Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.
Ne, ne prekidaj me.
Suti.
Pusti me da ti kazem
ono sto sam vec trebala reci.
Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasnis samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili mozda strah
boli.
I zato ne smijem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla
kako i koliko te volim.
Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.
Ne. Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...
Boli.
Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.
Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.
A nisam ti rekla:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.
Volim te.
I volim sve sto si ti.
Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam ucinila sve za tebe
ljubavi moja.
|