[abdullah]

ISLAMSKI UCHENJACI O SUFIZMU I SUFIJAMA

IMAM EBUL FEREDZ IBN DZEVZIJ

Imam Ebul Feredz Abdurrahman ibn Dzevzij Bagdadi, umro 597 h.g., napisao je posebnu knjigu, 'Telbisu Iblis', koja bi se mogla prevesti kao: 'Iblisovo obmanjivanje', u kojoj najvetjim dijelom govori o sufijama i o tome kako ih je shejtan obmanuo. Ibn Dzevzij kazhe: "Osnova shejtanove obmane u pogledu sufija je u tome shto ih je odvratio od znanja te shto im je prikazao kako su samo vazhna djela. Poshto im je ugasio svjetiljku znanja onda su ostali da tumaraju u mraku. Tako je nekima od njih prikazao kako je svrha i cilj vjere u potpunom ostavljanju ovodunjaluchkih potreba pa su odbili ono shto koristi njihovim tijelima a imetak su poistovjetili sa akrepima a zaboravili su da je imetak stvoren radi korisnih stvari. Otezhavali su svojim dushama tako da je medju njima bilo onih koji nisu lijegali. Oni su imali lijepu namjeru samo shto nisu ishli pravim putem. Medju njima je bilo onih koji su zbog slabog znanja radili po lazhnim hadisima a da to nisu ni znali. Zatim su doshli drugi koji su govorili i uzdizali gladovanje, siromashtvo, nasladjivanje, i o tim stvarima pisali knjige kao shto je pr. Harisa Muhasibija. Poslije su doshli drugi koji su medju sufijama propagirali odjevanje poderanom odjetjom, poslushnost, ritualne plesove, redanje u redove i josh su dodatno povetjali taharet. I tako je ova stvar nastavila da raste i da se mijenja. Kroz njihove snove su mjerili vrijednost znanja po kojem rade tako da su to nazvali unutrashnjim znanjem (ilmul-batin) a sherijatsko znanje, tj., propise sherijata su nazvali vanjsko znanje (ilmuz-zahir).Tako je glad od nekih uchinila da su pocheli mashtati i umishljati pokvarenosti pa su se pozvali na ljubav istine (el-hakka). Zatim se zharko zaljube u to kao da umishljaju osobu lijepog izgleda u koju se zaljube. Djela ovih su na granici izmedju nevjerstva i novotarije. Zatim su se medju sufijama pojavili pravci - tarikati pa su iskrivili akidu (vjerovanje). Tako neki od njih vjeruju u hulul (da je Allah, Azze ve Dzelle, u svakoj stvari fizichki prisutan), drugi vjeruju u Njegov spoj sa stvorenjima (ittihad). I stalno ih je Iblis uvodio u umjetnost novotarija tako da su za sebe napisali sunene. Onda je doshao Ebu Abdurrahman Silmi i napisao im knjigu, 'Sunena', i sabrao im istine o tefsiru, a o njima je u toj knjizi spomenuo chudne stvari u njihovom tumachenju Kur’ana te stvari o osnovama znanja o kojima govore a o kojima ne postoji sened - lanac prenosilaca. Od chuda koja ih karakterishu je, rasprave u pogledu Kur’ana." Dalje Ibn Dzevzij kazhe: "Za njih je Ebu Nasr Es-Siradz napisao knjigu koju je nazvao, ‘Lem’u sufijje’, u kojoj je spomenuo ruzhna ubjedjenja (akidu), i nepristojan govor a spomenut tjemo poslije dio toga, inshaAllah. Zatim je za njih Ebu Talib Mekki napisao knjigu 'Kutul-kulub ala lisan sufijje', shto bi se moglo prevesti kao, 'Opskrba srca na jeziku sufija' u kojoj je spomenuo netachne hadise, i shto nema osnove kada su u pitanju salavati u toku dana i notji, i druge apokrifne (lazhne) stvari kao i stvari od neispravne akide (vjerovanja). U njoj chesto navodi sljedetje: "Kazhu neki vidovnjaci - otkrovitelji (mukashif)." To predstavlja bezvrijedan govor. U toj knjizi je takodje spomenuo kako se Allah, Azze ve Dzelle, otkriva - pokazuje na ovom svijetu nekim evlijama. Pamti se da je rekao: 'Po stvorenje nema niko shtetniji od Stvoritelja.' Poslije toga ljudi su ga otjerali i poslije toga mu je zabranjeno da govori i vazi ljudima." Ibn DZevzij dalje kazhe: "Zatim se pojavio Ebu Neim Asbehani koji je za njih napisao knjigu 'El-Hulije', te je u njoj spomenuo stvari koje su u okviru sufizma, ruzhne i pokudjene. Chak se nije stidio da medju sufije ubroji Ebu Bekra, Omera, Osmana i Aliju, radijAllahu anhum. O njima je u toj knjizi naveo zaista chudne stvari. Takodje je medju sufije svrstao shurejha, Hasana Basrija, Sufjana Sevrija, Ahmeda ibn Hanbela. Silmi je u 'Tabekat sufijje', spomenuo Ibrahima ibn Edhema zatim poznatog Kerhija. U sufije ih je svrstao jer su bili poznati kao skromni pobozhnjaci (zahidi). Treba znati da u islamu niko ne prezire skromnost-zuhd koji je u granicama sherijata vetj je pokudjen nachin na koji na njega gledaju sufije kao shto tjemo to spomenuti. Zatim je Abdulkerim ibn Hevazim Kushejri za njih napisao knjigu, 'Er-Risale', u kojoj je spomenuo chudne stvari o: prolaznosti i vjechnosti, uskratjivanju i udjeljivanju, vremenu, zaljubljenosti i postojanju, sakupljanju i rastavljanju, budnosti, opijenosti, okusu, pijenju, istrajnosti, otkrovenju, vidovnjashtvu, kodeksima, pokazanjima, prosvjetljenju, gradji i mogutjnosti, sherijatu, istini, i druge udrobljene stvari koje sa nauchnog gledishta ne predstavljaju nishta, a njegov tefsir je josh chudniji od toga. Zatim je doshao Muhammed ibn Tahir Makdisi pa im je napisao knjigu 'Svojstva sufizma', u kojoj je spomenuo stvari zbog kojih bi se svako pametan stidio da ih spomene.
Spomenut tjemo od toga neke stvari kada za to bude prilika, inshaAllah. Zatim je doshao Ebu Hamid El-Gazali koji je napisao knjigu, 'El-Ihja', u kojoj je naveo veliki broj netachnih hadisa neznajutji da su netachni. Zatim je govorio o otkrovenju pri chemu je izishao iz okvirnih principa fikha. Tako npr., kahe: "Pod suncem, mjesecom i zvijezdama, koje je vidio Ibrahim, se misli na svjetlo koje je Allahov zastor.."- a o tome nishta nije prenesheno. Ovakva izjava lichi govoru batinija. Ebu Hamid El-Gazali u svojoj knjizi 'El-Mefseh bil-ahval', kazhe: "Sufije u svojoj budnosti vide meleke i dushe poslanika i chuju njihove glasove i od njih uzimaju pouke." Zatim se njihovo stanje mijenja od vidjenja prema stepenima pri chemu im se stezhe pas. Kazhe imam Ebu El-Feredz ibn Dzevzij: "Razlog zbog kojeg su gore navedeni pisali o pomenutim stvarima je slabo znanje o sunnetima, islamu i predanjima, te okretanje od pravca naroda ka onome shto su sebi prikazali pozheljnim i lijepim. Ove stvari su sebi prikazali lijepim jer su njihove dushe vidjele zuhd pohvalnim i lijepim, i jer su vidjeli da je stanje ovih ljepshe od stanja ostalih pripadnika naroda po izgledu i da govore njezhnijim govorom od njihova govora. Metoda i pravac prethodnika - selefa sadrzhe neku vrstu grubosti. Zatim zhudnja za pravcem koji su zauzeli sufije ogleda se u tome shto oni vanjshtinom zrache pobozhnoshtju i chistotjom a u sklopu toga je i dushevni rahatluk, poslushnost a to je ono chemu tezhe dushe. Prve sufije su bjezhali od sultana i namjesnika shto ih je uchinilo iskrenim. Nakon shto je sufizam postao pokret i nakon shto su se odali materijalizmu pocheli su se druzhiti sa sultanima i namjesnicima. Vetjina djela koja su napisali sufije nemaju sherijatski valjane osnove i ne oslanjaju se na sherijatske izvore. Vetj su to dogadjaji koje prenose jedni od drugih koje su poslije sabrali u knjige i nazvali ga unutarnjim znanjem (batin)." Ibn Dzevzij dalje kazhe: "Na pochetku ove knjige prenijeli smo od AHMED INB HANBELA da je, nakon shto je chuo ono shto govori Haris Muhasibi, rekao: 'Savjetujem ti da se ne druzhish sa njim'." Seid ibn Amra Berdei kazhe: "Bio sam svjedok kad je Ebu Zur’a upitan o Harisu Muhasibiju i njegovim knjigama pa je rekao: 'Dobro se chuvaj tih knjiga. To su knjige novotarija i zabluda. Drzhi se predaja (hadisa) u njima tjesh natji ono shto tje te zadovoljiti.' Upitan o poukama iz ovih knjiga rekao je: "Ko ne nadje pouku u Allahovoj Knjizi u ovim knjigama je netje natji. Do vas je dospjelo da su Malik, Sevri, Evzai i drugi imami od selefa pisali poglavlja o opasnostima i vesvesama, shto se tiche ovih sufija oni se razilaze sa uchenjacima. Oni nekada dolaze sa Harisom Muhasibijem drugi put sa Abdurrahmanom Dubejlijem nekada sa Hatimom Esamom a nekada sa Shekikom. Zatim je rekao: "Kako su samo ljudi pozhurili prema novotarijama." Obavjestio nas je Muhammed ibn Abdulbaki: "Prvi ko je u svojoj zemlji govorio o uredjenju deredza i stepena evlija je Zu Nun Misri, pa mu je to negirao i usprostavio se Abdullah ibn Abdulhakem vodja Egipta. Poslije je Zu Nuna Egipatska ulema protjerala zbog toga, posebno kada se proshirila vijest o njegovom uchenju i stvarima o kojima nisu govorili selefi, da bi ga na kraju proglasili zindikom - heretikom odpadnikom od islama.” Silmi je rekao: "Ebu Sulejman Darani je protjeran iz Damaska jer je tvrdio da vidi meleke i da su oni sa njim razgovarali. Neki ljudi su posvjedochili protiv Ahmeda ibn Ubeja Havarija da je on davao prednost evlijama nad poslanicima pa je pobjegao iz Damaska u Mekku." Stanovnici Bestama su negirali Ebu Jezidu Bestamiju ono shto je govorio. On je spominjao govor Ibn Isa da je rekao: "Ja imam mi’radz - uzdizanje kao shto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao mi’radz." Silmi je rekao: "Neki chovjek je prichao od Suhejla ibn Abdullaha Tusterija da je rekao: "Zaista kod njega prisustvuju meleki, dzini i shejtani, i on sa njima govori, pa mu je to negirao obichni svijet tako da su ga proglasili zlim. Nakon toga je otishao u Basru gdje je i umro." Silmi je rekao: "Haris Muhasibi je neshto izrekao od svoga uchenja kao i o Allahovim osobinama, pa mu se Ahmed ibn Hanbel suprostavio nakon chega se sakrio sve dok nije umro."
Ibn Dzevzij dalje kazhe: "Ebu Bekr Hilal je spomenuo u knjizi 'Es-sunne', od AHMEDA IBN HANBELA da je rekao: 'Dobro se chuvajte Harisa Muhasibija on je jedan od korjena dzehmija. Sa njim je se druzhio taj i taj pa ih je preobratio u dzehmije.'" I rekao je Ibn Dzevzij u svojoj knjizi, 'Telbis Iblis', nakon shto je spomenuo Iblisovu obmanu sufija u pogledu plesanja i zaljubljenosti: "Nashi fekihi ne primaju svjedochenje od pjevacha i plesacha, a Allah uputjuje na Pravi put." (Telbis Iblis, imam Ebul Feredz ibn Dzevzij, 163-167)

EBU ZUR’A RAZI

Rekao je Berze'i: "Upitan je Ebu Zur’a o Muhasibiju i njegovim knjigama pa je odgovorio: 'Chuvaj se tih knjiga, to su knjige zablude i novotarija. Drzhi se predaja hadisa, u njima tjesh natji ono shto tje te uchiniti neovisnim od tih knjiga i shto ti je dovoljno.' Recheno mu je: 'Da li u tim knjigama ima pouke?' Reche: 'Ko ne izvuche pouku iz Allahove Knjige u ovim je knjigama netje natji. Do vas je dospjelo da su Malik ibn Enes, Sufjan Sevri, Evzai, i drugi imami od prethodnika pisali poglavlja o opasnostima i vesvesama, shto se tiche ovih sufija oni se razilaze sa uchenjacima. Oni nekada dolaze sa Harisom Muhasibijem drugi put sa Abdurrahmanom Dubejlijem nekada sa Hatimom Esamom a nekada sa Shekikom.' Zatim je rekao: 'Kako su samo ljudi pozhurili prema novotarijama.'" (Tehzibu et-tehzib, 2/135) Imam Zehebi u 'Mizanul-i’tidal' u dodatku na ovaj govor Razija kazhe: "A gdje je Muhasibi u odnosu na one od sufija koji su doshli poslije njega. Shta bi tek rekao Ebu Zur’a da je vidio djela onih koji su doshli poslije njega? Kao shto je npr.: 'Kut' od Ebu Taliba, ili 'Behdzetul-esrar' od Ibn Dzuhduma, 'Hakaiku tefsir' od Silmija, otishla bi mu pamet. Shta bi rekao da vidi djela Ebu Hamida Gazalija i mnoshtvo apokrifnih hadisa u 'Ihja’u'. I shta bi rekao da vidi 'Fususul-hikem' i 'Futuhat mekijje'? Odraz onoga shto je govorio Haris u svome vremenu je rezultat postojanja hiljadu muhaddisa kao shto je Ahmed ibn Hanbel, Ibn Rahavej, i drugi, koji su bili spremni ditji svoj glas i odgovoriti ovim novotarima. A kada su muhaddisi spali na Ibn Dahmisa i Ibn Haneta onda su se pojavile lichnosti poput Ibn Arebija autora 'Fususa'. "