Niko od nas ne voli kada ljudi oko nas ponižavaju našu inteligenciju baveći se marginalnim stvarima i govoreći o marginalnim temama. Svakodnevne teme postaju zamarajuće, iscrpljuju našu dobro volju i čine nas neraspoloženim. Površnost života traži da se brinemo samo o poslu, egzistenciji, preživljavanju i kako da postignemo ciljeve koje smo nekada davno upisali sebi kao planirane i poželjne. Najmanje živimo trenutke, posvećeni sebi i jedni drugim. Uvijek smo negdje drugo, na drugom mjestu, nastojimo postići ono o čemu ne znamo baš ništa dok trenutak ne dođe.
Odgađamo biti sretni za nekada kasnije propuštajući da osjetimo radost u ovome „sada“ trenutku . Najviše ljudi je sretno u mašti ili zbog onoga što očekuju da bi moglo doći. Na maštu se gleda kao na slabost uma i grešku u zrelosti čovjeka. Ako malo razmislimo vidimo da je sreća uvijek povezana sa maštom, sa zamišljenim koje je često daleko od onog realnog i kako stvari zaista jesu. Zbog čega su djeca stalno sretna? Upravo zbog mašte koja je čista, srca koje nije zarobljeno u okove razmišljanja o nemogućem. Zbog toga djeca mnogo lakše vjeruju u onostrano, radi čistoće uma i jednostavnosti u mislima. Djeca imaju čistu inteligenciju bez zrelosti koju posjeduju odrasli. Šta li je zrelost nego pad svih životnih vrijednosti i mogućnosti, posebno ako isprljamo svoje predstave ojađeni lošim iskustvima, naša sreća će stalno biti na čekanju. Svako od nas sluti sreću, a djeca sreću žive u trenutku, uvijek snažno kao da je to najvažnija sreća na svijetu. Ona to i jeste, jer kako i ne bi, kad svaka sreća koja se događa biva u „sada“ , makar ona bila i najobičnija mašta nikada dočekana.
Admir Delalić
|