walter

Islam u Bosni i Hercegovini i vehabije

Oni dolaze po našu djecu

Piše: akademik Rešid Hafizović


Svaka civilizacija ima svoje tra­gedije, padove i pogibelji; pa tako i ona muslimanska, ali vrhunac tragedije koja je za­desila muslimane, zbio se godine 1746. kada je bezumnik iz Nedžda - po imenu Muhamamad Ibn 'Abd al-Wahhab sa svojom falangom ’beduina’ i ljudi željnih plijena, krvi i ubijanja, proglasio službeni džihad protiv svih muslimana, i to-samo zato što su ovi potonji ustrajavali u svom slijeđenju i razumijevanju islama onako kako to nalozi teme­ljnih vrela islamske vjere traže i ka­ko je to živim primjerom Poslanik islama, izabranik i miljenik Božiji, zasvjedočio prije više od četrnaest stoljeća.
Da vehabijsko proglašenje služ­benog džihada nije bio tek formalan i zanemariv čin posvjedočit će, domalo iza toga, strašni pokolji ko­je su vehabijske falange načinile najprije u Kerbeli 1802., gdje su ubije­ne hiljade muslimana, opljačkana njihova imovina, a nisu bile pošte­đene ni njihove džamije, turbeta i mezarja; iza toga je slijedilo krvoproliće u Ta'ifu 1803. i Mekki, zatim u Medini 1805., a onda diljem koli­jevke islama, a u tim pokoljima ni­su pošteđene žene ni djeca, starci i druga nejač. Pred razularenim vehabijskim mačem nestajali su musli­manski gradovi i naselja onoga vre­mena, a hiljade muslimana je uda­vljeno u vlastitoj krvi. (Vidi: Ha­mid Algar, Vehabizam kritički osvrt, Zagreb, 2004).

Pošast našega vremena

I ništa ne bi bilo neobično u ovim podacima da su oni ostali dio tek poneke mučne epizode iz duge povijesti islama i muslimana, ali su oni, nažalost, i dio naše svakodnevice i užasna pošast našega vreme­na. Taman kada su europski musli­mani u Bosni, Bošnjaci kao autohtoni europski narod, pomislili da­ su preživjeli najgore, kako-tako zadržali tlo pod nogama nakon okrutne i krvave agresije koja je, ne­tom bjesnila ovim prostorom, uto ih je zadesila nova noćna mora, podlija i opasnija, strašnija i neizvjesnija nego li ijedna u dosadašnjoj inače krvavvoj povijesti ovdašnjih muslimana. Sada kada su reducirani do broja ispod kojeg se niko više ne može zvati narodom niti može računati na opstank i preživljenje, bosanski muslimani su zaraženi no­vim, fatalnim virusom, kao recidivom tek minule agresije, a utjelo­vljenje tog virusa je prepoznatljivo u arogantnoj, namrgođenoj, agesi­vnoj i za ovaj prostor i vrijeme ana­hronoj pojavi zvanoj vehabizam. To je 'najbolja' tekovina karadžićevsko­-madićevskog načertanija i njihova zavjereničkog cenarija, tekovina koja je, tu, među nama, s ciljem i nakanom da dovrši ono što onaj zlotvorni dvojac i njihovi mentori nisu uspjeli tokom agresije. To zaci­jelo nije samo njihova tekovina, već tekovina i zluradih vehabijskih mentora sa Istoka i Zapada, iz Sa­udijske Arabije, ali i iz nekih političkih centara moći u Europi, baš onih čiju nečasnu ulogu u agresiji na Bosnu dobro pamtimo i nepo­grešivo prepoznajemo. To je onaj politički trougao koji je u rasponu Moskve, Londona i Pariza uporno zatezao krvavi judin pokrov i njime pritiskao Bosnu, tako da ona ni danas nije u stanju da diše. Najprije su nam uskratili pravo na samood­branu i povezali nam ruke kao ja­njadima za klanje, a danas nam u Bosnu šalju i na sve načine stimuli­raju vehabije, svoje posljednje tajno oružje i kobni virus koji ubrzo tre­ba da rastoči samu supstancu bo­sanskohercegovačkih muslimana. To bi, valjda, trebao biti i dobar pre­dujam da se po istom scenariju ra­zriješi i muslimansko pitanje u Za­padnoj Europi koja je danas islamo­fobičnija negoli ikada ranije. (Vidi: Brendan Simms, Najsramniji trenutak - Britanija i uništavanje Bosne, Sarajevo-Beograd, 2003.)
Ovaj zavjerenički savez vehabijskih mentora sa Istoka i iz nekih centara moći sa Zapada nije ništa neobično i ne ozbiljuje se prvi put u povijesti muslimana. Već daleke 1865. godine imamo prve dodire i zavjereničke, antimuslimanske save­ze sklopljene između Britanaca i ta­da već prestrojenih saudijsko-veha­bijskih falangi u Nedždu. U tom nečasnom antimuslimanskom save­zu obje strane su imale svoje preci­zno definirane interese: saudijsko-­vehabijske falange su crtale granice svoje države u samom srčanom tki­vu muslimanskog svijeta, a Britanci su učvršćivali svoju premoć u Per­zijskom zaljevu i kovali planove za komadanje osmanske države. (Vidi. Hamid Algar, ibid., str. 43-49; usp. Hemper's memoirs, djelo o britan­skoj špijunaži u muslimanskom svi­jetu onoga vremena, Teheran, 1973.)
U znak zahvalnosti za prilježnost u realiziranju spomenutog britansko-vehabijskog antimusli­manskog saveza, britanska kruna je kasnije odlikovala saudijskog vlada­ra ’Abd al-’Aziz ibn Sa’uda ordenom viteza reda Bath sa Raspelom. Sa istim takvim ordenom oko vrata, kralj Fahd se 1935 godine slikao skupa sa britanskom kraljicom Eli­zabetom koju je posjetio u njenom kraljevstvu­

Zavjerenički savez

Nakon čečenskih muslimana, kao tradicionalnih muslimana i muslimana sa nekoć zavidnom mu­slimanskorn duhovnošću i literatu­rom, bosanskohercegovački muslimani su danas druga značajna meta vehabizma u ovom, dijelu svijeta. Ne tolerirajući njihov tradicianalni, suživotni i autentični islam, prot­kan najraskošnijim duhovnim to­novima sufizma, produhovljene tefsirske literature i mudroslovne gnostieke, irfanske književnosti, ve­habije su stigle u Bosnu i, danas još potpomognute nekolicinom pristalica iz autohtone musjimanske zaje­dnice, sa isključivom nakanom da zatru i najmanji trag bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu, da izbrišu i najsićušniji otisak otomanske kulture prepoznatljive u ovdašnjim raskošnim i prebogatim spomenicima islamske materijalne kulture, u našim džamijama, turbe­tima, mauzolejima, tekijama, meza­ristanima, citadelama i slično. Na udaru je sve što temeljito ne sliči njihovoj jednoumnoj, priprostoj, 'beduinskoj' i monotonoj 'kulturi' i tradiciji'.
To su već uradili u kolijevci islama, uništivši najdragocjenije povijesne tragove islama iz vremena Poslanika islama 8a.s.), to su također učinili u Afganistanu, u Čečeniji, u Iraku, posvuda gdje su­stigli i gdje su se uspjeli razrasti poput nezaustavljiva korova. Dola­zeći pod izgovorom da pomognu muslimane, oni su, zapravo, poput nezvanih emisara iza sebe os­tavljali samo krvavi trag, krvoproliće, smrt i neviđeni užas.
Oni to pripremaju i ovoj ze­mlji, njenim muslimanima, ali i ne samo njima. Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krva­vi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam, donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim nakanama. Oni su među nama. Šireći pra­ksu tzv. incestnih brakova po našim selima, kasabama, varošima i gradovima, oni su već dobrano načeli, naše tradicionalno društveno tkivo.
Oni su već u našem medijskom prostoru, u našim upravnim i - a­demskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresa­ma, našim akademijama, posvuda. A Rijaset islamske zajednice u BiH kao da se tek budi, i pomalo naslućuje pošast koja se nadvila nad europskim muslimanima u BiH. Napokon je objavljena jedna Rezo­lucija i Adenda toj Rezoluciji, i­ osnovana jedna Komisija koja će pratiti provođenje te Rezolucije. Kako je to nepodnošljivo premalo, i kako je to zastrašujuće prekasno! Štaviše, kada se malo bolje razmo­tri, dometi Rezolucije neće biti ništa bolji od onih kakve je dala sa­da već gotovo zaboravljena Deklara­cija europskih muslimana, koju je nekoć bio objavio Rijaset Islamske zajednice u BiH.
No, vrhunac ironije je u tome što tekst Rezolucije ne daje, nikakve instrumente kojima se toj pošasti može stati na put; nego im se još tepa i iskazuje golema skrb za njiho­va građanska prava. Neki od prvih suradnika poglavara lslamske zajednice u BiH se još utrkuje da kaže kako su to "fini ljudi iz naših džemata". Da nisu objavljeni makar i tako sadržinski beskrvni dokumenti, poput Rezolucije Rijaseta, čovjek bi morao pomisliti da su muslimanske religijske institucije u BiH blagonaklone, prema njima.

Vehabijski emisari

Tim prije što nikome u tim institucijama ne smeta niti im para uši dok vehabijski emisari otvoreno i bezočno lažu na Poslanika islama: on je naime u njihovoj hudoj duho­vnoj optici pastir, gonič deva i be­duin, premda svi, životopisi o nje­mu, od Ibn Hišamove Sire do djela Muhammed, život- vjerovjesnika isla­ma zasnovan na najranijim izvorima, autora Martina Lingsa, svjedoče o njemu kao aristokrati par excellence i plemenitašu iz ondašnjeg mekan­skog društva; oni vele da je Poslanik islama (a.s.) nosio neurednu, nekresanu, raštrkanu bradu, a sve biogra­fije njegove kažu da je razina njego­ve kulture življenja i uređivanja bila takva da je dobar dio muslimana ni do danas nije dosegnuo; oni vele ka­ko je Poslanik islama (a.s.) nosio za­vrnute šalvare, pa stoga i oni nose okraćene pantalone, a svi danas zna­ju da je i tada i sada u tom dijelu muslimanskog svijeta galabija naci­onalna nošnja, pa ju je i sam Pošla­nik (a.s.) sa ponosom nosio, a i na­judobnija je za tamošnje klimatske uvjete. Da i ne govorimo o drugim detaljima. Ali, avaj, svi šute pred no­tornim neistinama o islamu i Posla­niku islama (a.s.), pred uvredama na račun našeg tradicionalnog islama koje vehabijski emisari bezočno šire svaki dan, i kao da je svima stalo da im je Poslanik barbarin i da im je islam retrogradan i preživljen.
Dok odgovorni u ovoj zemlji šute i pretvaraju se kao da se ništa neobično ne dešava među nama, vehabijska karavana ide dalje, na­miče novu hipoteku ovoj na­paćenoj zemlji i njenom narodu, osobito ugađa svojim mentorima na Zapadu, koji zadovoljno trljaju ruke i čekaju pogodan čas da jurnu sa svojim vojskama i donesu "slo­bodu za Bosnu", baš onakvu ka­kvu su donijeli i iračkom narodu prije dvije-tri godine.
Za pakao na sliku pakla u Iraku, Čečeniji, Afganistanu i Palestini, koji vehabije u Bosni brižljivo pripremaju ovoj zemlji, neko od na­jodgovornijih u državnom i religij­skom vrhu ove zemlje već danas bi morao preuzeti odgovornost.

(Oslobođenje, 25. 11. 2006. god.)

Ovo je moj skromni prilog pokusaju razumijevanja poimanja vehabija i vehabizma...
Vecina odgovora se nalaze, uglavnom, u (h)istoriji... Ukoliko je spoznamo to ce nam neke stvari biti jasnije i razumljivije...

Puno toplih i srdacnih selama iz jabane...

Ramazan Serif Mubarek Olsun!