Ko ili šta su "selefije",Vehabije?
Je li njihov pristup validan?
(c) Nuh Ha Mim Keller (1995)
************************************************** *************************************Riječ "selef" ili "rani Musliman" u tradicionalnom Islamskom učenjaštvu označava nekog ko je preselio na Ahiret u prvih četiri stoljeća nakon Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), uključujući učenjake kao što su Imami Ebu Hanifa, Malik, Šafi'i, i Ahmed ibn Hanbel. Onaj koji je preselio na Ahiret poslije ovih je jedan od onih koji se nazivaju "halef" ili "kasniji Musliman". Termin "Selefi" je proživljen kao slogan i pokret, među kasnijim Muslimanima, od strane sljedbenika masona Muhammed Abduha (studenta Džemal el-Din el-Afganija) nekih trinaest stoljeća poslije Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), otprilike sto godina unazad. Kao drugi slični pokreti koji su se historijski pojavljivali u Islamu, njegova osnovna tvrdnja jeste da vjera (Islam) nije bila shvaćena ni od koga od vremena Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ranih Muslimana--i naravno njih samih (selefija).
U smislu ideala, pokret je zagovarao povratak šeri'atsko-orijentiranoj ortodoksnosti koja bi očistila Islam od nevjerodostojnih dodataka, u čemu bi kriterij bio Kur'an i Hadis. Sad, ovi ideali su plemeniti, i ja ne mislim da bi iko pobio njihovu važnost. Jedine tačke mimoilaženja su u tome kako te objektive definisati, i kako taj program sprovesti. Teško je u nekoliko riječi ispravno obraditi sve aspekte pokreta i stvarih relevantnih istom, ali ja se nadam publicirati potpuniji tretman ovog predmeta kasnije ove godine, inša-Allah, u zbirci eseja nazvanoj "Reformatori Islama".
Što se tiče njegove validnosti, osoba može zamijetiti da je Selefi pristup u interpretaciji tekstova Kur'ana i Sunne, ili radije tijelo interpretacije, i kao takvo, oni koji istupe sa Selefijskim tvrdnjama su podložni istim rigoroznim kriterijama Islamskih nauka kao bilo ko drugi ko tvrdi da može interpretirati Kur'an i Sunnu; tj, oni moraju pokazati:
da su njihove interpretacije prihvatljive u domenu Arapskog jezika;
da oni posjeduju podrobnu ekspertizu svih primarnih tekstova koji se odnose na svako pitanje, i
da posjeduju punu familijarnost sa metodologijom usul el-fikh ili "osnove pravozakonika" neophodne za obuhvatno povezivanje između svih primarnih tekstova.
Samo onda kada osoba posjeduje ove kvalifikacije ona može zakonski proizvesti validnu interpretaciju o tekstovima, što je poznato kao idžtihad ili "dedukcija šeri'ata" iz primarnih izvora. Bez ovih kvalifikacija, najviše što osoba može zakonski tvrditi je da prenese takvu interpretivnu tvrdnju od nekog ko je definitivno posjedovao ove kvalifikacije; tj, od nekog od onih koji su koncenzusom priznati od Ummeta kao takvi još od vremena istinskih selefa, na čelu sa mudžtehid Imamima četiri mezheba ili "škole Islamskog prava".
Što se tiče današnjih učenjaka koji nemaju kvalifikacije mudžtehida, meni nije jasno zašto bi se oni trebali smatrati mudžtehidima u nedostatku istinskih mudžtehida, kao kad se kaže da je neko "najveći živi učenjak sunne" išta više nego što bi se moglo djete u školskom igralištu kvalifikovati fizičarem proglasivši, "On je najveći fizičar na igralištu". Tvrdnje o Islamskom znanju ne dolaze nedostatkom istinskog znanja (pa onda ko zna više mora biti vodeći ekspert, već naprotiv on je samo nabistriji laik). Slogani o "slijeđenju Kur'ana i Sunne" zvuče dobro u teoriji, ali u praksi kada se dođe do pitanja učenjačke ekspertize, i ko će riješiti Muslimanima hiljade šeriatskih pravnih pitanja s kojim se sreću u životu, osoba eventualno uvidi da mora izabrati između slijeđenja idžtihada istinskog mudžtehida, ili idžtihada jednog ili drugog "lidera pokreta", čije kvalifikacije mogu jednostavno biti stvar reputacije, nešto što se često kreće među ljudima bez istinskog i substancijalnog shvatanja predmeta u pitanju.
Šta dođe u pamet mnogih ljudi kada čuju riječ "Selefije" su bradati mladići koji se raspravljaju o vjeri. Izgleda da je osnovna nada ovih mladih reformatora to da će rasprava i sukob eventualno umoriti svaki otpor i opoziciju njihovim mišljenjima i pozicijama, što će tako nadalje rezultirati u njihovom "čiščenju" Islama. Ovdje, ja mislim obrazovanje bi, na svim stranama, dosta pomoglo da se cjelokupna situacija poboljša.
Realnost predmeta je to da su mudžtehid Imami, oni čiji zadatak je bio da izvedu Islamski šeriat iz Kur'ana i Hadisa, su bili u saglasnosti u većini pravnih odluka; dok one u kojima su se mimoišli, oni su imali dobar razlog za to, bilo radi mogućnosti razumjevanja Arapskog na više nego jedan način, ili što je specifični Kur'anski ili hadiski tekst dopustio kvalifikacije date u drugom tekstu (neki od njih prihvatljivi metodologiji jednog mudžtehida ali ne i drugog), itd.
Zbog nedostatka sirove informacije na Engleskom, legitimnost učenjačke različitosti u šeriatskim odlukama je često previđena među Muslimanima na Zapadu. Naprimjer, knjiga Fikh el-Sunna od autora Sejjid Sabik, nedavno prevedena na Engleski, prezentira hadisku evidenciju za odluke koje korespondiraju oko 95 procenata Šafijske škole. To je dobrodošla kontribucija, ali nipošto ne predstavlja "finalnu riječ" o ovim odlukama (fetvama), jer svaka od četiri škole ima ogromnu literaturu hadiske evidencije, a ne samo Šafijska škola odražena u Sabikovoj knjizi. Maliki škola ima Mudavvana od Imam Malika, naprimjer, a Hanefi škola ima Šarh Ma'ani el-Esar [Objašnjenje značenja hadisa] i Šarh Muškil el-Esar [Objašnjenje problematičnih hadisa], obadvije djelo velikog Imam Hadisa Ebu Džafer el-Tahavija, zadnji rad koji je izdat u 16 tomova od Mu'assasa el-Risala u Beirutu. Ko god nije pročitao ova djela i ne zna šta je u njima, osuđen je da bude laik u hadiskoj evidenciji za mnoge Hanefi odluke (fetve).
Šta ja pokušavam da kažem je to da je veliki element fikcije umiješan kada neko dođe Muslimanima i kaže, "Niko nije razumio Islam ispravno osim Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ranih Muslimana, i našeg šejha". Ovo nije validno, jer trajni radovi prvorazrednih Imama hadisa, prava, tefsira, i drugih šeriatskih disciplina obavezuju Muslimane da upoznaju i shvate njihove radove, na isti način kako ozbiljno shvatanje bilo kojeg drugog učenjačkog polja zahtijeva studiranje radova najvećih učenjaka tog polja koji su se bavili tim predmetima i riješili njegova pitanja. Bez takvog studiranja, osoba je osuđena da počini greške koje su već prije počinjene i ispravljene u prošlosti.
Većina nas ima drugove u ovom Ummetu koji teško da priznaju nekog drugog učenjaka na licu zemlje osim Imama svog mezheba, Šejha njihovog "reformatorskog" Islama, ili nekog drugog suvremenika među učenjacima. I ova vrsta entuzijazma je razumljiva, čak i prihvatljiva (na ljudskom levelu) u ne-učenjaku (običnjaku). Ali samo do granice da ne postane licemjerstvo ili ta'assub, što znači da osoba povjeruje da može nipodaštavati Muslimane koji slijede druge kvalifikovane učenjake. Na tom stepenu takav entuzijazam je haram, zato što je zapravo sektarenje (tefarruk) među Muslimanima koje Islam osuđuje.
Kada osoba postigne Islamsko znanje i odbaci fikciju na stranu, onda može uvidjeti da superlativi o određenom učenjaku kao "najveći" su neodrživi; i da svaka od četiri škole klasičnog Islamskog prava posjeduje mnoge mnoge zvijezde. Umisliti da sve prethodno učenjaštvo mora biti vrijednovano na osnovu tog ili ovog "Velikog Reformatora" je usmjeravanje sebe ka velikom klonuću, zato što to ne može biti intelektualno poduprto. Sjećam se jednog studenta zakona na Univerzitetu Čikaga kad je rekao: "Ja ne kažem da Čikago ima sve. Nego samo to da druga mjesta nemaju ništa." Ništa ne opravdava prihvatanje ovakvog odnosa u našim učenjačkim rezorsima u Islamu, bilo da se to zvalo "Islamski Pokret", "Selefizam", ili nešto drugo, i što prije to ostavimo iza sebe, bolje će biti za naše Islamsko učenjaštvo, naš osjećaj za realnost, i za našu vjeru.
Prevod na Bosanski © Šejh Nuh Ha mim Keller 1999:
Preveo Ebu Irfan el~Bosni, s dozvolom da publicira od strane nosioca autorskog prava.
************************************************** ****************************
Prevodilac:
Mnogi ljudi pri pomenu imena Ibn Tejmijje odmah pomisle, "ooh, on je bio jedan od najvećih Islamskih učenjaka, pa svi tako danas kažu…." Ipak malo je danas onih koji zapravo podrobno poznaju njegovo vjerovanje, stručnost i poziciju u hijerarhiji Islamskog učenjaštva. Kada bi ljudi stvarno znali koje sume novca se troše na propagandu koja hvali i uzdiže Ibn Tejmijju, Ibn Abdul-Vehhaba, Saudijsku dinastiju i druge nesrečnike, onda bi nam itekako bilo jasno kako su to Ibn Tejmijja i neki nesrečnici nakon njega postavljeni posmrtno (post-mortum) na rang Šejha Islama i neprikosnovenog autoriteta Islamskih znanosti svake vrste pa čak i onih o kojima nisu imali blage veze. Ovo vrijeme dokazuje da se skoro preko noći od najgorih ljudi prave najbolji i najpopularniji a od ono malo poštenih se besramno huli i napravi maltene "antihristima". Ovaj tragični fenomen je predskazan u nekoliko Poslanikovih hadisa a sve što je on predskazao je istina i mora se desiti ili se već desilo. Stoga smatram da je itekako važno da se ovim malim člankom predstavi samo jedan aspekt tog čovjeka kojeg se danas tako naveliko i naširoko hvali i počaščuje vrhunskim titulama ka što je "Šejh Islama". Istina je da je on bio osoba oštrog intelekta i britke riječitosti što mu čak ni neprijatelji nisu porekli ali to su ipak osobine koje ne sačinjavaju primarne vrijednosti i uvjete jednog Šejha Islama. Imam Zehebi, koji je inače bio Hafiz hadisa, je rekao u svom pismu upućenom svom bivšem učitelju Ibn Tejmijji, kada je potonji prešao sve granice u hulenju velikana Islama, "Resulullah -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao, 'Najviše se bojim za svoj Ummet od riječita hipokrite.', što jasno ukazuje da riječitost i oštar intelekt nisu dovoljni za bezbjednost od nifaka, tj. hipokritičnosti. Naravno, to se moglo i očekivati od nekoga ko je ne samo zanemarivao društvo velikana Tesavvufa, tj. nauke duhovne i moralne etike, nego ih je još i prozivao svakojakim pogrdnim epitetima. A nije za džaba Allah Mudri rekao u 136 ajetu sure Tevba: "Ja ejjuhellezine amenut~tekullahe ve kunu mea`s~sadikin." što u prijevodu glasi "O vjernici bojte se Allaha i budite sa istinitim." Imam Razi -rahmetullahi `alejh- kaže da se pod titulom "sadikun-istinitim" misli specifično na učenjake Tesavvufa. Naravno da se implicitno značenje ove titule odnosi na sve istinite vjernike ali njegovo eksplicitno značenje se odnosi na kvalifikovane učitelje Tesavvufa pošto se uz njih osoba duhovno i moralno preporodi i osposobi za iskreno i pronicljivo studiranje svih drugih Islamskih znanosti. Važnost duhovne i moralne zrelosti je evidentna i iz riječi Imam Malika: "Onaj koji se bavi Tesavvufom bez poznavanja Fikha kvari svoju vjeru, dok onaj koji se bavi Fikhom bez Tesavvufa kvari sebe. Samo onaj koji ujedini obadvoje se dokazao istinitim (tehakkak)." (Ikaz el~himem fi šarh el~Hikam)
Imam Ebu Hanifa -rahmetullahi `alejh- je između ostalog rekao i ovo: "Ako fukaha i ulema, nisu Allahove evlije, onda ih i nema." (Ebu Hanifa -Fikret Arnaut) Iz obadvije izjave ovih velikana Fikha, kao što su Imam Ebu Hanifa i Imam Malik -ridvanallahi te'ala `alejhim edžme`in-, se da zaključiti da su Fikh i Tesavvuf dvije nerazdvojne komponente svakog istinskog Islamskog učenjaka. One stoje u relaciji kao tijelo i duša, gdje je jedno bez drugog nemoćno da se u punom svjetlu ispolji na ovosvjetskoj egzistencijalnoj ravni. Stoga nije nimalo čudno što se Ibn Tejmijja izgubio u svojoj intelektualnoj brilijantnosti i samoljublju jer se nikad nije podvrgnuo ozbiljnom tretmanu duhovne korekcije koja uvjetuje prosvijetljenost i mudrost jednog Islamskog učenjaka. Sva četiri Imama Sunni mezheba su prošli kroz kalionicu duhovnog oplemenjivanja zadobijajući time rang "Sadikina" pa nije ni čudo što ih danas nakon hiljadu godina slijede milioni muslimana širom svijeta uprkos svakojakim spletkama i preprekama koje im satana svakodnevno priprema. Samo oni što su im srca bolesna se svjesno povode za "Selefijama" i "Nemezheblijama" zato što je njihovom egu i strasti taj pravac puno lakši i prikladniji a često i materijalno unosniji. A svako će se sa svojim djelima suočiti i cijenu za ista plaćati. Gospodaru naš sačuvaj nas svega što izvodi iz Tvog zadovoljstva i podari nam ono što će nam biti od koristi na oba svijeta. I učini nas dostojnim društva Tvojih vjerovjesnika, siddikuna, šehida i saliha. Amin!