Srela sam jednog čovjeka i zaljubila se u njega. Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga: od njega ne očekujem ništa… Znam da ću za tri mjeseca biti daleko, on će biti samo sjećanje, ali neću uspjeti da živim bez ljubavi; bila je to moja granica…
Voljela bih da za njega uradim ono što je on uradio za mene. Mnogo sam razmišljala i otkrila da nisam ušla u kafe slučajno; najvažnije susrete duše dogovaraju mnogo prije nego što su se tijela vidjela.
Uopšte, ti susreti dešavaju se kada stignemo do naših granica, kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo. Susreti nas čekaju – ali mi u najvećem broju slučajeva izbjegavamo da se oni dese.
Međutim, kada smo očajni i ništa više ne možemo izgubiti, ili pak, kada smo oduševljeni životom, tada se nepoznati pojavljuje i kretanje našeg unutrašnjeg univerzuma mijenja pravac.
Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali većina treba da ponovi gradivo, da se ponovo sjeti kako se voli, i svi – bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih proživljenih emocija, da ožive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tijela uče jezik duše, i to se zove seks.
Pablo Koeljo – Jedanaest minuta
|