iSelektor
13-08-2012, 13:30
Historija organizovanja bošnjačke emigracije seže u daleku 1906. godinu. Paralelno kada u Bosni i Hercegovini nastaju političke partije, javljaju se i prve organizacije Bošnjaka u emigraciji. Prva bošnjačka politička organizacija je nastala 1906. godine na čelu sa Alibegom Firdusom. Ostalo je zabilježeno da se iste te godine bošnjačka emigracija u Sjedinjenim Američkim Državama, u državi Ilinoji, organizirala kroz zvanično registrovano udruženje Džemijetul-hajrije.
Prema pisanim podacima prvi Bošnjak koji je otišao za Ameriku bio je Nazif Busuladži. On se 1903. ukrcao na brod u luci u Hamburgu u Njemačkoj, a samo tri godine nakon toga nastaje prva organizacija Bošnjaka u egzilu. Danas, vijek od tada Bošnjaci i njihova emigracija predstavljaju svojevrsni fenomen. Skoro da nema većeg mjesta u Evropi, SAD, Australiji, a da nema pripadnika ovog malog evropsko - muslimanskog naroda. Jedna od najvećih podgrupa te emigracije je, svakako, sandžačka emigracija ili dijaspora. Skoro do pet puta više Sandžaklija živi van Sandžaka, nego u samom Sandžaku. Mnogi su razlozi ovog fenomena od represivnih do ekonomskih, međutim, šira elaboracija tih razloga zaslužuje neki drugi tekst.
Gotovo svakodnevno iz svijeta stižu informacije o uspjesima koje na intelektualnom planu postižu pripadnici bošnjačke i sandžačke emigracije. Danas ima na desetine mladih ljudi koji su završili studije na prestižnim evropskim i svjetskim univerzitetima, na desetine uspješnih sportista, naučnika, privrednika. Jedna takva priča dolazi i iz Luksemburga, gdje su sandžački Bošnjaci pokazali znanje i sposobnost na medijskom planu. Magazin Diwan, koji izlazi na tri jezika: bosanskom, francuskom i njemačkom, ovih dana slavi svoju prvu godišnjicu. Magazin je zamišljen i koncipiran tako da se obraća ne samo bošnjačkoj dijaspori Luksemburga i općenito Evrope, već i domicilnim narodima geografskog prostora koji nazivamo ‘’Stara Evropa’’.
Diwan je jedan od rijetko uspješnih projekata bošnjačke emigracije na polju medija, a po svojem konceptu zasigurno i jedini koji Bošnjake predstavlja Evropi. Cilj magazina je da evropskoj javnosti i njenim zvaničnim institucijama približi stanje u kojem se nalaze Bošnjaci i prostor na kojem oni žive. Ovaj magazin je uspio u veoma kratkom periodu da ostvari visok stepen kvaliteta i da okupi jaku saradničku ekipu, kako od prestižnih bošnjačkih autora kakvi su: akademik Muhamed Filipović, prof. dr Ibrahim Kajan, akademik Ferid Muhić, akademik Džemaludin Latić, mr Fatmir Alispahić, Anes Džunuzović, tako i značajne evropske autore koji svoje tekstove objavljuju u ovom trojezičnom magazinu.
Ovaj projekt bošnjačke (pretežno sandžačke) dijaspore dobio je podršku luksemburške Vlade i fondova EU. To svakako predstavlja jak podsticaj i dokaz da je u Evropi stasala nova generacija mladih Bošnjaka koji imaju znanja i potencijala da na ovakav način komuniciraju sa Evropom i evropskim institucijama. Nažalost, podrška od nacionalnih i drugih institucija iz domovine skoro i da nema, dok je dosadašnje Ministarstvo za dijasporu Srbije bilo zapravo ministarstvo za srpsku dijasporu. S druge strane, bošnjačke institucije i organizacije iz BiH i Sandžaka su emigraciju gledale kroz prizmu „koke koju valja očerupati „. Žalosna je činjenica da je emigracija sve ovo vrijeme prepuštena sama sebi, da je se uvijek odazivala u pomoć domovini i svom narodu, ali da je pri tom uvijek ostajala sama sa svojim problemima.
Značaj Diwana, koji je prvi put nastao kao projekt unutar emigracije, utoliko je i veći. Sandžačkoj i bošnjačkoj emigraciji predstoji borba za očuvanje identiteta, ali i borbe za integraciju mladih generacija u evropsko društvo. Ta tanka linija po kojoj se mora i svakako ne može bez autentičnih medija iz same emigracije. Pred Diwanom je period u kojem će redakcija nastojati da magazin preraste u jedan svebošnjački medij u dijaspori, da bude centar informacija bošnjačke - evropske emigracije. U tom pravcu će biti i projekt internet verzije Diwana i otvaranje vrata svim bošnjačkim, bosanskim i sandžačkim organizacijama, i stvaranje svojevrsnog bošnjačkog medijskog centra u egzilu, što bi omogućio uvezivanje naše rasute emigracije širom Evrope.
Autor: Almir Mehonić
Autor je glavni i odgovorni urednik magazina Diwan
Prema pisanim podacima prvi Bošnjak koji je otišao za Ameriku bio je Nazif Busuladži. On se 1903. ukrcao na brod u luci u Hamburgu u Njemačkoj, a samo tri godine nakon toga nastaje prva organizacija Bošnjaka u egzilu. Danas, vijek od tada Bošnjaci i njihova emigracija predstavljaju svojevrsni fenomen. Skoro da nema većeg mjesta u Evropi, SAD, Australiji, a da nema pripadnika ovog malog evropsko - muslimanskog naroda. Jedna od najvećih podgrupa te emigracije je, svakako, sandžačka emigracija ili dijaspora. Skoro do pet puta više Sandžaklija živi van Sandžaka, nego u samom Sandžaku. Mnogi su razlozi ovog fenomena od represivnih do ekonomskih, međutim, šira elaboracija tih razloga zaslužuje neki drugi tekst.
Gotovo svakodnevno iz svijeta stižu informacije o uspjesima koje na intelektualnom planu postižu pripadnici bošnjačke i sandžačke emigracije. Danas ima na desetine mladih ljudi koji su završili studije na prestižnim evropskim i svjetskim univerzitetima, na desetine uspješnih sportista, naučnika, privrednika. Jedna takva priča dolazi i iz Luksemburga, gdje su sandžački Bošnjaci pokazali znanje i sposobnost na medijskom planu. Magazin Diwan, koji izlazi na tri jezika: bosanskom, francuskom i njemačkom, ovih dana slavi svoju prvu godišnjicu. Magazin je zamišljen i koncipiran tako da se obraća ne samo bošnjačkoj dijaspori Luksemburga i općenito Evrope, već i domicilnim narodima geografskog prostora koji nazivamo ‘’Stara Evropa’’.
Diwan je jedan od rijetko uspješnih projekata bošnjačke emigracije na polju medija, a po svojem konceptu zasigurno i jedini koji Bošnjake predstavlja Evropi. Cilj magazina je da evropskoj javnosti i njenim zvaničnim institucijama približi stanje u kojem se nalaze Bošnjaci i prostor na kojem oni žive. Ovaj magazin je uspio u veoma kratkom periodu da ostvari visok stepen kvaliteta i da okupi jaku saradničku ekipu, kako od prestižnih bošnjačkih autora kakvi su: akademik Muhamed Filipović, prof. dr Ibrahim Kajan, akademik Ferid Muhić, akademik Džemaludin Latić, mr Fatmir Alispahić, Anes Džunuzović, tako i značajne evropske autore koji svoje tekstove objavljuju u ovom trojezičnom magazinu.
Ovaj projekt bošnjačke (pretežno sandžačke) dijaspore dobio je podršku luksemburške Vlade i fondova EU. To svakako predstavlja jak podsticaj i dokaz da je u Evropi stasala nova generacija mladih Bošnjaka koji imaju znanja i potencijala da na ovakav način komuniciraju sa Evropom i evropskim institucijama. Nažalost, podrška od nacionalnih i drugih institucija iz domovine skoro i da nema, dok je dosadašnje Ministarstvo za dijasporu Srbije bilo zapravo ministarstvo za srpsku dijasporu. S druge strane, bošnjačke institucije i organizacije iz BiH i Sandžaka su emigraciju gledale kroz prizmu „koke koju valja očerupati „. Žalosna je činjenica da je emigracija sve ovo vrijeme prepuštena sama sebi, da je se uvijek odazivala u pomoć domovini i svom narodu, ali da je pri tom uvijek ostajala sama sa svojim problemima.
Značaj Diwana, koji je prvi put nastao kao projekt unutar emigracije, utoliko je i veći. Sandžačkoj i bošnjačkoj emigraciji predstoji borba za očuvanje identiteta, ali i borbe za integraciju mladih generacija u evropsko društvo. Ta tanka linija po kojoj se mora i svakako ne može bez autentičnih medija iz same emigracije. Pred Diwanom je period u kojem će redakcija nastojati da magazin preraste u jedan svebošnjački medij u dijaspori, da bude centar informacija bošnjačke - evropske emigracije. U tom pravcu će biti i projekt internet verzije Diwana i otvaranje vrata svim bošnjačkim, bosanskim i sandžačkim organizacijama, i stvaranje svojevrsnog bošnjačkog medijskog centra u egzilu, što bi omogućio uvezivanje naše rasute emigracije širom Evrope.
Autor: Almir Mehonić
Autor je glavni i odgovorni urednik magazina Diwan