Ne mogu više podnijeti samo
ću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u
društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije
godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti
sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama,
stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored
ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem
mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek
sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."
Dario Dzamonja -Price