Oprosti mi sto pisem,ali drugacije ne mogu,niti ne znam,stih mi dusu lijeci,a srce iz rasutih komadica u cjelinu suzama vraca…
to je moj mali svijet,gdje srce progovara,to je moj kutak,gdje nada vjecno biva,tiha gusta rijeka,gdje mi dusa plovi osjecajima…
Oprosti mi,nisam ja kriva,sto mi svaka pomisao,u stih se pretvara,i u vjecnu pjesmu stapa,jer ispod povrsine zivi osoba bez oklopa…
Pjesma je slika duse moje,a stih glas njen nijem,moj unutrasnji svijet,sto me cini istim onom zenom,kada sam iz majcine utrobe,po prvi put zrak udahnula…
A ja i dalje budna sanjam......
Zatvaram oci i odlazim u zadnji dio mog uma ,gdje brige ne postoje i vidim promjenu,lica blijede kao kapi kise i sunceve zrake.
Svi ti osjecaji,ti jucerasnji osjecaji,svi se gube,danas moj dan je samo onaj u mojim mislima,i to samo mojim....
Sve brige ostavljam u rukama daleko od misli,od ociju,drzim ih jako,stezem ih pokusavajuci sakriti,sakriti sta osjecam jer osjecaji sada
Nista ne znace...
|