I poslije mnogih vijekova bruka jos progoni moje ime. Ali oni sto su me nipodastavali, sto su me nazivali al-zanijom i fahisom, oni me ne poznaju. nikada nisu znali istinu o meni, o Muhamedu, o tome kako sam mu spasila zivot i kako je on spasio zivot meni. O tome kako sam spasila zivot svima njima. Da su znali, da li bi mi se i tada rugali?
Naravno sada znaju. Ovje gdje smo sad, zna se svaka istina. Ali u Vasem svijetu ona jos izmice. Tu gdje ste vi, muskarci jos zele da kriju zene. Vas sadasnje pokrivaju feredzama ili lazima o tome kako ste nizi soj. Nas nekadasnje brisu iz svojih prica o Muhamedu, ili pak zamjenjuju laznim pricama od kojih nama gore usi i oci. Tu gdje ste vi, majke grde kceri jednim jedinim imenom. "Uh, ti Ajso" povicu, a djevojcice od stida odvracaju pogled. Svojim usudima ne mozemoda uteknemo, cak ni u smrti. Ali imamo pravo da budu nasi da ih preoblikujemo. Koliko nerazumjevanja! Ovdje gdje smo mi, istinu zahvatamosakama kao vodu, trudimo se da je zadrzimo,gledamo kako curi i bjezi. <istina je previse klizava za drzanje. Mora se predati drugima, ili ce se poput kise utopiti u zrmlju, da nestane. Moje je ime Ajsa. Njegovo znacenje "zivot". Dao Bog da tako bude opet, i zauvjek. "Dragulj Medine"- Sherry Jones |
...Savršeno biće je Bog. Sve drugo što postoji samo je polovično, djelimično, tek nastaje, mješovito je, sastoji se od mogućnosti. Bog, međutim, nije mješovit, on je jedan, on nema mogućnosti, nego je potpuno i do kraja stvarnost. A, mi smo prolazni, mi nastajemo, mi smo mogućnosti, za nas nema savršenstva, nema potpunog bića. Ondje pak gdje mi prelazimo od potencije k djelu, od mogućnosti ka ostvarenju, onde učestvujemo u pravome biću, postajemo za jedan stepen sličniji savršenom i božanskom...."
Hermann Hesse ( Narcis i Zlatousti ) |
"Kad već nisam imao razloga ni mogućnosti da je slušam s' pažnjom, počeo sam s' pažnjom da je posmatram. To sam činio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih riječi, i tako smo izgledali pristojni oboje.
Gledao sam je doduše od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stišavanom svjetlošću velikih ociju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj. Ali to je bio letimičan pogled, uznemiren, nesiguran, u očekivanju onoga sto će ona reći, i više je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opčinjenost, ada sam se ušančio u sigurnost tobožnjeg slušanja, povukla me da vidim očima a ne strepnjom... Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridržavala jašmak, prisilnom kretnjom, koja je određena, bez mnogo mogućnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjećivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom oživjele, postavši cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale živo, ali je u njihovom stišanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage nekog neobičnog smisla, da su neprestano prikivale moju pažnju. Izgledalo je da će svakog časa učiniti nešto važno, nešto presudno, stvarajući tako napetost očekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljenje, obgrljene, kao da se dave u tihoj čežnji, ili čuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne učine štogod nerazumno, nepomične u neprestanom talasanju što se jedva vidjelo, slično nemirnom drhatu, lakom grču od preobilja snage. Onda su se bez žurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, tražeći se, pa nježno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srećne u svom sastavljenom ćutanju. ..Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima što su se sporo i strašno grčili počinjala da gladi atlas ispod sebe, i kožu ispod atlasa, a druga je ležala na njoj, priljubljena, utišana, osluškujuć nečujno pucketanje glatkog kumaša nad okruglim mermernim koljenom... Najljepši su mi bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle kože salivene u pravilne čunjeve sa sijenkama pregiba, začudno živi kad su se polako širili ili sklupljali u prozirnu čašku, kao latice. Ali ako sam prvo obratio pažnju na ta dva mala stvora, dvije životinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjećivao same, ni u početku dok sam najviše u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled očiju lako oivičen crnom bojom, što se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom košulje; meni nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaćeni smaragd na čelu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuči; lice bez neravnina, po kome se razvila blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi što se preobraćala u tople odsjaje; vlažan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana... Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji.." Mesa Selimovic- Dervis i smrt |
:smile:. ...Duboko je zašla noć, o Šer-Ane, a ja jednako sjedim u mojoj odaji i gledam svijeću kako dogorijeva - kao da naglo vene cvijet. I sam sam, kao ova svijeća, cijelog vijeka cvjetao nekim neveselim žutim cvijetom i ovakav kakav sam, Šer-Ane: drukčiji od drugih - ni muško ni žensko, nego jedan evnuh, jedan hadum, povijao se po svijetu ovamo i onamo... od zemlje turske do zemlje kaurske, od Pašagrada do Biograda, u kojem sam i sada, u ovoj noći, uz ovu svijeću što dogorijeva, uz ova slova što pišem: znak po znak, Šer-Ane, riječ po riječ, Šer-Ane, pišem... pa brišem Pričala je - a činilo se da priča ono što je u snovima sanjala, i podsjećala me, o Šer-Ane na to: da su stare žene što i ružičnjaci kad u jesen stanu da vehnu, pa boje svoje više nemaju, ali miris jednako puštaju - puštaju miris nalik na san. Uveo sam je. Onu Dženetu. Kao da sam dijete uveo pred hodžu - da ga ispita šta zna iz vjere. Neka joj, velim, bog pomogne i neka pomogne i samome hodži; neka ova odaja noćas bude mejtef u kojem će i on i ona otvoriti svoje ćitabe i čitati jaziju kao vodu... Što je bilo do mene, haduma, učinio sam: poučio sam Dženetu koje riječi da izgovara, a koje, Šer-Ane, da ne izgovara; da ne kaže, ne daj bože: tužna sam, nego vesela sam kao da je Bajram; da joj na jezik ne odu riječi kao što su leden, ibrik, tepsija, sač, nego karanfil, ružica, bosiok; da ne pomene svoga brata roba Ibrahima i da za njim ne zaplače, nego da pominje bašču i behar; da ne pominje kišu i oblak; nego mjesec i mjesečinu, i kako kroz travu - na mjesečini, šapće, Šer-Ane, usamljeni potok; ali da nije svu noć usamljen, jer mu dođe Jelen te se napije, pa kad se napije, pase travu, pa kad se napase - legne u travu; legne u travu i sklopi oči, a to će učiniti i tvoj gospodar, i zaspaćete. A onaj će potok i dalje teći... Gospodar će biti onaj jelen kraj njega. A ti budi, velim joj, ona mjesečina... ...O Bože, mili, šta im je to? Ako svoju pamet o tome pitam, dobiću odgovor: to je nešto njihovo; ali ako svoje tijelo pitam - neću, Šer-Ane, dobiti odgovor, jer iz moga tijela ništa ne govori - moje je tijelo mrtvo kao zemlja, pa zato ja za njih i nijesam čovjek - nijesam, Šerh-Ane, ni muško ni žensko, a nijesam ni kao dijete, nego sam samo jedan svijećnjak, koji je tu da im drži svijeću... ...Poredali su ih i rekli im da stoje mirno: onima što su se opustili naredili su da se ukrute. Glave su im podigli gore, i rekli im da pravo gledaju - da pravo gledaju i slušaju presudu. Krivica im je jedna jedina: da su se, Šer-Ane, svojim imanjem i svojim ugledom uzdizali više nego što se to smije - i time, Šer-Ane, postajali opasni za kneza, u ime kojeg su ih i osudili i sada bili. Ali tako nije pročitano, nego kraće i jednostavnije: da su ti ljudi odbili da plate danak knezu i da su narod dizali na bunu - zbog čega da im se udari po pedeset štapova po tabanima, i da se zatim puste kućama. Zamolih moga gospodara da sađemo dolje i gledamo kako se to po njihovom zakonu izvršava kazna po tabanima, je li to kod njih kao i kod nas: dignu se tabani i po njima udara. A moj mi gospodar na to veli da je to jednako kod svake vlasti i svakog zakona -jer svaki čovjek ima tabane... ...Razumio sam ga: ti su ljudi bili od nekadašnjeg njegovog reda i ugleda i on je sad u njima vidio sebe - jer je i sam bio tako oboren i pod isto takvim štapovima al' onim turskim, uz koje se viče: dur i vur. Ode mi samo od sebe te na prvi udara štapa rekoh: dur - to jest stoj, ali Kulaš je nastavio; udarao je i brojao: dva, tri četiri..., a svakim udarcem tabani onoga kneza podigli bi se gore za štapom kao da mu prkose, a dolje mrdnuli debeli brkovi i oči žmirnule; inače je gledao u nebo, ka kojem je, u svoje vrijeme, dizao i svoj krvavi barjak pod Karađorđem... ...O kako su, Šer-Ane, njene ruke sad mirne. Krv kroz njih ne ide; srce za koje su svezane mrtvo je. Ubijeno nečim što ne znam šta je... Znam: bolom. Znam: pregorijevanjem. Znam: davanjem druge za nju - "Dala sam se onome Kulašu mjesto tebe; ucjenjivao te za Ibrahima: daš li mu se, dobićeš brata. Da je zemlja čula tu nječ, propukla bi. Ti si rekla - Ne! I ne bi vidjela Ibrahima. Ja sam se dala za tebe". Znam: ta je riječ ubila. "O, toliko mnogo od nje meni!" Onda je pošla da zatvori prozor - i mjesto, Šer-Ane, da ga zatvori, skočila je kroz prozor i umrla. "Ovo neka je od mene tebi, ništa od ovoga nemam veće da ti dam" - i umrla je... Rekao sam joj da bude vesela, i ona je vesela. Gola je - a kad se veselju preda go insan, on više ne liči na insana, nego, Šer-Ane, na đavola; ona sada liči na đavolicu, i dobro je, mislim, što je tako -jer golo tijelo čini ženu drukčijom nego kad je obučena: ozbiljnost joj tada, Šer-Ane, ne pristoji, ne pristoji joj, Šer-Ane, ni mudrost, a molitva nikako, i nema vjere da se gola moli - pa ni sam ne znam šta je prikladno da žena čini kad je gola. Ako miruje... zašto je gola kad miruje. Tek moje nije da se pitam o tome, moje je toliko... da je svučem. Ono drugo nek dođe samo od sebe: ono je drugo kao sahat: treba ga naviti pa da otkuca... Daj im, Bože, velim im, veselo kucanje... ......:moli: _____________________________________________ KONAK............Camil Sijaric |
"Neizbiježno te voli svako ko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam da li sam te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka. Nešto od tebe je ostalo u duši, nešto što je neosjetljivo na tok vremena i životne događaje, koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svjetlom..."
Alberto Moravia - "Tajna" |
“Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...”
“Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.” “Do kraja života upoznaću ljude a nikad ih upoznati neću uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.” “Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.” “Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.” Meša Selimović "Derviš i smrt" |
"Nesreća nesretnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene, postanu, za trenutak, dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kad se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posljedicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu."
Ivo Andrić - "Na Drini ćuprija" |
"Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju: ona čini dio njegovog blaga i, i ako je emocija ta koja mnogo može da otjera,obično privlači onoga koji je voljen.To je emocija koju je moja duša izabrala, i toliko je jaka da može da se proširi na sve i svakog oko mene.
Svakog dana biram istinu sa kojom ću živjeti. Pokušavam da budem praktična,efikasna, profesionalna.Ali bih voljela da mogu da izaberem uvijek želju, kao moju saputnicu ... ne iz obaveze, niti da ublažim samoću svog življenja, već zato što je to lijepo." Paolo Koelho - "Jedanaest minuta" |
Quote:
|
All times are GMT +2. The time now is 04:46. |
Powered by vBulletin® Version 3.8.7
Copyright ©2000 - 2024, vBulletin Solutions, Inc.
www.SJENICA.com