[Unicknnamed]

Tri pitanja

Tražeći načina da stanu u kraj Muhammedu, alejhisselam, i njegovu djelovanju, velikaši i vođe Kurejšija na jednom od svojih redovnih sastanaka dosjetiše se da pošalju svoje izaslanike u Jesrib i raspitaju se kod jevreja i kršćana o Poslaniku i novoj vjeri koju on propovijeda, jer su smatrali da oni, budući da baštine ranije objavljene Božje Knjige, imaju dovoljno znanja da ocijene riječi Muhammeda, alejhisselam, i dadnu im informaciju o njemu i njegovoj vjeri. Međutim, kako nam se čini, Kurejšije ovim nisu htjeli da dođu do prave istine o islamu (sa mogućnošću da ga prihvate ako i sljedbenici Knjige potvrde njegovu istinitost), već su prije željeli da pronađu ''dokaz'' o lažnosti i neutemeljenosti Muhammedove, alejhisselam, vjere i učenja. Kada su kurejšijski izaslanici stupili u kontakt sa Kitabijama, njihovi učenjaci su ih uputili da postave tri pitanja Muhammedu, alejhisselam, i da ih obavijeste o njegovim odgovorima. Slijedeći date upute Kurejšije, po povratku izaslanika u Meku, zatražiše od Poslanika alejhisselam da ih obavijesti o troje: o mladićima koji su nekada davno napustili svoj narod, šta je bilo s njima; o drevnom putniku koji je prošao čitav svijet od istoka do zapada; o tome šta je duša. Saslušavši pitanja, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, reče Kurejšijama da sačekaju do sutradan kada će ih obavijestiti o odgovorima, ali on pri tome zaboravi pomenuti: ''Inša'Allah (ako Bog da)''. Narednog dana Kurejšije dođoše do Poslanika alejhisselam po odgovore ali ih on, budući da u međuvremenu ne primi nikakve objave, moraše vratiti do narednog dana. Međutim, i narednog dana bi ista situacija, i opet narednog ... i to se sve ponavljaše oko petnaest dana. Kurejšije su dolazile po odgovore a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne primi nikakve objave i ne mogaše im dati odgovore. Poricatelji likovaše, a Poslanik alejhisselam osjeti veliku tugu i bol zbog svega toga.

Konačno je, nakon petnaestak dana, Muhammedu, alejhisselam, došao plemeniti melek Džibril donoseći kur'anske ajete u kojima je, između ostalog, naravno bio i odgovor na postavljena pitanja, ali i objašnjenje Muhammedu, alejhisselam, zbog čega je morao tako dugo čekati:

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga." (18:23,24)

Na ovaj način je ovjekovječena savršeno mudra pouka, i Muhammedu, alejhisselam, i svima nama, da čovjek treba nastojati da što može više i češće osjeća neposredno prisustvo svoga plemenitog Gospodara, dragog Boga, Allaha s.w.t , koji ga najviše voli, najbolje poznaje, najveće mu dobro želi i koji mu je bliži i od vratne žile kucavice:

Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (50:16)

Čovjekovo je, dakle, da nastoji uzvratiti tu neizmjernu ljubav što mu je dragi Allah s.w.t pruža, predajući Mu potpuno sebe kroz iskreno obožavanje i trud da svaka misao, svaka riječ, svako djelo bude sedžda (tj. obožavanje) Njega, jednog jedinog Boga i slijeđenje Njegovog poziva što ga odašilja putem Svojih vjerovijesnika i poslanika:

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)

Zatim dalje da, u idealnom slučaju, svaki dah, svaki otkucaj srca bude zahvala dragom Bogu.
U skladu sa ovim, jasno, proističe i to da čovjek mora osjećati i znati da se svaki njegov plan može ostvariti samo ako dragi Allah s.w.t to dozvoli, i da se na ovo mora stalno podsjećati redovnim izgovaranjem riječi: ''Inša'Allah (ako Bog da)'', kada god govori o svojim budućim radnjama i planovima.
Ova mudrost nije jedina dragocijena baština koju je trajno iznjedrila ova plemenita kušnja kojom je dragi Allah s.w.t iskušao svoga miljenika i poslanika. Neugodnost koju je Muhammed, alejhisselam, sasvim očevidno osjećao u tih petnaestak dana koliko je ova kušnja trajala, postala je očiglednim dokazom istinitosti činjenice da mu Kur'an časni biva dostavljan od dragog Boga putem meleka, tj. da on, lično, nije autor tih plemenitih riječi, jer, u slučaju da je on autor ranijih ajeta, zar bi toliko dugo odugovlačio u kreiranju novih u za njega tako neugodnoj situaciji. Dugotrajno izostajanje odgovora u toliko neugodnoj situaciji za njega, bilo je, dakle, sasvim jasan dokaz da Poslanik s.a.w.s te riječi sam ne sastavlja, a ako bi neko prigovorio da je tako dugo čekao zato što nije znao odgovore na pitanja, takvoga jasno demantuje to što su ajeti Kur'ana, onda kada su došli, donijeli tačne odgovore. Na ovaj način je dragi Allah s.w.t dao još jedan jasan Znak čime su srca onih kojima je data milost da ga prepoznaju bila upućena u vjeru i/ili još više učvršćena u vjeri.
U ajetima Kur'ana koje je tada Džibril dostavio Poslaniku bili su sasvim jasni odgovori na dva od postavljenih pitanja, i to o mladićima i drevnom putniku, a što se tiče trećeg pitanja Objava je samo naglasila da je riječ o nečemu što je ljudima veoma teško shvatljivo na ovome svijetu i o čemu oni imaju veoma malo znanja:

Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (17:85)[2]

A u pogledu preostala dva pitanja Objava je dala jasne, sadržajne i koncizne odgovore tako da sljedbenici Knjige, kada su ih kasnije Kurejšije o tome izvijestile, nisu mogli ništa drugo do potvrditi podudarnost sa onim što su oni imali.

Što se tiče pitanja o drevnom putniku, Kur'anom je jasno rečeno da je riječ o Zulkarnejnu, Allahovom s.w.t miljeniku za koga se ne zna pouzdano da li je vjerovijesnik, poslanik ili evlija, ali je sasvim jasno da je on za svoga boravka na ovom svijetu uživao jedan vid Objave, komuniciranja sa dragim Bogom. Uz to mu je Allah s.w.t darovao veliku zemaljsku moć tako da je sa svojom vojskom prošao čitav u njegovo vrijeme poznati svijet,od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka.Kur'an nam o njemu govori i više od onoga što su sljedbenici Knjige i Kurejšije pitali Muhammeda, alejhisselam, govori nam o tajanstvenom i znakovitom trećem putovanju u prostranstva središnje Azije gdje je Zulkarnejn, izgradivši veliki pregradni zid preko jednog klanca između visokih planina, po dopuštenju i odredbi dragog Allaha s.w.t, izolovao od ostatka čovječanstva dva divlja i zločinačka naroda poznata po imenima Jedžudž i Medžudž sve do vremena kratko pred Sudnji Dan.

I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: "Kazaću vam o njemu neke vijesti." Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi, I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. "O Zulkarnejne", rekosmo Mi, "ili ćeš ih kazniti ili ćeš s njima lijepo postupiti?" "Onoga ko ostane mnogobožac", reče, "kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti."

I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čime zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.

I on pođe. Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. "O Zulkarnejne", rekoše oni, "Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi." "Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao", reče on. "Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići. Donesite mi velike komade gvožđa!" I kad on izravna dvije strane brda, reče: "Pušite!" A kad ga usija, reče: "Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem." I tako oni (Jedžudž i Medžudž) nisu mogli ni da pređu niti su ga mogli prokopati. "Ovo je blagodat Gospodara moga!"; reče on. "A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti." I Mi ćemo tada učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnuće se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti, i toga dana ćemo nevjernicima Džehennem jasno pokazati, onima čije su oči bile koprenom zastrte, da o dokazima Mojim razmisle, onima koji nisu htjeli nista čuti. (18:83-101)

Ashabul-kehf (spavači u pećini)

Odgovor na prvo pitanje došao je u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

Ispričaćemo ti povijest njihovu, onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš, Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."

I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći, kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali, i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?"; upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju Bogomolju!"

Neki će reci: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su peterica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga."

A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." (18:9-26)

Vidimo kako nas navedeni ajeti časnoga Kur'ana, dajući odgovor na postavljeno pitanje, upoznaju sa skupinom mladića, iskrenih muslimana koji su ostali odani jednom Bogu, Allahu dragom s.w.t u vrijeme kada je narod njihov bio zapao u ponor višeboštva. Oni su se, srca osnaženih Allahovom s.w.t pomoću, javno suprostavili narastajućoj plimi duhovne tmine mnogoboštva i idolatrije u njihovoj zajednici čime su došli u sukob sa zabludjelom većinom. Kur'an časni nam dalje kazuje kako su oni odlučili da se sklone u jednu pećinu i na taj način izdvoje od nevjernika i politeista da bi sačuvali svoju vjeru i sebe same od duhovnog i fizičkog zuluma kome su mogli biti izloženi. Allah dragi s.w.t je učinio da i oni i njihov vjerni pas koji ih je svuda pratio utonu u dubok san u kojem su ostali tristotine i devet lunarnih godina po zemaljskom računanju vremena. Dragi Allah s.w.t je učinio još i to da Sunčeve zrake prilikom izlaska sa desne strane zaobilaze pećinu u čijem središtu su oni i njihov vjerni pas spavali, a prilikom zalaska sa lijeve. Tako neobično ponašanje Sunca bilo je očevidan Znak, veličanstveno znamenje dragog Allaha s.w.t za svakoga ko je to mogao uočiti. Budući da to nije bila smrt njihova tijela nisu bila mrtva, pa su ih meleki povremeno okretali na desni bok pa na lijevi, i obratno, kako ne bi dobili povrede od dugog ležanja. Prizor veoma strašan za svakoga ko bi tu eventualno pristupio: tajanstvena pećina oko koje sunčeve zrake ''plešu'' na sasvim neobičan i mističan način, na ulazu leži pas ispruženih prednjih šapa, ''ni živ ni mrtav'', a u tamnom središtu skupina mladića, izgledaju kao da su budni ali oni spavaju dubokim snom, neka nevidljiva sila im okreće tijela čas na desni čas na lijevi bok ... sve bi to sledilo srce svakog očevica i on bi brzo utekao sa tog jezovitog mjesta.
Za vrijeme njihova sna nevaljale generacije njihova naroda su pomrle i naslijedili su ih čestiti potomci koji su se, neizmjernom Allahovom s.w.t milošću, generalno povratili istinskoj vjeri, ali je među njima još uvijek bila prisutna jedna zabluda – nisu imali istinskog uvjerenja u proživljenje tijela nakon smrti. I onda se otkriva još jedna plemenita savršena mudrost dragog Allaha s.w.t koji je učinio da se spavači probude nakon ravno tri stotine i devet godina sna da bi bili očevidan dokaz proživljenja čovjeka nakon smrti, i njegove duše i njegova tijela, i kako bi njihov narod istinski, bez imalo sumnje, posvjedočio istinitost Allahovog s.w.t proživljenja mrtvih. I zaista, njihovo buđenje nakon toliko godina provedenih u snu, bilo je popriličan šok kako za njih tako i za njihov narod, koji je ipak iz toga izgleda izvukao pouku i shvatio da u proživljenje nakon smrti na Sudnjem Danu nema nikakve sumnje.

Obzirom da časni Kur'an ne kazuje šta se dalje zbilo sa mladićima nakon njihova buđenja mi o tome ne možemo ništa sasvim pouzdano kazati. Izgleda da su oni ubrzo, ili ponovo zaspali čekajući eventualno ponovno buđenje, ili umrli. Dragi Allah s.w.t najbolje zna. Njihov narod je, odlučivši obilježiti mubarek pećinu i sačuvati sjećanje na mubarek mladiće, vjerovatno na njezinom ulazu izgradio mesdžid (Bogomolju) i vjerovatno tu postavio kamenu ploču na kojoj su bila uklesana njihova imena.
Ovo je otprilike ono što možemo saznati o ovom znamenitom i poučnom događaju na bazi ajeta časnoga Kur'ana, u onoj mjeri u kojoj ih mi sa našim ograničenim razumom trenutno možemo razumjeti, a dragi Allah s.w.t sve najbolje zna.

U želji da vam,pružimo što možemo više informacija, a budući da nismo do sada mogli pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se da konsultiramo neke muslimanske predaje o ashabima kehfa (stanovnicima pećine) do kojih smo došli, kao i izvijesne izvore iz kršćanske tradicije, te na bazi toga, moleći dragog Allaha s.w.t za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovog znamenitog događaja.

Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenog carstva koje je bilo vjerno tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnog carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.
U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlji Rimsko carstvo bilo je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovog ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru u dobroj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Međutim, ogromni duhovni podsticaj istinske Allahove s.w.t vjere izazvan boravkom Isaâ, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački paganski autoriteti Rima morali su da se suoče sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine jevreja, kršćana i muslimana unutar njihove države, čijeg su se djelovanja vjerovatno ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletog Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Mesiha, Isaâ, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.

Nastavice se insaAllah.......