Bio jednom jedan otok gdje su živjeli svi osjećaji;
Sreća, Tuga, Znanje i svi ostali kao i Ljubav.
Jednoga dana bilo im je najavljeno potonuće otoka pa su svi pripremili čamce i otišli – samo je Ljubav ostala.
Ali kad je otok već skoro potonuo, Ljubav je odlučila da potraži pomoć.
U pomoć, u pomoć tko mi može pomoći? – dozivala je Ljubav.
Uto prođe Bogatstvo…
Bogatstvo možeš li me povesti sa sobom? – upita Ljubav.
Ne, ne mogu. U mom čamcu je puno zlata, ovdje nema mjesta za tebe. – reče bogatstvo i otplovi dalje.
Zatim Ljubav ugleda Tugu kako plovi čamcem pa uzvikne. Tugo, povedi me sa sobom!
Oh… Ljubavi, reče tuga. Tako sam tužna da radije idem sama. – i ode.
Nedugo zatim prolazila je i sreća pa Ljubav očajnički uzvikne.
Srećo! Pomozi mi, pomozi!
Ali sreća je bila toliko sretna da nije ni čula dozivanje Ljubavi.
Ljubav je već odustala od traženja pomoći kad odjednom začu glas.
Dođi Ljubavi. Ja ću te povesti.
Ljubav uskoći u čamac i odveze se sa spasiteljem, starcem.
Bila je jako sretna pa je zaboravila pitati starca ime.
Kada su stigli do kopna, ostavivši Ljubav na sigurnome, starac otplovi svojim putem.
Na kopnu Ljubav susretne drugog starca, Znanje i upita ga za ime starca koji ju je spasio.
Njegovo ime je Vrijeme. – reče Znanje.
Vrijeme? Ali zašto bi me Vrijeme spasilo?
Znanje odgovori: “ Zato jer samo Vrijeme može razumijeti veličinu Ljubavi.”
|