[Unicknnamed]

Reakcije mnogobožaca

U samom pocetku Objave, kao što je vec receno, radosne vijesti su širene i kur'anski ajeti prenošeni bez javnog djelovanja, od usta do usta i u razgovorima unutar manjih skupina ljudi. Prirodno, takve vijesti su dolazile i do onih medu Kurejšijama koji nikako nisu bili voljni da prihvate novu vjeru, a oni su opet dalje prenosili vijest o tome svojim istomišljenicima tako da su vijesti o novoj vjeri koju propovijeda i kojoj poziva sin Abdullahov za kratko vrijeme bile poznate svima u Meki. Prvaci Meke isprva tome nisu pridavali nikakav poseban znacaj jer su ''novog boga'' o kome govori Ebu Kasim prosto smatrali još jednim ''clanom'' arapskog panteona, a u njihovoj tradiciji je duboko bio ukorijenjen osjecaj obaveze pružanja casti i gostoprimstva svim božanstvima arapskih plemena cije su statute obicavali primati u Kabu i tamo cuvati uobicajeno vrijeme. Medutim, cim su malo bolje upoznali vjeru kojoj poziva Muhammed, alejhisselam, brzo su uocili da je ona u svome korijenu bitno drugacija od onih na koje su navikli, i da ona poziva ka napuštanju mnogobožacke vjere kao i citavog nacina života koji su oni uobicajili živjeti. Ubijedeni da ta nova vjera ugrožava njihovu poziciju i uobicajenu tradiciju, prvaci Kurejšija su, prihvativši ono cemu su ih pozivale vojske prokletog Iblisa, svoja srca okrenuli protiv Muhammeda, alejhisselam, i vjere kojoj on poziva. Odlucivši da novoj vjeri stanu u kraj, oni su se ultimativno obratili Ebu Talibu da ''urazumi'' svoga bratica. On je pokušao da omekša njihova srca, ali je na kraju bio doveden u situaciju da se mora pred njima otvoreno izjasniti da li je sa njima ili ne. To je Ebu Talibu teško padalo buduci da je sa jedne strane kao poglavar roda Hašim morao paziti da sacuva dobre odnose sa poglavarima ostalih rodova medu Kurejšijama, a sa druge strane on jako voljaše Muhammeda, alejhisselam, i bijaše cvrst u namjeri da ga zaštiti. Njegovu nedoumicu izgleda osjetiše i ostale kurejšijske vode pa pokušaše stvar riješiti na miran nacin. Posmatrajuci svijet iskljucivo u, za njih svakako najvažnijem, materijalnom obzorju, mnogobožacki poglavari Meke pomisliše da i Muhammed, alejhisselam, ima ''svoju cijenu'' i tako odoše Ebu Talibu sa ponudom da Muhammedu sakupe iz vlastitih imetaka najveci imetak i postave ga na najmocniju poziciju vlasti u Meki, ali uz uslov da se on odrekne onoga cemu poziva. Ebu Talib ode do svoga bratica i obrati mu se, kako vecina predaja govori, u smislu sljedecih rijeci: ''Sine brata mog, poštedi i mene i sebe. Ne tovari mi teret veci nego što ga mogu nositi.'' Shvativši da i Ebu Talib osjeca izvijesnu nelagodu zbog mogucnosti sukobljavanja sa ostalim Kurejšijama, Muhammed, alejhisselam, za tren pomisli da ga možda više ne želi štititi i zbog toga osjeti tugu u svom srcu. Naravno, dragi Allah s.w.t je srce svoga Poslanika ucinio odanim i cvrstim, tako da Muhammed, alejhisselam, odgovori amidži sasvim jasnim i duboko sadržajnim rijecima:

''Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, s tim da ovo napustim, ja to ne bih napustio, pa bilo da to Allah osnaži ili da stradam na ovome putu''!

Izrekavši ove znamenite rijeci, Muhammed, alejhisselam, ustade i sa suzama u ocima htjede otici od svoga amidže. Medutim, Ebu Talib mu tada rece da ga on voli i da ce ga i dalje štititi bez obzira na cijenu. Ove Ebu Talibove rijeci jako su obradovale Muhammeda, alejhisselam, koji je svojom poslanickom pronicljivošcu mogao jasno osjetiti svu ozbiljnost situacije u kojoj je, bez zaštite njegovog roda, njegov život lahko mogao biti na meti. Da je upravo dragi Allah s.w.t, nadahnuvši i omekšavši Ebu Talibovo srce, svome miljeniku i Poslaniku pružio zaštitu na Zemlji jasno se da vidjeti iz sljedeceg citata u kome je pokazano koliko su mnogobožacki prvaci Kurejšija željeli da ugroze njegov život:

... Kad su Kurejšije saznale da je Ebu Talib odbio napustiti i prepustiti Božijega Poslanika, te da se nije solidarisao s njihovim neprijateljstvom prema njemu, ponovo su došli kod njega, ovog puta s 'Ummaretom ibn El-Mugirom.

''Ovo je 'Ummare bin El-Velid, Ebu Talibe'', rekli su mu, ''najkurpulentniji i najljepši kurejšijski mladic. Uzmi ga sebi za ispomoc, i kao krvarinu, pa i posini ga, eto tvoj je ..., a nama predaj svoga bratica koji je napustio tvoju vjeru i vjeru predaka tvojih, koji je razbio zajednicu tvoga naroda i koji je ustvrdio da su glupa njihova shvacanja, da ga ubijemo! Jedan za jednoga!''

''Ružno je to što mi nudite!''; odgovorio je Ebu Talib. ''Zar da mi vi date svoga sina da vam ga hranim, a da ja vama dam svoga da ga ubijete!? To, Allaha mi, nikada nece moci!''

El-Mut'im bin 'Addi je na to rekao: ''Bogami, Ebu Talibe, tvoj narod je pravedno postupio prema tebi i mnogo se trudio da se riješi onog što i ti mrziš, ali ne vidim da išta hoceš prihvatiti od njih!'' ''Nisu pravedni prema meni'', odgovorio mu je Ebu Talib, ''no ti si se, Mut'ime, sav upregao da me staviš na cjedilo i da okreneš narod protiv mene. Ali, eto, cini što ti je drago!''

Od sporazuma tako nije bilo ništa. Sukob se sve više rasplamsavao, ljudi su zapadali u sve veca neprijateljstva i nasrtaji jednih na druge su bivali sve cešci. Kurejšije su sve energicnije zahtijevali da se otkrije svaki covjek iz njihovih plemena koji je prišao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i koji je primio islam. Svako pleme je potom požurilo da ''svoje'' muslimane kazni i odvrati ih od njihove vjere. Poslanika je Allah s.w.t zaštitio od njih njegovim amidžom Ebu Talibom.

Vidjevši sve ono što su cinile Kurejšije, Ebu Talib je obišao plemena Benu Hašim i Benu El-Muttalib i pozvao ih da zajedno s njim štite Božijega Poslanika i stanu u njegovu odbranu. Oni su se sakupili kod njega i podržali ga, a jedini izuzetak je bio Ebu Leheb, prokleti neprijatelj Božiji. ...

Vidimo, dakle da su se kurejšijske vode morale suociti sa za njih veoma neugodnom situacijom da je Muhammed, alejhisselam, bio pod zaštitom citavih rodova Hašim i Muttalib, jer, izmedu svih njih, jedino Ebu Leheb odbi pružiti zaštitu Poslaniku i iskazivaše otvoreno neprijateljstvo prema njemu. U takvoj situaciji su, uvidjevši da ga ne mogu otvoreno progoniti, odlucili da obesnaže njegovu poruku tako što bi ga kod svih Arapa prikazali izopacenim i opasnim. Ocrnjavanje Muhammeda, alejhisselam, kod svih arapskih plemena izvan Meke ucinilo im se neobicno važnim pogotovu zbog toga što je upravo zapocinjalo vrijeme velikog hodocašca kada su se mnogi hodocasnici sa svih strana sljevali u Meku. Kurejšije su bili potpuno svjesni da njihovo bogatstvo i ugled cuvara Kabe kod svih Arapa ovisi o gostoprimstvu koje ce oni pružati kako ljudima, tako i njihovim bogovima. Do sada je to teklo bez problema, ali sada ce mnogi hodocasnici biti pozivani da napuste vjeru svojih predaka i odbace svoja božanstva. Pobojali su se da ce mnogi ljudi iz revolta prestati hodocastiti Meku cime bi njihova trgovina opala i njihov ugled bio narušen, a njihovi strahovi su dosezali cak i do mogucnosti da se sva arapska plemena udruže i ratom ih istjeraju iz Meke povjeravajuci cast cuvara Kabe drugom plemenu. Odatle su zakljucili da moraju jasno staviti svim Arapima do znanja da se oni odricu Muhammeda, alejhisselam, da ne podržavaju njega niti ono što on govori. Kurejšije su se upravo najviše i plašili onoga što on govori, jer, iako su srca njihova bila zapececena poricanjem i odbijanjem vjere, ipak su jasno mogli osjetiti svu ljepotu casnog Kur'ana i svu snagu njegovog dejstva na ljudska srca, naravno odbijajuci da u tome prepoznaju Božije porijeklo vec to pripisujuci geniju Muhammedova ''pjesništva''. Kako bi osujetili djelovanje ''Muhammedovih rijeci'' na hodocasnike koji su uskoro trebali dolaziti, odlucili su da postave svoje ljude na svim putevima koje vode ka Meki kako bi oni sve posjetioce na vrijeme upozorili na opasnost od ... ali koga, da li pjesnika, da li ludaka, da li carobnjaka?! Tu su se zbunili buduci da nisu mogli odluciti kako da kvalificiraju Muhammeda, alejhisselam, pa su odlucili da se sastanu u kuci uglednog Mekelije Velida bin Mugire i da njega upitaju za savjet, vjerovatno zbog njegovog dobrog poznavanja arapskog jezika i pjesništva. S obzirom da je sadržaj izrecenog na tom skupu veoma znakovit,da i ovdje navedem jedan citat i, inšaAllah, nakon toga mali komentar:

... Kod uglednog Mekkelije, Velida b. Mugire, bila se sakupila jedna grupa Kurejšija, u vrijeme kad je nastupila sezona hadža.

''Kurejšije!''; rekao im je, "evo nastupa i ova sezona, i u njoj ce vam doci mnoge arapske delegacije. Oni su, nesumnjivo, culi za tog vašeg sugradanina i vi zato morate zauzeti jedinstven stav od kojeg niko nece odstupiti, pa da jedni druge pobijate, ili se u izjavama razlikujete."

"Eto tebe, Benu 'Abdi Šems", rekli su mu oni, "reci ti! Izreci nam stav koji cemo zauzeti."

"Ne, ne!'', odgovorio je on. "Vi cete reci, a ja cu slušati."

"Reci cemo da je vrac", rekli su, a on je dodao: "Ne, Boga mi, on nije vrac! Vracevi su nama odvec poznati. To što on ima nije nikakvo mrmljanje vraca niti njegovo gukanje!"

"Onda cemo reci da je lud", nastavili su. "Nije ni lud", rekao je on. "Mi smo vidali ludilo i dobro znamo šta je ono. To što je kod njega ne izaziva mu gušenje, trzanje ili bulažnjenje."

"Pa da reknemo da je pjesnik!" "Nije ni pjesnik!", odgovorio je. "Mi sasvim dobro znamo sve oblike poezije: i zedžer,i hezedž,i karid; znamo i vesele i tužne pjesme. Ono kod njega nije poezija!"

"Reci cemo da je carobnjak!" "Nije ni carobnjak!", rekao je on. "Svi smo cesto vidali carobnjake i njihove carolije. Ono je kod njega ipak nešto drugo, nije ni njihovo puhanje, ni njihovi uzlovi!"

"Pa dobro, šta ti veliš, Ebu 'Abdi Šems?!"; upitali su.

"Boga mi, u njegovim rijecima doista ima neke cudne slasti!"; odgovorio je. "Stablo im je prava hurma a krošnja tek ubran plod! Šta god da kažete, vidjece se da nije to! Ipak, bice najbolje da kažete da je carobnjak, da govori carolije kojima rastavlja covjeka od covjeka, muža od žene, covjeka od njegove porodice." ...

Ovaj citat nas jasno upucuje na to da je Velid u svom srcu jasno mogao osjetiti ljepotu Kur'ana cije je izražaje uporedivao sa slatkim hurmama, a bilo mu je jasno i to da to nije niti pjesništvo, niti carobnjaštvo, a pogotovo ne govor luda covjeka, pa ipak je odbio da povjeruje. Iako je, najvjerovatnije mogao osjetiti istinu u svom srcu, on je odbio da je prihvati. Njegov slucaj jasno pokazuje tragediju tvrdoglavih i oholih koji, mada istinu u srcu osjete, odbijaju je prihvatiti iz inata. Na ovo jasno upucuju, i o svoj dramaticnosti posljedica za takve govore, sljedeci kur'anski ajeti, koji su, kako se prenosi, objavljeni upravo zbog Velida bin Mugire, kada je on, jedne druge prilike, slušao Muhammedovo, alejhisselam, ucenje Kur'ana, te razmišljajuci o tome krajnje oholo zakljucio da su to samo covjekove rijeci i carolija koja traje:

Meni ostavi onoga koga sam Ja izuzetkom ucinio i bogatstvo mu ogromno dao, i sinove koji su s njim, i cast i ugled mu pružio. I još žudi da uvecam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim, a naprticu Ja njemu teškoce, jer je smišljao i racunao, i proklet bio kako je proracunao! I još jednom, proklet bio, kako je proracunao! Zatim je pogledao, pa se onda smrknuo i namrštio, i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: "Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeduje, ovo su samo covjekove rijeci!" U Sekar cu Ja njega baciti. A znaš li ti šta je Sekar? Ništa on nece poštedjeti, kože ce crnim uciniti ... (74:11-29)

Tako su Kurejšije postavili svoje ljude na sve prilazne puteve Meki koji su glasno upozoravali sve hodocasnike na prisustvo ''opasnog carobnjaka koji svojim rijecima može razdvojiti clanove porodice'' u svetom gradu, i govorili im da ga se klone. Medutim, oni tom svojom spletkom nikako nisu mogli sprijeciti ulazak u islam onoga koga je dragi Allah s.w.t odlucio uputiti.

Dva su slucaja posebno upecatljiva. Prvi od njih odnosi se na Tufejla iz plemena Devs koji je te godine bio odlucio obaviti hadž te se zaputio prema Meki. Naravno, na putu je susreo kurejšijske izaslanike koji su se posebno potrudili da ''obrade'' baš njega pošto je bilo dobro znano da je on izuzetno nadaren pjesnik i veoma ugledan u svome plemenu. Uspjeli su da ga uplaše da ce biti zacaran bude li slušao rijeci ''carobnjaka'' Muhammeda, sina Abdullahova do te mjere da je Tufejl odlucio zapušiti vlastite uši pamukom kada se sa Muhammedom s.a.w.s suoci. Tako se i zbilo. Tufejl je, vidjevši pokraj Kabe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je upravo bio zapoceo namaz, brzo zapušio svoje uši pamukom i krenuo da obavi obrede. Ali je, voljom dragog Allaha s.w.t, Tufejl ipak cuo neke ajete Kur'ana koje je Poslanik alejhisselam glasno ucio u svome namazu i oni su ga jako dojmili. Rekao je sam sebi da se nema cega bojati, jer on kao dobar pjesnik i mudar covjek može pouzdano ocijeniti da li su rijeci istinite i valjane ili nisu, i zašto ih onda nebi cuo – ako budu valjane prihvatice ih, a ako budu nevaljale odbacice ih. Sacekao je da Muhammed, alejhisselam, završi namaz i potom ga pratio sve do njegove kuce. Kada je Poslanik ušao u dvorište svog doma Tufejl je ušao za njim i obratio mu se sa pozdravom. Resulullah, alejhisselam, mu je otpozdravio, a Tufejl mu je onda rekao: ''Muhammede, narod tvoj rece mi ovo i ono, i tako me uplaši tobom da zacepih uši kako ne bi cuo govor tvoj. Ali Bog ne dopusti da te ne cujem. Reci mi, zato, istinu o sebi.''

Muhammed, alejhisselam, mu je proucio nešto iz Kur'ana i objasnio mu znacenje, smisao i sadržaj islama. Tufejlovo srce je, milošcu plemenitog Gospodara svih svjetova, Svemilosnog, Samilosnog, prepoznalo istinu i on je, izrekavši šehadet, primio islam. Potom se vratio svome narodu odlucan u svom vjerskom oduševljenju da ih sve navede da prime islam. Medutim samo su ga poslušali njegov otac i njegova žena. Svi ostali njegovi saplemenici ostadoše nezainteresirani za njegove rijeci. Ogorcen Tufejl se vratio u Meku i od Muhammeda, alejhisselam, zatražio da prokune njegov nehajni narod. Medutim, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, umjesto kletve uputi dragom Allahu dovu za njegov narod, i onda, upozorivši ga na nužnost strpljenja, uputi Tufejla da se vrati svome narodu i da ih i dalje blago, strpljivo i lijepim rijecima poziva u islam. Tufejl je vjerno slijedio Poslanikove s.a.w.s upute i, kako su godine prolazile, sve više porodica iz plemena Devs je primalo islam.

Drugi upecatljiv slucaj je ulazak u islam poznatog ashaba Ebu Zerr El-Gifarija. Njegovo pleme Benu Gifar živjelo je u podrucju sjeverozapadno od Meke nedaleko od obale Crvenog mora i bilo je na veoma zlu glasu buduci da su se bavili drumskim razbojništvom. Za razliku od svojih saplemenika Ebu Zerr ne bijaše mnogobožac. Cvrsto ubijeden u Božju jednost on je odbijao bilo kakvo ucešce u idolopoklonstvu. Njegov brat Unejs je boravio u Meki i odatle donio vijesti o covjeku koji kaže da je Božji glasnik i tvrdi da nema bogova osim jednog jedinog Boga. To je jako zainteresiralo Ebu Zerra i on donese odluku da što prije ode do tog covjeka u Meki, buduci da je vec u svom srcu bio ubijeden u potpunu istinitost onoga što on govori. Upravo je bilo nastupilo vrijeme hadža i Ebu Zerr se zajedno sa ostalim hodocasnicima uputio prema Meki. Kada je došao do kurejšijske ''straže'' mirno je saslušao ono što su oni govorili, što, naravno, na njega nije imalo nikakvog utjecaja. Naprotiv, izgleda da je baš od njih saznao ono što mu je nedostajalo kako bi lakše došao do Muhammeda, alejhisselam. Lahko je pronašao Poslanikovu kucu i, ušavši u dvorište, zatekao Resulullaha u snu na klupi sa ogrtacem preko svoga mubarek lica. Ebu Zerr ga je blago probudio i ljubazno zamolio da mu kaže neke od njegovih pjesama. Muhammed, alejhisselam, mu je prvo objasnio da on nije nikakav pjesnik vec te Rijeci dolaze od dragog Boga, a on ih samo ponavlja onako kako su mu objavljene, i potom mu proucio nekoliko ajeta casnoga Kur'ana. Ebu Zerr je potom izgovorio šehadet. Poslanik mu je objasnio ono što je u tom trenutku bilo bitno za njega da sazna o islamu, i onda ga upitao o njegovom porijeklu. Kada mu je Ebu Zerr rekao da je on od plemena Benu Gifar, Muhammed, alejhisselam, ga iznenadeno pogleda i rece: ''Doista Allah upucuje koga On hoce.'' Kazao mu je da se vrati svom narodu, da ih poziva u islam i da ceka daljnje upute. Uistinu je primjer Benu Gifar veoma upecatljiv, jer se prenosi da su mnogi od njih, slušajuci Ebu Zerrove pozive, primili islam. Muslimani Benu Gifar su, kako se prenosi, još neko vrijeme nastavili sa prepadima karavana na putu,ali su potom nudili povrat robe vlasnicima uz uvjet da posvjedoce jednocu dragog Boga i poslanstvo Muhammeda, alejhisselam. Kasnije, kako je njihova vjera jacala, oni su se odricali svog necasnog posla, a Ebu Zerrov bijeg od pohlepe i materijalnog bijaše toliko jak i izražen da je on vremenom postao poznat kao primjer ashaba Muhammeda, alejhisselam, sklonih asketizmu.

Navedeni primjeri još su jedno predivno Znamenje dragog Allaha s.w.t , koji poznaje spletke svih spletkaroša i nad svim je gornji:

Ve mekeru ve mekerallah (i oni spletku postaviše, ali je postavi i Allah) vallahu hajrul-makirin (a Allah je i u tome najbolji) (3:54)

Tako se desilo da su Kurejšije nesvjesno svojom spletkom dali veoma snažnu reklamu islamu, jer se sada o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i njegovoj poruci pocelo govoriti medu svim plemenima širom Arabije. Bez obzira na to što su neki o njoj govorili dobro a drugi loše, bitno je da se od tada poruka Vjerovijesnikova pocela izljevati izvan Meke i redova plemena Kurejš. Muhammed, alejhisselam, postade dobro znan u citavoj Arabiji, a glasovi o njemu polahko poceše stizati i u druge zemlje regiona.

Hazreti Hamza

Hamza ibn Abdulmuttalib bijaše najmladi od Poslanikovih amidža, po starosti njegov vršnjak. Njegova majka bila je Hala, Aminina amidžišna koju je Abdulmuttalib oženio istog dana kada je sina Abdullaha oženio Aminom. Tako je Hamza bio vršnjak Muhammedov, alejhisselam, i dvostruki rodak, i po ocu i po majci, pa obojica, i Hamza, i Muhammed, alejhisselam, još od djetinjstva osjecaše veliku ljubav i prisnost jedan prema drugom.

Hamza je izrastao u veoma snažnog covjeka i vještog borca, tako da se prenosi da je u to doba nosio glas najjacega medu svim Kurejšijama. Bijaše veoma vješt u korištenju sablje, luka i ostalog naoružanja tog vremena, a svoju izuzetnu hrabrost je redovito potvrdivao svojom praksom lovljenja lavova. Od davnina je bilo znano koliko je lav snažna i mocna životinja, pa su ljudi, koji su imali hrabrosti suprostaviti se lavu naoružani samo kopljem, lukom i sabljom (što je veoma rizicno po covjeka) i koji su imali dovoljno snage i vještine da zvijer ubiju, smatrani veoma snažnim i hrabrim. Hamza bijaše jedan od takvih ljudi i svi u Meki ga respektovaše kao najsnažnijeg medu Kurejšijama tog vremena. Ali, osim što su Hamzu respektovali zbog njegove izuzetne snage, još više su ga cijenili zbog njegove mirnoce, dobrote i plemenitosti, jer, koliko je nama znano, uvijek je izbjegavao kavge i tuce, i nikada se nije razmetao niti hvalisao onim što mu je bilo darovano.


Nastavice se InsaAllah............

P.S.Tahirovce tek sam se raspiso a ionako dokon sad ne radim tako da ne brines