36310

VLAH BEZ VOZNOG REDA



Zapisi iz sveske s modrim koricama: Bilo pa prošlo

Četnički ideolozi su se potrudili da politički opismene narod, da ga nauče jedinom ispravnom tumačenju rata u Bosni. Zato je većina Srba, od kurve do pjesnika, od babe do akademika, stala da izgovara identičan tekst kad objašnjavaju šta se u Bosni dogodilo

RAJ: Bojo Čoveljić - ovo mu je književno ime i prezime, u životu se zvao drukčije - jedan od dva religiozna Crnogorca koje sam u životu sreo, ne računajući crnogorskog vladiku Mihaila, veli mi jednom: "U Raju, ko ga zasluži, svak će imati onoliko godina koliko je imao kad je učinio najljuckiju stvar." Ako Bojo ne laže, na onom svijetu imaću vječito 47 godina, 2 mjeseca i 1 dan. Rođen sam 14. marta 1945. godine, a 15. maja 1992. godine, u saopštenju preko televizije, poslao sam paljanske razbojnike u tri pizde materine. I time, bez ikakve dvojbe, zaslužio Raj.



FUTURISTI: Prijateljica iz Beograda telefonom razgovarala s mojom ženom i, između ostalog, ispričala joj ovo. Na beogradskoj TV bila emisija o Hagu i srpskim zločinima. Voditeljica emisije Olja Bećković, kćer Matijina, do juče vatreni, a danas cinični nacionalist, dovela na ekran Borku Pavićević i jednoga Ljušića, kako li, u svakom slučaju - četnik jedankrozjedan. Borka je govorila o srpskim zločinima, o jamama koje su Srbi nesebično punili leševima i koje se svakoga dana otkrivaju, ne samo u Bosni nego i po Srbiji. Nakon toga, onaj Ljušić kaže: "Pa dobro. To je bilo i prošlo. Treba prošlost zaboraviti, a okrenuti se budućnosti."



Četnici su fela zbilja čudne dlake. Ponavljali su do juče i do besvijesti: lažu da smo pravili zločine, a beogradski pjesnik Miodrag Stanisavljević je pisao: "bezočnost poricanja je sastavni dio bezočnosti činjenja". Godinama su govorili: nije bilo, a sad, dokazima stjerani uza zid, vele: bilo pa prošlo! Ispostavlja se da njihovi zločini nikad nisu bili stvarnost: juče su bili laž, a sad su prošlost! I ne samo to. Dok su činili zločine, probili su nam glavu pričom o prošlosti: bitka na Kosovu bila je najsvježija od svih agencijskih vijesti u njihovim medijima. Dok su palili, pljačkali, protjerivali, ubijali i silovali po Bosni, govorili su: "Ovo je nastavak ustanka iz 1804. godine." Mozgovi su im kasnili sto osamdeset osam godina. Najmanje. A mnogima i po šest stoljeća. Sad se upisali u futuriste! Zadivljuje taj akrobatski skok u vremenu, koji u suštini znači skok iz 1389. u 2089. godinu! Do juče su se predstavljali kao "ostatak zaklanog naroda", galamili o jamama, starim pedeset godina, iz kojih su vadili kosti da na njima naoštre kame, a sad bi htjeli da se zaborave jame u koje su oni juče bacali inovjerce. Te jame treba smatrati zastarjelim i prevaziđenim. Izgleda, jedino ne zastarijevaju jame u koje su bacani Srbi.



ŽRTVA NATO-BOMBARDOVANJA: Priča mi poznanica da je razgovarala s ambasadorom SEREJE koji je nadahnuto pripovedao i uzgred joj se uvaljivao. Ne nasrtljivo, ali jeste se uvaljivao. To je u redu, kažem. Kad Srbin kuša na legalan način prevrnuti pripadnicu druge nacije, ne samo da nemam ništa protiv nego čak u sebi kažem: "Pomozi Bože i sveti Luka koji lučiš prave od krivih duša!" Ali ja strašno ne volim kad Srbi siluju inovjerke. Ali to je sporedno, jer sam htio reći nešto drugo: iz priče moje poznanice pamtim da joj se ekselencija Kakoseonozvaše, u sklopu svoje udvaračke ofenzive, jadao da su mu, za vrijeme bombardovanja, poginuli žena i dvoje djece. Oboje smo stoposto bili uvjereni da laže, ali, za svaki slučaj, preko i-mejla zamolim svog brata od tetke u Beogradu da stvar provjeri. Evo odgovora:



Pitao si me da li je našem ambasadoru u BiH poginula žena i dvoje dece u bombardovanju. Ja ne znam o kom se čoveku radi, ali znam da u SRJ ne postoji čovek sa takvom biografijom. Da su u DOS-u imali takvog čoveka (a pomenuti je mogao doći za ambasadora samo iz DOS-a ), oni bi ga na izborima kandidovali kao Miloševićevog protivnika umesto Koštunice. DOS-ovcima, kad je ovde treštalo, nije imao ko poginuti, jer je većina njih, na čelu sa Đinđićem, zbrisala iz Srbije. Neki od njih pobegli su od vojnog poziva a danas su zamenici u ministarstvima vojske i policije. Oni nisu smeli izići na demonstracije kad smo se mi, tokom devedesetih, tukli s Miloševićem, a kamoli da ostanu, na primer, na Voždovcu kad je od bombi svake noći dečji krevet leteo (ti taj osećaj najbolje poznaješ) - po metar uvis. Prema tome, znaj da Taj laže i teško kleveće Amere koji su njegov DOS i doveli na vlast. Dođe mi da ga zbog toga prijavim u američku ambasadu! Voli te tvoj brat.



FUNDAMENTALIZAM: Iza upada u Bijeljinu, blaženopočivši Arkan se pred kamerom triput bezuspješno zalijetao da izgovori fundamentalizam kojim je trebalo da obrazloži otkud on i njegovi zlikovci u Bosni. Pošto je njegov jezik triput odbio da čisto i bistro kaže tu riječ, Arkan se nasmijao i odustao od ćorave rabote. Nije se moglo ni očekivati da JNA, koja ga je snabdjela topovima i tenkovima, Arkanu ćušne u šake i Vujaklijin rječnik stranih riječi i izraza. Ipak, zavazda mi se urezao u pamet taj prizor u kojem se jedan zlikovac zdušno trudi da se popne, kao alpinist uz Babin zub, na vrh riječi koju je - lijepo mu se vidjelo s lica - prvi put u životu čuo prije 15 minuta. Karadžić je znao da njegovi krupniji i sitniji arkani ne treba da znaju šta takve riječi znače, ni da se sažive s njima: bilo je neophodno da na njihovu svijest djeluju kao vradžbina kojom hoće da te pretvore u kozu, u zvekir, u zrno prosa. U pučkoj uobrazilji strane riječi same po sebi označavaju zlo. A kad je Karadžić okončao glavni dio svoje krvave rabote, to jest kad su ti jezički bauci u svijesti njegovih jurišnika odradili svoje, arkanovskih grešaka u izgovoru više nije bilo: četnički ideolozi su se potrudili da politički opismene narod, da ga nauče jedinom ispravnom tumačenju rata u Bosni. Zato je većina Srba, od kurve do pjesnika, od babe do akademika, stala da izgovara identičan tekst kad objašnjavaju šta se u Bosni dogodilo.



DRŽAVNO: Nisu Muslimani državotvorni narod, kaže mi Hamo devedeset i treće. To je naviklo da drugi za njega brine. Prvo Turska, pa Austrija, pa Jugoslavija. Nema osjećanje da je država njegova. Da je i državno njegovo. To čim izađe iz kuće - kao da se našao u inostranstvu! U mom naselju, granata pogodila trafo-stanicu. Moj komšija odmah uzme aparat i ugasi vatru. Kasnije, došao jedan iz Valtera Perića: "Ko je razvalio vrata?" Vrata od trafo-stanice. "Ja", kaže komšija. "Ugasio sam požar da nam kuće ne izgore." "Ma ko si ti da gasiš požar kad je ovo državno?"



POEZIJA NA LICU MJESTA: Kad pije, Sidran u nekadoba počne da odnekud vadi teške bosanske riječi, pune ponorne patetike u čije se iskustveno pokriće ne može sumnjati: "Razumijem, razumijem. Razumijem sve što propada." Gdjekad mi njegovi iskazi liče na citate iz svetih tekstova: imaju čak i inverzije. Ili su to možda odlomci njegovih pjesama u nastanku, pa provjerava kako djeluju na slušaoce: "Ko će me od Boga zaštititi kad me pobjedom nagraditi poželi?" Ali zalud očekujem da se takvi stihovi, docnije, pojave u njegovim pjesmama, stoga sam zaključio da su to poetske varnice koje nastaju "na licu mjesta" i umiru skupa s noćima probdjevenim uz čašicu. Nek ovaj zapis spasi bar dvije od stotina takvih varnica koje sam i ja pozaboravljao.



Postoji i još jedna vrsta poezije na licu mjesta koja je nenamjerna ali nije zbog toga manje poezija. To je ogoljena - Eliot bi rekao "direktna" - poezija koja nastaje sažimanjem mnoštva iskustava u jedan jedini jezički akt. Poneku iskru upamtim, a ostalo mi pobjegne, jer čovjek ne može, dok sjedi u društvu, posezati za notesom. Nezaboravna mi je, na primjer, rečenica Mirze Ibrahimpašića: "Vidio sam u ovom ratu toliko ubijenih ljudi, a o smrti ne znam ništa više nego prije rata."



Marko Vesovic