[superbaka]

Pogrešan Broj ...

Autor : Tambarić


Minutu iza ponoći telefon je zazvonio i trgnuo me iz sna .
"Koji to slijepi putnik noći , nabode baš moj broj ?" -upitah se i ljutito bacih jorgan sa sebe , ali ostadoh ležati neko vrijeme ostavljajući neznancu vremena da se sjeti , kako i nije pametno zvati u ponoć , pa da lijepo spusti slušalicu .
Ali ne lezi vraže telefon ponovo poče da zvoni . "Kako mu ne programirah kakvu bolju melodiju od ove ? "- pomislih mrzovoljno i ne paleći svjetlo požurih bosonoga gazeći mjesečevo lišće koje se bijaše prosulo po tepihu .
Podigla sam slušalicu i zatvorenih očiju rovim po memorisanim riječima
blažeg značenja kako bih spakovala psovku , jer ne rado psujem .
"Halo !" - dreknuh u slušalicu i počeh odbrojavati sekunde tišine koja potom zavlada oko mene ...
" Halo , ja sam " - progovori tiho glas kojeg sam poslednji put čula prije sto godina i koji mjesec duže .
.......Moja prva ljubav / moj prvi pređen most .....
Da , bijo to on . Znači nije mrtav kao što sam ja to zamišljala . Još je tu negdje iza zida moga života , polu - živ , ali ipak dovoljno živ da me nazove u ponoć i ddodirne davno potisnuta sjećenja iz srčane komore .
Nisam bila sigurna da bi on imao to kefalo izrazti se istim riječima , ali mora da je pomislijo nešto slično . Ali u meni , ni njega ni mene . Samo glas koi mi sa onu stranu žice kroz uši protura davno zagubljen početak nekakve tužne romeojulijevske balade , spominjući događanje najveće ljubavi čiju hronologiju ne mogu da pratim .
Slušam ništa ne govorim . Glas mu plačan kao one jeseni kada smo se vraćali iz " hrama mrtvih ljubavi " gdje smo između ostalog sahranili i našu sedam godina dugu ljubav .
"Sjećaš li se da niko osim nas , nije vjerovao u to ?" - pita me , dok se uporno pokušavam sjetiti , kako da formulišem kraj razgovora , a da ne uvrijedim ono ne doraslo dijete u njemu , kojeg su mazili i pazili , kao da je svijet zavisio samo od toga , koliko će on biti srećan i zadovoljan .
I odjedom ono sudbonosno : " Želim da mi oprostiš i da mi se vratiš ... ...."Nisam prestao da te volim ... - tako nešto .
U ogledalu susrećem ono što bi trebalo biti moj lik obavijen mjesečevom svilom , i konstatujem da ne poznajem tu ženu . Oči su joj hladne , i nekako metalno zelene . Ispod očne jabučice dvije bore u znaku slova
"T" , kao Tuga koja je godinama ne smetano stanovala u tim očima , da bi se na kraju pretočila i skamnjena ostala blizu smijavica na oba obraza.
" Hvala ti što si mi ostavio tolike godine , da mogu razmisliti o tome !" - rekoh mu ironično , zagledavši se ponovo u ono lice u ogledalu koje mi odmah reče , da je od tada prošlo petnaest godina .
" Nisi trebala da odeš u Njemačku ! " - Mogli smo pokušati ponovo a znaš i sama da sam se oženio s njom ne iz ljubavi , nego zbog majke .
"Je li ti živa majka ? " - upitah , ko zna zašto .
" Nije , umrla je " - odgovara s tugom u glasu .
Htjedoh dodati da će joj biti previše vruće u džehenemu , ali ne mogadoh , ne zbog nje , nego zbog toga što nemam prava da sudim .A Allah sve zna !
"Jadno siroče ! " - porugah mu se samo , ne bi li se sjetio da je on meni bio sve , pa čak i majka koja mi bijaše umrla mnogo prije njegove .
"Umorna sam moram spavati " - slagah , a u stvari samo htjedoh da oboje izađemo sa polja obostranog poraza bez rana ,i ako ikako može bez ponovnog viđenja ovaj put zauvjek .
" Zašto se ne vratiš u rodni kraj ?" - pita na kraju , da ne bi rekao kako bi bilo super da se i on pokraj nekoga
skrasi kada mu je izabranica majčinog mu srca našla drugoga , čim mu je majka umrla .
"Nemogu "- rekoh iskreno . Vrijeme je da kreneš moim putem , kojemu sam svaku stopu zalila suzama dok ste ti i ona prolazili zagrljeni pokraj mene .
" Želiš da mi se osvetiš ? " - konstatuje dok mu se glas već polagano slama na ivici plača .
" Ne ! " - Želim samo da ti kažem ono što osjećam .
" Šta ? " - pita ponovo , jer ne može da shvati da mu poslednja lađa
već tone , te da ostaje na pustom ostrvu sa koga nikada neće zaplivati ka nekoj drugoj obali . A , kao što se to u životu uvijek i pokazalo , kukavice nikada ne nauče plivati do kraja .
" Reci mi to što osjećaš , ali budi iskrena kao i uvijek ! " - zamoli on .
" Hoću reći ću ti ! - Davno si umro u meni ....
Na kraju tišine , desilo se ono što je moralo biti i što sam očekivala . Spustio je slušalicu ..... Pogledah ponovo u ogledalo . Ovaj put bila sam to ja . Prepoznah se po njemu . Mojoj drugoj ljubavi koja se smiješila u dnu zjenice oka .
Ko je to bio ? - upitao me on kada se vratih u krevet i grleći me razmaženo položi glavu na moje grudi .
Niko ! - odgovorih mu .
"Neko je birao pogrešan broj ...