[kame]

Sinoć ugasih ovo čudo i pravo u krevet, a mislim već i prošlo je devet, pa utonuh u dubok san, kad u sabah uh, zabijelio, posve snježan dan. Pošaljem pogled kroz prozor, kad tamo napolju, Bože strašan prizor, vjetar strašni vije, pa ovakvo nevrijeme odavno, zadesilo nas nije. Pojurim na vrata, otključam ih hitro tad, i tog trena u kuću se svali sav snježni jad. Izaći ne mogu, snijeg i nije za bosih nogu, ne vidim nigdje puteljka niti puta, ni dragu mi konu do sebe, što njeno srce već odavno za mnom zebe.(tamo se često mota oko svoga plota) Ja, ama jok, i ne gledam, mislim da ona je velika budala, ama dosta mi je sa njom, svakodnevnih šala. Dok sam sanak snio i Bog zna gdje daleko sa pameču bio, pod jorganom se od studeni krio, sav snijeg prebacila lopatom u avliju moju, snježni zid do nebesa .... pa ne vidjeh ispred ni kuće ni limuzinu svoju! Uletim k'o lud u toplu sobu, telefona se u onoj huji latim, pa koni sve po redu, što sjetih se, smlatim. Veli ona meni, da kod nje dođem, odbaciće i snijeg samo da do njenog srca, miran ne prođem. U avliji njenoj trava je predivne zelene boje, a ptice u krošnji drveta pjesmu krasnu kroje, prosvjetale i mirisne ruže, a iznad ogromne krova kuće, galebovi kruže. Ahhh, gle, pomislim čuda, je li ovo san ili ja po postah dvorska luda!?? Viknem iz sveg glasa, da još bolje čuje mene, neka dobro zna, aman koji je to ters od žene. Šta će meni avlija njena sada kada je Bog dao snijeg i svima nam pada. (Baš na uskrs i nevakat ??...)
Joj, velike budale, sam sebi velim, bolje i da se snijegu veselim, i sledim ako treba i neka napada od zemlje do neba, samo u njene mirisne dvore neću, makar ne imao nikada ni proljeće ni sreću. Evo i sada snijeg neumorno sipi .... vidže kona kakav sam, kao kad i preko lonca voda prekipi. Ugodan joj dan... kona me neće od snježne zidine vidjeti vazdan... Biću miran sve dok sunce ne grane, pa onda će opet spor sa njim nanovo da plane...

komšinuice samo samo pazi da komšiluk ne opazi...