Najbolji citati iz knjiga
 

Kako kaze i sam naziv Teme no pocnimo sa onim nepisanim i temeljnim pravilom koje glasi "uvijek udaraj manjega od sebe." :evilwait:
*****

J.Steinbeck u "Slatkom četvrtaku" ovako veli !

"Gdje počinje nezadovoljstvo?
Čovjeku je toplo, ali dršće.
Nahranio se, a ipak ga muči glad.
Vole ga, ali njegove čežnje odlaze na nova područja. I da još više podbode nezadovoljstvo, tu je vrijeme, prokleto Vrijeme. Konac života nije sada tako strašno daleko - čovjek ga može vidjeti, kao što vidi more kad se popne na brijeg - i njegov duh kaže: 'Da li sam dosta radio? Da li sam dosta jeo? Da li sam dosta volio?' Sve ovo je, naravno, osnova čovjekova najvećeg prokletstva i možda njegove najveće slave. 'Što je značio moj život do sada i što može značiti u vremenu koje mi je ostalo?' I tako dolazimo do opake otrovne strijele. 'Kakav je bio moj udio u velikoj utrci? Koliko ja vrijedim?' I to nije taština ili ambicija. Izgleda da se ljudi rode s dugom koji ne mogu platiti, ma koliko nastojali. On se nagomilava pred njima. Čovjek nešto duguje čovjeku. Ako ne obraća pažnju na taj dug, on ga truje, a ako pokušava da ga otplaćuje, dug samo raste i ono što čovjek daje, njegovo je mjerilo."

Iz serije Seinfeld:


"Najnepoštenija stvar u životu jeste njegov kraj. -- :zvizdanje:
Mislim, život je težak. I oduzme ti dosta vremena. I šta dobiješ na kraju?
Smrt.

To je, kao, neki bonus?!
Zato sam uvjeren da je životni ciklus okrenut naopačke.
Smrt treba da je na početku.
Potom sledi život u staračkom domu iz koga te izbace jer si bio prezdrav.
Onda počneš da radiš tako što prikupljaš penziju i već prvog dana na poslu dobiješ zlatni sat.
Potom radiš četrdeset godina, dok ne postaneš dovoljno mlad za uživanje u penziji.
Piješ puno alkohola, ideš s žurke na žurku i polako se pripremaš za srednju školu.
Onda sledi osnovna škola, postaješ klinac, igraš se i nemaš nikakvih odgovornosti u životu.
Potom si malo dijete, pa beba,vraćaš se unutra i devet meseci lebdiš dok te grije najluksuznije centralno grejanje, kupka, a hrana stiže kroz cjevčicu.
I kraj dočekaš jednim fantastičnim orgazmom!!!
Amin !
_________________

-----------------------------------------------
Govorio sam, tjeseci:

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

Govorio sam:

Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

Govorio sam:


Smrt je propadanje tvari a ne duse.

Govorio sam:

Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.

Govorio sam:


Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

Ne placi i ne govori: steta, steta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.

Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zasto da sumnjaš u zrno covjekovo?


DERVIS I SMRT

Hrišćanstvo nas je lišilo žetve antičke kulture, docnije nas je opet lišilo žetve islamske kulture. Čudesni svijet mavarske kulture Španije, u osnovi najsrodniji nama, izražajniji po duhu i senzibilnosti nego Rim i Grčka, bio je pregažen (— da ne kažem čijim nogama —). Zašto? Jer je držao do sebe, jer je svoj nastanak zahvaljivao muževnim instinktima, jer je životu govorio da i to je govorio sa rijetkom i dragocjenom istančanošću mavarskog života! ... Docnije, krstaši su se borili protiv nečega pred čim je bilo priličnije da su padali ničice u prašinu — protiv kulture pred kojom bi čak i naš devetnaesti vijek morao da se osjeća vrlo ubogim, veoma "poznim". — Razumije se, oni su htjeli da pljačkaju: Istok je bio bogat... A ipak bez predrasuda! Krstaški ratovi — piratstvo visokog stila, i ništa više! Njemačko plemstvo, u osnovi vikinško plemstvo, bilo je tamo u svom elementu: Crkva je odviše dobro znala sa čim se pridobija njemačko plemstvo ... Njemačko plemstvo, uvjek "Švajcarci (garda)" Crkve, uvjek u službi svih rđavih instinkata Crkve — ali dobro plaćeno... Upravo uz pomoć njemačkih mačeva, njemačke krvi i hrabrosti Crkva je mogla da vodi svoj rat i provodi u djelo svoje smrtno neprijateljstvo prema svemu što na zemlji drži do sebe! U ovoj tački postoji mnoštvo bolnih pitanja. Njemačkog plemstva bezmalo nema u istoriji visoke kulture: i za to postoji razlog ... Hrišćanstvo, alkohol — dva velika sredstva za kvarenje ... Samo po sebi ne bi trebalo da postoji više ikakav izbor između islama i hrišćanstva, koliko između Arapina i Jevrejina. Odluka je donesena: u ovoj stvari niko više nema mogućnosti da bira. Ili je čandala ili to nije... "Rat do poslednjeg daha sa Rimom! Mir, prijateljstvo sa islamom": tako je osjećao, tako je djelao onaj veliki slobodarski duh, genije među njemačkim carevima,,,,,,###

(Antikrist; Fridrih Nice)

...Duboko je zašla noć, o Šer-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeća, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim žutim cvijetom i ovakav kakav sam, Šer-Ane: drukčiji od drugih - ni muško ni žensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pašagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noći, uz ovu svijeću što dogorijeva, uz ova slova što pišem: znak po znak, Šer-Ane, riječ po riječ, Šer-Ane, pišem... pa brišem
Pričala je - a činilo se da priča ono što je u snovima sanjala, i podsjećala me, o Šer-Ane na to: da su stare žene što i ružičnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje više nemaju, ali miris jednako puštaju - puštaju miris nalik na san.
Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu - da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodži; neka ova odaja noćas bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu... Što je bilo do mene, haduma, učinio sam: poučio sam Dženetu koje riječi da izgovara, a koje, Šer-Ane, da ne izgovara; da ne kaže, ne daj bože: tužna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu riječi kao što su leden, ibrik, tepsija, sač, nego karanfil, ružica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplače, nego da pominje bašču i behar; da ne pominje kišu i oblak; nego mjesec i mjesečinu, i kako kroz travu - na mjesečini, šapće, Šer-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noć usamljen, jer mu dođe Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oči, a to će učiniti i tvoj gospodar, i zaspaćete. A onaj će potok i dalje teći... Gospodar će biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesečina...


...O Bože, mili, šta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobiću odgovor: to je nešto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - neću, Šer-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela ništa ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam čovjek - nijesam, Šerh-Ane, ni muško ni žensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijećnjak, koji je tu da im drži svijeću...


...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima što su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slušaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, Šer-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali više nego što se to smije - i time, Šer-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije pročitano, nego kraće i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog čega da im se udari po pedeset štapova po tabanima, i da se zatim puste kućama. Zamolih moga gospodara da sađemo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvršava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki čovjek ima tabane...


...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadašnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim štapovima al' onim turskim, uz koje se viče: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara štapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulaš je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri četiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za štapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oči žmirnule; inače je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karađorđem...


...O kako su, Šer-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno nečim što ne znam šta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulašu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: daš li mu se, dobićeš brata. Da je zemlja čula tu nječ, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je riječ ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je pošla da zatvori prozor - i mjesto, Šer-Ane, da ga zatvori, skočila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, ništa od ovoga nemam veće da ti dam" - i umrla je...
Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on više ne liči na insana, nego, Šer-Ane, na đavola; ona sada liči na đavolicu, i dobro je, mislim, što je tako -jer golo tijelo čini ženu drukčijom nego kad je obučena: ozbiljnost joj tada, Šer-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, Šer-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam šta je prikladno da žena čini kad je gola. Ako miruje... zašto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svučem. Ono drugo nek dođe samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Bože, velim im, veselo kucanje...



KONAK............Camil Sijaric

"Žena na nultoj tački"

"Shvatila sam da je potpuno iscjeđena i poslednja kap svjetosti iz moje krvi. Postala sam svjesna istine. A istina je bila da je za mene bolje da budem prostitutka nego obmanuta svetica. Jer sve su žene obmanute. Muškarci su ti koji ih obmanjuju, a potom kažnjavaju zbog obmane. Muškarci su ti koji ih guraju do samog dna, a potom kažnjavaju jer su pale. Oni ih uvlače u brak, a onda kažnjavaju udarcima i psovkama, pretvarajući ih u poslugu koja im je stalno na raspolaganju. Najmanje obmanute žene upravo su prostitutke. A najtežu kaznu žene podnose upravo u ime braka i ljubavi....." "Dok sam zurila u njega, shvatila sam da ga mrzim onoliko koliko samo žena može mrzjeti muškarca, a rob gospodara. I znala sam po njegovim očima da me se boji onoliko koliko se muškarac može bojati žene, a gospodar roba......"

Moj gospodaru,


Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje drzati, ali se moze podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a sluzila bi bar kao sigurno konacište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanaticno mrzi i kralja i barune. Sa cetiri strane, Vama vec poznati aspiranti - podmecu, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i uzasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o buducnosti s nadom.

Cudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuce ne vracaju maceve u korice - za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ruznu rijec. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratnickim vještinama. U vlastitim kucama - nehatom, lijenoscu, sujetom i prljavštinjom.
Mahom su patareni. Sloj posvecenih zivi isposnicki i ispasta za ostale koji uzivaju u paganskom komoditetu.
Zene su im visoke, cutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlacno u njihovom mrkom kamenom dostojanstvu.
Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji udju donesu korist i mir, ali - vedrine nema. Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nadje, mi u njoj nema Bog zna šta da trazimo.

(Uvodni tekst Susicevog romana "Uhode")

Evo jedan... Meša Selimović "Derviš i smrt"...


Bila jednom jedna rijeka i magla u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj u njinim širinama. Postoji i sada u meni, mislio sam da sam zaboravio. Al' ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji tu pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem podsjećajući nas i ranjavajući.

D?ek London, Glas divljine

Postoji neki zanos koji označava vrhunac ?ivota i preko koga ?ivot ne mo?e da se uzdigne. I takav je paradoks ?ivljenja da ovaj zanos dolazi onda kad je čovek naj?ivlji, i on dolazi kao potpun zaborav da čovek ?ivi. Ovaj zanos, ovaj zaborav ?ivljenja, dolazi umetniku kada ga zahvati plamen stvarala?tva; on dolazi vojniku u ratnoj pomami na razboji?tu; i on je do?ao Beku dok je vodio čopor, kurjački zavijao, jurio za hranom koja je bila ?iva i brzo be?ala pred njim na mesečini. On je ku?ao dubine svoje prirode, delove svoga jestestva koji su bili dublji no on sam, jer su vodili natrag u utrobu vremena. Njime je gospodarilo samo sećanje bujice ?ivota, nabujao talas bića, savr?ena radost svakog pojedinog mi?ića, zgloba i ?ile, jer to je bilo sve ono ?to nije smrt, jer to je bilo svetlo i bujno, i izra?avalo se u pokretu i i kličući letelo ispod zvezda i povr?inom mrtve tvari koja se nije kretala.

Srećan je ko umije da voli"..... Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znaci ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo, ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se moze nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvjek bila tamo gde je neko umio da voli i živjeo za svoja osećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, vec onome ko umije da je voli i da joj se divi..."


Herman Hese

"Ali bol... čini mi se da to nije dovoljan razlog da se ne prigrli život. Biti mrtav sasvim je bezbolno. Bol, kao i vrijeme, dolazi bez obzira na sve. Pitanje je samo, kakve veličanstvene trenutke, uz bol možeš dobiti od života? "

Lois McMaster Buyold *Barrayar*

Dejvid Edgar
Meri Barns

Ako oduzimate nečije misli i osećanja, malo po malo, neprestano, na kraju ni?ta ne ostaje, osim nekog upornog, izjedajućeg, usranog instinkta negde duboko dole, koji se uvija kao crv u stomaku, ali toliko duboko, tako skriveno, da je nemoguće pronaći ga. Zamislite, ako hoćete, svetsku zaveru čiji je cilj da porekne postojanje ?ute boje. I kad god vidite ?uto, oni vam ka?u: Ne, to nije ?uto. ?ta je dođavola, ?uto? Vremenom, kad god ugledate ?utu boju, počinjete sebi da govorite: to nije ?uto, naravno da nije, to je plavo ili zeleno ili ljubičasto, ili... onda ka?ete, ipak jeste, to jeste ?uto, i postajete sve histeričniji, a onda i sasvim ludi.

Bravo za ovaj citat!

Hteo bih da iskoristim priliku da ti i ja pozelim dobrodoslicu na ovom forumu u nadi da ces nas redovno obogacivati sa ovakvim i slicnim prilozima.
Jednu temu slicnu ovoj tvojoj sam i ja pokrenuo prije par godina pa ako te interesuje mozes pogledati sta smo sve tamo citirali...tema se zove "Uz Kahvu ili Caj" ...pa bujrum :)

Cura

Sinoc je umrla tetka Zuhra. ..u snu.
Kažu da ju je medicinska sestra koja ju je njegovala zatekla zatvorenih ociju i s osmijehom na usnama. Cudno, jer tetka Zuhra se niti jednom u zadnjih cetrdeset godina nije nasmiješila. Nijednom otkako je nepokretna.
kažu da nije imala fizickog razloga da bude nepokretna, da su joj se jednostavno noge odsjekle kad je cula da je cura umrla, da je sjela i da više nikada nije smogla snage da ustane. Vodili su je sinovi raznim doktorima, do Beca su jednom prilikom potegnuli ne bi li neko dokucio kako se može izlijeciti, ali sve što su doktori znali reci je bilo "ovo je na nervnoj bazi."
Ona nikad nije pricala o tome, jednostavno se uvijek ponašala kao da je samo prilegla. Prilegla na cetrdeset godina... a svi smo znali da je zbog cure rahmetli, da su joj se noge odsjekle, i da joj srce nije prepuklo samo zato da bi više patila, jer znala je da je sva krivica njena. Znala je da je ona kriva što joj je jedina kci umrla, i htjela je sama sebe kazniti.
Cura je bila najljepša u selu... ma šta, da smo i u velikom gradu živjeli, opet bi najljepša bila. Bila je toliko lijepa da je mene bilo strah da je gledam, da je ne ureknem. Kose joj, gavran crne, padale do struka kad bi ih rasplela, a kad bi me zamolila da je pocešljam, od mene nije bilo sretnijeg djeteta na svijetu.
Ja sam bila dijete i kad je umrla.
Bila mi je tek deveta godina, ali i dan danas je se sjecam jasnije nego svog babe, a kad je on preselio, vec sam dvanaestu punila.
Sjecam se kako je plakala kad je gari crko, plakala isto k'o da je insan preselio, a ne pašce.
Sjecam se kako bi sjedila pored prozora i krpila babi carape, i pjevala ...moj dilbere, a ja bih se vazda pitala kome to ona pjeva, na koga to ona misli.
Sjecam se kako se iskradala da je mati ne vidi, kako bi nestala na pola sata, pa se vratila ozarena i rumena... nikad ljepša nije bila nego kad bi se pojavila nakon tih tajanstvenih nestanaka.
Kažem tajanstvenih, jer nikad nisam znala gdje ce, i s kim ce, a ja sam uvijek znala gdje je, jer sam se uvijek držala njenih dimija, kad je vec oko moje matere šestero drugih bilo.
Sjecam se i kad sam saznala sve, i kome pjeva kad pjeva, i s kim bude kad nestane, sve sam saznala kad je tetka Zuhra polupala sve i jedan tanjir u kuci, pa smo poslije jeli iz plehanih.
Klela je toliko glasno, da smo je i mi djeca na avliji culi. Cura se krišom nalazila s Ahmetom Hamalom.
Vidjela ih dajdžinica Kija kako kod bunara sjede i pricaju, vidio ih i amidža Nail da šetaju iza štale.
Hej, Ahmet Hamal. Ahmet Hamal, kad se mogla udati za gazdu, kad ju je htio svaki iz sela, kad se i do susjednih sela culo za curu. Ahmet Hamal, i sirotinja, i rošav, i još Hamal.
Zuhra je vikala preko mene mrtve, a ja sam tad prvi put cula za to... i mislila sam da ce cura prekoracit Zuhru kad umre, pa se udat za Ahmeta Hamala.
I ako mi nije bilo pravo... nekako sam mislila da ce cura uvijek biti u kuci, sa mnom, da ce uvijek njen smijeh odzvanjati hodnikom, da ce uvijek baš ona da izlazi na avliju da nas zove da jedemo. Ali, tješila sam se, ako i ode za Ahmeta, možda me povede sa sobom, moja mati ne bi ni osjetila da joj jedno fali.
A eto, prevarih se. ..do tri dana otkad Zuhra polupa tanjire, cura nestade. Cijelo se selo nadiglo da je traži, i nju, i Ahmeta.
Nadoše je dovece, dovede je amidža Nail, i rece Zuhri da je dovede u red.
Tad nisam znala ni šta znaci dovesti u red, pa sam mislila da je to ono što je Zuhra uradila - za kosu je dovela iz avlije u kucu.
Poslije toga nije smjela ni sic sa sprata, sem da u klozet ode, a i tamo bi je Zuhra pratila.
Heftu je dana to trajalo... istom, jedan dan, kad je tetka Zuhra otišla do Sahe po kajmak, ja sam sjedila na peci, Sjecam se ko da je bilo danas, ljeto je bilo, i toplo, i cura je sjedila pored otvorenog prozora i šila malom Omeru gegice.
Podiže glavu, i zapjeva "moj dilbere", i suze joj se skupiše u ocima... ja vec pošla da ustanem s peci, da joj pridem, kadli se ona uhvati za srce i zaljulja... ne stigoh ni viknut, vec je pala.

Kad je Zuhra došla kuci, s vrata joj moja mati rece. Ona se nasloni na zid, odtetura do sobe, i leže.
Kad su doktori došli, rekoše da je curi srce prepuklo. Tetka Zuhra više nije ustala... za Ahmeta Hamala niko nikad više nije cuo.
Zadnjih sedam godina tetka Zuhra je bila u starackom domu, i ja i sestre bi svaki dan barem jedna odi obidi je. Sve smo mi sad i udate, i djecu imamo, ali kad smo se udavale, sve nas je isto pitala: sine, voliš li ga? uvijek bi rekla da je samo to važno.
Cesto je pricala o curi, cesto je spominjala... govorila je da ne može rahat umrijeti dok joj cura ne halali. Mi smo govorile tetka, bona ne bila, ne budali, cura je tebi davno halalila, kako bi ti zahatarila, pa ti si je rodila, i hajde, pricaj o necem drugom, nemoj se džaba sekirati, ali ona nije dala progovorit... dok joj cura ne halali, njoj nema ahireta, pa makar dovijeka živjela.
Sinoc sam usnila curu, onako mladu kakva je bila. Sjedila je kod mene u kuci, moja joj mala Emina spavala u krilu, a ona raspustila kose, i ja je cešljala... pitala me kako su svi, i kako joj je mati. Kad sam joj rekla da se boji umrijeti dok joj ne halali, natjera me da joj odmah spletem pletenicu i rece da mora ici.
Sinoc je umrla tetka Zuhra... u snu.... kažu da su je našli s osmijehom na usnama.

"Svaka žena je bespomoćna dok joj se ne osuši lak na noktima."

;)

:D



Burt Reynolds

Bravo fatih za ovu temu....

"Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?"

"Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo."


"Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača."

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se mješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života."



Derviš i smrt
Autor
Mehmed Meša Selimović

Evo jedan... Meša Selimović "Derviš i smrt"...


Bila jednom jedna rijeka i magla u njenim predvečerjima i sunčev odsjaj u njinim širinama. Postoji i sada u meni, mislio sam da sam zaboravio. Al' ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji tu pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem podsjećajući nas i ranjavajući.

Riječi u oluji

Konfuzija i nemir su se uvukli u pore
svakog ljudskog bića na svijetu ovome,
na licu jedan ožiljak uronjen u bore
ožiljak prijateljstva – neprijateljstva, kako kome.
Lažna nadanja prekrivena mnoštvom riječi
koje kao kroz oluju traže prolaz ka sreći
paraju uši svakog prolaznika koji je primoran
htio on ili ne da hoda kroz taj nesklad koji užasno zvuči.
A kada oluja prođe i sve izgleda kao da harmonija
ima glavnu ulogu u prostranstvu koje nas okružuje
i kada se sve riječi slože u rečenice sudbina se umješa,
a misli i osjećanja postanu robovi neke nove, neočekivane oluje.


Ibrahim Osmanbasic

KAPIJE SJENKI

...postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izlijeciti, od trece nikako. Vlast je najveci porok. Zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao carobni kamen, jer pribavlja moc. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drzi. Odvojeni ne predstavljaju nista; zajedno, kob su ovog svijeta. Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moc bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina...


Mesa Selimovic, Tvrdjava[/b]
_____________

Pismo iz 1920.


Dragi prijatelju,
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.

Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.

U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) � tampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.

Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.


Ivo Andrić

"Nekada sam gajio zrnce vere u slobodu volje, ali od jutros sam siguran da covek ima isto toliko mogucnosti da bira koliko i mehanizam mog rucnog casovnika ili muva koja je sletela na ivicu mog tanjira. Iste sile pokretale su Hitlera, Staljina, Papu, gurskog rabina, molekul u sredistu zemlje i galaksiju udaljenu od Mlecnog Puta bilione svetlosnih godina. Slepe sile? Sile koje vide? Vise nije bilo vazno. Sudbina nam je odredila da odigramo nase uloge i budemo smrvljeni."

Isak Basevis Singer

Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.
Andric

"Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao ili ucinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav… A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi…"

Mehmed Mesa Selimovic

Pokušavao sam da postanem pisac. Sada sam važio za takvog, a nisam mogao da smislim naslov.

"Prevarant"

http://www.yumetal.net/forum/uploads/av-8208.gif

Beigbeder, Ljubav traje tri godine:

"Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži ponovo."

Život je samo sjen što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa.
(Shakespeare - Machbeth)

"Edwardu. Edwardu. Moj i njegov život upleteni su u jednu nit. Presjeci jedno, presjeći ćeš nas oboje. Da njega nema , ne bih to mogla preživjeti. A svijet bez Edwarda djelovao mi je potpuno besmisleno. Edward mora postojati. "

Citat iz knjige Praskozorje četvrti nastavak knjige Sumrak-a

“…Ali, prolece je. Opet prolece. Bogat sam, miran, i mogu da cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolecni vetric, suncevih odblesaka na metalu i u vodu, praznih sedista u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne prestanem da je iscekujem!”

Jelena, zena koje nema
Ivo Andric

"...zivot je neshvatljivo cudo jer se neprestano trosi i osipa, a ipak traje i stoji cvrsto, kao na Drini cuprija."

"Covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije"

"Nije ljudska zelja ono sto raspolaze i upravlja stvarima sveta. Zelja je kao vetar, premesta prasinu s'jednog mesta na drugo, zamracuje ponekad njome ceo vidik, ali na kraju stisava se i pada, i ostavlja staru i vecnu sliku sveta iza sebe" Trajna dela na zemlji ostvaruju se Bozjom voljom, a covek je samo njeno slepo i pokorno orudje. Delo koje se radja iz zelje, covekove zelje, ili ne dozivi ostvarenje, ili nije trajno..."

Na Drini cuprija

"..Ima narodnih prica koje su toliko opstecovecanske da zaboravimo kad i gde smo ih culi ili citali, pa zive u nama kao uspomena na nas licni dozivljaj. Takva je i prica o mladicu koji je, lutajuci svetom i trazeci srecu, zasao na opasan put za koji nije znao kuda ga vodi. Da se ne bi izgubio, mladic je u debla drveta pored puta zasecao sikiricom znake koji ce mu docnije pokazati put za povratak.
Taj mladic, olicenje opste i vecne ljudske sudbine: s’ jedne strane opasan i neizvestan put, a s’ druge strane, velika ljudska potreba da se covek ne izgubi i snadje, i da ostavi za sobom traga..Znaci koje ostavljamo iza sebe nece izbeci sudbinu svega sto je ljudsko: prolaznost i zaborav. Mozda ce ostati uopste nezapazeni? Mozda ih niko nece razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao sto je prirodno
da se mi, ljudi jedan drugom saopstavamo i otkrivamo. Ako nas ti kreatki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskusenja, oni nam mogu olaksati i pomoci nam bar time sto ce nas uveriti da ni u cemu sto nam se desava nismo sami, ni prvi, ni jedini.."


Znakovi pored puta
Ivo Andric

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Derviš i smrt
Meša Selimović

"Osjetio sam mučninu. Otrčao sam u vece, kleknuo ispred školjke i gurnuo dva prsta u grlo... Uzalud. Ne možete to povratiti. Ljudski organizam napravljen je tako da povraća samo sitnice. Hranu, cugu i takve stvari. Pokvarene starce, pokvareno djetinjstvo, i uopće pokvarenu prošlost ne možete povratiti."

Edo Popović
"Oči

Da bi bio moćan, treba biti kao voda

Nema li pregrada - ona teče,
postoji li brana - ona stane;
probije li se brana - ona opet poteče;
u četvrtastoj posudi ona je četvrtasta;
u okrugloj - okrugla.
Zato jer je tako popustljiva,
ona je potrebnija od svega i važnija od svega.

(Lao Tse)

Hodajuci na rukama

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.
Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.
Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.
Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...
Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled...
Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.
Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...


Mika Antic

Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...


Tri posleratna druga
Djordje Balasevic

NAUČI VAŽNU LEKCIJU ŽIVOTA



1. Raduj se svemu što imaš i dokle imaš.Traži sreću i ostani otvoren za prigode sreće,ali se uvijek sjeti:ti nisi posjednik,nego samo korisnik.

2. Sve teče.Svi smo na putu prema cilju.Ni jedan radostan trenutak ne možemo produljiti,ni jedan bolan skratiti:uvijek živimo u trenutku,sve dok ne postignemo vječnu sreću dovršenja u Bogu.

3. Konačna radost posjedovanja i uživanja postoji tek na cilju,"Što oko ne vidje,i uho ne ču,i u srce čovječje ne uđe,to pripravi Bog onima koji ga ljube"(Kor2,9)

4. Jako se dobro dade živjeti i u sjeni prolaznosti.Uzmi svaki dan kao jednu cjelinu i iskoristi ga od jutra do večeri da budeš dobar i veseo-i činiš dobro.

Paul Haschek

"Ako je duša važnija od tijela (jer je po prirodi sposobnija da vodi), i ako sa za tijelo brinu umijeća i vještine kao što su liječništvo i tjelovježba (i njih smatramo znanjima i za neke ljude govorimo da su ih stekli), očigledno je da neka briga i neko umijeće postoji i za dušu i za duševne vrline, i sposobni smo ga steći, jer to možemo i s onim u čemu nam je neznanje veće i što je teže spoznati."

Aristotel!

Traži se jedna reč.
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta....


Traži se jedan svet, prekjuče iščezao....
Traži se nada....ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju. On se traži. ...Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život.
I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.

Oglas
Momo Kapor