Uz kahvu ili uz caj...
 

Cudo zivota mozemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nesto neocekivano.

Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguce izmeniti sve ono sto nas cini nesrecnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je danasnji dan istovetan jucerasnjem i kako ce biti jednak sutrasnjem. Ali, onaj ko obrati paznju na dan koji traje, otkriva carobni trenutak. On moze biti sakriven u casu kad izjutra otkljucavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tisini koja naglo nastupi posle rucka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prozme i omoguci nam da cinimo cuda,sreca je ponekad blagoslov, ali najcesce osvajanje. Carobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaze nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Paticemo, prezivljavacemo teske casove, suocicemo se s mnogim razocarenjima - ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag.



(Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala-"Paulo Koeljo"

Milan Anđelić



STRAHUJEM OD ZABORAVA





Žalosno je kad sjećanja počinju da blijede. Kada nam ponekad, (a,bogami, sve češće) treba puno vremena da se prisjetimo nekog dragog nam imena, važnog datuma, naziva ulice kroz koju smo bezbroj puta prošli (zagrljeni, ili sami sa rukama u džepovima polako i natenane, ili žurno, ili nervozno, ili pijani, ili veseli, ili tužni...)



Zastrašujuće je kada shvatiš da, danima, nisi pomislio na svoj rodni grad, jer te okupirala svakodnevnica, pa onda počne grižnja savjesti, hladnoća oko srca, u stomaku...



Onda počinjemo bijeg u sjećanja, iskupljujemo se, okajavamo slabosti. Vraćamo se svome gradu, prijateljima, ulicama, kafanama... Prošlim danima. Danima bezbrižnosti, ispunjenim srećom, ljubavlju...

Protini saveti-Branislav Nušić





- Gospodine proto, da li se vi mene secate?

- Ne, sinko.

- Ja sam sin pokojnog Janka Lazica.

- A jes', bome, secam se. Pa i licis na njega. Kako da se ne secam,

pokojnik je bio dobar covek...

- On je bio, ali ja nisam.

- E?

- Da, oce! Ne mogu se sa sobom pohvaliti. Skole nisam doucio,

nasledstvo ocevo sam upropastio i uopste sam posao stranputicom.

Uvidjam svoje pogreske i resio sam se odlucno da se popravim.

- E, to je lepo sinko!

- Izabrao sam devojku koju cu uzeti za zenu. Ja se nadam da ce me

zenidba vratiti na pravi put, jer volim tu devojku. Ona ima i nesto

para, oko dvadeset hiljada dinara, a s tim novcem se vec moze zasnovati

kuca.

- Tako je, tako je, sinko!

- Zato sam bas i dosao da vas pitam, kao prijatelja moga oca i kao

coveka koga postujem. Ja vas molim da mi date savet: treba li tako da

ucinim, treba li da se zenim, te da i ja jednom podjem pametnim putem

u zivot?

- Sasvim, sinko, to ti potpuno odobravam. Tako i treba da ucinis.

Mladi gospodin blagodarno poljubi proti ruku i ode.

Posle nedelju dana on opet dodje.

- Dosao sam opet, gospodine proto, da vas zamolim za jedan savet.

- Vrlo rado, vrlo rado!

- Kazao sam vam prosli put da sam izabrao devojku, pa sam dosao da

vas pitam za savet: treba li da dobijem pristanak devojcin, treba li da

je pitam za njenu volju?

- Svakako sinko! Brak se osniva na obostranoj volji; drugace ne bi

ni crkva blagoslovila brak.

- Hvala vam, oce proto!

I mladic blagodarno poljubi proti ruku.

Posle nedelju dana on opet dodje.

- Ja sam sledio, oce proto, vasem savetu i resio sam potpuno da se

zenim.

- E, to je lepo, to je lepo!

- Po vasem savetu upitao sam devojku i ona mi je izjavila da drage

volje pristaje.

- E, to je vrlo lepo! Tako, sinko, tako!

- Sad, jos molim za vas blagoslov.

- Vrlo rado, razume se, vrlo rado!

- Dakle, molim vas za vas blagoslov da mogu uzeti vasu cerku.

- Napolje, bitango jedna!- dreknu prota kao pomaman i mal' ne poteze

trebnik, koji mu je bio u ruci, da ga gadja.

- Ali vasi savet!... - brani se gresni mladic.

- Napolje kad ti kazem! Ne savetujem ja tebe zato da moju kucu

ocrnis! Napolje! Napolje!

Govorio sam, tješeći:



Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo još dan ili čas. Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.



Govorio sam:



Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.



Govorio sam:



Smrt je propadanje tvari a ne duše.



Govorio sam:



Smrt je promjena stanja. Duša počinje da živi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.



Govorio sam:







Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,



ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.







Ne plači i ne govori: šteta, šteta.



Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.







Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.



Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?







Tebi se čini smrt, a to je rađanje.



Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.







Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?



Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?



Dervish i smrt-Mesa Selimovic

Lejlino pismo Medznunu



Ovo pismo započinjem u ime Valdara Koji duše oživljava i mudrosti utočište pruža. On je Znalac nad svim znanim.On je Taj Koji je na svijetu rastavio svjetlo i tminu, i svakom stvorenju, od ptice na nebu do ribe u vodi, nafaku odredio. Njegovo veličanstvo je bez početka i kraja. On je stvorenjima darovao dušu i svjetlom razuma je prosvjetlio, a potom za oboje ovaj svijet upalio…



Šta nam ostaje?! Strpljivost i nada! Šta je život na ovom svijetu?! Samo žurba ka konačistu u kom se kratko zadržavamo. Kako brzo prodju dani izmedju dolaska i odlaska. Ko je mudar taj nece svakom dozvoliti da mu u dusu zaviri. Mudar svoju bol prikriva da se losi od takve hrane ne goje.

Ne gledaj u sijaca koji sjeme prosipa, vec razmisljaj o onome sto ce jednom iz sjemena proklijati. Gdje danas trnje put obiljezava sutra ces hurme brati. Pupoljak koji je jos danas u bodlji skriven, upicuje na ruzu koja ce procvjetati…



Medznun i Lejla-od NIZAMIJA

Zaljubljen u ljubav



Kada bih imao jedan komadic života,dokazivao bih ljudima koliko greše kada

misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili

kada prestanu da se zaljubljuju.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam

ja samo krpena marioneta ,i podario mi komadic života,moguce je da ne bih

kazao sve sto mislim,ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem.Stvari bih

cenio ne po onome što vrede,vec po onome što znace.Spavao bih manje,sanjao

više.Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo

šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu,budio se dok

ostali spavaju.Slušao bih druge dok govore,...i kako bih uživao u

sladoledu od cokolade.



Kada bi mi Bog poklonio komadic života,oblacio bih se jednostavno,izlagao

potrbuške suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dušu.Bože

moj,kada bih imao srce,ispisivao bih svoju mržnju na ledu,i cekao da

izgreje sunce.Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu

poemu,a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.Zalivao

bih ruže suzama,da bih osetio bol od njihovih bodlji,i strastven poljubac

od njihovih latica.....



Bože moj,kada bih imao jedan komadic života...Ne bih pustio da prodje ni

jedan jedini dan ,a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.Uveravao

bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen

u ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se

zaljubljuju kada ostare ,a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se

zaljubljuju.Deci bih darovao krila,ali bih im prepustio da sama nauce da

lete.Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa starošcu vec sazaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...Naucio sam da citav svijet želi

da živi na vrhu planine,a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu

savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom

malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvek.Naucio sam da covek ima pravo

da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi.Toliko

sam toga mogao da naucim od vas , premda mi to nece biti od vece

koristi,jer kada me budu spakovali u onaj sanduk,ja cu na žalost poceti da

umirem.





Gabrijel Garsija Markes

Oprostajno pismo Kolumbijskog nobelovca.

Mali Princ



Mali princ je, pomalo tužan, počupao i posljednje izdanke baobaba. Mislio je da se neće više nikad vratiti. Ali svi ti svakodnevni poslovi izgledali su mu tog jutra veoma lagani. A kad je posljednji pit zalio ružu, i spremao se da je stavi pod stakleo zvono, osjetio je želju da zaplače.



- Zbogom, reče on ruži.



Ali ona mu ne odgovori.



- Zbogom, ponovi on.



Ruža se nakaslja. Ali ne zato sto je nazebla.



- Bila sam glupa, reče ona najzad. Molim te, oprosti. Pokušaj da budeš srećan.



Bio je iznenađen što mu ništa ne prebacuje. Stajao je, sav zbunjen, sa staklenim zvonom u ruci. Nije shvatao tu blagu umiljatost.



-Naravno, ja te volim, reče mu ruža. Moja je greška što o tome nisi ništa znao. No, nije važno. Ali i ti si bio glup kao i ja. Pokušaj da budeš srećan… Ostavi to zvono. Ne treba mi više.



-Ali vjetar…



-Nisam baš toliko prehlađena… Svježi noćni vazduh dobro će mi doći. Ja sam cvijet.



-A životinje…



-Moram da podnesem dvije-tri gusenice ako hoću da upoznam leptire. Izgleda da su tako lijepi. Inače, ko će me posjetiti? Ti ćeš biti daleko. Velikih životinja se ne bojim. Imam kandže.

I ona naivno pokaza svoja četiri trna. Zatim dodade:

-Ne odugovlači toliko, to je nesnosno. Odlučio si da odeš. Idi.



Nije htjela da je mali princ vidi kako plače. Bila je to veoma ponosna ruža…



Antoan de Sent-Egzuperi

:roll: :roll: :roll:

KAKAV JE BIO ALLAHOV POSLANIK S.A.W.S.



Bismilahir-Rahmanir-Rahim!



Dzabir ibn Semure pripovijeda :´´ Jedne svijetle noci ugledao sam Allahovog Poslanika a.s., u crvenom ogrtacu . Zagledao sam se u njega pa u mjesec, i izgledao mi je ljepsi od mjeseca.´´



Allahov Poslanik a.s. nije bio ni visok ni nizak, ni izrazito bijel ni crnoput, ni kovrdzave ni ravne kose, nego blago valovite.



Rumen , crnih ociju, dugih trepavica, krupnih ramena, sirokih pleca, kada bi isao isao bi zustro kao da silazi niz brdo, kada bi se okretao okretao bi se citavim tijelom.



Medu plecima je imao poslanicki pecat kao jaje od prepelice.



Bio je najvelikodusniji, najiskreniji, najblaze cudi, najugodnijeg druzenja. Pogled u zemlju mu je bio duzi od pogleda na nebo. Kada bi gledao gledao bi kratko.Kosa mu je padala preko usiju u crvenom ogrtacu.Imao je razmaknute sjekutice , kada bi govorio kao da svjetlo izlazi iz njih.



Allahov Poslanik je u svemu volio desnu stranu, prilikom pranja , cesljanja, obuvanja obuce itd. Kada je Enes b. Malik upitan jeli Poslanik a.s. knio kosu , rekao je nije imao potrebe imao je samo nekoliko sijedih dlaka na slijepocnici. Kada bi namazao kosu te bijele vlasi kose se ne bi vidjele. Ibn Abbas veli :,,Ebu Bekr jednom upita Poslanika a.s.:-Vidim da si osijedio o Allahov Poslanice ?

-Osijedile su me sure Hud, Vakia, Murselat, Amme i Ize -s-semsu kuvviret. Poslanik a.s. je knio svoju kosu, a podvlacio je surmu svaku noc tri puta, veli Ibn Abbas r.a.da je Poslanik a.s kazao .´´ Surma izostrava vid i jaca trepavice´´.Najdraza odjeca Poslanika je bio jemenski ogrtac, i preporucio je da se nosi bijela odjeca. Burejde r.a. pripovijeda:´´ Kada je Nedzasija poklonio Allahovom Poslaniku a.s potpuno crne mestve, on ih je obukao i nosio dok se nisu poderale. Ibn Abbas nam kazuje da je Poslanik a.s. imao papuce sa dva unakrsna kajsa, a cesto je oblacio i sandale od ustavljene koze bez dlaka.Allahov Poslanik a.s. je imao srebrni prsten na kojem je pisalo ´´Muhamed Allahov Poslanik´´. Skidao bi ga kada bi vrsio nuzdu, i nosio ga je na desnoj ruci. Imao je sablju cija je drska bila od srebra, i dva oklopa.Nekada bi nosio i saruk na glavi, i pustio bi da jedan kraj pada niz leda.



Kada bi sjedio u dzamiji rukama bi priljubio koljena uz prsa. Bio je veoma skroman, nikada se nije najeo hljeba i mesa, izuzev kada bi nekoga ugostio.Nu´man b. Basir veli da je bilo dana kada Poslanik a.s. nije imao ni najlosijih hurmi da jede. I po nekoliko dana iz njegove kuce se nije primjecivao dim . Kada bi jeo, jeo bi desnom rukom i oblizao bi prste tri puta. Aisa r.a. prica :´´ Sve dok Allahov poslanik nije preselio na ahiret njegova porodica nije imala jecmenog hljeba dva uzastopna dana.´´Mesruk r.a. pripovijeda :´´ Posjetio sam jedanput Aisu r.a. i ona naredi da mi se donese hrana i rece :´´ Nikada se ne najedem a da ne zaplacem. Zasto - upitah je. - Prisjetim se kako je Allahov Poslanik a.s. preselio na ahiret, a nikada se dva puta dnevno nije zasitio hljeba i mesa.´´ Volio je jesti tikvice , med i mlijeko . Divan je zacin sirce, jedite maslinovo ulje i njime mazite kosu jer je ono od blagoslovljenog drveta- veli Poslanik a.s. Najdraza mu je bila plecka za jesti, zato su mu zidovi stavili otrov u meso od plecke ( prilikom bitke na Hajberu ). Prao je ruke prije i poslije jela .Na pocetku jela bi proucio bismilu , a na kraju bi proucio - Hvala Allahu koji nas je nahranio i napojio, i ucinio muslimanima. Imao je drvenu casu okovanu gvozdem, iz koje je pio kompot od grozda , medovinu sa mlijekom i vodu, a volio je nekada jesti i krastavice sa hurmama, ili lubenicu sa hurmama. Kada bi pio , radio bi to na tri puta uzimajuci zraka izmedu svakog pijenja. Allahov Poslanik a.s. nikada nije odbijao ponudeni miris. Tri ponudene stvari nije lijepo odbijati ,jastuk , miris i mlijeko-govorio bi Poslanik a.s. Kada bi govorio , govorio bi jasno i razgovijetno, tako da bi svako zapamtio ko je bio s njim.Uvijek je imao smijesak na licu , nikada se nije jako smijao .



Dzerir ibn Abdullah r.a. kazuje :´´ Nikada me nije Poslanik a.s. nije susreo ni vidio, od kako sam primio islam , a da se nije nasmijesio.Poslanik a.s. se volio saliti . Enes ibn Malik r.a. prenosi da mu je poslanik a.s u sali rekao :´´O ti sa dva uha´´ .Jednom prilikom su mu ashabi kazali :´´ Allahov Poslanice ti se sa nama salis . Da , ali ja govorim samo istinu i u sali.´´ Kada bi posao na spavanje stavio bi desnu ruku pod desni obraz i proucio - Gospodaru moj u ime Tebe umirem i zivim, ili bi na ruke proucio Ihlas, Felek ,Nas , pa bi poslije rukama potrao prvo glavu , lice i prednji dio tijela . Cinio bi to tri puta.Mugire bin Su´be veli :´´ Allahov Poslanik bi klanjao sve dok mu noge ne bi otekle. Kada bi ga pitali zasto toliko klanja kada mu je Allah oprostio sve ranije i kasnije grijehe? On bi samo kazao:´´ Zar da ne budem zahvalan rob .´´ Prvi dio noci bi spavao , pred zoru bi ustao i klanjao, kada bi zacuo ezan, uzeo bi abdest i otisao u dzamiju. Zejd ibn Halid se zarekao da ce gledati kako Poslanik a.s. klanja nocni namaz , pa veli da je Poslanik a.s . klanjao sest puta po dva rekjata i na kraju jedan rekjat , sto znaci ukupno 13 rekjata. Ummu Hani´ r.a. kazuje da je Poslanik a.s. klanjao duha namaz nakon sto sunce izade i visoko odskoci .



Allahov poslanik a.s. je postio ponedjeljkom i cetvrtkom. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao:´´ Allahu se podnose ljudska djela ponedjeljkom i cetvrtkom, zato zelim da mu se moja djela podnesu dok ja postim´´.Kada je ucio Kur´an , ucio bi ga razgovijetno , i zastajao bi na kraju svakog ajeta . Cesto bi plakao uceci Kur´an. Abdullah ibn Sehhir veli :´´ Jednom prilikom dosao sam Allahovom Poslaniku a.s i zatekao ga u namazu. Iz grudi mu se , od placa , culo sistanje kao kada lonac vrije.´´ Postelja na kojoj je spavao Poslanik a.s. bila je ustavljena koza natrpana palminim vlaknima.Kada su pitali Hafsu r.a. od cega je bila postelja Poslanika a.s. , ona je kazala :´´ Bila je grube vunene tkanine .´´ Jednom prilikom su presavili prostirac kako bi bilo udobnije spavati Poslaniku a.s., Pa je Poslanik a.s kazao :´´ Prostrite mi postelju kako je prije bila , jer udobna postelja me sprijecila da klanjam nocni namaz´´. Enes r.a pripovijeda .´´ Prilikom obavljanja hadza , Poslanik je jahao na trosnom samaru, a na sebi je imao vuneni ogrtac koji nije vrijedio ni 4 srebrnjaka . Govorio je Allahu moj , ocisti moj hadzdz od licemjerja i prijestiza ´´ . Veli Enes ibn Malik :´´Allahov Poslanik mi je bio najdrazi , kada bi ga ugledali niko nije ustajao pred njim , jer smo znali da to ne voli.´´ Allahov Poslanik je imao stid , veli Ebu Seid Hudri r.a. : Poslanik a.s. je bio stidljiviji od djevice , kada nesto ne bi odobravao , vidjelo bi mu se na licu.´´Poslanik se lijecio pustanjem krvi , pa kaze :´´ Pustanje krvi vam je najbolji lijek´´. Ibn Abbas veli :´´ Poslanik a.s. je pustio krv iz vratnih vena i izmedu pleca i platio je covjeku koji mu je pustio krv.



Poslanik a.s je umro naslonjen na prsa Aise r.a. , zatrazio je od nje leden i ubrzo zatim preselio. Kada je umirao potirao je svoje lice vodom i govorio :´´ Gospodaru moj pomozi mi u smrtnim mukama´´. Ukopan je u noci, u utorak. Obucen u tri bijela nasivena cefina , zatim spusten pored kabura iskopanog u sobi u kojoj je umro.Ljudi su pojedinacno ulazili u sobu i klanjali mu dzenazu, bez imama. Prvo je klanjao amidza ´Abbas, pa rodbina Benu Hasim, muhadziri pa ensarije.. U kabur su ga spustili amidza ´Abbas, Alija , Fadl i Kusem, dva ´Abbasva sina . Imao je tri sina Kasim, Abdullah, Ibrahim, i cetiri kceri Zejneba, Fatima ,Rukajja, Ummu Kulsum. Prvo je roden Kasim, pa Zejneba , Rukajja, Ummu Kulsum i Fatima, prije poslanstva, a zatim Abdullah nakon objave , svi od Hatidze , i svi u Mekki. U Medini je roden Ibrahim od Marije Koptkinje, koju je Poslanik dobio na poklon od vladara Egipta , a kasnije ju je oslobodio.. Sva djeca su umrla prije Allahovog Poslanika , izuzev Fatime , koja je preselila nakon 6 mjeseci nakon smrti poslanika a.s.Osim imena Muhammed, imao je i sljedeca imena Ahmed, Hasir,´Akib, Nebijju-l-melahim, Nebijju-t-tewbe,Fatih , Taha,Jasin i Abdullah.Dzibril ga je jos zvao Ebu Ibrahim

Mi nismo ničiji.

Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.



Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.



Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.



Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.



Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.



Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.



Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano mehki i surovi, raznježeni i tvrdi.



Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto?



Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti.



Mesa Selimovic

"Umrijeti sutra jednako je kao i umrijeti bilo kojeg drugog dana.

Svaki je dan bio stvoren da se zivi ili da se svijet napusti...

Ako se budem morao boriti,taj ce mi dan biti toliko dobar za umiranje kao i bilo koji drugi.

To je tako jer ne zivim ni u svojoj proslosti ,ni u svojoj buducnosti.

Imam samo sadasnjost, i samo me ona zanima.

Ako uspijes uvijek ziveti u sadasnjosti,bit ces sretan covjek...jer je zivot uvijek i samo trenutak u kojem zivimo."



Alhemicar

PAULO KOELJO

Dobrica Cosic - Vreme vlasti



Onome cemu se ne zna pocetak, ne zna se ni kraj; a bez kraja, svaki je pocetak lisen smisla.



Pripovest o vremenu vlasti nema stvarni pocetak. Niko ne zna tacno kada i s kim je zapocelo vreme vlasti. Mozda kaznjavanjem coveka koji je probao plod sa zabranjenog drveta znanja dobra i zla; mozda covekovim pravom da gospodari "nad ribama u moru, nad pticama nebeskim, i nad svim zivotinjama koje se po zemlji micu"; mozda sa verom u Boga, a mozda sa odricanjem od Boga. Ako je otac, po snazi i pravu, prvi covek vlasti, onda je to i mati, sa mocima koje jedino ona ima. Ne zna se ime prvog coveka koji je imao vlast, ali je u "Knjizi postanja" imenovan prvi ubica. Ako je zavist prema bratu bila uzrok covekovog ubistva, onda je zavist prema moci gospodnjoj mogla probuditi covekovu zelju da gospodari ljudima ...

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.



Tvrdjava

MESA SELIMOVIC

A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze,cak i vecu potrebu da kaze nego da misli.

Tako se prazni,oslobadja napetosti.

Rijec je odliv suvisne krvi,rasterecenje od muke,privid slobode.

Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice,a ne da je gusi,da priredjuje svecanosti govorenja,ili jos bolje,psovanja,kao pjevanje,kao molitvu,kao ciscenje...



...Njih je malo,nas je mnogo.Samo da prstom maknemo,koliko nas ima,te zgadije ne bi bilo.

I ucinicemo to ,braco moja satrvena,cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.



TVRDJAVA

Mesa Selimovic

SUDBINA :?:



Priroda ima determinizam,covjek ima sudbinu.

Prihvatanje ove sudbine je najvisa i poslednja poruka Islama.

Da li i kako postoji ono sto nazivamo sudbinom?

Osvrnimo se na nas vlastiti zivot i pogledajmo sta je ostalo od nasih najdrazih planova ili nasih snova mladosti.

Zar nismo dosli na svijet bez nase volje i zatekli sebe sa citavom nasom naravi,vecim ili manjim stepenom inteligencije,sa nasom pojavom koja moze biti simpaticna ili odbojna,sa nasim stasom koji moze biti patuljast ili atletski; u domu kralja ili prosjaka ;u burnom ili mirnom vremenu,za vlade tirana ili nekog blagorodnog kneza,i uopste u politickim,geografskim i drustvenim prilikama o kojima nas niko nije pitao???

Kako je ograniceno ono sto je nasa volja,a kako je ogromno i neobuhvatno ono sto je nasa sudbina!



...Stoga prihvatiti sudbinu znaci osjecati se u najvecoj mjeri slobodnim.

Ono sto nase angazovanje i nasu borbu cini ljudskom i razumnom,

ono sto joj daje pecat odmjerenosti i smirenosti, to je uvjerenje da konacni ishod nije u nasim rukama.

Nase je da nastojimo i djelujemo a rezultat je u Bozjim rukama.



Zato istinski razumjeti svoj zivot na ovoj zemlji znaci poceti ulagati jedan napor lisen ambicije da se sve obuhvati i savlada,

ali zdruzen sa spremnoscu da se prihvati mjesto i vrijeme u kojem smo rodjeni,mjesto i vrijeme koje se zove nasa sudbina i koje je volja Bozja.

PREDANOST-to je jedini ljudski,dostojanstveni izlaz iz nerjesivosti i besmisla zivota,izlaz bez pobune,ocaja,nihilizma,samoubistva.

To je herojsko osjecanje ne heroja nego obicnog covjeka u neizbjeznim zivotnim nevoljama,ili tragicno osjecanje shehida koji je izvrsio svoju duznost i koji prihvata svoju sudbinu.



Islam nije dobio ime prema svojim zakonima,prema svojim naredbama i zabranama,

prema naporu tijela i duse kojeg zahtijeva,

nego prema necemu sto obuhvata i nadmasuje sve to,

prema jednom momentu spoznaje,

prema snazi duse da se mjeri sa vremenom,

prema spremnosti da se podnese sve sto uopste moze da ponudi jedno postojanje:Prema istini predanosti.

Predanosti tvoje je ime ISLAM!!!



Islam izmedju Istoka i Zapada

Alija Izetbegovic

Hadzi hafiz Ismet ef. Spahic

Rjecnik imamove samoce



1) Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće, zatičem ga - ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem. Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja? i istog trenutka odustajem da ga to pitam.



2) Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.



3) Ovog sam čovjeka prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi stolu, spušta kutiju "porta", prinosi pepeljaru, nudi me cigaretama i kaže: "Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više." On govori tiho. Ja kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta. Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: "Ljude se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto." Ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje da se znak njegove snage da uhvatiti jednim pogledom.



4) Pričamo; on ne improvizuje, unaprijed ima domišljen odgovor na pitanje koje mu postavljam. O svemu je, čini se, mislio u svojoj samoći. Zato osjeća lakoću dok govori i, tada, spletenim prstima dlanova zagrli koljeno; on misli, književno, u slikama. Odgovori su cjeline, polako se, iz razgovora, izdvaja mali rječnik imamove samoće.



Armija. Sarajevski vojnici su lovci, kaže. Cijele sedmice on radi svoje, a u subotu lovac ode u šumu, ubije zeca i vrati se kući. Tako i oni - kaže - sjede u kafićima, a onda u svojim luksuznim limuzinama odu na vrh Bistrika, pod Trebević. I pucaju.



Bosanski Musliman. Sjetim se Tolstoja; on piše o hadži-Muratu - divi se njegovoj gorštačkoj snazi i kaže: "On je kao trava u jesen; preko nje prelaze kola sijena, a kad se točak izmakne, svaka se vlat opet uspravi." Takvi su i Bosanski Muslimani: vlati jesenske trave, sa dubokim korijenom.



Mudžahedin. Zapad ne zna šta je to. Kad se prevede, to je borac. Za njih je on terorist koji baci bombu u pariški kafić. On ratuje da se ispuni Božja pravda; za njega je ubijanje iz osvete smrtni grijeh. Zapad to ne vidi iz svog ravnodušnog srca.



Islam. To je vjera u širenju; ali se ne nameće; nema svoje misionare; ja koje se ne ističe, a svuda ostavlja svoje ljudske, blagorodne tragove. A to je osobina velikih ljudi.



5) Prija mi tolerancija u razgovoru. Sva pitanja koja sam postavljao sebi u vezi sa ovim čovjekom — iznevjerena su. Nazivam to, za sebe, božanskom tolerancijom, u nedostatku tačnijih riječi. U pauzi, dok je efendija Spahić ustao i otišao da podstakne vatru u šporetu, a onda se vratio sa dvije kruške na pladnju, razgledam grafike na zidu, jedan bakrorez - sve sa motivima stare sarajevske čaršije. Ovdje mi se to pokazalo, zato se pridružujem rječniku našeg razgovora: Sarajevski duh. Padaju mi na um one bosanske kafane: na zidovima, neizbježne slike istih motiva: starac sa fesom i fildžanom u ruci; trgovci okupljeni oko sebilja... Tamo su (u te kafane) svraćali penzioneri sa crnim francuskim kapama i kutijama bijele "drine", iz radnje, ili sa džume; svraćali su tu i džankiji, zbog jeftine coca-cole. Tolerantnost Sarajeva, povezivana sa pomirenošću različitih bogomolja u istoj uskoj ulici, bila je naivnost historičara. Stvarna tolerantnost je ova, o kojoj niko nije ispisao ni slova: pomirenost bosanskih motiva sa slika na zidu kafane sa coca-colom, ista ključala voda za kafu starcu sa crnom beretkom i kafu čupavcu u džinsu koji se bode u sjeni minareta. To nikome nije bilo važno; historičari umjetnosti ni slova nisu napisali, recimo, o naivnoj čaršijskoj umjetnosti. Štrpkam krušku; razgovor ulazi u vedriju fazu; iz njega izdvajam još jedan pojam, i pridružujem ga rječniku: Emir Kusturica. On je kao krava koja daje puno mlijeka, a onda, nogom udari u kantu, obori je, i sve prolije - kaže.



Kad se oprostim, na ulicu iziđem mirnije nego što sam ovamo došao. Kad je o svojoj nesreći govorio efendija Spahić, njegove oči su se - kao od hladnoće - blago smanjivale. Ništa više. Izišao sam s jesenskim mirisom krušaka u nosnicama.



6) Sunčano je, a grad je još u magli. Na samom dnu dugačkog, elegantnog stepeništa Muzeja grada, sjedi Bokun: kosu je vezao u rep, sa sunčanim naočalima, u crnom sakou od nuboka - nalik je na, rezigniranog, dublera Michaela Douglasa. Subota je, na brdima su vikend-četnici, kažem mu da je vrijeme da se sklanjamo s ulice, a on odmahuje rukom: "Ovo mi je posljednja cigareta. Ona traži da joj se posvetim, a to mogu samo na ulici. Samo sam na ulici dovoljno sâm", kaže.



7) Pokušavam uporediti Bokunovu samoću sa samoćom efendije Spahića; zapuhao sam se koračajući uzbrdicom.



Čitaoče, popneš li se još pedeset metara uz ulicu Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš, vidjećeš Sarajevo u magli; nad maglom se vide krovovi starog grada, a sasvim iznad minaret Begove džamije - iz zemaljske, zamagljene, svakodnevice izdvojen u kosmos bola.



Pise:

Semezdin Mehmedovic

novembar 1992

MRZILI SMO SELJAKE...

i smijali smo se njihovim naglascima,

a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.



I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.



A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.



Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.



Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.



Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.



A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.



Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.



Camil Sijaric je na pravdi Boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.



Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.



Miljenko JERGOVIC

Moram da te pohvalim 36310,nastavi ovako-ovo je jedna od boljih tema koju rado posetim.Nadam se da cu ubrzo i ja imati vremena da ti se pridruzim na ovim sranicama.

@Ursuljanka,drago mi je da ti se tema svidja i ocekujem,kako od tebe tako i od ostalih clanova foruma da nekim interesantnim citatima,intervjuima,dijelovima iz omiljenih knjiga,obogatimo ovu temu,ovaj forum pa i nas same...

ISTANBUL

Orhan Pamuk



Tko god osjeća potrebu da životu dade neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoljeti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osjećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam sretan što sam se rodio u imućnoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvaćam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje tijelo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripovijeda o toj sudbini...

Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo naš planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti biološko oružje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina jučer je identificirao tijelo okorjelog razbojnika i potvrdio da je taj čovjek prošle godine, naoružan i usred bijela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dvije noći prije toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potjere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, satjeran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vijesti čitala sama jer se otac, smjestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njezina sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspjela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nježniji od svojega dvije godine starijeg brata.

Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vrijeme na, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što osobno nismo doživjeli, i kojemu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovijedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolijevci, u dječjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve riječi i čini prve korake. Taj slatki osjećaj, koji čovjeka podsjeća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za cijeli život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sjećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, objeručke prigrlimo i prepričavamo uvjereni da se svega toga sami prisjećamo. Tako i važnost grada u kojemu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.

Ne biram u stvari nista,

ni ime,

ni grad,

ni kraj

ni narod,

sve mi je nametnuto.

Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav.

Jer,nesto mora biti moje,zato sto je sve tudje,

i prisvajam ulicu,

grad,

kraj,

nebo koje gledam nad sobom od detinjstva.

Zbog straha od praznine ,od svijeta bez mene.

Ja ga otimam,ja mu se namecem,

a mojoj ulici je svejedno,

i nebu nada mnom je svejedno,

ali necu da znam za to svejedno...

dajem im svoje osjecanje,udahnjujem im svoju ljubav,da mi je vrate.



TVRDJAVA

Mesa SELIMOVIC

Nisam htela da svojim komentarom kvarim ovako lijepu stranicu ali zaista ti moram reci da mi je omiljena i da vec jedva cekam da neke nove stvari procitam a nekima da se opet vratim.Naravno da cu se i ja pridruziti uskoro!

Ocekujemo te @Rarice...



A u medjuvremenu evo jos jedan prilog:

DUGA



Jednom davno sve boje svijeta zapocnu svadju: svaka je tvrdila da je bas ona najbolja, najvaznija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena rece: "Jasno je da sam ja najvaznija. Ja sam znak zivota i nade. Izabrana sam za travu, drvece, lisce, bez mene uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled po krajoliku i vidjeti cete da mene ima najvise."

Plava je prekine: "Ti samo mislis na zemlju, no uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor zivota, a to biva pomocu oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tjelesa.

Zuta se zahihota: "Vi ste tako neozbiljne. Ja donosim smijeh, veselje i toplinu u svijet. Sunce je zuto, mjesec je zut, zvijezde su zute. Svaki put kada pogledas suncokret, cijeli svijet se pocinje smijesiti. Bez mene nebi bilo zabave."

Narandzasta je bila slijedeca koja je zasvirala svoju pjesmu: "Ja sam boja snage i zdravlja. Mozda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer sluzim unutarnjim potrebama ljudskog zivota. Ja nosim sve najvaznije vitamine. Sjetite se samo mrkvi, naranci, dinja, mangova ploda... Ja se ne povlacim cijelo vrijeme uokolo, ali kada ispunim nebo za izlaza ili zalaza sunca, moja ljepota je toliko bljestava da niko ni na jednu od vas ne pomisli."

Crvena vise nije mogla izdrzati. Viknula je: "Ja sam vladar sviju vas, krv zivota. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruze i maka."

Purpurna se podigla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom: "Ja sam boja vladanja i moci. Kraljevi, celnici, - uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slusaju i pokoravaju se."

Indigo je govorila mnogo tise od drugih, ali jednako odlucno: "Zamislite mene. Ja sam boja tisine. Jedva da me primjete, ali bez mene sve ste vi suvisne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrasnji mir."

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svadja postajala je sve glasnijom i glasnijom. Odjednom bljesne sjajna bijela svijetlost, zacuo se grom i prasak. Pocela je padati jaka kisa. Sve su se boje zgrbile od straha i stisnule jedna uz drugu.

Kisa progovori: "Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokusava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i razlicitu. On voli sve vas. Primite se za ruke i podjite sa mnom. On ce Vas prostrijeti preko neba u velikome luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da mozete zivjeti zajedno i u miru."

I obecaje da je On sa vama, znak nade za sutra.

I tako svaki put kada Bog koristi jaku kisu da opere svijet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, sjetimo se da trebamo cijeniti jedni druge.



Indijanska legenda

Covjek i inteligencija



U oholosti svojoj ljudi i ne slute kakva raskošna i čudesna osjećanja nosimo u sebi mi, srne. Između nas i vas, ljudi, zjapi provalija, te mi ne možemo k vama ni vi k nama. Vi nemate čulo za naše svjetove. Kada bismo mi srne srcem prešle u vas, prešle bismo u pakao. Nekada, mi smo bile u raju. Vi nam ga ljudi pretvoriste u pakao. Što su đavoli za vas to ste vi ljudi za nas. Pričale nam breze: vidjesmo satanu gde pade s neba na zemlju, pade među ljude i ostade. On, otpadnik neba, objavio je: najprijatnije mi je među ljudima; i ja imam svoj raj, to su oni ljudi... Vi ste ljudi svjesno i dobrovoljno izmislili grijeh, zlo i smrt, pa ste i nas, bez našeg pristanka, povukli u njih svojom pakošću i zlobom, pošto ste imali vlast nad nama. Zato ćete i odgovarati za nas: za sve naše muke, nevolje, patnje i smrti. Vi ćete ispaštati za nas i zbog nas... Kada bih birala među stvorenjima, prije bih izabrala tigra nego čovjeka, jer je manje krvožedan od čovjeka; prije bih izabrala lava nego čovjeka jer je manje krvoločan od čovjeka; prije bih izabrala hijenu nego čovjeka jer je manje odvratna od čovjeka; prije bih izabrala risa nego čovjeka jer je manje ljut od čovjeka; prije bih izabrala zmiju nego čovjeka jer je manje lukava od čovjeka; prije bih izabrala svako čudovište nego čovjeka jer je manje strašno od čovjeka...





Načula sam, potok je romorio od suza: ljudi se hvale nekakvom inteligencijom. A ja ih gledam iz njihovih glavnih djela: grijeha, zla i smrti. I izvodim zaključak: ako se njihova inteligencija sastoji u tome što su izmislili i sazdali grijeh, zlo i smrt, onda to nije dar nego prokletstvo. Inteligencija koja živi i izražava sebe grijehom, zlom i smrću, kazna je Božija. Velika inteligencija - velika kazna. Mene bi uvrijedili kada bi rekli da sam inteligentna, na ljudski način inteligentna. Ako je takva inteligencija jedina odlika ljudi, onda ja je se ne samo odričem nego je i proklinjem. Inteligencija bez dobrote je kazna Božija. A velika inteligencija bez velike dobrote je nepodnošljivo prokletstvo. Sa inteligencijom, bez dobrote i nježnosti , čovjek je gotovo đavo. Slušala sam od nebeskih anđela kada su krila prali u mojim suzama: đavo je velika inteligencija bez imalo dobrote i ljubavi. A i čovjek je to ako nema dobrote i ljubavi.



Nepoznati autor

Emir Kusturica, pismo Oslobodjenju iz 1994



Rasimu, muceniku!!!



Sve cesce, u besanim nocima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu. Cekajuci majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Medju njima isticao se jedan visoki gorstak zaraznoga osmijeha, skidao je culah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose...sve dok iz svjetine nije dotrcalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srecan sto je ziv a unuk sto mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadziluka. Plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao sto tada nisam znao zasto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu. Cetiri godine kasnije sjedim i cekam avion, tumarajuci svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u cije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Jedan mi lici na Moskvu, drugi na Hasu, jedan veliki Holandez na Zorana Bilana. Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga. U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Covjek, rudar kojeg su chetnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali...

U slici sretnog zagrljaja djeda i unuka koji se vraca sa velikog putovanja, gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjaceg zemljotresa. Tu nema suza....njegovo zbunjeno, blago lice kao da me jos blazim ocima pita "ZASTO, EMIRE?" Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalnika Bosne. Najednom, kao kod tuznih ociju kipa, predamnom srusile su se sve moje politicke iluzije. Od tog momenta sve sto budem vidio i cuo imace drugu vrijednost. Pred postovanim Rasimom, covjek koji me gledao ocima mucenika, klonula je moja dusa i znao sam da cu pred njim klecati kao pred uzvisenoj svetosti.

Nocima, evo posle susreta sa Rasimom, odgonetam tajne, rasplicem vlastite misli, bas kao sto mi je mati, kad sam bio mali, rasplitala dzemper pred zimu da mi saplete novi. Pitam se polusapatom kako je bilo moguce da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa politicarima koje ne postujem i kako je moguce da nisam reagovao zestinom?

Kada je poceo rat u BiH moj glas se cuo, ali, cini mi se, gubio se u buci stvaranoj sa svih strana. A ja zgadjen od politicara s kojima ne bih dijelio ni kafanu a kamoli republiku, zgadjen novinarima koji su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, a suprugu kurvom, pokojnog oca spijunom....ja sam od tih ljudi koji su cinili sumu, obnevidio, umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi iz Sarajeva stradavali su iz dana u dan. Da li je moguce da sam zbog ljudi koji su sirili lazi o meni, potisnuo sliku svog djetinjstva, svoga grada, svojih voljenih ljudi? Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer kako se vidi, a to sam vec pisao, Evropa samo supervizira zlocine po Bosni.

Trebalo mi je da vidim mucenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta, trebalo mi je da vidim blage oci koje pitaju: "Zasto, Emire?" i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja moze da opravda potkivanje zivog covjeka.

To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni...

I dok tumaram svijetom bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berace pamuka, nego samo zato sto su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno muslimani najvise. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi cemer u dusi. Pomiren sa smrcu, govorim i pisem od srca!

NOSTALGIJA MIGRANATA,NOSTALGIJA SJECANJA

Alan Pejković







Nostalgija je uvijek satkana od filigranskih detalja. Selektivno sjećanje tek za trenutak obezglavljeno nekim nenadanim pucnjem iz prošlosti se daje u bijeg. Žustro napušta kapije naše neoprezne ličnosti i pravi male ornamente onog što je bilo. Nekoliko kapi bitter lemona koje naprasno odlučimo popiti da bismo našli slike koje ne žele biti nađene. Kad ih nađemo, postajemo njihovi taoci kojima je čak i prijatno u njihovom društvu. Baš kao štokholmski sindrom. Otmičar i žrtva se zbližavaju. Par domina koje popadaju bez nekog reda povlačeći, tek znatno kasnije, šablone koji nešto znače u Velikoj shemi stvari. Koncept nostalgije, te subverzije duše, nastao je 1678. godine kada je švicarski ljekar Johannes Hofer spojio grčke riječi nostos (povratak kući) i algia (čežnja, bol) da bi dijagnosticirao pacijente koji su patili od čežnje za domom i njihove fizičke simptome kao što su astma i razni oblici depresije koji su se činili usko povezani sa ovom čudnom i jakom čežnjom (Dames 29). Do kraja devetnaestog stoljeća nostalgija je izašla iz okvira medicinskog diskursa i ušetala u popularnu kulturu, književnost i druge oblasti ljudskog života. Posebno migrantskog života.

Kao teoretska pojava, kulturološki koncept od značaja, nostalgija postavlja bitna i neizbježna pitanja o ulogama prošlosti i sadašnjosti, o osjećaju pripadnosti, o kontinuitetu i prekidima u kolektivnoj i osobnoj povijesti. Dakle, nostalgija po svojoj definiciji ne može biti jednostavna. Ako bismo i uspjeli da je definiramo jednostavno, u par suhih akademskih riječi, ostaju brojne neizbrisive i kompleksne dodirne tačke sa konceptima sjećanja, emocija, medijske reprezentacije ili zaborava. Bila definisana kao društvena bolest (Susan Stewart), ili kao napuštanje sjećanja (Christopher Lasch), nostalgija dobija ambivalentnu vrijednost i u kolektivnom i u osobnom smislu. Migrant ima nostalgiju u molekulama tijela. Ponekad i u samim atomima. Elektroni se ponekad prestanu kretati. Takozvana nostalgična blokada.

Nostalgija se uvijek zasniva na gubitku. Dubokom gubitku, traumi jednog nestajanja, prekidu ličnosti u vremenu i prostoru. Kao kad neko ugasi svjetlo u sobi pa onda neočekivano istrgne prekidač iz zida. Gubitak nekog područja koje avetinjski ostaje da prebiva u našim sjećanjima stvara povoljan geografski okvir za bujajuću nostalgiju. Spektralna prošlost diže glavu. Topografska bol. Gubitak rodnog mjesta kao značajnog elementa u izgradnji identiteta stvara i diskontinuitet u tom procesu stvaranja našeg identiteta koji se proteže kroz čitav život. Gubitak uvijek definira ono prije i ovo poslije. Ostavljajući iza sebe poznatu hranu, muziku koja je obilježila mladost, društvene običaje na koje smo se navikli makar ih i ne voljeli, materijalne stvari koje smo voljeli i kojima pripisujemo mitsku vrijednost, jezik koji je ekstremno bitan ingredijens identiteta, susrećemo se u novoj zemlji sa novim začinima, jelima koja nam se pomalo gade, novim političkim konceptima koji nas ne privlače ili nas čak i malkice odbijaju, jezikom koji nikako ne leži u ustima i čak bježi iz njih, ponekad čak i vizualno neprivlačnim pejzažima. Ili skandinavskom klimom. Gubitak mladosti dodaje temporalnu dimenziju. Može biti povezan sa prostornom nostalgijom a može djelovati i sasvim izolovano. Teško je izbjeći ovog demona kad nam ruke prekriju staračke pjege i kad te iste ruke drhte pri svakom pokretu. Nektar mladosti. Poznato iz Balaševićevih tekstova, ali uvijek pali. Posebno iza par čaša vina.

Postoji u nostalgiji i određena funkcionalnost. Njena retroaktivnost, njen hod unatrag, lako stvara utopijski pejzaž. Obično odbacimo sve distopijske elemente i ostaje sreća koju smo zaboravili u kolijevci prošlosti. Koncentrat koji smo trebali ponijeti sa sobom u život. I odista, ako već možemo zamisliti bolju prošlost koja ima ili nema veze sa realnošću, možemo stvoriti i bolju budućnost. Makar u mislima. Svaka mistifikacija je tu nadohvat ruke. Kao u prodavnici igračaka. Plaćamo količinom mašte. Platežno sredstvo koje se brzo troši. Separacija od zemlje u kojoj smo rasli pojačava vezanost za predmete koji dolaze iz te zemlje i tog vremena. Čak i one najsitnije. Znamo svi šta nekom sa Balkana znače Kiki i Bronhi bombone, 505 s crtom, Vegeta, čokoladne bananice. Sve minijaturni spomenici nostalgiji. Sjaje se u mraku. Baš kao i neki davni kafići povezani s još davnijim velikim ljubavima za koje smo se zarekli da ih nikad nećemo napustiti, kuće u kojima smo proveli specijalne trenutke ili bar sanjali neke specijalne snove, brda kojih se inače nikad ne bismo sjetili jer smo pobogu odrasli u gradovima. Nostalgija pretvara čitavu našu prošlost u jedan specijalan trenutak, u kino predstavu u čije platno rado ulazimo. Umotavamo se čak u isto platno. Bijelina nas vuče.

Molitva

Jerzy Kosinski



Jednog sam dana cuo kako svestenik objasnjava nekom starcu da onaj ko je izmolio odredjene molitve dobiva od Boga stotinu do tri stotine dana oprosta. Buduci da seljak nije shvatio znacenje tih rijeci, svestenik se upustio u opsirna objasnjenja. Iz svega toga shvatio sam da onaj koji izmoli vise molitava zasluzuje vise dana oprosta i da to navodno ima trenutacno djelovanje i na njegov zivot; u stvari, veci broj prikazanih molitava omogucuje covjeku ljepsi zivot, a manji broj znaci da covjek mora pretrpjeti vise nevolja i muka.

Odjednom su mi se vladajuci obrasci svijeta otkrili u predivnoj jasnoci. Shvatio sam zasto su neki ljudi jaki a drugi slabi, jedni slobodni a drugi porobljeni, neki bogati a neki siromasni, neki zdravi a drugi bolesni. Onaj prethodni jednostavno je prvi shvatio potrebu molitve i skupljanja najveceg moguceg broja dana oprosta. Negdje daleko gore, sve te molitve sto dolaze sa zemlje uredno se svrstavaju, tako da svaki covjek ima svoje sanduce, u koje su uskladisteni njegovi dani oprosta.

U svom duhu vidio sam beskonacne nebeske pasnjake, pune sanducadi, od kojih su jedni bili veliki i ispupceni od dana oprosta, a drugi mali i gotovo prazni. Posvuda sam vidio neiskoristena sanducad, da budu na raspologanju onima koji poput mene, zasada jos nisu otkrili vrijednost molitve.

Prestao sam kriviti druge; krivnja je bila samo na meni, mislio sam. Bio sam preglup da otkrijem vladajuce nacelo svijeta ljudi, zivotinja i dogadjaja. Ali sada je u ljudskom svijetu nastupio red, a i pravda. Trebalo je samo moliti,fokusirajuci se na one molitve koje donose najveci broj dana oprosta. Tada ce jedan od Bozjih pomocnika odmah zapisati novog clana vjernika i odrediti mu mjesto na kojemu ce se njegovi dani oprosta poceti skupljati kao vrece psenice, nakamarane u vrijeme zetve. Vjerovao sam u svoju snagu. Vjerovao sam da cu za kratko vrijeme skupiti vise dana oprosta od drugih ljudi, da ce se moje sanduce brzo ispuniti i da ce mi nebo morati dodijeliti jedan jos veci, tako velik kao sto je sama crkva.

Zatajivsi pravi razlog svog zanimanja, zamolio sam svestenika da mi pokaze molitvenik. Brzo sam uocio molitve oznacene najvecim brojem dana oprosta i zamolio ga da me nauci te molitve. Malo ga je iznenadilo moje zanimanje za neke molitve i potpuna ravnodusnost za druge, ali je pristao i citao mi ih nekoliko puta. Naprezao sam se da usredotocim sve snage duha i tijela na to da ih upamtim. Ubrzo sam ih savrseno dobro znao. Bio sam spreman za pocetak novog zivota. Imao sam sve sto je potrebno i vrijedno znati, pa da dani kaznjavanja i ponizenja ubrzo prodju. Sve do sada bio sam obicna mala bubica koju je svatko mogao zgnjeciti. Odsada ce skromna buba postati nedostizan bik.

Mrmljao sam molitve neprestano, od zore do mraka, izgubivsi racun o danima oprosta koje sam zasluzio, ali kao da sam vidio kako njihova hrpa stalno raste sve dok neki od svetaca, zastavsi u svom lunjanju nebeskim pasnjacima, ne pogleda sa zadovoljstvom jata molitava sto se dizu sa zemlje kao vrapci – dolazeci sve odreda od jednog malog djecaka sa crnom kosom i crnim ocima. Zamisljao sam kako se moje ime spominje na saboru andjela, pa onda na saboru nekih manjih svetaca i tako sve blize prema nebeskom prijestolju...

SAN O RAZGOVORU



Usnuo sam san da razgovaram sa Bogom.



"Dakle ti bi zelio razgovarati sa mnom?" reca Bog.



"Ako imas vremena" rekoh.



Bog se nasmijesi.



"Moje je vrijeme vjecnost.

sta si me zelio pitati?"



"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"



Bog odgovori:



"Sto im je djetinjstvo dosadno.

Zure da odrastu,

a potom bi ponovo zeljeli biti djeca.



Sto trose zdravlje da bi stekli novac,

pa potom trose novac da bi povratili zdravlje.



Sto razmisljaju previse o buducnosti,

zaboravljajuci sadasnjost.

Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.



Sto zive kao da nikada nece umrijeti,

a onda umiru kao da nikada nisu zivjeli.



Ostadosmo na trenutak u tisini.



Tada upitah:



"Koje bi zivotne pouke zelio da naucimo?"



Osmehujuci se Bog odgovori:



"Da nauce da nikoga nemogu prisiliti da ih voli.

Mogu samo voljeti.



Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju,

nego ko su u svom zivotu.



Da nauce kako se nije dobro uporedjivati sa drugima.



Da nauce kako nije bogat onaj covjek koji ima najvise,

nego onaj kojem najmanje treba.



Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi

da se duboko povrijedi voljeno bice,

a potom su potrebne godine da se izlijeci.



Da nauce oprastati tako da sami oprastaju.



Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole,

ali to neznaju izreci niti pokazati.



Da nauce da se novcem moze kupiti sve...

Osim srece.



Da nauce da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar,

a vidjeti je razlicito.



Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima,

a ipak ih voli.



Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste,

moraju i sami sebi oprastati..."







Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.

Ljudi ce zaboraviti sta si ucinio.

ali nikada nece zaboraviti kakve si osjecaje u njima probudio...Mislim na tebe









Neale Donald Walsch

TEUBEUI - NESUH



Gospode, evo, na sedzdu Ti padam,

Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom

I molitve Ti u stihove skladam,

Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"

Gospode, evo, na sedzdu Ti padam.



Ti znas da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljecu ranom;

Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,

Otrov mi dadose u bokalu p'janom,

Mada sam bio nevin poput rose.



I tada s tvoga skrenuo sam puta

I zatrtao kroz pustos i tamu

Ah, strast mi razum u okove sputa,

Da ropski dvori njenu crnom plamu -

I s tvoga ja sam zabasao puta .



Vjeru i nadu iz srca izgubih,

I moju ljubav pomrco je grijeh -

Postadoh sarhos oholi i grubi ,

Sav ideal mu sto je vinski mijeh ...

Ah, svoju vjeru i nadu izgubih ! ...



I slavih Bakha kao sveto bice,

Veneri pete jezikom sam lizo

Vlastitim zubom ja sam svoje zice

Komad po komad kao zvijer grizo

Slaveci Bakha ko bozansko bice.



Svaciji prezir pratio je mene,

Od sjene moje druzi mi bjezahu

I sve me ciste klonile se zene ...

Vaj, tesko je bilo meni siromahu,

Jer ljudski prezir pratio je mene.



Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje

I Tvog Kur'ana, Tvoje vjecne rijeci

Gospode, grijehe odrijesi moje

I bolesnu mi dusu izlijeci -

Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.



Gospode, razum prosvijetli mi sada

I daj mi snage, daj mi volju jaku,

Demone sve sto moze da savlada ...

Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku, Gospode, razum prosvijetli mi sada !



Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,

Da tresnem casom o ledeni kamen

I noktom zgrebem Venerine care -

O raspiri, mi stare vjere plamen! ...



Gospode, evo na sedzdu Ti padam,

I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom -

I molitvu Ti u stihove skladam,

Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" - Gospode, evo, na sedzdu Ti padam!



Musa Cazim Catic

Bosnjaci



...Pametni su ovo ljudi.

Primaju nerad od Istoka,ugodan zivot od Zapada.

Nikuda ne zure,jer sam zivot zuri,ne zanima ih da vide sta je iza sutrasnjeg dana,docice sta je odredjeno,a od njih malo sta zavisi.

Zajedno su samo u nevoljama,zato i ne vole da cesto budu zajedno.

Malo kome vjeruju,a najlakse ih je prevariti lijepom rijeci.

Ne lice na junake,a najteze ih je uplasiti prijetnjom.

Dugo se ne osvrcu ni na sto,svejedno im je sta se oko njih desava,

a onda odjednom sve pocne da ih se tice,

sve isprevrcu i okrenu na glavu...pa opet postanu spavaci i ne vole da se sjecaju niceg sto se desilo.

Boje se promjena jer su im cesto donosile zlo,

A lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro.

Cudan svijet,ogovara te a voli,

ljubi te u obraz a mrzi te,

ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove

zivi i nadom i sevapom i ne znas sta nadjaca i kada.

Zli,dobri,blagi,surovi,nepokretni,olujni,otvoreni, skriveni,

sve su to oni i sve izmedju toga.

A povrh svega moji su i ja sam njihov,kao rijeka i kaplja,

i sve ovo sto govorim kao o sebi da govorim.



Mesa SELIMOVIC

DERVIS I SMRT

Razmišljanje jednog običnog srpskog vola





Kod nas ima ljudi na vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugog razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će ga znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće-mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete...



Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari, kao i njihovi, svi zajedno prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uz brdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: "Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih!" Bože, sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!



... Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo Polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci hranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio? Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako, ne radeći ništa, šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmemo za primer mog gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded, kao redak junak, poginuo u ratu za oslobođenje. Pa, zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa, i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebonu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kaogod i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.



Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji; patimo i mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.



Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Šta sam ja kriv, i moj rod, što nas ne primaju u hrišćanstvo?... Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikoga okivao i hapsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar, i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zlo čine... Pa ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...



To je, dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti:"Zaaa!", a ako im ne naredi, ne smeju da glasaju ni da se mešaju u politiku, isto kao mi. Trpe i oni hapsu i udarce, često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i mahnemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju...



Radoje Domanović

april 1902

O CRNOGORCIMA



...IMA JEDNA PRICA IZ VASOJEVICA,ODAKLE SAM I JA PORIJEKLOM.

U JEDNOM SELU BIO JE KAMEN KOJI JE OBILJEZAVAO GRANICU CRNE GORE I TURSKE.

KAD DOBRO IDE CRNOGORCIMA,MOJI PLEMENICI PRENESU TAJ KAMEN U DUBINU TURSKE TERITORIJE,I TADA SU SEBE BROJILI U GRADJANE CRNE GORE.

KAD IDE DOBRO TURCIMA,TAJ ISTI KAMEN PRENESU U DUBINU CRNOGORSKE TERITORIJE,I TADA BUDU GRADJANI TURSKE.

TAJ KAMEN JE METAFORA ONOG NAJBITNIJEG STO ZNAM O CRNOGORCIMA.

TAJ NAROD U CIJIM ZILAMA,UMJESTO KRVI,KOLA MIT O NJIHOVOJ VISESTOLJETNOJ NEPOBJEDIVOSTI,NAPROSTO NIJE HTIO DA SE PO SVRSETKU RATA NADJE MEDJU PORAZENIM.

STOGA SU SE,KAO RODJENI PRELETACI,UZURBANO STALI ISCLANJIVATI IZ SRBA.

DA SE KOJIM SLUCAJEM DESILO DA SLOBO DANAS SJEDI U"KAVLOVCU,KAVLOBAGU I VIVOVITICI",U CRNOJ GORI BI(GOVORIM O PRAVOSLAVNIMA)SAD BILO 90% SRBA I 10% "USTASA",KAKO SU 1992.GODINE ZVALI ONE KOJI SU SE GOVORILI DA SU CRNOGORCI.

I ZAISTA IMA PRAVDE U TOME STO JE U"SRPSKOJ SPARTI",NASELJENOJ"ELITNIM SRBIMA",TO JEST"SRPSKIM CVIJECEM",KREPALA VELIKA SRBIJA...



MARKO VESOVIC

Zapisi iz sveske s modrim koricama



PRVI AMIDŽA:

"Ono je moj prvi amidža", pokazuje mi prijatelj čovjeka s beretkom.

"Liči na Prevera." "Pljunuti Prever, osim nosa. Vraća se sa džume u kadrovskoj džamiji.

Za Tite, bio opasan komunista: sa svakim radnim čovjekom borio se za sreću tog radnog čovjeka.

Drugi moj amidža mu je stalno išao uz nos: Zavro moj krivonosi braco da usreći proletarijat!



Kad se šćer mog prvog amidže počela zabavljati s Hrvatom, košarkašem - krasan momak - otac upro da joj ne da: ne može, to je druga vjera.

Moj drugi amidža se smije: Pričaju da se zaključavaš u kancelariji kad mi, koji smo reakcija, idemo u džamiju!"

"Je li se zaključavao?", pitam.

"Otkud znam? Upro svim silama da joj vezu s vlahom razvrgne i najzad uspije.



Onda se mala zainat počne zabavljati s hodžom: ako ne može Hrvat, može hodža.

Bunio se moj prvi amidža, ali mnogo manje no kad je pošla s vlahom." "Jer je hodža bio brat Musliman?" "Jer je hodža bio lopina: umio je svakom reći baš ono što dotični voli da čuje, pa je brzo našao slabe tačke i mom prvom amidži.

Da pritvrdi pazar, napravi joj dijete, pa je moj prvi amidža mogao pjevati borbene. I uda se ona za hodžu.



Onda je propao socijalizam.

"Zna li se zašto?"

"Stvar mogu objasniti Dikensove riječi: Nesposoban da sebe reformiše, socijalizam su drugi reformisali tako što su ga zbrisali sa lica zemlje. Propadne socijalizam, a moj prvi amidža postane musliman.

Možda ne baš kakav je zacrtan u Aljovoj Deklaraciji, ali 'dobar komad vjernika.'

"Je li mu tvoj drugi amidža rekao:

"Sad lažeš da si musliman, ko što si prije lagao da si komunista?"

"Upotrijebio je druge riječi, ali su imale taj smisao:

"Ja i tvoj krivi nos nećemo u istu džamiju!"



Kad su SDA i HDZ na mitingu vezale zastave, pita me prvi amidža: 'Hoćeš li u našu stranku?'

'Misliš u ESDEZE?'

'Ti od svega praviš zajebanciju.'

'Ja je pravim?A ti ne misliš koja se zajebancija može izleći iz vašeg vezanja barjaka.'

'Ne razumiješ ti politiku! Možda si bistar nako, ali si politički analfabeta.'

'Tačno,ali ne daj Bože da iz tvoga bukvara učim abecedu.'



Kad smo zaratili s Hrvatima, pitam prvog amidžu:

'Šta je ovo? Pobiše se SDA i HDZ ispod vezanih barjaka?'

'Vlah je vlah', kaže on, 'bez obzira krsti li se s tri prsta ili šakom.'"



Marko VESOVIC

ZOVEM SE CRVENO

Orhan PAMUK





Ja sam mrtav.Ja sam sada lesh.

Bezivotno telo na dnu jednog bunara.

Mnogo je proslo otkako sam izdahnuo,srce mi je odavno stalo,a jos niko, osim mog podlog krvnika,i ne zna sta mi se dogodilo.

A on,gnusni bescasnik,ne bi li se potpuno uverio da me je ubio,oslusnuo mi je dah,opipao puls,zatim me je sutnuo u slabinu,odneo do bunara,podigao me i pustio dole.

Lobanja,koju mi je predhodno rascopao kamenom,prsnula je u paramparcad dok sam padao u bunar.

Lice,celo i obrazi smrskali su mi se i nestali;kosti su mi se polomile,usta napunila krvlju.

Cetiri dana nema me da se vratim kuci.

Zena i deca me sigurno traze.

Iznemogla od plakanja kci motri na kapiji,a svi nestrpljivo pogledavaju na vrata i na drum.

A da li me zaista tako iscekuju to ja ne znam.

Mozda su se,grozne li pomisli,vec i navikli!Jer,covek ovde stice utisak da zivot koji je za sobom ostavio tece dalje,kao i ranije.

Postojalo je bezgranicno vreme pre nego sto sam se rodio,a i posto sam umro,i dalje postoji vreme kojem nece biti kraja!

Dok sam ziveo o tim stvarima nisam ni razmisljao;ziveo sam tako obasjan svetloscu sred dva vremena tame.

Bio sam srecan.Po svemu sudeci jesam.Sada to shvatam.

U radionici minijature naseg sultana pravio sam najbolje iluminacije i nije bilo drugog pozlatara koji bi mi po umecu mogao prici.

Poslovi koje sam radio donosili su mi devet stotina akci mesecno.

Sve to moju smrt cini nepodnosljivijom.

Bavio sam se samo minijaturom i pozlatom;ukrasavao sam margine stranica,bojio okvire,ucrtavao u njih raznobojno lisce,grane,ruze,cvece,ptice,kovrdzave oblake na kineski nacin,isprepletane listove shume boja i u njima gazele,galije,vladare,drvece,palate,konje,lovce...

Ranije se desavalo da dekorisem neki tanjir ,ponekad poledjinu ogledala,kashiku,tu i tamo tavanicu nekog konaka,letnjikovca na Bosforu,ili pak neki kovceg...

Poslednjih sam godina,medjutim,radio samo stranice knjiga,jer je nas sultan za ukrasene knjige placao mnogo.

Ne zelim da kazem da sam sada kada sam se susreo sa smrcu shvatio da novac u zivotu uopste nije bitan.

Cak i kada nije ziv,covek je svestan koliko je novac znacajan.

Znam ja da cete se vi sada osvrnuti na ovo cudo sto mozete da,uprkos ovom mom stanju,cujete moj glas i da cete reci:

Mani se ti sada toga koliko si za zivota zaradjivao.

Pricaj nam o stvarima koje tamo vidish.

Cega ima posle smrti,gde ti je dusha,kakvi su Dzenet i Dzehenem,shta sve vidish tamo?

Kakva je smrt-boli li te jako?

U pravu ste.Znam da coveka za zivota veoma zanima sta se deshava "sa one strane".

Mogu vam reci da se ovde ujedine i one dushe koje su pre smrti bile podvojene.

Ali,suprotno tvrdnjama bezvernika,bezboznika i bogohulnika koji se priklanjaju shejtanu,jedan drugi svet,Bogu hvala,postoji.

Dokaz za to je shto vas ja odande dozivam.

Umro jesam a kao shto vidite nisam nestao...





(nastavice se...)

...A opet,moram reci da nisam naishao na rajske palate od srebra i zlata shto se spominju u Qur'anu Casnom,a ispod kojih proticu reke,

ni na vocke zrelih plodova i krupnog lisca ,niti na prelepe device.

Sada se,medjutim,veoma dobro secam sa kakvim sam samo zadovoljstvom mnogo puta iscrtavao te krupnooke hurije u raju opisanom u suri DOGADJAJ.

Naravno da nisam naisao ni na one cetiri reke kojima teku mleko,vino,slatka voda i med,a o kojima ne pripoveda Qur'an nego preuvelicani opisi ljudi bujne maste poput Ibn Arabija.

Posto ne zelim da u bezverje odvucem mnogo onih koji sa pravom zive sa svojim nadanjima i mastanjima o drugom svetu,moram odmah da pojasnim kako sve to ima veze sa narocitom okolnoscu u kojoj sam.

Svaki vernik koji ima makar malo znanja o zagrobnom zivotu,saglasice se da ce se nespokojnik,u stanju u kojem sam ja ,pomuciti da ugleda rajske reke...





(nastavice se)

Moram opet da se ukljucim,moze li nastavak"Zapisa sa modrim koricama"?Pohvala za Pamuka,ocekujemo jos dobrih citata,oprosti sto mi neki jos sve ocekujemo"na gotovo",ali cim prodje septembarsko-oktobarska"revolucija"eto i nas!

Bice @Rarice...

Ali da najprije zavrsim ovaj nastavak iz romana Zovem se crveno.

...Ukratko:ja sto u esnafu iluminatora i medju majstorima bejah poznat kao efendi Otmeni,umro sam ali nisam sahranjen.

I zbog toga moja dusha nije mogla do kraja da napusti moje telo.

Da bi mi se dusha mogla pribliziti raju ili paklu,kamo god da mi je sudjeno da odem,moje telo mora uspeti da izadje iz prljavstine.

Ova izuzetna okolnost,koja i druge snalazi,mojoj dushi nanosi nepodnosljiv bol.

I premda ne osecam da mi je lobanja smrskana i da mi polovina izranjavljenog i izlomljenog tela trune u led ledenoj vodi,tu nesnosnu muku dushe koja se otima da se odvoji od tela,osecam.

Kao da citav svet,tiskajuci se negde u meni,zgusnjava...

Taj osecaj teskobe mogao bih cak da suprotstavim zacudjujucem dozivljaju prostranstva sto ga doziveh u onom jedinstvenom trenutku smrti.

Kad mi je onaj potpuno neocekivani udarac kamenom sa strane razbio glavu,shvatio sam istog casa da taj nitkov zeli da me ubije,ali nisam mogao da poverujem da ce u tome i uspeti.

Bio sam,rekao bih,preplavljen nadom a da toga nisam ni bio svestan dok sam svoj jednolicni zivot provodio izmedju radionice i kuce.

Za zivot sam se grcevito bio uhvatio prstima,noktima i zubima kojima sam ga ugrizao.

Hajde da vam ne dosadjujem bolom sto mi ga nanese drugi udarci koje sam dobio u glavu.

A kada sam sa zalom shvatio da cu umreti,prozeo me je bio neverovatan osecaj prostranstva.

Sa tim sam osecajem doziveo trenutak prelaska:stigao sam ovamo sasvim mekusno,kao kad covek u snu ugleda sebe kako spava.

Poslednje sto sam video bile su snegom i blatom umrljane cipele mog podlog ubice.

Zatvorio sam oci kao da spavam i kroz prijatan prolaz stigao na ovu stranu...





(nastavice se)

...Ne jadikujem ja sada zbog toga sto mi zubi po krvavim ustima ispadaju kao leblebije,sto mi je lice zgnjeceno do neprepoznatljivosti ili sto camim stesnjen na dnu ove jame,vec sto se misli da sam jos uvek ziv.

To sto oni koji me vole svaki cas pomisljaju na mene i zamisljaju kako se u nekom kraju Isanbula i dalje zamajavam kojekakvim zaludnim rabotama,ili kako sam cak odjurio za nekom drugom zenom,moju nemirnu dushu do kraja stavlja na muke.

Neka sto pre pronadju moj lesh,neka se pomole za mene,naprave mi sahranu i konacno me pokopaju.

Sto je jos bitnije,neka pronadju mog ubicu!!!...



...Ko je moj ubica prema kome osecam toliki gnev;zbog cega me je ubio tako potpuno neocekivano?

Nad tim se vi zapitajte.

Sta kazete,jedan kao nijedan,svet je pun nistavnih i podlih ubica.

E PA ONDA VAS JA VEC SADA UPOZORAVAM:

U pozadini moje smrti lezi jedna gnusna zavera protiv nase vere,nase tradicije,naseg pogleda na svet.

Otvorite oci i saznajte zasto su mene ubili neprijatelji Islama ,zivota u koji verujete i koji zivite,i zbog cega bi to,jednog dana,oni i vas mogli ubiti.