[superbaka]

Sjena...

Proljece je, sve se budi, sve ozivljava... samo u mojoj dusi vlada tmurna jesen, bez imalo naznake suncanog ljeta... Eh, kako boli ova praznina, ova nemoc, ubija. Svaki dan bilo jutro, podne, noc suze teku. Mislila sam da ih vise nemam, ali svakog trena one samo bujaju i bujaju u mojim ocima... sve ih je vise...
Svi kazu da sam znala ovo ili ono ne bi to uradila, pa tako i ja... Da sam prije godinu dana znala da ce sve ovako bijedno zavrsiti, nikad ne bi s tobom bila. Vjeruj mi da u ovim trenucima ni sam neznam sta osjecam prema tebi... Ljuta sam na samu sebe... Zasluzila sam ovo. Svaki dio mog tijela i moje duse me boli. Kad sam vidjela da te jedna obicna, da ne kazem sta, grli pred mojim ocima, zgadio si mi se... Toliko osjecaja razlicitog karaktera me veze za tebe. Samo se pitam zasto si takav?Kako mozes bit tako bezobziran?Nemas pojma kako bih volila sasuti ti bujicu rijeci u facu, reci ti da si samo obicni seljak, bez morala i principa...
A onda sjetim se nasih noci... Pa nemogu da vjerujem da si ti taj covjek kojem podari svoju nevinost???Velika je to stvar, naravno za mene... Godina dana je prosla od naseg prvog susreta... Postovala sam tvoj zivot, ispracala i docikala tvoje djevojke kao nesto sasvim normalno... Bila sam uvijek tu kad ti zatrebam... Otvarala sam ti oci, nisam dala da te ijedna od tvojih djevojaka napravi “rogonjom”...
Ipak, najvise su me boljele tvoje rijeci... Izlazili smo kao i svaki normalan par, imali odlican seks, ali ti nikad nisi htio priznati da imas nesto samnom... Eh kako me zabolilo kad si me svom drustvu predstavio kao “kolegicu”, usput ste komentarisali tvoju najnoviju curu. Kao i uvijek imala sam lazni osmjeh i pretvarala se samo tako... Na sve sam sutila, samo zato mili, jer sam imala nadu da cu nekad dobit mjesto koje zasluzujem... Sve sam ti dala, sve pruzila, dok si ti kurve vodao kao djevojke, a mene drzao po strani i radi potrebe... Ponizio si me kao niko u zivotu, ali ipak hvala ti... Naucila sam da postoje i takva bica, kojima nista nije sveto.. Znam trebat ce mi dugo da zaboravim, mozda nikad i necu... Ali sam odlucila da me ponizavati vise neces, cvrsto sam stavila tacku na sve moj seljace... Tesko mi je, ali moram radi sebe, zaista previse je ponizenja...
Kad sam ti poslala poruku da je kraj, i ucjenila te ili cemo kako treba ili nikako, samo si napisao SRETNO... Dobro, rekla sam samoj sebi... Kraj i gotovo...
Ipak, ne zelim da te stignu moje suze i boli, ipak ti si napravio zenu od mene, ma kako da bilo... Najteze mi pada sto nas veze isti posao, isti kafici... Tesko je kad te vidim, cesto uhvatim tvoj pogled na sebi, ali kap je prelila casu i moj ponos nakon tolikih ponizenja je “proradio”... Ali nikad nije kasno, ipak dragi meni je sedamnaest, snaci cu se ja... A ti... ma ne zelim vise o tom da razmisljam... Samo znaj sta god da uradis sebi ces, ja sam postala imuna na sve, vjeruj mi...
U ovoj prici sam otkrila duboko potiskivanu istinu, i s njom zavrsavam jednu etapu zivota i pocinjem s novom...
Autorica: Albina