Necu da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja nas odnos. Pomalo sam nadmocan, jer vidim da se ne brani, ali osjecam da nije slucajno stala na moj put: nesto ce se desiti medju nama. Cini mi se da to znamo i ona i ja, trazimo se i cekamo. I uvijek sve odgadjamo, kao u strahu od rjesenja. Ovako je mogucnost, cvjetanje, prostranstvo zelje. Sve je tu moguce, sve je pred nama.
A kad predjemo tu granicu, naci cemo se na cvrstom tlu tacno odredjenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguce ali nedovoljne njeznosti, omedjeni sobom i osjecanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mucno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomedjenih sirina, koje nas draze kao mogucnost…
I ne znam sta je jace, sta je vaznije, i zato se ispitujemo i cekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam sto osjecam da sam joj potreban i sto me gleda drukcije nego ikoga drugog, a bas toga se bojim. Zao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Uzasavaju me obaveze, mogle bi da budu mucne, a privlaci me sto ih ona nudi. To radja nadmocnost, koja moze da bude surova, ali i velikodusna: cuvam se i jednog i drugog…
Mesa Selimovic – Tisine
|