata. Prvo se odnosilo na Abdulaha Sidrana i perfidni nacionalizam koji odavno provijava kroz njegove epistole u CD-u; u drugom bih, pak, tražio da mi objasni šta je to tačno novo u onome što Muhamed Filipović govori u njegovoj emisiji.



Poznajem Hadžifejzovića, istina površno, ali dovoljno da znam da je žilav sugovornik i pomalo sam se radovao što ću imati priliku da se dobro posvađam, a da ne budem shvaćen lično. Nakon što sam prvi put probao doći do njega, saznao sam da je u Švicarskoj sa dijelom ekipe CD-a i da će se tek početkom sedmice, u ponedjeljak, vratiti otamo. Uredu, sačekao sam vikend, preživio još jedan CD - ovaj put sam čak gledao i prilog o prikupljanju novaca za djecu Srebrenice, ignorirajući šaku koja je stiskala u stomaku - i čekao ponedjeljak. Pretpostavio sam da će u Sarajevo stići kasno toga dana i tek sam mu navečer ostavio prvu poruku na telefonskoj sekretarici. Kako sam intervju trebao, u idealnim uvjetima, napraviti najkasnije u utorak, negdje oko podne me već počela hvatati panika. Do tada sam ostavio tri poruke na sekretarici, zvao prijatelje i prijatelje njihovih prijatelja koji imaju bilo kakve veze sa Hadžifejzovićem, sve uzalud. Rano poslijepodne, sa rokovima iznad glave, moja panika je nastavila rasti. Onda su moje kolege počele zvati prijatelje Hadžifejzovićevih prijatelja, naprosto u pokušaju da doznamo gdje se uopće nalazi. Ne znam tačno koliko sam ga puta nazvao na mobilni telefon tokom dana, ali sam siguran da broj dobrano prelazi deset. Onda sam postao dosadan: počeo sam pisati sms-ove.



I konačno, negdje oko sedam navečer, Hadžifejzović me nazvao. Dao sam apsolutno sve od sebe da razumijem da je vozio cijeli dan, da je putovanje iz Švicarske trajalo dva umjesto jedan dan, ali nisam očekivao lavinu primitivizma koja je uslijedila. Potpuno nedužan, našao sam se na putu povrijeđenoj sujeti, a rječnik nije bio nimalo primjeren. "Javio sam se zbog tebe, jer si zvao dvadeset puta, inače se ne bih javio. Ne znam šta ti uopće radiš u toj redakciji, s obzirom na to odakle si", rekao mi je. Moram priznati da sam zbunjeno i u nevjerici slušao njegove komentare na račun mojih kolega, ali sam ga mirno pokušao uvjeriti kako nema potrebe da bilo šta shvata lično i da smo prije svega novinari. Opet, uzalud. Na koncu mi je rekao da je previše umoran, da nema vremena, odbijajući i ponudu da intervju napravimo telefonom.



Na kraju sam se osjetio uvrijeđenim, jer je Hadžifejzović jedinom mojom osobinom vrijednom spomena smatrao to što sam, eto, preživio Srebrenicu. Ali, ako već spominjemo tu nesrećnu Srebrenicu, odmah da se očitujem da nikakvog udjela u tome (mom preživljavanju) nisu imali niti Abdulah Sidran, niti Muhamed Filipović. I da se u koži žrtve ni tada ni danas nisam osjećao dobro. Da se ustvari u toj koži nikad ne osjećam dobro. Zapravo, već godinama sam bio u uvjerenju da sam profesionalni novinar. Odnosno, da je i Senad Hadžifejzović isto to.