[kame]

Moj je život kazna


„Nama majkama, i lično meni, presuđeno je 11. jula 1995. godine. Od tog dana ja izdržavam kaznu. Moj život nije život, moj je život kazna. Djeca se rađaju iz ljubavi, ne iz mržnje. Ali, eto, neki zli ljudi im presjekoše put i mladost. I ako već nisu imali pravo na život, onda bar da se dostojanstveno pokopaju, da im bar nađemo kosti. Još se šuti, još se ne znaju tačne istine o grobnicama, još se manipuliše i tim mrtvima. Život je život, ne može biti jedan skuplji, drugi jeftiniji. Svaki život je skup, svaki je dragocjen. I nije taj život kriv što se zove ovako ili onako. Svi smo mi naslijedili vjere, nismo ih oteli, niti kupili, nego ih samo naslijedili. I ako ja poštujem svoju vjeru, trebam cijeniti i tuđu. Moramo se uvažavati, ako se ne budemo uvažavali i poštovali, nema ni pomirenja, ni istine, nema ništa. Da bi nam bila zdrava budućnost, da bi nam bilo sutra bolje, za to je potrebna istina. Niko ne treba zavaravati svoje dijete, već svako svom djetetu istinu treba da kaže. Meni je žao što 30. avgusta na Crnom vrhu nisu bili i Muslimani i Srbi i Hrvati i neki četvrti narodi. Djeca treba da dođu da vide istinu, treba da znaju, da im se to ne bi ponovilo. Jer, moja je priča završena, meni se nema šta ponoviti, ali meni je žao djece. Dijete je dijete, ono će biti onakvo kako ga vaspitaš. Moja djeca su odrasla, a da nisu znala kako se ko zove. Pa ih je to možda i koštalo. Nikad nismo vjerovali da može doći do toga do čega je došlo. Treba djecu odvesti tamo i kazati im istinu, da djeca znaju, da se više ne ponovi. Jer, ono je sramota, ono je bruka čitavog svijeta. Ali meni je žao što 30. avgusta nije bilo nikog od tih drugih nacija. Moramo raditi na tome da idemo i na jednu i na drugu i na treću grobnicu, bilo koju. Ja ne opravdavam nijedan zločin, ni jedan, ni drugi, ni treći. Za mene zločin nema ni vjeru, ni ime, ni prezime. Za mene je zločinac svaki zločinac. Zločincu treba suditi. Da je moj babo rahmetli zločinac, rekla bih mu – idi, babo, gdje ti je mjesto, a pusti narod da živi. Pitaju me s kim živim. A odgovor je težak. Živim sama. Ja sam sama svugdje. O tome što mi se desilo ne mogu šutjeti, o tome ću pričati. Pa neka kažu da lažem, ali neka mi onda dovedu moju djecu, mog muža, moju braću, moja dva bratića, moja dva sestrića.“

(Hatidža Mehmedović)