Ovih dana javnost u Srbiji je imala prilike da prati žučnu raspravu u vezi zakona o zabrani diskriminacije koji bi se nakon rasprave u Skupštini uskoro trebao izglasati. Zakon, po ugledu na slične u zemljama Evropske unije, treba da spriječi diskriminaciju ugroženih grupa odnosno pojedinaca koje se sa dotičnim grupama identificiraju.
Vlada je 19. februara usvojila Prijedlog zakona i uputila ga u Skupštinu na usvajanje. Međutim, u minut do dvanaest na intervenciju Crkve i nekih vjerskih zajednica (Islamska zajednica u Srbiji nije dio ove koalicije!?) Vlada je povukla Prijedlog zakona iz skupštinske procedure što je izazvalo burna reagovanja nekih političara, partija i nevladinih organizacija. Zakon je povučen iz procedure i vraćen tek nakon neuspjelih konsultacija predlagača zakona sa jedne i vjerskih zajednica sa druge strane. Naime, promjene u tekstu zakona su izvršene ali su one samo kozmetičke i suština zakona se nije promijenila. Srpska pravoslavna crkva i vjerske zajednice su imale primjedbu na dio koji se odnosi na vjerske slobode te na dio koji predvidja ravnopravnost i po osnovu tzv. seksualne orijentacije. Nakon propalih pregovora vjerske zajednice su izašle sa zajedničkim saopštenjem za javnost kojim su izrazile svoje nezadovoljstvo. Zvanično, predlagač zakona je Ministarstvo za rad i socijalnu zaštitu. Na ovom dokumentu radi se već nekoliko godina.
Najprije par riječi o samom zakonu i problemu diskriminacije. Utvrditi osnov po kojem će nešto biti okarakterisano kao diskriminacija je samo na prvi pogled jednostavna stvar. Kada se međutim krene u analizu onoga što nalaže zakon i pokušaja da se isti primjeni na konkretne slučajeve, vidjet ćemo da je pravi izazov dokazati diskriminaciju. Na primjer, davati prednost nekome pri dodjeli posla u odnosu na drugoga dozvoljeno je samo ukoliko izabrani kandidat najbolje ispunjava uslove iz konkursa. To je princip. Međutim, ocjenjivanje kvaliteta radnika je u dobrom dijelu subjektivan posao. Tako da je odluka poslodavca u suštini njegov subjektivan sud zasnovan na kriterijumu kojeg je razvio lično imajući u vidu specifičnost posla kojim se bavi, vrstu proizvoda, stanje tržišta, mentalitet kupaca itd. Ali, šta ako nezadovoljnik koji nije primljen na posao odluči da tuži poslodavca za diskriminaciju? U tom slučaju stvar ide na sud gdje će poslodavac morati da dokaže svoju nevinost. Ovdje se odstupa od pravila da teret iznošenja dokaza pada na onoga što tuži a ne na onoga koji je tužen. I kome sada jedan poslodavac treba da dokazuje da je izabrao profil koji najbolje odgovara zahtjevima tog radnog mjesta i da nije nikoga diskriminisao. Sudijama koje poznaju pravo ali ne poznaju ekonomiju i zakonitosti koje vladaju u biznisu! Njima preostaje samo da presuđuju na osnovu pretpostavki čime već čine grešku, bez obzira da li će presuditi pravedno ili nepravedno, jer, sudija ne smije da sudi na osnovu pretpostavki. Ili možda neko vjeruje da će sudije da angažuju eksperte iz tih oblasti i postoje li uopšte eksperti koji poznaju specifične uslove pod kojima radi jedna određena firma itd, itd. Iz krugova predlagača zakona će se možda čuti umirujuće riječi da se ne treba posebno brinuti zbog ovoga jer se ovaj zakon, kao ni bilo koji drugi, neće dosljedno primjenjivati. E u tome i jeste opasnost. Znači cilj nije postignut a jedini rezultat cijelog cirkusa bi mogao biti stvaranje vrlo efikasnog mehanizma da se proganjaju svi oni koji su se nekome iz vlasti zamjerili. Dovoljno je nekome ko raspiše konkurs poslati osobu za koju je izvjesno da neće biti primljena na posao i hajka može da počne.
Ovo je samo jedan aspekt sa kojeg se može posmatrati tzv. antidiskriminacioni zakon. Inače, teško je oteti se utisku da ovaj zakon u prvoj liniji ima za cilj zadovoljenje evropskih komesara a ne stanje u kojem će srbijansko društvo biti društvo bez diskriminacije.
Druga stvar na koju želim da skrenem pažnju je dio zakona koji govori o ravnopravnosti u tretmanu pripadnika različitih seksualnih orijentacija. U samom izrazu seksualna orijentacija prepoznatljiva je namjera da se legalizuje pluralizam na polju seksualnih odnosa i da je, govoreći matematičkim jezikom, sada svaka moguća kombinacija dvije jedinice (muškarca i žene) dobitna kombinacija, tj. nešto najnormalnije na svijetu. Tako bi sada osim odnosa muškarac-žena trebalo biti sasvim normalno da imate i kombinaciju muškarac-muškarac ili žena-žena. Običnim narodnim rječnikom, biti homoseksualac ili lezbejka više ne treba biti ništa čudno ili neprihvatljivo. Homoseksualci će ovim zakonom biti ne samo zaštićeni od proganjanja (što nije rijedak slučaj u Srbiji) već će moći slobodno da promovišu svoj stil života, da izlaze na parade, da izdaju časopise, prave tv-emisije, moći će na ulicama javno da se drže za ruke, da se ljube …
Kakav je stav bošnjačkih političara odnosno bošnjačkih političkih partija koje participiraju u vlasti prema ovom zakonu odnosno, prema ovome dijelu zakona?
Kao predlagač zakona, Rasim Ljajić nam je olakšao posao i njegov stav i stav narodnih poslanika koji preko njegove partije sjede u poslaničkim klupama je jasan: oni će podržati zakon. Rasim Ljajić je bio kategorički protiv da se nakon intervencije vjerskih zajednica bilo šta mijenja u zakonu. Dakle, četiri narodna poslanika iz njegove partije će podržati donošenje ovog zakona koji uključuje famoznu seksualnu orijentaciju.
Sa Sulejmanom Ugljaninom je stvar nešto drugačija ali, jako slična. On nije učestvovao u pisanju zakona ali je zato kao član Vlade podržao njegovo slanje u skupštinsku proceduru. U čemu je još razlika? Dok narodni poslanici SDP-a šute (vjerovatno od stida), Bajro Omeragić ovih dana teatralno izlazi u javnost sa tvrdnjom da Bošnjačka lista nikada neće glasati za gej brakove niti za to da oni mogu usvajati djecu! Kako bi mogli kada je to suprotno bošnjačkoj tradiciji i kulturi – kaže Bajro. Bravo! Izjavu bi trebalo nagraditi ordenom za zasluge na polju čuvanja obraza, da se ne radi o običnoj besmislici i politikanstvu. Gej brakovi i usvajanje djece od strane homoseksualaca su jednostavno nemogući jer Ustav i porodični zakon izričito kažu da je brak zajednica muškarca i žene i da je bilo koja druga kombinacija u ovom slučaju nemoguća. Zašto onda Omeragić ovako glasno odbija da glasa za nešto o čemu se u Skupštini ionako neće glasati. Zato što se time ne može zamjeriti sa svojim partnerima u koalicionoj vladi a kod Bošnjaka može dobiti koji poen. Treba pokazati narodu da Suljovi nisu isti kao Rasimovi. Misli Omeragić, mogu da pričam šta hoću, Bošnjaci ionako nemaju pojma o čemu se radi. A kada kaže da neće glasati za gej brakove zapravo smišljeno prikriva da neće glasati protiv zakona kojim se promovišu homoseksualci.
Dakle, za antidiskriminacioni zakon kojim se suprotno razumu, logičkom rasuđivanju, etici, medicini i vjeri homoseksualizam nameće kao najnormalnija stvar na svijetu, i Bošnjaci će dati svoj glas. Tih šest glasova Ugljaninovih i Ljajićevih poslanika (računajući i glas četvrtog poslanika SDP-a koji nije Bošnjak) ne moraju biti presudni jer je LDP najavio svoju podršku. Zbog toga će se možda neko u zadnji čas predomisliti pa ostati suzdržan prilikom glasanja što u suštini ne mijenja stvar. Jer, kada je u pitanju afirmacija homoseksualaca onda nema suzdržanih. Mora se jasno i glasno reći NE! Kod nas Bošnjaka ili bolje rečeno kod nas muslimana nema nikakve sumnje da se u slučaju homoseksualizma radi o devijaciji u ponašanju čovjeka, o perverziji, o ogavnoj i apsolutno neprihvatljivoj pojavi. Ovo je naš stav kojeg oduvijek imamo i obzirom da svoju životnu filozofiju crpimo iz Vječitog i Nepromjenljivog izvora to je ujedno i naš konačan stav. Kako onda shvatiti pozitivan ili u krajnjoj liniji neutralan stav bošnjačkih poslanika u Skupštini prema andtidiskriminacionom zakonu koji unapređuje prava homoseksualaca. Kao kolateralnu štetu koalicionog sporazuma ili kao evoluiranje od provincijskih i konzervativih u evro-političare. Je li to danas autentična bošnjačka politika? Ili su možda ipak ova moja pitanja zbog faktora više sile potpuno nesuvisla.
Da se razumijemo. Autor ovih redova smatra vrlo važnim donošenje zakona kojim bi se spriječila diskriminacija manjine od strane većine. Bošnjaci u Srbiji mogu samo da profitiraju od tog zakona. Medjutim, sprečavanje diskriminacije ugroženih grupa i promovisanje tako perverznh pojava kao što je homoseksualizam nikako ne idu zajedno. Kao što zajedno ne idu ni predizborni skupovi na kojima se citira časni Kur’an i postizborna politika u kojoj se afirmišu homoseksualci.
http://www.dijaspora.org/index.php?o...umne&Itemid=49