|
Gost
|
U susret Omeru Muhtaru
"Sad znamo da si dobar musliman i da nam neces zabiti noz u ledja.
Reci cu ti nesto,a uvjeravam te Svemilosnim i Svemogucim Allahom da je ovo sto velim istina.
Nisam uvijek zivio u planinama, ali sam ovamo protjeran, jer mi nije presotalo nista drugo da cinim, i zato sto je moju oazu pogodila uzasna katastrofa.
Na jug od ovih planina proteze se pustinja, ogromna, zuta pustinja, gdje
zive zli djini,i gdje su bunarevi blokirani.
Sve tamo do Kufre je pustinja, kazu mi tako, a mozda se pustinja proteze jos dalje na jug, sve do zemalja koje mi neznamo, ali gdje zive crni ljudi.
Nedaleko od ovih brda bijase jedna oaza gdje je zivio moj otac, i njegov otac prije njega, i sva moja porodica, iduci mnogo mjeseci mladjaka unatrag, gotovo onoliko koliko je deva u cijeloj Sahari.
Bijah srecan, imadoh sina - sami Allah znade gdje je on sada. A imadoh i kcerku koja je bila svjetlost i radost mojih ociju.
Uvjeravam te da je cak i at plemenite krvi, koji vragolasto pokrece svojim vratom, imao manje ljepote u svojim kretnjama od ljepote koja je bila sadrzana u pokretima moje kcerke.
Koza joj je bila mehka kao breskva, a oci tamne poput noci. Volio sam je taman koliko i sina, a moras znati da je samo ljubav prema Allahu veca od ljubavi oca prema sinu."
Potvrdih glavom ne progovarajuci nijedne. Drugi su Arapi, nesumnjivo, culi ovu pricu mnogo puta, ali su i sada svi sjedili slusajuci.
Jedini zvuk koji se cuo bilo je pucketanje drva na vatri.
Zapovjednikove oci bile su pune suza,vidio sam kako mu svjetlucaju u odsjaju svjetlosti sto je dolazila od vatre.
"Allah neka me sacuva od ponasanja nalik ponasanju zene, ali to sto se desilo ucinilo je da moje srce bude tvrdo kao kamen prema svim nevjernicima koji upadose u moju zemlju.
Takodjer, taj dogadjaj, kad god na njega pomislim, raznjezi mi dusu bas onako kao sto je u djeteta.
Allah je jedini pravedan.
Zivjeli smo srecni u nasoj oazi. Ja bijah bogat: imadoh vise od stotinu deva, i svatko je u oazi slusao moju rijec. Doista, tada u Kirenaiki bijase rat,tu i tamo nasi bi mladji ljudi
odlazili pomoci narodu u brdima,ali o ratu nismo znali vise sve do jednog dana...
Jedna skupina mojih ljudi, koju sam ja predvodio, prisustvovala je velikom narodnom
skupu u susjednoj oazi.
Trajalo je to tri dana, i onda se vratismo put nase oaze. Sve je izgledalo sasvim mirno,ali, prva osoba koju sretoh u povratku bijase moja zena. Isla je trceci prema meni, sa uzasom
u ocima, kosa joj se niz ledja rasplela, odjeca joj se niz tijelo raskopcala.
"Ne idi kuci. "Ne idi kuci!" - ona zavapi. "Allah ce mi oprostiti za rijeci koje cu ti saopsiti!" -
rece mi ona.
Zena mi je hroptala i vristala, nista joj, ni jednu rijec, ne mogah uhvatiti. Zgrabih svoju kamilu,a zatim mi se pojavi brat. Stade preda me, poljubi me u obraze i rece:
"Brate, znades dobro kao i ja da Allah ljudima presudjuje! Muhammed je mrtav!"
"Mrtav!"- povikah, "ali, nije bio bolestan."
"Ne" - on odgovori. "Nas je brat strijeljan! Bili su ovdje Talijani.
Strijeljali su svaog petog covjeka, zato sto smo se branili!"
Bio sam prenerazen, nisam mogao govoriti, ali je moj brat nastavio:
"Moras se pouzdati u Allaha, ma sta da se dogodi!
Ajsa je odvedena!"
Ajsa je bila moja kcerka, i vise se nisam mogao suzdrzati.
"Reci mi," zavapih, " je li mrtva?"
Brat odmahnu glavom.
"Ne!" - rece. "Nego je jedan talijsnki oficir dosao sa trupama iz Eritreje.
Odveli su kamile, i kad su odlazili sa zivotinjama odveli su sa sobom, takodjer, i Ajsu!"
"Oh, brate, zar nisi mogao zastiti moj dom od tog srama, i moje srce od te zalosti?! Znas koliko je volim. Ali, mogao si je radije ubiti negoli da ta sramota padne na moje ime!"
"Nista nisam znao! Doznadoh tek kad je bilo prekasno. Eritrejski su vojnici postavili strazu
posvuda," odgovori on.
Dugo nisam mogao odgovoriti bratu, a potom rekoh:
"Brini se o zeni mi, i sinu!"
Ahmed je imao tek devet godina, stajao je pokraj majke.
"Ja odoh da potrazim Ajsu!"
Napustih, potom, oazu na jedinoj mi preostaloj devi. Nisam znao da oazu nikad vise necu vidjeti.
Mnoge sam mjesece tragao za kcerkom Ajsom po mnogim gradovima i napokon je
nadjoh.Stavili su je u javnu kucu u Derni, znas, u kucu gdje moze svako za pare pociniti blud."
I zapovjednik tada predje rukom oko svoje puske.
"Ajsa me poznade i ja je pozvah da krene sa mnom. Ali, ona odmahnu glavom i kriknu:
"O oce!" - kriknu. "Uvjerena sam da sam bolesna! A ako sam zarazena ovom
bolescu, nikada vise necu biti zdrava!"
"Ajsa! Allah ce nam sve oprostiti! Kako si dovde stigla?"
"Talijani su me odveli kad su odveli deve, a potom sam dovedena u ovu kucu."
Ajsa je zajecala. Samo Samilosni Allah znade sta sam u tom trenu prezivio.
"Ubij me oce!" - molila je. "Nikad se necu iz ovog mjesta izbaviti, a smrt mi je draza kad stigne od tvoje ruke!"
I, tako, ja je ubih. Poljubih joj, potom, celo i pobjegoh, pobjegoh u planine. I velim ti, svaki
Talijan kojeg ja stignem umrijet ce. To je pravda. Da sam pomislio da si i ti Talijan, moj bi prvi metak nasao tvoju metu.
Ali, vidio sam tvoj fes, tvoj tarbu?, i odlucio sam sacekati."
Svi su sutjeli. Nisam mu mogao odgovoriti. Bio sam duboko potresen. A zatim je on
nastavio:
"I opet iznova, zaklinjem se Svemogucim i Svemilosnim Allahom da ovdje nema niti
jedne jedine osobe koja ti ne bi ispricala pricu slicnu onoj koju sam ti ja pripovjedio. Eto zasto se mi necemo pokoriti, eto zasto pucamo sve dok se nase puscane cijevi ne usijaju! Mi se ne bojimo smrti od njihovih strojnica, mi se ne bojim skapavanja ni gladovanja, niti toga sto moramo da hodamo u dronjama. Borit cemo se do posljednjeg covjeka.
Svi mi volimo Boga, ali mrzimo bijele djavole, koji su nam prouzrocili vise teskoce negoli iko moze i zamisliti.
Hamide, zasto si ti ovde?"
"Moj je brat objesen", odgovori Hamid.
"A ti, Abdullahu?"
"Oni su mi oduzeli sve sto sam imao, i rekli su mi da to meni ne pripada jer nemam za to papire,premda je posjed pripadao mojemu ocu."
"A ti, Muhammede?"
"Moj otac i moj brat su ubijeni."
"A ti, Ali?"
"Zbog toga sto su me zatvorili u gradu."
"I, napokon, ti, Abdusselame?"
"Zbog toga sto su me osudili na robiju u trajanju od dvadeset i pet godina, u tvornici slanih mina, no, ja se nisam predao. Pobjegao sam."
Zapovjednik se iznova okrenu meni:
"Sada si sve cuo. Jos jednom pozivam Allaha za svjedoka da je sve ovo istina. Zar
onda ne bi bilo
pravo nama da te ubijemo da si radio za racun Talijana?!"
U susret Omeru Muhtaru
Knud Holmboe
|