36310

"Šetnje sa Alijom" - III dio

TABAČKI MESDŽID – NAJLJEPŠI DIO NAŠE MLADOSTI



Tabački mesdžid je uskoro postao atrakcija. U tom malom starinskom zdanju smještenom na dnu Baš-čaršije, između Daira i obale Miljacke, gdje je nekada, u osmanskom vaktu, tu postojala katedra za hadis i tefsir, svake srijede pred akšam pa sve do iza jacije vrvjelo je od omladine. Mi «rukovodioci» smo danima radili, nadgledali sve i najmanju sitnicu, prevodili s Mehmedalijom, pripremali ili pronalazili predavanja, pripremali se za diskusije...Bili smo zapostavili studij; Tabački je postao naša opsesija!
Jedna nena, presretna što vidi studente koji klanjaju, sama je dolazila sahatima prije predavanja, ložila vatru, namirisavala mesdžid, pripremala ručnike za abdest, učila dove za nas... Predavanja je otvarao Hasan, najavljivao predavače, davao i oduzimao riječ, kontrolisao tok diskusije... Bio je uvijek dug; imao sam dojam da će otjerati publiku, ali niko se nije bunio, studenti su osjećali da govori iskreno, da vjeruje u ono što govori, da on može sve podnijeti, da ne zna za lagodnost... A diskusije su bile pune studentske pameti, samoisticanja i zanosa... U svima nama je tinjala svijest da režim guši islam i da ovako aktualne rasprave neće dugo tolerisati. Zato je pitanje svih pitanja bilo da li nas prisluškuju, da li ima doušnika, da li su obaviješteni o našem sastajanju. Čim bi poneki nesvjesni student ili, hajd znadi, provokator postavio «opasno» pitanje ili počeo da daje «nesuvisle» komentare, Hasan bi nalazio način da diskusiju okrene u nekom drugom pravcu, da zanemari zabezeknutog pitaoca ili da ga prekine. Svima nam je najjasnije bilo ono o čemu se uopće nije govorilo.

Ovo je samo model

Djevojke su bile zrelije od nas. Kod njih nisam primjećivao fanatizam kao kod studenata. Bile su smjerne, tek poneka bi se ponekad javi da nešto progovori, na muške gluposti su se blago smijale uljudno obarajući glavu.
Neki studenti sa drugih fakulteta počeli su nas oduševljavati. Imali su uvijek svježih prijedloga za nove aktivnosti, teorijska pitanja su smještali u realnost, a kada su pitali, njihova pitanja su bila smislena, razborita i zrela. Takvi su bili studenti sa Poljoprivrede, zatim neki medicinari... Jednom smo gledali film «Ta divna stvorenja», razgovarali o astronomiji i geologiji, lingvistici, zdravlju, braku, pušenju, drogama, muslimanskim narodima i našoj tradiciji...
Najljepši dio ostavljan je za kraj, kada bismo klanjali jaciju i jedva čekali da izađemo na ulicu, da odahnemo, da se upoznajemo i slobodno čavrljamo i šetamo.
Prema našim procjenama, za tri godine, koliko je djelovao, kroz Tabački je prošlo između četiri i pet stotina učenika i studenata. «Ovo je samo model,» govorio sam Hasanu. «Treba samo da ga iznesemo u ostale gradove, i imat ćemo hiljade mladića i djevojaka koje ćemo ovako zainteresirati za islam!» On mi je odgovorio uobičajenim podbadanjem: «A tvoje knjige? Jesu li važniji ovi mladi ljudi ili knjige koje neće niko čitati?!» «Ti ih svakako nećeš čitati!»
U takvom psihološkom pritisku nije moglo da ne plane. Na jednoj strani - veliko buđenje islamske svijesti kod studenata, a na drugoj strani - prijeteća šutnja režima.
Planulo je jedne večeri kada je jedan student sa dugom bradom, kratkim pantalonama ispod dugog ogrtača i sa upadljivim palestinskim prekrivačem na glavi, oduševljeni pobornik ajatullaha Homeinija, počeo da govori o «vraćanju izvornom islamu» i o islamskoj revoluciji u Iranu. U pamćenju mi je ostala njegovo namrgođeno lice, oči koje su sijevale, cinični smiješak, ruka sa uzdignutim kažiprstom... (Godinama kasnije, on će Homeinija nazvati «velikim šejtanom»!) Hasan je uspio da ga nekako nadviče, mi smo se uskomešali, ali – đavo je te večeri izletio iz boce: Tabački je postao antirežimsko sastajalište i neko će za nj morati platiti. Ta za mnogo manje «opasne» riječi, u tom posttitovskom dobu, ljudi su dobijali po nekoliko godina zatvora!

Muharemovo hapšenje

Godinu dana ranije, odmah nakon smrti Josipa Broza, u Goraždu je uhapšen Muharem-ef. Hasanbegović. Kod tog imama, čije me je džentlmensko držanje neobično privlačilo, išao sam sa Hadžemom, koga su za Goražde i, kako se ispostavilo, cijelo Podrinje vezali posebni osjećaji. Pisao je sentimentalna pjesnička pisma svojoj M. i objavljivao ih u Preporodu. Ta je prelijepa djevojka živjela u Kopačima, išla redovno u džamiju, sva se dala za islam. Ali, Hadžem je ašikovao i u Goraždu, i u Foči... svugdje gdje je stigao. Mene je poveo sa sobom u Goražde, kod Muharem-ef., da skupa držimo predavanje za omladinu – desetak dana prije nego su uhapsili Muharem-ef. Jedan mesdžid, negdje u pristranku, bio je pun srednjoškolaca. U Kopačima je bilo još življe. To je jedno od najljepših muslimanskih sela u Bosni: veliko, bijelo, odmah do Drine, puno voća, sa džamijom na sredini, sa očuvanim običajima, ali i sa džematlijama koji su se sve više školovali. Čisti promašaj jugoslavenskog socijalizma!
I vrapcima na grani je bilo jasno zašto je došlo do toga hapšenja: zbog Muharem-ef. aktivnosti, posebno zbog okupljanja omladine. Međutim, on je zvanično optužen za «neprijateljsko djelovanje sa pozicija kleronacionalizma» - zajedno sa Agom Ćurovcem, predsjednikom Odbora IZ-e u Goraždu. Da apsurd bude veći, Agin brat je poginuo kao partizan, u NOB-u. Muharem-ef. je zabranjivao da se na mezarovima u muslimanskom greblju stavljaju slike umrlih, čime je «povrijedio» slobodno ispovijedanje vjere «radnih ljudi i građana koji to žele».
Suđenje ovom imamu i Agi Ćurovcu bilo je ilegalno, neposredno nakon što je sahranjen Josip Broz. Muharem-ef. je dobio sedam godina zatvora, Ago, čini mi se, nešto manje!

Cipele bez pertli

Nekako najesen iste godine dođe do obnove procesa. Sada je suđenje bilo javno, i mi napunimo sudnicu. Niko da riječ progovori. U pročelju, za pultom, sjedi sudija, Rizah Hadžić, i porota, a na lijevoj strani – republički javni tužilac, čije sam ime zaboravio, ali sam siguran da je bilo muslimansko. Da, ako se ne varam, zvao se Nurija. Bio je uglađen, u sivom ispeglanom odijelu, relativno mlad čovjek, povijena nosa. Na desnoj strani - Muharem-ef. i Agini advokati. U prvom redu je sjedila njihova rodbina... Policajci na svakim vratima. Gore nego da je dženaza!
Uto se otvoriše stražnja vrata: uđe policajac, odmah za njim Muharem-ef., kratko ošišan, mršav, u plavom robijaškom odijelu, a iza njega Ago, u istom odijelu, u kome se isticala njegova sijeda kosa. Ago je djelovao smirenije. Ja sam sjedio na kraju reda i lijepo mogao vidjeti taj tužni prizor: komunističko ponižavanje muslimana. Čak sam zapazio da su Muharemove crne cipele bile bez pertli.
A onda je krenula sudska rasprava: najgori vid komunističke tiranije, praznih a opakih riječi u koje niko nije vjerovao, a svako je morao u njih da vjeruje. Pojaviše se i dva-tri svjedoka. Dovedoše ih iz predvorja sudnice. Ulazili su jadni, nemoćni da pogledaju u optužene i u njihovu rodbinu. Uđe i jedan imam, član Socijalističkog saveza radnog naroda, da mu ovdje ne spominjem ime, već u godinama, povijen, u francuskoj kapi. On reče da je čuo Muharem-ef. kako govori to i to protiv bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, protiv narodne vlasti, protiv sistema! Oni drugi isto tako nešto promrljaše, čak jedan reče neke pozitivne stvari o obojici... Mi se malo uskomešasmo, bi nam drago, izgleda da neko reče neku riječ, kadli se onaj sudija razgoropadi, izgalami se na nas sve: "Šta vi mislite, ovo je suđenje u ime naroda, nije ovo pijaca!" - Niko da pisne! Iznad sudije je bio ogromni poster njegova božanstva Josipa Broza – kako gleda čitavu sudnicu i, iako mrtav, sve vidi: i sudiju, i porotu, i optužene, i tužioca, i odbranu, i nas, «radne ljude i građane», a posebno je gledao – u mene! Osjećao je koliko ga mrzim, ja koji sam mu, prije desetak godina, nosio cvijeće i bacao ga na put kojim je prolazio u crnom mercedesu. Okretao sam glavu da se više ne gledamo, u ušima mi je tutnjilo.
Još kad se diže onaj tužilac, ona kost i koža, pa kad proanalizira «kontrarevolucionarnu djelatnost» dvojice optuženika, kad to sve stavi u neke kontekste, meni se zaledi krv u žilama i ja pomislih da će im obojici sud povećati kaznu za duplo. Najednom skrati svoju analizu, reče da ima «nekih neodložnih obaveza», da se izvinjava «časnom sudu» što mora ići, dođe do vrata i reče da on, ipak, smatra da se kazne «mogu unekoliko smanjiti.»
Mi bismo se opet uskomešali da nije bilo one komunističke aždahe u pročelju. Hajd što bi se izgalamio na nas, nego – možemo nauditi Muharem-ef. i Agi. Kraju lađu!
Sad dođe vrijeme da se brane optuženi. Nevjerovatno: spomenuti satrap sada snizi glas i na najljubazniji način i sa svim počastima, kao da je na bajramluku, dade riječ Muharem-ef. On reče kako je iskreni rodoljub ove zemlje, kako mu je svaki čovjek iskreno na srcu i kako je sve ovo što se posljednjih mjeseci sa njim dešavalo jedan puki nesporazum u kome je moguće da su neki ljudi njega pogrešno razumjeli i da će on ubuduće biti mnogo oprezniji. Sve to uđe u zapisnik. Diže se i njegov advokat koji izgovori takve riječi da se meni činilo da će sad ona milicija da sama od sebe priđe Muharemu i izvede ga iz ove sudnice – na ulicu punu jesenjeg sunca. Tako bi i sa Agom. Sudija najavi da će presudu izreći poslije podne, i mi, svi radosni, ustadosmo iz klupa: Bit će dobro, ako Bog da, ipak je ovo sud, ovo su ozbiljni ljudi, sve je uredno zapisano, ako je i bilo neke krivice, eto, platili su, napatili su se ovih mjeseci koliko su u zatvoru, ovaj sudija je ozbiljan, pravedan čovjek, musliman je, Rizah, kažu da je hadžijin sin, pa, eto, potegnut će ga muslimansko srce, neće na brata muslimana...itd.

Jedan poniženi narod

Vratio sam se kući, a pred očima su mi stalno bile Muharemove cipele bez pertli i velike oči Josipa Broza Tita, kome sam nosio cvijeće kad je dolazio u naš kraj i kome sam, sav u zanosu i znoju, kao najbrži učenik u svome razredu, nosio štafetu žaleći što je moram predati nekom drugu ili drugarici i što nisam ja taj koji će mu je uručiti u Beogradu, na sletu socijalističke omladine.
Ali, dobro je, eto, svjedoci optužene nisu plaho teretili (tek nekoliko rečenica koje bi mogle biti «neprijateljske»), neki se nisu ni pojavili, neki se porazbolijevali... Pa šta je tih nekoliko rečenica čak i da su istinite? Ne, sigurno će osloboditi obojicu!
Kad, poslije podne, dođoh pred Sud, zatekoh prepun hol i ne znam kako upadoh u sudnicu. Ponovo uvedoše Muharema i Agu... Muharem-ef. nam, u onoj gužvi, tiho nazva selam... Mi bismo najradije da ga zagrlimo i da ga otmemo iz «njihovih» šaka... Sjedoše na optuženičku klupu...
Uđe i sudija, za njim porota. Ali, taj sudija... kao da nije onaj sa kraja jutrošnje rasprave. Ponovo je smrknut, gleda iznad nas, u plafon, k'o da mu je sve popaljeno. «Ustanite!» naredi nam, a onda dodade: «Sada ćemo izreći presudu! Molim vas da niko ništa ne komentariše, sve je rečeno što je trebalo reći, i sud i tužilaštvo i odbrana su korektno i prema zakonu uradili svoj dio posla...» Tišina, svi stojimo i čekamo. «U ime naroda! Nakon rasprave... tralala... sud donosi odluku» i ja čuh: četiri godine! Četiri godine za nekoliko rečenica?! Dolje, u prvim redovima, kao da neko zaplaka! Muharem se samo okrenu – kao da nas gleda sa onoga svijeta! Milicija ih obojicu uze za mišice, odvedoše ih na onaj isti ulaz, i ja ne primijetih kada u pročelju nesta i sudije i porote... Samo je sa zida svojim umilnim licem i blagim pogledom u me gledao – svirepi Josip Broz, kome sam nosio cvijeće i štafetu.
«Četiri godine?! Zašto?! Šta je ovo?! Kakav sud!»
Onaj naš narod, bogme, samo šuti. Pametan nekakav narod! Šuti, dobro je - kako je moglo biti! Eto, sa sedam na četiri godine!

Posljednje riječi komunističkog božanstva

Otišao sam u svoju podstanarsku sobu, bijel k'o duvar. Odozgo, sa Berkuše, lijepo se mogla vidjeti zgrada Suda i zatvora. Gdje li su sada Muharem i Ago? Kako li im je? A kako je Muharemovim roditeljima, ženi i djeci? A šta li sada radi onaj sudija, Allah ga prokleo na ovom i na onom svijetu, ima li ičeg ljudskog u sebi? Dabogda mu se vratilo jal' na ovom, a sigurno će na onom svijetu! «Allah gleda šta rade zulumćari!» piše u Kur'anu. Pa ipak – pitao sam samog sebe – zašto su ovo uradili? Zbog Tita! Muharem je uhapšen neposredno nakon što je on, onako proklet, hifzuhuma ga bilo, iz bugojanske vile prebačen na Bled u Sloveniji. Čim je taj, posljednji put došao u moj kraj, njega su Mikulić i braća Dizdarević napumpali opasnošću od «bujajućeg nacionalizma s pozicija religije». U blizini te vile nalazi se selo Vesela, gdje je profesor Đozo onako oduševljeno najavljivao petnaesto stoljeće islama. U toj istoj vili je Derviš Sušić, sin čuvenog hafiza iz Vlasenice, pisac romana u kojima se hodže i turski vakat predstavljaju na karikaturalan način, pisao svoj «Parergon», pamflet u kome su djelovanje Handžar-divizije i «Mladih Muslimana» izjednačeni sa četničkim i ustaškim pokretom, čime je muslimanski narod «izjednačen» u kolektivnoj krivici sa srpskim i hrvatskim narodom – kako bi ga se imalo za šta progoniti ukoliko imalo bude neposlušan u izgradnji samoupravnog socijalističkog sistema u kome su svi narodi ravnopravni! Posljednje Brozove riječi koje je izgovorio na ovom svijetu bile su uperene protiv «muslimanskog nacionalizma.» Dok sam ga, kao tinejdžer, slušao kako govori onim svojim prijetećim glasom, dubokim kao da dolazi iz badnja: «Čuvajte bratstvo i jedinstvo naših naroda kao zjenicu oka! Eto, drugovi su me obavestili da su se i ovde u Bosni pojavili neki kleronacionalistički krugovi, da su digli glave, u ovom slučaju s pozicija muslimanskog nacionalizma, mada takvih slučajeva ima i u drugim verskim zajednicama, da pomute odnose među našim zbratimljenim narodima...», nisam ni slutio kako će te opake rečenice komunističkog Marduka željnog mrcvarenja promijeniti moj život. U svojoj izjavi aludirao je na našeg profesora Đozu, ali i na druge muslimanske autoritete koji su čekali njegovu smrt. (Oni su Oslobođenje čitali uvijek počinjući od posljednje strane, a samo jedno jutro će, govorili su, početi od prednje strane!) Ta već je imao preko osamdeset godina! Bh. komunisti morali su dokazati ispravnost upozorenja svoga nepogrešivog vođe!
Odmah nakon njegove smrti na Filozofskom fakultetu postavljene su straže. Moje kolege stajale su nijemo odmah pokraj velike Mardukove slike i štafete koja je bila postavljena na pijedestalu od crvenog pliša. Prolazio sam pokraj njih kao da se ne poznajemo.
Pred Islamskim fakultetom i Medresom – ista stvar. Priđem jednom svom kolegi i upitam ga šta radi. Čovjek šuti, ne smije ni da se okrene. Nasmijem se glasno i odem svojim putem, a onaj moj kolega osta onako ukočen i smrknut kao da je od stakla.
Komunisti su, odmah nakon prve godine kad je Tito sahranjen, uveli svoj novi obred: da svi radni ljudi i građani četvrtog maja u petnaest sati i četiri minute stoje na ulici, na radnom mjestu, vjerovatno i u privatnim stanovima, dok reski zvuk sirene podsjeća na njegovu smrt. «To je čisti širk!» bio je naš komentar. «Ja neću nikada stajati pred njim!»
Međutim, nisam se mogao u potpunosti oteti komunističkom idolopoklonstvu. Već naredne godine, za dvadeset i peti maj, Titov rođendan, socijalistička omladina grada Sarajeva organizirala je doček štafete u Domu mladih na Skenderiji sa bogatim kulturnim sadržajima i vriskom sve do zore. Hadžem i ja smo pozvani da čitamo svoje stihove sa ostalim sarajevskim pjesnicima, i to nekako pred ponoć. Neda Ukraden je bila snimila jednu moju pjesmu o poginulom partizanu, i tu će je noć izvoditi u Domu mladih.
Bilo je nesnosno vruće, plato na Skenderiji pun, u Dom mladih ne možeš ući. U pročelju je stajala ogromna Titova slika i velika štafeta. Omladinci su, ukočeni i preozbiljni, čuvali stražu, a rokeri preglasno svirali. «Ko će ovima čitati pjesme, i ko će ti ih u ovoj gunguli čuti?» pitam Hadžema. S nama je bio i Orhan, naš docimer, izvanredni čitalac i recitator poezije, student filozofije, jaran, veliki musliman koji spava tek nakon što klanja rani sabah. «E jesi budala, k'o da je njima do poezije!» odgovori Hadžem. «Njima je samo bilo do toga da nas uključe u ovaj njihov obred!» Uvijek sam se čudio Hadžemu: izgleda neozbiljno, a sve razumije, ništa slabije od Hasana. «Znate li na što me podsjeća ona njihova štafeta?» pita mene i Orhana mudro škiljeći. «Na što?» Hadžem se okrenu oko sebe i oko nas, i onda nam reče... Orhan i ja toliko udarismo u smijeh da smo se počeli previjati i hvatati za stomak.


Nastavitce se...