[hurmasica]

Imam dojam da je zvuk povinuo sebe ovoj bijeloj ljepoti.
Sa nabreklog neba padaju snjezne kamikaze bez glasa,bez straha ,bez drhtaja.
Zalice mi na insana kad je u sevdahu,musafir sto maksuz ide u susret belaju.
Na naljepsi violinski kljuc jedne zimske sonate,cije note ne cujes ali zato osjecas kroz lagahno podrhtavanje kada ti krenu pod kozom igrati
Na djecji osmijeh koji naprosto zarobi svojom neviniscu i radoscu zbog pukog bitisanja.
Na njezni dodir ljubavnika ciju igru,cilj i svrhu same ,jedino oni spoznaju.
Stojim i kroz ovlas zamagljeni prozor promatram majku prirodu i ne znam po koji put ostajem bez daha pred ljepotom njene umjetnosti.
Bijelo ,cisto,beskrajno i vjecno.
Neutralizira mrlje i sivilo,daje urbanom stembilj i obavija moj grad u svom snjeznom zimskom kaputu.
Kad se upale ulicne svjetiljke, krenucu u noc.
Ostavicu kofer svokodnevice kod kuce i ponijet samo dusu u mali dijalog sa snijegom.
Ispod cizmica ce krckati.
U dusi ce pucketati furuna davnih sjecanja iz onog lijepog djetinjstva kad je dunjaluk bio ususkan u veliki bijeli snjezni jorgan naivnosti.

Vakat sto prohuja ali ne bez traga.

I dan danas mi snijeg upali fenjer u srcu .