Jutro me dotice svjetloscu, toplinom, plavetnilom, a u meni jos crni tragovi noci u kojoj sam bila sa tobom... Kad god si me ranije pohodio budjenje je donosilo dvije tuge - jednu sto je sve bio samo san, a drugu, ako je vec tako, zasto nije trajao duze. Jutros je budjenje donijelo radost sto je tolika zloslutnost bila samo san.
Stajali smo na obali. Sami u prostranstvu noci. U susret su nam dolazili talasi, ogromni, tamni, zapjenjeni kao neki veliki, nepoznati, bijesni psi. Nebo tamno, tamo daleko na pucini horizont se spustio i stopio sa talasima. Odnekud su dopirali nejasni zalobni zvuci nalik na divlje jecaje. Sledjena, skamenjena, obeznanjena, trazeci mrvicu topline potrazila sam tvoju ruku. Bila je hladna...
Trazila sam tvoje oci kao svjetionik u gustom mraku sto nas je potapao. Nisu sjale...
- Sklonimo se - sapnula sam u zelji da zvon tvog glasa nadjaca suludu, bezumnu huku talasa i one daleke jecaje.
- Kad naidje potop sigurnog mjesta nema - kazao si.
Kroz razmaknute zavjese gledam komadic nebeske plaveti i zalim sto je radost budjenja trajala kratko. Nije li taj san, kao i daleko sjecanje sto ozivljava, ipak nagovjestaj zle kobi sto ceka moju slabasnu dusu?
|