[kame]

Evo, grahnu i proljeće, svuda oko mene bljesnu, nebo će kao ruža da se zarumeni, sve oko mene postaće tjesno, a svaka rijeka snažno nabujat' u meni. I gdje da tražim za se prostore nove, kad sve tako ludo zacvijeta i snagom diva puca, kako ću ugasiti užarene snove, kako ću se oteti zagrljaju sunca? Od požara u sebi i duši pobjeći neću, od snažnih talasanja zanosnih sila, nek' žedna i gladna jata ptica na dušu mi slijeću, na vrele potoke mojih krvnih žila. Neka me raznesu raznježeni prostori i snaga novoga cvijeća, ja ću kao i do sada uživati pod krošnjama novog proljeća.
Vrijeme nosi sve pred sobom i kotrlja se u bestraga, moja sjećanja na dragu mi Hurmu, postaše tako maglovita i blaga.
Bježah uzalud sudbini, skivah se k'o insan od đavola, ali u neko doba moje tvrdoglavosti, niz cijelo brdo otisnuše se kola.
Seja mi predavanje održa, natjera mi riječima suze na oči, a mene sve više u grudima savjest para i u svemu koči.
Hurma ode ...dugo za njom, stojeć' na vratima, gledah, iskušenju se iz svog inata ne predah, ne pođah ni taj dan s njom, makar nam i njen muž držao svijeću, zainatih se davno, vallahi ni pogledati je neću.
Kako vrijeme teče, sve više povirujem preko parmaka i plota, sramota me lica mene i moga života.
Ujutro po običaju sjednem i ispijam vrelu kahvu dok pamet luta sama, gledam kroz pendžer, vidim to bogatstvo, a nje nema k'o da je progutala tama. Srčem iz fildžana razbibrigu, dočekušu i sikterušu, zaljevam vrelinom gorku svoju dušu.
Pokraj kuće koliba stara, u njoj moj Šarov, lavežom nebo raspara, skiči, reži po cio dan, od njega nemam ni mir, ni san. Osjetilo kerče da se nešto zbiva, tako mi Boga, Hurmo sve si za to kriva.
Zna Hurma, kakvo sam ters čeljade, ali u duši sam dobrica, sama pomisao me zagolica, pomislih, dobro bi bilo da i to znade.
Na sedždu padam i kad' je vakat i kad ne, nekako, teško mi je priznati, bez nje, dosadno je.
Ašićare navikoh da treperi k'o svijeća oko mene, da iznalazi nove i drugačije teme, da kao leptir oko mene leti, teško mi je sebe natjerati, da volio bih da se mene opet nekad' makar zehru sjeti.
Dan za danom teče, budan provodim od jutra do veče, kao ruža vehnem na vrelu suncu, smišljajuć' kako li da ugodim svome čudnom srcu.
Vidi i moja mati stara, da me nošto pokosi iznutra me izgara, jede me k'o neki crni vrag, samo ne znaju šta me boli, da l' me nešto muči il' mi je srcu neko post'o drag.
Otimam sebe od sebe, iz kala čupam noge, razastirem pred sobom kakve muke preživjeh mnoge.
Latim ibrik, opanke na noge nazuh, paškir čist stavih po pazuh i krenem po vodu kaldrmom i našim sokakom ama, dogegaću se nekako, doći kući s' prvim mrakom.
Vrtim glavom gledajuč preko ramena, u glavi mi zahuči hejbet skrivenih raznmih tema
Voda huči, klokoče i žubori, u duši bolnoj, a mene ona muči.
Rekoh davno, neću je ni za kakva blaga, ali njena ta lijepa riječ, srcu mi je plaho uvjek draga. Sipam vodu, šumi u ibriku, iz sebe čujem, njenih vena skiku.
----

Okrenem se, niz poljanu iza sebe, kad' čujem glas, ona mi veli:
"Dušo moja, nađoh opet tebe! Sada mi nećeš pobjeći tako mi imana, nemam više nikakvog srama, nek' priča šta ko hoće, neke' veze šta mu volja, samo priznajem ti opet, kroz moj život ne prođe prilika bolja!"
Ja se tresem, od huje drhtim k'o prut, obraz mi čak rumen, čas žut, noge klecaju k'o da ih vjetar nosa, dok njena kosa leprša, i u nanulama bosa, u grudima ...ček' samo ovu pjesmu da poslućam ...