[akica_90]

samo zagrljaj

Samoća je bio jedan od osjećaja koji su često prebivali u njenom životu. Rijetki bi rekli kako je to moguće jer je uvijek bila nasmijana, okružena prijateljima i osobama koje je vole. Bila je mlada i lijepa, nikada se nije isticala u društvu i svi bi je smatrali divnom osobom i prijateljicom. Imala je svoj stav kojeg su drugi poštivali i prihvaćali ga.
Nije se pretjerano razlikovala od mnogobrojnih prijateljica i vršnjakinja. Voljela je izlaske, dugotrajne telefonske razgovore, šetnje...voljela je sve što vole mladi. No unatoče tome svemu često se osjećala usamljenom. I kada bi bila okružene prijateljima kao da bi navukla neku masku na sebe s kojom bi drugi razgovarali, a ona bi u dubini duše bila sama.

Toga dana je sjela poslije školu na klupicu u parku i značajno promatrala okolinu. Uživala je u blagom povjetarcu koji joj je lagano milovao kosu i u ugodnom mirisu svježe pokošene trave. Zrake sunca su se probijale kroz krošnje i obasjavale njeno mlado lice. Sve je djelovalo nekako idilično....i bilo je. Prepustila se čarima trenutka i uživala u njemu.
U daljini je ugledala dvoje mladih kako joj se približavaju. Iz daljine je već bilo očigledno kako su zaljubljeni i kako se drže za ruke. Promatrala ih je nekim značajnim pogledom kao da je osjetila njihovu toplinu. Čak se pojavio i osmijeh na njenom licu, bila je neopisivo sretna zbog to dvoje mladih ljudi koji se međusobno gledaju zaljubljenim pogledom i za koje u tom trenutku ne postoji ništa osim njih samih.
Kada su prošli pored nje, osjetila je neki nedefinirani osjećaj. Osjetila je neku ljubav u zraku. Vjetrovi su zašumjeli tiše, ptičice su zapjevale najljepšu pjesmu, a tratinčice su zablistale posebnim sjajem. Promatrala ih je još neko vrijeme. Gledala ih je kako se udaljavaju i kako polako nestaju iz njena vidika.
Duboko je udahnula i osjetila kako joj je jedna suza kliznula niz lice....Nije bila tužna, baš naprotiv, bila je sretna, ali je toga trenutka samo zaželjela blagi, meki dodir, zaželjela je samo zagrljaj.