Dzigal, ove slike-uspomene su prava vrijednost. Evo ja ću postaviti ovaj tekst o "peštercu" i ako ovi mlađi neće sebe naći u tome.
Kad se rodi, pucanj iz ljevora ga obilježi. I kad je prvo dijete ili pak deseto, isto mu dođe, Bog je za njega nafaku odredio. U kući uvijek kolijevka ima, i babo se u njoj ljuljao, a možda i neko još stariji. Majka ga doji dok ne prohada, a nekad još i duže, jer kažu „bit' će jači i zdraviji“. Odraste uz komad ječmenice i sira, šolju varnike i drugi bijeli smok. Dok je mali nosi zapregu, džemper od runske vune i gumene opanke. Njemu ne trebaju igračke, on se igra sa domaćim ljubimcima. Sa mačkom Cakanom nekad se svađa a nekada mazi, Žućo ga nervira, laje i stalno po avliji bježi, kokoši prepada i sa pijetlom se ganja, sa hljebom u ruci ovce zamajava. Uz drvene stube na sijeno se pentra, sa podine drugara doziva. Oponaša stariju braću i sestre, iako u školu još ne ide, on bi da bolje čita i piše, a tek što dobro pticu crta, i tako stalno sa nekim borbu vodi i kutak svoj traži. Kad pođe u školu, satima do nje baulja i nije mu teško, jer tako je svima, škola se učiti mora.
Kad mu škola ne ide, alternativa postoji, babino imanje i mal za idaru ima. Kad se zamomči, crven u obrazima, kad hoda on se gega, kada stariji priča on sluša, kada on priča tafra mu provijava. Od baba isčekuje da kaže „vrijeme ti je da se ženiš“. Od majke čeka da mu ponudi djevojku „ima jedna iz dobre kuće“, a on se snebiva, kao neka rano je. Teško mu pada izjava majke udavače kada kaže „lijep momak, iz dobre kuće, samo školu da ima“, na drugom mjestu djevojka poručuje „dobar momak, samo da sa babom i majkom ne živi“, a treća bi „samo da ovce i krave proda“. Godine prolaze, ništa se ne mijenja, njega panika hvata, majka ga tješi „ne brini sine, tvoja te suđena čeka“. Prodaje konje, kupuje auto, babo sve perišan čini „raskući me, odsječe mi ruke...“, al on ne mari, jer vidi da pešterke za autima žude. Obilazi pešterska sela, svaku odivu nađe, mame se djevojke, na vaširima se pogledi susreću. Nerviraju ga „dijasporci“, jer sve što djevojaka valja,oni preko noći odvedoše iz sela. I na kraju kad se suđena nađe, babo mu neda, samo kako adeti kažu. Prosci, svatovi, svadba, sve mora biti bolje nego kod onog „golja“ iz sela.
I pošto svadba prođe, neki novi život počinje, pešterka svoje mjesto pod suncem traži. On razapet, koga slušati, majku koja stalno nešto savjetuje il' ženu koja na jastuku ucjenjuje. Za sada u sebi guta, ponekad plane, nekad živina strada, vrijeme prolazi a novi se život rađa. I niko u selu ne kaže rodio mu se sin, nego „rodio se komšiji unuk“. Njega sve više toga nervira, tazbina ga savjetuje „vakat je da se odvojiš“. U sebi peče, al' jednom mora i to reći „babo, daj mi šta je moje, pa da se sam kućim“. Majka unezvjereno gleda, kud mi ode dijete, al' stari razumno čini „ neka i ja sam od svoga se odijelio, bolje će se kućiti“. Novi dom mu posta brvnarica stara, ali za snahu ko kraljevski dvori. A i njemu nekako laknu, osjeća se gazdom, primjenjuje pravila stara: dobar u duši, zadnju koru hljeba sa siromahom podijeli; musafira dočekaj; sa posvađanima se za Bajram izmiri; nemoj zakinut na kantaru; zna se ko je u kući gazda; nedozvoli da se roditelji pate; uvijek svoga konja hvali, oko cijene se cjenkaj; kad se u kući svađa, to komšiluk nesmije da vidi. Ali Pešterac je i ovo: oko međe i puta će zakuhati, da puške prašte; na konferenciji niko nikoga ne sluša; u politiku se on najbolje razumije; nijednoj vlasti ne vjeruje; vi sa strane što ga savjetujete, vi ništa ne znate.
Homar
