36310

"Šetnje sa Alijom" - IX dio

ZAGONETNA RUŽA






U svojim posljednjim, «tabačkim» godinama, više puta sam samog sebe u mašti smještao u zatvor. Kao da sam znao da ću biti robijaš: nekim duhovnim okom vidio sam svoju ćeliju, rešetke, nebo iza njih, cipele bez pertli, zatvorski krug, robijašku bluzu...Naravno, slike iz mašte i stvarna ćelija nisu se slagale, ali, ko zna, možda je upravo ta duhovna priprema utjecala na moju stabilnost – sve dok Džubur nije počeo sa svojom «trakom». Nikakvih vijesti od moje familije, i nikakve šanse da im bilo šta poručim. U ćeliju su mi ubacivali različite «tipove», manje- više sitne lopove. Pretpostavljao sam da ih, kada ih odvode ili kada sam ja izvan ćelije, instruiraju kako da od mene izvuku neku riječ.


U ćeliji za «smrtnjake»



Jednog dana su me izveli radi navodnih tehničkih popravaka. Bilo je jutro, oko deset sati. Vodili su me dugim hodnikom, ispeli na peti ili šesti sprat, i odveli sve do kraja – u ćeliju za «smrtnjake.» To je bila potpuno mračna ćelija u kojoj drže one koji su osuđeni na smrt strijeljanjem nakon što im Predsjedništvo države odbije molbu za pomilovanje. Dostojevski je negdje zapisao da je čovjek biće koje se na sve može navići, i u tome vidio neku vrstu njegove sreće. Čak i osuđenici na smrt naviknu se na svoje stanje i u sebi pronalaze neku nadu da će, ipak, biti pomilovani, da će živjeti. Ja se, za desetak minuta, navikoh na mrak te užasne ćelije – i ugledah bukagije i lance u koje vežu i kojima opasuju «smrtnjake». Tako zavezane, poput larvi, iza ponoći, odvode ih na strijeljanje navodno na neko brdo u okolini Sarajeva, najvjerovatnije negdje u blizini Vraca. Ali niko precizno ne zna gdje je to mjesto gdje strijeljaju takve nesretnike. Gdje su strijeljali Mustafu Busuladžića? Ko to zna? Ipak se sazna budući da se zemlja zaklela nebu da će mu otkriti sve svoje tajne. Tako je neki Srbin, koji je učestvovao u strijeljanju ovog pisca koji me je fascinirao svojim radovima i svojom pojavom, otkrio familiji mjesto gdje je strijeljan Mustafa. To je ono malo brdašce iznad Željezničke stanice. Mora da je tog Srbina počela peći savjest. Možda je baš on pucao u lijepo lice Mustafino, s kojeg su, poslije plotuna, pale naočari i fes, koji mu je tako lijepo stajao. A možda ga i nije baš on ubio – jer se vod sastoji od više «vodnika» od kojih samo jedan ima pravu municiju u automatskoj pušci. No, ako čovjek više puta učestvuje u strijeljanju, onda je valjda jednog «smrtnjaka» ubio. Tako, sigurno, razmišlja svaki član ovog tužnog voda. Tako je razmišljao i ovaj Srbin. Ali zašto drugi nisu tako razmišljali – oni koji su pucali u Hasana, Halida, Nusreta...? Zato što su to činili s užitkom. Te ubice su vjerovale da ubijaju državne neprijatelje, neke opasne mladiće! I gdje je mjesto gdje su ih strijeljali, gdje su njihovi mezari? To se do danas ne zna, i vjerovatno se nikada neće saznati; zemlja ipak neće sve kazati dok Sudnji dan ne nastupi! Komunisti su i nju pokušali izigrati: oni odlično skrivaju tragove svojih zločina. Oni su najbolji učenici svojih saradnika i, kasnije, neprijatelja – nacista čije su žrtve u Nirnbergu pokazivale fotografije koje su snimale u krugu Aušvica. Budalasti nacisti! No ne samo da su zatirali tragove, komunisti su, u slučaju i najmanje sumnje, zatirali i svjedoke svojih zločina, pa se samo na taj način moglo dogoditi da od potpuno nehumanih bitaka, u kojima su ubijali ranjenike i slobodne mislioce, bundžije, sačine «najhumanije bitke Drugog svjetskog rata», a od bitaka koje su sa vojnostrateškog gledišta bile čisti promašaji koji su koštali života hiljade nedužnih jugoslavenskih ljudi, oni su tvorili «genijalne» bitke svoga «genijalnog» Maršala! Kakav sistem, kako su čvrsti, mislila je njihova mala žrtva u ćeliji za «smrtnjake». «Oni će vladati duže od Musaova faraona! Nikad niko neće moći srušiti njihovu laž, njihovu tiraniju! Nikad niko neće saznati za njihove zločine! Pa i kad sazna, recimo u slučaju da preživim pa da napišem knjigu o njihovoj faraonskoj vlasti, ko će mi povjerovati u to? Ta zar i ja nisam mislio da je Bitka na Neretvi najhumanija bitka Drugog svjetskog rata, a da je Sava Kovačević istinski heroj jedne genijalne Maršalove bitke?! Zar nisam u horu pjevao «Što to huči Sutjeska, krv pliva po njoj...»?!»...


Oni su sebi sve dopustili



Zašto me drže u ovoj ćeliji? Dokle će me držati u njoj? Imaju li pravo na to? Uh, kao da komunisti drže do zakona koje su sami napisali – za druge, ne za sebe. Jer oni sve mogu i znaju da opravdaju. Svaki svoj zločin, svaku svoju manipulaciju, svaki svoj čin. Kao Pilat. «Pilat je – kako stoji u Bibliji- osudio Isusa i za to tražio opravdanje,» pričao nam je Salih na ilegalnim antikomunističkim sastancima.»I našao ga, dragi moj! Tako i oni!»( «Oni» - to su za nas bili komunisti.) A Alija je, u nekom tekstu, pisao kako je sasvim logično da sljedbenici ekstremno materijalističke filozofije, kakvi su komunistički bezbožnici, krše svako ljudsko pravo, jer je pravo – kako ih je instruirao Engels – «volja vladajuće klase pretočena u zakon.» Dakle, pošto su oni vladajuća klasa, oni su sebi dali pravo da čine šta god hoće – pa i da me drže u ćeliji za «smrtnjake» iako u njihovim dokumentima stoji da se to ne smije činiti nikome ko nije osuđen na smrt.
Pustili su me nakon pola sahata iz tog paklenskog mjesta. Naravno, za to vrijeme su ugradili nove prisluškivače, ili su željeli da mi saspu novu dozu straha u kosti, tako sam mislio.



«Drugarica» iz Hadžikarićeve kancelarije



Tajna moga držanja u toj strašnoj ćeliji otrkivena je odmah poslije podne, negdje krajem radnog vremena – kad svi službenici «najhumanijeg pravosuđa na Svijetu» odlaze kući. Pozvaše me da iziđem i odvedoše na peti sprat. Gore je sjedio Džubur, jedan njegov pripravnik se šuljao uokolo, jedna malo deblja, šutljiva drugarica je sjedila za mašinom, gledala preda se i čekala da počne diktiranje, a između nje i Džubura – ona ljubazna drugarica iz Hadžikarićeve kancelarije. «Sjedite,» reče mi, ali ne onako ljubazno kao kad smo se sreli kod druga Hadžikarića. Riječ uze Džubur koji reče da danas, tog i tog datuma, Služba državne bezbjednosti završava moju istragu i sav daljnji postupak sa mnom predaje «okružnom javnom tužiocu, drugarici Edini Rešidović.» «A sada ćemo Vam pročitati optužnicu!» «Drugarica» nije žurila. Pogleda u optužnicu ispred sebe, a onda rukom izvuče jednu ružu iz vaze na stolu. «Volite cvijeće?» Gledao sam uokolo u tu jazbinu čiji su oštri pogledi sijevali sa svih strana. «Zar ne volite cvijeće?» «A što me to pitate?» «Onako...Vi ste pjesnik. U kojoj se pjesmi spominje ruža?» «Čijoj pjesmi? Koji pjesnik nije pjevao o ruži?» «Recimo, u jednoj sevdalinci..., ako je to sevdalinka?» «Ja uopće ne znam na šta Vi mislite i zašto me to pitate. Ja za vas ovdje nisam pjesnik!» «Znamo mi šta ste Vi, ali bih htjela da znam da li znate u kojoj se sevdalinci spominje stih »Evo, ovu rumen-ružu...» «Dobro, ako već hoćete, to je Bašagićeva ljubavna pjesma, sevdalinka je utjecala na njega, mada ja opet ne razumijem ...» «Dobro, uredu, malo sam radoznala preko mjere...To je dovoljno. Sad ćemo Vam službeno pročitati optužnicu, da znate za šta se teretite!» (Neka priča o ruži ovdje stane. Kad budemo došli do suđenja, uvaženi čitalac će shvatiti suštinu našeg hapšenja i bijedu muslimanskog dijela Komunističke internacionale.)


Zbunjeni Titovi omladinci



«Drugarica» uze materijale ispred sebe i zanosno poče da čita najprije moje generalije, a onda jednu po jednu inkriminaciju i svjedoke pred kojima sam govorio to i to. «Da li ste razumjeli optužnicu?» O, kakvu mi je dragi Allah, u tim trenucima, podario snagu! O, kako sam hladno prezreo te bezbožne zvijeri, kako sam im uskraćivao njihove lešinarske zalogaje i darivao im «porcije njihova ništavila.» Ja sam već shvatio da čovjek nikad ne zna ni koliko je hrabar, ni kad će biti hrabar, ni koliko je strašljiv, ni kad će biti strašljiv. «To što ste Vi napisali...» «Ko je napisao?!»prekidoše me i Džubur i «Drugarica» uglas.»To su Vaše kolege rekle da ste govorili!» «Ja Vam vrlo jasno i otvoreno mogu reći svoje stavove o svemu što Vas zanima, o državi, o Vašoj vlasti, o Muslimanima..., znajući koliko se razlikujemo, ali to što ste sada pročitali... to ne samo da nisu moje riječi, to nije moj stil, i Vi biste trebali da znate da to nije moj stil, i Vi znate da je to tako!» «Imat ćete korektno suđenje i na sudu ćete imati pravo da se branite! Za sada, ovo je optužnica izvedena prema svim standardima našeg zakonodavstva!» reče «Drugarica». Okrenuo sam se i pogledao u Džubura. «Prema svim standardima našeg zakonodavstva?» Ćafir najprije obori pogled, a onda se uozbilji i oštro mi reče:»Šta me gledaš?» pa u sebi poluglasno dodade «fašisto». U isto vrijeme je «Drugarica» uzela riječ tako da smo svi i čuli i nismo čuli uvredu koju mi je uputio. Da, to je uhodan tandem, Titovi omladinci u akciji! «Čujte nešto! Ma koliko se mi razlikovali i mrzili, neke stvari će nas zauvijek vezati!» «Nas ništa ne veže!» uzviknu Džubur. «Veže nas ovaj slučaj, ja sam ovdje uhapšen, vi ste me hapsili, vi ćete me osuditi!» «Ne,ne!» uplete se «Drugarica», «Sud će Vas suditi!» «Mene će sud osloboditi!» ...Nastade tajac. «Možda, ni to se ne isključuje!» reče «Drugarica». «Oslobodio me sud ili ne, sve ovo će se jednoga dana znati – ukoliko me ne ubijete!» «Ma dajte, molim Vas, o čemu Vi govorite?!» požuri «Drugarica». «Ja znam o čemu govorim, i nećete mi Vi i to diktirati!» «Gledaj majmuna! On prijeti! Drugarice tužilac, on je čitavo vrijeme istrage prijetio!» planu Džubur. «Drug ima pravo da se brani kako hoće,» reče «drugarica tužilac» « a istraga treba da se vodi korektno. Da li je istraga bila korektna?» «To ćemo vidjeti!» «Šta imamo vidjeti, recite sada da li je istraga bila korektna ili nije!» «To ćemo vidjeti!» Jazbina se uskomeša, «Drugarica» i Džubur se krišom pogledaše, Džuburov posilni je već bio na nogama, a ona jadna zapisničarka je samo gledala u svoju mašinu. «Dobro, za danas je završeno. Doviđenja!» I ode.



Posljednje viđenje sa Džuburom



Džubur je bio izvan sebe. Znao sam da će mi se osvetiti. Uzeše me pod mišice i bez riječi vratiše u ćeliju.
Navečer, u vrijeme «trake», ponovo me odvedoše njemu. Pušio je bez kraja i konca i žalio se na gastritis. Dugo me nije primjećivao, razgovarao je sa Jovom, kao da se ja ne nalazim u istražnoj kancelariji. Dva druga su bili jako veseli. Na Džuburovom stolu su stajala predavanja iz Tabačkog, zapisnici koje je vodio sa mnom...Jovo ponovo prinese palicu uz moju glavu. Džubur sjede i, ne gledajući me, hladno reče:»Za ono danas pred drugaricom tužiocem – to ćemo još vidjeti!» Uto na vrata uđe Munja. Ispozdravljaše se drugovi, Munja okruži oko mene i sjede – da prisustvuje svečanom činu. «Šefe, pozvao sam ovu budalu da mu kažem koliko je bezobrazan. Ovo je nesavitljivi neprijatelj, mogu Vam reći. Ko će se, ba, odbraniti na sudu? A?» «Ja ću se odbraniti!» «Marš!» Ponovo pauza. «Ma da mi ne duljimo, slušaj ti: mi znamo da ti ovo nisi govorio!» «Pa što me onda držite u zatvoru?!» «Ali jesi li htio da reformišeš nastavu u Medresi?» «Jesam.» «Jesi li držao predavanja u Tabačkom?» «Jesam.» «Jesi li pisao ilahije za omladinu?» «Jesam.» «Jesi li držao predavanja po istočnoj Bosni tokom ramazana?» «Jesam.» «Pa šta hoćeš više, majmune?! Šta bismo mi radili po Sarajevu ako bismo dopustili da ti islamiziraš našu omladinu?!A?!» «Dobro, sad su stvari jasnije. Ja ću se na sudu odbraniti, a za ostalo ćemo vidjeti!» «Ma šta ćemo vidjeti...» i ovdje mi ćafir opsova ono što musliman ne može staviti na papir. «Nacionalisto pokvareni!?Mi smo te uhapsili, mi ćemo te osuditi, i mi ćemo te osloboditi kad mi budemo htjeli, pa ćeš onda pisati, ali onako kako ti mi kažemo, a ne kako ti bude diktirao ludi Hasan Čengić!» «Nikada!» «Marš!» Jovo me uze za ramena i sprovede u hodnik, do ćelije.


..............................