[Recruit]

Bismillahi-rrahmani-rrahim"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"Autor: Abdu-l-Kadim ZellumiI pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta. Npr. on kaže: "Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).” On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.” (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-aksa kao pet stotina namaza) Hadis - Prenosi ga Muslim. U navedenom hadisu nejma nikakve osnove za zabranu posjećivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam. Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt." (Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima. Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast.Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću primjenjivao. Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine. Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije njega. Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadisi šerif ) Stvar je potpuno jasna.Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena