[kame]

U bosanskoj kafani


Sjede ljudi.

Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlaci okolo. Lica se ne razaznaju, calme i fesovi na cas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantasticne izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za "odzakom" zazveci dzezva.

– Rasime, jednu i dva!
Do Esrefa je Suljaga. Razliše iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute. Do njih Ahmetaga. Dimi i cuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i cute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teškog dima, podsjeca na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.
Suljaga cuti. U Mešana na lijevom koljenu fildzan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tancicu". Cute ljudi naslonjeni na zidove.

Cuti i dim.
Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, placne škripe vrata, cu se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

– E, merhaba ti, beze!
– Merhaba!
– Merhaba!...
Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje.
Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.
– Jah! - cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:
– Jah!
– Jah! Jah!...
A onda opet umiranje u cutanju.

– Beze, rekoh li ja tebi merhaba?
– Rece, jakako, br'te Mašo.

Pola sata. Sat. Dva.
Zatim se Ibro prisjeca:
– Ama, vidje li ti, Mušane, onog Kuzbašinog? Kazu da je izbio.
– Vidjoh, ja. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil - kako li - obješen o vratu.
– A što li ce mu ono, jarabi?

I Mašo, kao da uopšte ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodušno zacuti, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.
Minut, dva, pet.
Dzemil efendija ce:
– Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Šcitu.

Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, cudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvacen, ravnodušan svima.

– Pa mi kaziva jednom, baš cini mi se Edhem efendija - jok, slagacu, nije on... ama opet... cek... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - ti Dzemal efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio tocno skakavca na Šcitu.
– Aaaaa! I baš vidio? Baš vidio?
– Aaaaa!
– Jes', baš vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.
– Ih, pobogu brate, pa što li to?

Cutanje.
– Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
– Iiii!... E, baš mu je cudo!

Cutanje.

– Hikjmet bozji, moj br'te!
Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodušno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno "jah", kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastican zivotni tempo.

Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildzana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".

I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.
Uvijek tako.

Vrijeme stoji...