Uz kahvu ili uz caj... [Archive]

36310

17-09-2007, 19:11

KAKAV JE BIO ALLAHOV POSLANIK S.A.W.S.

Bismilahir-Rahmanir-Rahim!

Dzabir ibn Semure pripovijeda :´´ Jedne svijetle noci ugledao sam Allahovog Poslanika a.s., u crvenom ogrtacu . Zagledao sam se u njega pa u mjesec, i izgledao mi je ljepsi od mjeseca.´´

Allahov Poslanik a.s. nije bio ni visok ni nizak, ni izrazito bijel ni crnoput, ni kovrdzave ni ravne kose, nego blago valovite.

Rumen , crnih ociju, dugih trepavica, krupnih ramena, sirokih pleca, kada bi isao isao bi zustro kao da silazi niz brdo, kada bi se okretao okretao bi se citavim tijelom.

Medu plecima je imao poslanicki pecat kao jaje od prepelice.

Bio je najvelikodusniji, najiskreniji, najblaze cudi, najugodnijeg druzenja. Pogled u zemlju mu je bio duzi od pogleda na nebo. Kada bi gledao gledao bi kratko.Kosa mu je padala preko usiju u crvenom ogrtacu.Imao je razmaknute sjekutice , kada bi govorio kao da svjetlo izlazi iz njih.

Allahov Poslanik je u svemu volio desnu stranu, prilikom pranja , cesljanja, obuvanja obuce itd. Kada je Enes b. Malik upitan jeli Poslanik a.s. knio kosu , rekao je nije imao potrebe imao je samo nekoliko sijedih dlaka na slijepocnici. Kada bi namazao kosu te bijele vlasi kose se ne bi vidjele. Ibn Abbas veli :,,Ebu Bekr jednom upita Poslanika a.s.:-Vidim da si osijedio o Allahov Poslanice ?

-Osijedile su me sure Hud, Vakia, Murselat, Amme i Ize -s-semsu kuvviret. Poslanik a.s. je knio svoju kosu, a podvlacio je surmu svaku noc tri puta, veli Ibn Abbas r.a.da je Poslanik a.s kazao .´´ Surma izostrava vid i jaca trepavice´´.Najdraza odjeca Poslanika je bio jemenski ogrtac, i preporucio je da se nosi bijela odjeca. Burejde r.a. pripovijeda:´´ Kada je Nedzasija poklonio Allahovom Poslaniku a.s potpuno crne mestve, on ih je obukao i nosio dok se nisu poderale. Ibn Abbas nam kazuje da je Poslanik a.s. imao papuce sa dva unakrsna kajsa, a cesto je oblacio i sandale od ustavljene koze bez dlaka.Allahov Poslanik a.s. je imao srebrni prsten na kojem je pisalo ´´Muhamed Allahov Poslanik´´. Skidao bi ga kada bi vrsio nuzdu, i nosio ga je na desnoj ruci. Imao je sablju cija je drska bila od srebra, i dva oklopa.Nekada bi nosio i saruk na glavi, i pustio bi da jedan kraj pada niz leda.

Kada bi sjedio u dzamiji rukama bi priljubio koljena uz prsa. Bio je veoma skroman, nikada se nije najeo hljeba i mesa, izuzev kada bi nekoga ugostio.Nu´man b. Basir veli da je bilo dana kada Poslanik a.s. nije imao ni najlosijih hurmi da jede. I po nekoliko dana iz njegove kuce se nije primjecivao dim . Kada bi jeo, jeo bi desnom rukom i oblizao bi prste tri puta. Aisa r.a. prica :´´ Sve dok Allahov poslanik nije preselio na ahiret njegova porodica nije imala jecmenog hljeba dva uzastopna dana.´´Mesruk r.a. pripovijeda :´´ Posjetio sam jedanput Aisu r.a. i ona naredi da mi se donese hrana i rece :´´ Nikada se ne najedem a da ne zaplacem. Zasto - upitah je. - Prisjetim se kako je Allahov Poslanik a.s. preselio na ahiret, a nikada se dva puta dnevno nije zasitio hljeba i mesa.´´ Volio je jesti tikvice , med i mlijeko . Divan je zacin sirce, jedite maslinovo ulje i njime mazite kosu jer je ono od blagoslovljenog drveta- veli Poslanik a.s. Najdraza mu je bila plecka za jesti, zato su mu zidovi stavili otrov u meso od plecke ( prilikom bitke na Hajberu ). Prao je ruke prije i poslije jela .Na pocetku jela bi proucio bismilu , a na kraju bi proucio - Hvala Allahu koji nas je nahranio i napojio, i ucinio muslimanima. Imao je drvenu casu okovanu gvozdem, iz koje je pio kompot od grozda , medovinu sa mlijekom i vodu, a volio je nekada jesti i krastavice sa hurmama, ili lubenicu sa hurmama. Kada bi pio , radio bi to na tri puta uzimajuci zraka izmedu svakog pijenja. Allahov Poslanik a.s. nikada nije odbijao ponudeni miris. Tri ponudene stvari nije lijepo odbijati ,jastuk , miris i mlijeko-govorio bi Poslanik a.s. Kada bi govorio , govorio bi jasno i razgovijetno, tako da bi svako zapamtio ko je bio s njim.Uvijek je imao smijesak na licu , nikada se nije jako smijao .

Dzerir ibn Abdullah r.a. kazuje :´´ Nikada me nije Poslanik a.s. nije susreo ni vidio, od kako sam primio islam , a da se nije nasmijesio.Poslanik a.s. se volio saliti . Enes ibn Malik r.a. prenosi da mu je poslanik a.s u sali rekao :´´O ti sa dva uha´´ .Jednom prilikom su mu ashabi kazali :´´ Allahov Poslanice ti se sa nama salis . Da , ali ja govorim samo istinu i u sali.´´ Kada bi posao na spavanje stavio bi desnu ruku pod desni obraz i proucio - Gospodaru moj u ime Tebe umirem i zivim, ili bi na ruke proucio Ihlas, Felek ,Nas , pa bi poslije rukama potrao prvo glavu , lice i prednji dio tijela . Cinio bi to tri puta.Mugire bin Su´be veli :´´ Allahov Poslanik bi klanjao sve dok mu noge ne bi otekle. Kada bi ga pitali zasto toliko klanja kada mu je Allah oprostio sve ranije i kasnije grijehe? On bi samo kazao:´´ Zar da ne budem zahvalan rob .´´ Prvi dio noci bi spavao , pred zoru bi ustao i klanjao, kada bi zacuo ezan, uzeo bi abdest i otisao u dzamiju. Zejd ibn Halid se zarekao da ce gledati kako Poslanik a.s. klanja nocni namaz , pa veli da je Poslanik a.s . klanjao sest puta po dva rekjata i na kraju jedan rekjat , sto znaci ukupno 13 rekjata. Ummu Hani´ r.a. kazuje da je Poslanik a.s. klanjao duha namaz nakon sto sunce izade i visoko odskoci .

Allahov poslanik a.s. je postio ponedjeljkom i cetvrtkom. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao:´´ Allahu se podnose ljudska djela ponedjeljkom i cetvrtkom, zato zelim da mu se moja djela podnesu dok ja postim´´.Kada je ucio Kur´an , ucio bi ga razgovijetno , i zastajao bi na kraju svakog ajeta . Cesto bi plakao uceci Kur´an. Abdullah ibn Sehhir veli :´´ Jednom prilikom dosao sam Allahovom Poslaniku a.s i zatekao ga u namazu. Iz grudi mu se , od placa , culo sistanje kao kada lonac vrije.´´ Postelja na kojoj je spavao Poslanik a.s. bila je ustavljena koza natrpana palminim vlaknima.Kada su pitali Hafsu r.a. od cega je bila postelja Poslanika a.s. , ona je kazala :´´ Bila je grube vunene tkanine .´´ Jednom prilikom su presavili prostirac kako bi bilo udobnije spavati Poslaniku a.s., Pa je Poslanik a.s kazao :´´ Prostrite mi postelju kako je prije bila , jer udobna postelja me sprijecila da klanjam nocni namaz´´. Enes r.a pripovijeda .´´ Prilikom obavljanja hadza , Poslanik je jahao na trosnom samaru, a na sebi je imao vuneni ogrtac koji nije vrijedio ni 4 srebrnjaka . Govorio je Allahu moj , ocisti moj hadzdz od licemjerja i prijestiza ´´ . Veli Enes ibn Malik :´´Allahov Poslanik mi je bio najdrazi , kada bi ga ugledali niko nije ustajao pred njim , jer smo znali da to ne voli.´´ Allahov Poslanik je imao stid , veli Ebu Seid Hudri r.a. : Poslanik a.s. je bio stidljiviji od djevice , kada nesto ne bi odobravao , vidjelo bi mu se na licu.´´Poslanik se lijecio pustanjem krvi , pa kaze :´´ Pustanje krvi vam je najbolji lijek´´. Ibn Abbas veli :´´ Poslanik a.s. je pustio krv iz vratnih vena i izmedu pleca i platio je covjeku koji mu je pustio krv.

Poslanik a.s je umro naslonjen na prsa Aise r.a. , zatrazio je od nje leden i ubrzo zatim preselio. Kada je umirao potirao je svoje lice vodom i govorio :´´ Gospodaru moj pomozi mi u smrtnim mukama´´. Ukopan je u noci, u utorak. Obucen u tri bijela nasivena cefina , zatim spusten pored kabura iskopanog u sobi u kojoj je umro.Ljudi su pojedinacno ulazili u sobu i klanjali mu dzenazu, bez imama. Prvo je klanjao amidza ´Abbas, pa rodbina Benu Hasim, muhadziri pa ensarije.. U kabur su ga spustili amidza ´Abbas, Alija , Fadl i Kusem, dva ´Abbasva sina . Imao je tri sina Kasim, Abdullah, Ibrahim, i cetiri kceri Zejneba, Fatima ,Rukajja, Ummu Kulsum. Prvo je roden Kasim, pa Zejneba , Rukajja, Ummu Kulsum i Fatima, prije poslanstva, a zatim Abdullah nakon objave , svi od Hatidze , i svi u Mekki. U Medini je roden Ibrahim od Marije Koptkinje, koju je Poslanik dobio na poklon od vladara Egipta , a kasnije ju je oslobodio.. Sva djeca su umrla prije Allahovog Poslanika , izuzev Fatime , koja je preselila nakon 6 mjeseci nakon smrti poslanika a.s.Osim imena Muhammed, imao je i sljedeca imena Ahmed, Hasir,´Akib, Nebijju-l-melahim, Nebijju-t-tewbe,Fatih , Taha,Jasin i Abdullah.Dzibril ga je jos zvao Ebu Ibrahim

36310

18-09-2007, 13:35

Mi nismo ničiji.

Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.

Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.

Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo.

Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.

Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano mehki i surovi, raznježeni i tvrdi.

Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto?

Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti.

Mesa Selimovic

36310

19-09-2007, 12:34

"Umrijeti sutra jednako je kao i umrijeti bilo kojeg drugog dana.

Svaki je dan bio stvoren da se zivi ili da se svijet napusti...

Ako se budem morao boriti,taj ce mi dan biti toliko dobar za umiranje kao i bilo koji drugi.

To je tako jer ne zivim ni u svojoj proslosti ,ni u svojoj buducnosti.

Imam samo sadasnjost, i samo me ona zanima.

Ako uspijes uvijek ziveti u sadasnjosti,bit ces sretan covjek...jer je zivot uvijek i samo trenutak u kojem zivimo."

Alhemicar

PAULO KOELJO

36310

20-09-2007, 12:48

Dobrica Cosic - Vreme vlasti

Onome cemu se ne zna pocetak, ne zna se ni kraj; a bez kraja, svaki je pocetak lisen smisla.

Pripovest o vremenu vlasti nema stvarni pocetak. Niko ne zna tacno kada i s kim je zapocelo vreme vlasti. Mozda kaznjavanjem coveka koji je probao plod sa zabranjenog drveta znanja dobra i zla; mozda covekovim pravom da gospodari "nad ribama u moru, nad pticama nebeskim, i nad svim zivotinjama koje se po zemlji micu"; mozda sa verom u Boga, a mozda sa odricanjem od Boga. Ako je otac, po snazi i pravu, prvi covek vlasti, onda je to i mati, sa mocima koje jedino ona ima. Ne zna se ime prvog coveka koji je imao vlast, ali je u "Knjizi postanja" imenovan prvi ubica. Ako je zavist prema bratu bila uzrok covekovog ubistva, onda je zavist prema moci gospodnjoj mogla probuditi covekovu zelju da gospodari ljudima ...

36310

21-09-2007, 09:01

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Tvrdjava

MESA SELIMOVIC

36310

22-09-2007, 07:03

A covjek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze,cak i vecu potrebu da kaze nego da misli.

Tako se prazni,oslobadja napetosti.

Rijec je odliv suvisne krvi,rasterecenje od muke,privid slobode.

Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice,a ne da je gusi,da priredjuje svecanosti govorenja,ili jos bolje,psovanja,kao pjevanje,kao molitvu,kao ciscenje...

...Njih je malo,nas je mnogo.Samo da prstom maknemo,koliko nas ima,te zgadije ne bi bilo.

I ucinicemo to ,braco moja satrvena,cim odrastu pravi ljudi koji nece dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

TVRDJAVA

Mesa Selimovic

36310

22-09-2007, 21:18

SUDBINA :?:

Priroda ima determinizam,covjek ima sudbinu.

Prihvatanje ove sudbine je najvisa i poslednja poruka Islama.

Da li i kako postoji ono sto nazivamo sudbinom?

Osvrnimo se na nas vlastiti zivot i pogledajmo sta je ostalo od nasih najdrazih planova ili nasih snova mladosti.

Zar nismo dosli na svijet bez nase volje i zatekli sebe sa citavom nasom naravi,vecim ili manjim stepenom inteligencije,sa nasom pojavom koja moze biti simpaticna ili odbojna,sa nasim stasom koji moze biti patuljast ili atletski; u domu kralja ili prosjaka ;u burnom ili mirnom vremenu,za vlade tirana ili nekog blagorodnog kneza,i uopste u politickim,geografskim i drustvenim prilikama o kojima nas niko nije pitao???

Kako je ograniceno ono sto je nasa volja,a kako je ogromno i neobuhvatno ono sto je nasa sudbina!

...Stoga prihvatiti sudbinu znaci osjecati se u najvecoj mjeri slobodnim.

Ono sto nase angazovanje i nasu borbu cini ljudskom i razumnom,

ono sto joj daje pecat odmjerenosti i smirenosti, to je uvjerenje da konacni ishod nije u nasim rukama.

Nase je da nastojimo i djelujemo a rezultat je u Bozjim rukama.

Zato istinski razumjeti svoj zivot na ovoj zemlji znaci poceti ulagati jedan napor lisen ambicije da se sve obuhvati i savlada,

ali zdruzen sa spremnoscu da se prihvati mjesto i vrijeme u kojem smo rodjeni,mjesto i vrijeme koje se zove nasa sudbina i koje je volja Bozja.

PREDANOST-to je jedini ljudski,dostojanstveni izlaz iz nerjesivosti i besmisla zivota,izlaz bez pobune,ocaja,nihilizma,samoubistva.

To je herojsko osjecanje ne heroja nego obicnog covjeka u neizbjeznim zivotnim nevoljama,ili tragicno osjecanje shehida koji je izvrsio svoju duznost i koji prihvata svoju sudbinu.

Islam nije dobio ime prema svojim zakonima,prema svojim naredbama i zabranama,

prema naporu tijela i duse kojeg zahtijeva,

nego prema necemu sto obuhvata i nadmasuje sve to,

prema jednom momentu spoznaje,

prema snazi duse da se mjeri sa vremenom,

prema spremnosti da se podnese sve sto uopste moze da ponudi jedno postojanje:Prema istini predanosti.

Predanosti tvoje je ime ISLAM!!!

Islam izmedju Istoka i Zapada

Alija Izetbegovic

36310

24-09-2007, 09:17

Hadzi hafiz Ismet ef. Spahic

Rjecnik imamove samoce

1) Nakon što mi je djevojčica otvorila vrata njegove kuće, zatičem ga - ruku zaposlenih oko šporeta — u svijetložutom puloveru, sa smiješkom; pokretom ruke mi pokazuje da sjednem. Gledam u red videokaseta uz televizor; i, prva radoznala misao mi je: ima li među njima, možda, neki film Jilmaza Gineja? i istog trenutka odustajem da ga to pitam.

2) Od granate pale pred Dairama poginulo je troje djece i unuče efendije Spahića, imama Begove džamije. Prije toga i žena njegova; kao da ju je Bog uzeo sebi da je zaštiti. Da ne gleda. Ovako mislim: nema velikih, ni malih, tragedija. Postoje tragedije. Neke se, možda, mogu riječima opisati. Postoji tragedija za koju je svako srce malo. Takva tragedija u srce ne može stati.

3) Ovog sam čovjeka prvi put vidio na televiziji: potreslo me je s kolikom snagom duha skuplja u sebi tugu; sada mi izgleda mlađi; dok prilazi stolu, spušta kutiju "porta", prinosi pepeljaru, nudi me cigaretama i kaže: "Nekada sam volio duhan, a onda sam prestao, i ne pušim više." On govori tiho. Ja kad govorim tiho, onda mi glas ohrapavi; to je zbog cigareta. Oprezno ga zagledam, tražim neki znak u kojem će se pokazati njegova snaga koja ga izdvaja. Razgovaramo; on kaže: "Ljude se može dijeliti na jake i na slabe; ali ne treba prekoravati slabe: postoje razlozi za to koji ih pravdaju: recimo, fizička konstitucija. I mnogo drugih razloga. Nikada svojom rukom nisam zaklao kurbana, niti bih imao snage za to. Eto." Ukazujući mi na svoju slabost, raspršio je moje naivno uvjerenje da se znak njegove snage da uhvatiti jednim pogledom.

4) Pričamo; on ne improvizuje, unaprijed ima domišljen odgovor na pitanje koje mu postavljam. O svemu je, čini se, mislio u svojoj samoći. Zato osjeća lakoću dok govori i, tada, spletenim prstima dlanova zagrli koljeno; on misli, književno, u slikama. Odgovori su cjeline, polako se, iz razgovora, izdvaja mali rječnik imamove samoće.

Armija. Sarajevski vojnici su lovci, kaže. Cijele sedmice on radi svoje, a u subotu lovac ode u šumu, ubije zeca i vrati se kući. Tako i oni - kaže - sjede u kafićima, a onda u svojim luksuznim limuzinama odu na vrh Bistrika, pod Trebević. I pucaju.

Bosanski Musliman. Sjetim se Tolstoja; on piše o hadži-Muratu - divi se njegovoj gorštačkoj snazi i kaže: "On je kao trava u jesen; preko nje prelaze kola sijena, a kad se točak izmakne, svaka se vlat opet uspravi." Takvi su i Bosanski Muslimani: vlati jesenske trave, sa dubokim korijenom.

Mudžahedin. Zapad ne zna šta je to. Kad se prevede, to je borac. Za njih je on terorist koji baci bombu u pariški kafić. On ratuje da se ispuni Božja pravda; za njega je ubijanje iz osvete smrtni grijeh. Zapad to ne vidi iz svog ravnodušnog srca.

Islam. To je vjera u širenju; ali se ne nameće; nema svoje misionare; ja koje se ne ističe, a svuda ostavlja svoje ljudske, blagorodne tragove. A to je osobina velikih ljudi.

5) Prija mi tolerancija u razgovoru. Sva pitanja koja sam postavljao sebi u vezi sa ovim čovjekom — iznevjerena su. Nazivam to, za sebe, božanskom tolerancijom, u nedostatku tačnijih riječi. U pauzi, dok je efendija Spahić ustao i otišao da podstakne vatru u šporetu, a onda se vratio sa dvije kruške na pladnju, razgledam grafike na zidu, jedan bakrorez - sve sa motivima stare sarajevske čaršije. Ovdje mi se to pokazalo, zato se pridružujem rječniku našeg razgovora: Sarajevski duh. Padaju mi na um one bosanske kafane: na zidovima, neizbježne slike istih motiva: starac sa fesom i fildžanom u ruci; trgovci okupljeni oko sebilja... Tamo su (u te kafane) svraćali penzioneri sa crnim francuskim kapama i kutijama bijele "drine", iz radnje, ili sa džume; svraćali su tu i džankiji, zbog jeftine coca-cole. Tolerantnost Sarajeva, povezivana sa pomirenošću različitih bogomolja u istoj uskoj ulici, bila je naivnost historičara. Stvarna tolerantnost je ova, o kojoj niko nije ispisao ni slova: pomirenost bosanskih motiva sa slika na zidu kafane sa coca-colom, ista ključala voda za kafu starcu sa crnom beretkom i kafu čupavcu u džinsu koji se bode u sjeni minareta. To nikome nije bilo važno; historičari umjetnosti ni slova nisu napisali, recimo, o naivnoj čaršijskoj umjetnosti. Štrpkam krušku; razgovor ulazi u vedriju fazu; iz njega izdvajam još jedan pojam, i pridružujem ga rječniku: Emir Kusturica. On je kao krava koja daje puno mlijeka, a onda, nogom udari u kantu, obori je, i sve prolije - kaže.

Kad se oprostim, na ulicu iziđem mirnije nego što sam ovamo došao. Kad je o svojoj nesreći govorio efendija Spahić, njegove oči su se - kao od hladnoće - blago smanjivale. Ništa više. Izišao sam s jesenskim mirisom krušaka u nosnicama.

6) Sunčano je, a grad je još u magli. Na samom dnu dugačkog, elegantnog stepeništa Muzeja grada, sjedi Bokun: kosu je vezao u rep, sa sunčanim naočalima, u crnom sakou od nuboka - nalik je na, rezigniranog, dublera Michaela Douglasa. Subota je, na brdima su vikend-četnici, kažem mu da je vrijeme da se sklanjamo s ulice, a on odmahuje rukom: "Ovo mi je posljednja cigareta. Ona traži da joj se posvetim, a to mogu samo na ulici. Samo sam na ulici dovoljno sâm", kaže.

7) Pokušavam uporediti Bokunovu samoću sa samoćom efendije Spahića; zapuhao sam se koračajući uzbrdicom.

Čitaoče, popneš li se još pedeset metara uz ulicu Abdulaha Kaukčije, kad se osvrneš, vidjećeš Sarajevo u magli; nad maglom se vide krovovi starog grada, a sasvim iznad minaret Begove džamije - iz zemaljske, zamagljene, svakodnevice izdvojen u kosmos bola.

Pise:

Semezdin Mehmedovic

novembar 1992

36310

25-09-2007, 07:37

MRZILI SMO SELJAKE...

i smijali smo se njihovim naglascima,

a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi Boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.

Miljenko JERGOVIC

ursuljanka

25-09-2007, 09:45

Moram da te pohvalim 36310,nastavi ovako-ovo je jedna od boljih tema koju rado posetim.Nadam se da cu ubrzo i ja imati vremena da ti se pridruzim na ovim sranicama.

36310

25-09-2007, 12:42

@Ursuljanka,drago mi je da ti se tema svidja i ocekujem,kako od tebe tako i od ostalih clanova foruma da nekim interesantnim citatima,intervjuima,dijelovima iz omiljenih knjiga,obogatimo ovu temu,ovaj forum pa i nas same...

36310

25-09-2007, 21:09

ISTANBUL

Orhan Pamuk

Tko god osjeća potrebu da životu dade neki smisao, najmanje jednom u životu propituje značenje mjesta i vremena u kojem se rodio. Kakvo značenje ima to što ste rođeni u tom i tom dijelu svijeta, tog i tog datuma? Je li nas pravično zapalo ono što dobivamo kao zgoditak na lutriji – baš ta obitelj, ta zemlja, taj grad, sve ono što trebamo zavoljeti jer to od nas očekuju, i što na kraju i zavolimo svim srcem i dušom? Budući da sam rođen u Istanbulu koji je smožden, osiromašen i skrhan tugom stario i venuo pod pepelom i ostacima jednoga urušenog carstva, ostacima koji se i sami sve više urušavaju, povremeno osjećam kao da me je zadesila zla kob. (Ipak, jedan unutarnji glas govori da je to zapravo sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mi se čini kako sam sretan što sam se rodio u imućnoj obitelji. (Iako se katkad tvrdilo i suprotno.) Najčešće prihvaćam da je Istanbul, gdje sam se rodio i proveo cijeli život, za mene neumitna sudbina, baš kao i moje tijelo na koje sam se na kraju prestao žaliti (“Kad bih bio malo krupnije građe i malo zgodniji!”), ili kao spol (“Da sam se rodio kao žena, bi li mi spolnost pričinjavala manje poteškoća?”). Ova knjiga pripovijeda o toj sudbini...

Rodio sam se 7. lipnja 1952. godine nešto iza ponoći, u maloj privatnoj bolnici u istanbulskoj četvrti Moda. Noć, bolnički hodnici i svijet bili su mirni. Osim vatre i pepela što ih je vulkan Stromboli u Italiji dva dana prije moga rođenja iznenada počeo rigati, ništa drugo nije potresalo naš planet. Novine su prenijele kratke vijesti o turskim vojnicima koji su ratovali u Sjevernoj Koreji, i neke sumnje iz američkih krugova o tome da se Sjevernjaci spremaju upotrijebiti biološko oružje. Prave vijesti, one koje je satima prije poroda pomno čitala moja majka, jednako kao i velika većina Carigrađana, odnosile su se na “naš grad”: prodavač tkanina jučer je identificirao tijelo okorjelog razbojnika i potvrdio da je taj čovjek prošle godine, naoružan i usred bijela dana, opljačkao njegov dućan u naselju Harbije.5 Dvije noći prije toga, isti je razbojnik viđen kako sa strašnom maskom na licu kroz zahodski prozor pokušava ući u jednu kuću u četvrti Langa; nakon ulične potjere u koju su krenuli čuvari i “hrabri” stanari Studentskoga doma Konja, satjeran je u skladište građevinskog materijala, gdje je ispsovao policajce i ubio se. Sudeći po onome što mi je majka ispričala mnogo godina kasnije, s nešto ljutnje i gorčine, ona je te vijesti čitala sama jer se otac, smjestivši je u bolnicu, počeo dosađivati zbog toga što porod kasni, pa je otišao naći se s prijateljima. U bolničkoj je rađaonici uz nju bila jedino njezina sestra, moja tetka, koja je u kasnim noćnim satima preskočila zid bolničkog vrta i tako uspjela ući. Kad me je majka prvi put ugledala, pomislila je kako sam mršaviji, slabiji i nježniji od svojega dvije godine starijeg brata.

Zapravo sam trebao reći “bit će da je pomislila”. Prošlo vrijeme na, koje u turskome jeziku koristimo za pričanje snova, bajki i svega što osobno nismo doživjeli, i kojemu sam vrlo sklon, prikladnije je za pripovijedanje o onome što se događalo dok smo bili u kolijevci, u dječjim kolicima, ili dok smo pravili prve korake. Jer, mnogo godina kasnije roditelji nam pričaju o tim našim prvim iskustvima, a mi, prožeti ugodnom jezom, uživajući slušamo te priče o sebi kao o nekome drugom tko izgovara prve riječi i čini prve korake. Taj slatki osjećaj, koji čovjeka podsjeća na užitak sanjanja samoga sebe, kasnije u nas usadi navadu koja nas otruje za cijeli život: sklonost da od drugih učimo važnost svih stvari u svome životu, čak i najskrovitijih užitaka. Ono što nam drugi ispričaju o raznim zgodama iz našeg života nakon nekog vremena ne samo da se uobliči u našu vlastitu predodžbu o tim zgodama, nego postane važnije i od događaja samih. Tako biva i s najranijim “sjećanjima” iz dojenčke dobi; njih čujemo od drugih, objeručke prigrlimo i prepričavamo uvjereni da se svega toga sami prisjećamo. Tako i važnost grada u kojemu živimo najčešće učimo od drugih, baš kao što od drugih učimo i važnost samoga života.

36310

25-09-2007, 21:28

Ne biram u stvari nista,

ni ime,

ni grad,

ni kraj

ni narod,

sve mi je nametnuto.

Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav.

Jer,nesto mora biti moje,zato sto je sve tudje,

i prisvajam ulicu,

grad,

kraj,

nebo koje gledam nad sobom od detinjstva.

Zbog straha od praznine ,od svijeta bez mene.

Ja ga otimam,ja mu se namecem,

a mojoj ulici je svejedno,

i nebu nada mnom je svejedno,

ali necu da znam za to svejedno...

dajem im svoje osjecanje,udahnjujem im svoju ljubav,da mi je vrate.

TVRDJAVA

Mesa SELIMOVIC

Rarica

26-09-2007, 10:19

Nisam htela da svojim komentarom kvarim ovako lijepu stranicu ali zaista ti moram reci da mi je omiljena i da vec jedva cekam da neke nove stvari procitam a nekima da se opet vratim.Naravno da cu se i ja pridruziti uskoro!

36310

26-09-2007, 11:17

Ocekujemo te @Rarice...

A u medjuvremenu evo jos jedan prilog:

36310

26-09-2007, 11:26

DUGA

Jednom davno sve boje svijeta zapocnu svadju: svaka je tvrdila da je bas ona najbolja, najvaznija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena rece: "Jasno je da sam ja najvaznija. Ja sam znak zivota i nade. Izabrana sam za travu, drvece, lisce, bez mene uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled po krajoliku i vidjeti cete da mene ima najvise."

Plava je prekine: "Ti samo mislis na zemlju, no uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor zivota, a to biva pomocu oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tjelesa.

Zuta se zahihota: "Vi ste tako neozbiljne. Ja donosim smijeh, veselje i toplinu u svijet. Sunce je zuto, mjesec je zut, zvijezde su zute. Svaki put kada pogledas suncokret, cijeli svijet se pocinje smijesiti. Bez mene nebi bilo zabave."

Narandzasta je bila slijedeca koja je zasvirala svoju pjesmu: "Ja sam boja snage i zdravlja. Mozda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer sluzim unutarnjim potrebama ljudskog zivota. Ja nosim sve najvaznije vitamine. Sjetite se samo mrkvi, naranci, dinja, mangova ploda... Ja se ne povlacim cijelo vrijeme uokolo, ali kada ispunim nebo za izlaza ili zalaza sunca, moja ljepota je toliko bljestava da niko ni na jednu od vas ne pomisli."

Crvena vise nije mogla izdrzati. Viknula je: "Ja sam vladar sviju vas, krv zivota. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruze i maka."

Purpurna se podigla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom: "Ja sam boja vladanja i moci. Kraljevi, celnici, - uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slusaju i pokoravaju se."

Indigo je govorila mnogo tise od drugih, ali jednako odlucno: "Zamislite mene. Ja sam boja tisine. Jedva da me primjete, ali bez mene sve ste vi suvisne. Ja zracim refleksiju i misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrasnji mir."

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svadja postajala je sve glasnijom i glasnijom. Odjednom bljesne sjajna bijela svijetlost, zacuo se grom i prasak. Pocela je padati jaka kisa. Sve su se boje zgrbile od straha i stisnule jedna uz drugu.

Kisa progovori: "Vi glupe boje, borite se medju sobom, svaka pokusava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i razlicitu. On voli sve vas. Primite se za ruke i podjite sa mnom. On ce Vas prostrijeti preko neba u velikome luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da mozete zivjeti zajedno i u miru."

I obecaje da je On sa vama, znak nade za sutra.

I tako svaki put kada Bog koristi jaku kisu da opere svijet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, sjetimo se da trebamo cijeniti jedni druge.

Indijanska legenda

36310

26-09-2007, 19:16

Covjek i inteligencija

U oholosti svojoj ljudi i ne slute kakva raskošna i čudesna osjećanja nosimo u sebi mi, srne. Između nas i vas, ljudi, zjapi provalija, te mi ne možemo k vama ni vi k nama. Vi nemate čulo za naše svjetove. Kada bismo mi srne srcem prešle u vas, prešle bismo u pakao. Nekada, mi smo bile u raju. Vi nam ga ljudi pretvoriste u pakao. Što su đavoli za vas to ste vi ljudi za nas. Pričale nam breze: vidjesmo satanu gde pade s neba na zemlju, pade među ljude i ostade. On, otpadnik neba, objavio je: najprijatnije mi je među ljudima; i ja imam svoj raj, to su oni ljudi... Vi ste ljudi svjesno i dobrovoljno izmislili grijeh, zlo i smrt, pa ste i nas, bez našeg pristanka, povukli u njih svojom pakošću i zlobom, pošto ste imali vlast nad nama. Zato ćete i odgovarati za nas: za sve naše muke, nevolje, patnje i smrti. Vi ćete ispaštati za nas i zbog nas... Kada bih birala među stvorenjima, prije bih izabrala tigra nego čovjeka, jer je manje krvožedan od čovjeka; prije bih izabrala lava nego čovjeka jer je manje krvoločan od čovjeka; prije bih izabrala hijenu nego čovjeka jer je manje odvratna od čovjeka; prije bih izabrala risa nego čovjeka jer je manje ljut od čovjeka; prije bih izabrala zmiju nego čovjeka jer je manje lukava od čovjeka; prije bih izabrala svako čudovište nego čovjeka jer je manje strašno od čovjeka...

Načula sam, potok je romorio od suza: ljudi se hvale nekakvom inteligencijom. A ja ih gledam iz njihovih glavnih djela: grijeha, zla i smrti. I izvodim zaključak: ako se njihova inteligencija sastoji u tome što su izmislili i sazdali grijeh, zlo i smrt, onda to nije dar nego prokletstvo. Inteligencija koja živi i izražava sebe grijehom, zlom i smrću, kazna je Božija. Velika inteligencija - velika kazna. Mene bi uvrijedili kada bi rekli da sam inteligentna, na ljudski način inteligentna. Ako je takva inteligencija jedina odlika ljudi, onda ja je se ne samo odričem nego je i proklinjem. Inteligencija bez dobrote je kazna Božija. A velika inteligencija bez velike dobrote je nepodnošljivo prokletstvo. Sa inteligencijom, bez dobrote i nježnosti , čovjek je gotovo đavo. Slušala sam od nebeskih anđela kada su krila prali u mojim suzama: đavo je velika inteligencija bez imalo dobrote i ljubavi. A i čovjek je to ako nema dobrote i ljubavi.

Nepoznati autor

36310

26-09-2007, 19:21

Emir Kusturica, pismo Oslobodjenju iz 1994

Rasimu, muceniku!!!

Sve cesce, u besanim nocima, pred mene izlazi slika koju sam ne tako davno vidio na sarajevskom aerodromu. Cekajuci majku ugledao sam veliku grupu ljudi. Medju njima isticao se jedan visoki gorstak zaraznoga osmijeha, skidao je culah sa glave, gladio se po ostacima sijede kose...sve dok iz svjetine nije dotrcalo neko dijete i zagrlilo ga. Dedo srecan sto je ziv a unuk sto mu se dedo vratio iz daleke Mekke, sa hadziluka. Plakali su zajedno i grabili prema izlazu. Gledao sam za njima, suza mi je krenula niz lice i kao sto tada nisam znao zasto sam zaplakao, ne znam ni danas dok sjedim na amsterdamskom aerodromu. Cetiri godine kasnije sjedim i cekam avion, tumarajuci svijetom sa svojim novim filmom, nema niti jednog putnika u cije lice ne zagledam i poredim s licima voljenih ljudi iz Sarajeva. Jedan mi lici na Moskvu, drugi na Hasu, jedan veliki Holandez na Zorana Bilana. Ponovo mi suza krenu, sada iz sasvim drugog razloga. U Amsterdamu sam sreo Rasima iz Lopara. Covjek, rudar kojeg su chetnici izdvojili iz grupe rudara, svezali i potkovali...

U slici sretnog zagrljaja djeda i unuka koji se vraca sa velikog putovanja, gledao sam radost, a slika Rasima iz Lopara potresla me snagom najjaceg zemljotresa. Tu nema suza....njegovo zbunjeno, blago lice kao da me jos blazim ocima pita "ZASTO, EMIRE?" Ne mogu da mu odgovorim, samo vidim ispred sebe slike stradalnika Bosne. Najednom, kao kod tuznih ociju kipa, predamnom srusile su se sve moje politicke iluzije. Od tog momenta sve sto budem vidio i cuo imace drugu vrijednost. Pred postovanim Rasimom, covjek koji me gledao ocima mucenika, klonula je moja dusa i znao sam da cu pred njim klecati kao pred uzvisenoj svetosti.

Nocima, evo posle susreta sa Rasimom, odgonetam tajne, rasplicem vlastite misli, bas kao sto mi je mati, kad sam bio mali, rasplitala dzemper pred zimu da mi saplete novi. Pitam se polusapatom kako je bilo moguce da sam svoje djetinjstvo, kulturu kojoj pripadam, gradu koji je moj grad, poistovijetio sa politicarima koje ne postujem i kako je moguce da nisam reagovao zestinom?

Kada je poceo rat u BiH moj glas se cuo, ali, cini mi se, gubio se u buci stvaranoj sa svih strana. A ja zgadjen od politicara s kojima ne bih dijelio ni kafanu a kamoli republiku, zgadjen novinarima koji su kaljali moju familiju, djecu mi nazivali kopiladima, a suprugu kurvom, pokojnog oca spijunom....ja sam od tih ljudi koji su cinili sumu, obnevidio, umuknuo i kao kakav Don Kihot nastavio voditi privatni rat, a ljudi iz Sarajeva stradavali su iz dana u dan. Da li je moguce da sam zbog ljudi koji su sirili lazi o meni, potisnuo sliku svog djetinjstva, svoga grada, svojih voljenih ljudi? Nije mi bilo dovoljno da gledam CNN, jer kako se vidi, a to sam vec pisao, Evropa samo supervizira zlocine po Bosni.

Trebalo mi je da vidim mucenika Rasima iz logora i da emocionalno pregorim i zaboravim sve politike i istorije svijeta, trebalo mi je da vidim blage oci koje pitaju: "Zasto, Emire?" i da shvatim da nema te istorije i predistorije koja moze da opravda potkivanje zivog covjeka.

To svi znaju, ali Rasimovo lice kazuje bol svih stradanja u Bosni...

I dok tumaram svijetom bosanske muslimane ubijaju ne kao sezonske berace pamuka, nego samo zato sto su muslimani. Znam da stradaju i drugi, ali sigurno muslimani najvise. Tumaram tako svijetom, nosim svoj posljednji film sa sobom i golemi cemer u dusi. Pomiren sa smrcu, govorim i pisem od srca!

36310

27-09-2007, 10:53

NOSTALGIJA MIGRANATA,NOSTALGIJA SJECANJA

Alan Pejković

Nostalgija je uvijek satkana od filigranskih detalja. Selektivno sjećanje tek za trenutak obezglavljeno nekim nenadanim pucnjem iz prošlosti se daje u bijeg. Žustro napušta kapije naše neoprezne ličnosti i pravi male ornamente onog što je bilo. Nekoliko kapi bitter lemona koje naprasno odlučimo popiti da bismo našli slike koje ne žele biti nađene. Kad ih nađemo, postajemo njihovi taoci kojima je čak i prijatno u njihovom društvu. Baš kao štokholmski sindrom. Otmičar i žrtva se zbližavaju. Par domina koje popadaju bez nekog reda povlačeći, tek znatno kasnije, šablone koji nešto znače u Velikoj shemi stvari. Koncept nostalgije, te subverzije duše, nastao je 1678. godine kada je švicarski ljekar Johannes Hofer spojio grčke riječi nostos (povratak kući) i algia (čežnja, bol) da bi dijagnosticirao pacijente koji su patili od čežnje za domom i njihove fizičke simptome kao što su astma i razni oblici depresije koji su se činili usko povezani sa ovom čudnom i jakom čežnjom (Dames 29). Do kraja devetnaestog stoljeća nostalgija je izašla iz okvira medicinskog diskursa i ušetala u popularnu kulturu, književnost i druge oblasti ljudskog života. Posebno migrantskog života.

Kao teoretska pojava, kulturološki koncept od značaja, nostalgija postavlja bitna i neizbježna pitanja o ulogama prošlosti i sadašnjosti, o osjećaju pripadnosti, o kontinuitetu i prekidima u kolektivnoj i osobnoj povijesti. Dakle, nostalgija po svojoj definiciji ne može biti jednostavna. Ako bismo i uspjeli da je definiramo jednostavno, u par suhih akademskih riječi, ostaju brojne neizbrisive i kompleksne dodirne tačke sa konceptima sjećanja, emocija, medijske reprezentacije ili zaborava. Bila definisana kao društvena bolest (Susan Stewart), ili kao napuštanje sjećanja (Christopher Lasch), nostalgija dobija ambivalentnu vrijednost i u kolektivnom i u osobnom smislu. Migrant ima nostalgiju u molekulama tijela. Ponekad i u samim atomima. Elektroni se ponekad prestanu kretati. Takozvana nostalgična blokada.

Nostalgija se uvijek zasniva na gubitku. Dubokom gubitku, traumi jednog nestajanja, prekidu ličnosti u vremenu i prostoru. Kao kad neko ugasi svjetlo u sobi pa onda neočekivano istrgne prekidač iz zida. Gubitak nekog područja koje avetinjski ostaje da prebiva u našim sjećanjima stvara povoljan geografski okvir za bujajuću nostalgiju. Spektralna prošlost diže glavu. Topografska bol. Gubitak rodnog mjesta kao značajnog elementa u izgradnji identiteta stvara i diskontinuitet u tom procesu stvaranja našeg identiteta koji se proteže kroz čitav život. Gubitak uvijek definira ono prije i ovo poslije. Ostavljajući iza sebe poznatu hranu, muziku koja je obilježila mladost, društvene običaje na koje smo se navikli makar ih i ne voljeli, materijalne stvari koje smo voljeli i kojima pripisujemo mitsku vrijednost, jezik koji je ekstremno bitan ingredijens identiteta, susrećemo se u novoj zemlji sa novim začinima, jelima koja nam se pomalo gade, novim političkim konceptima koji nas ne privlače ili nas čak i malkice odbijaju, jezikom koji nikako ne leži u ustima i čak bježi iz njih, ponekad čak i vizualno neprivlačnim pejzažima. Ili skandinavskom klimom. Gubitak mladosti dodaje temporalnu dimenziju. Može biti povezan sa prostornom nostalgijom a može djelovati i sasvim izolovano. Teško je izbjeći ovog demona kad nam ruke prekriju staračke pjege i kad te iste ruke drhte pri svakom pokretu. Nektar mladosti. Poznato iz Balaševićevih tekstova, ali uvijek pali. Posebno iza par čaša vina.

Postoji u nostalgiji i određena funkcionalnost. Njena retroaktivnost, njen hod unatrag, lako stvara utopijski pejzaž. Obično odbacimo sve distopijske elemente i ostaje sreća koju smo zaboravili u kolijevci prošlosti. Koncentrat koji smo trebali ponijeti sa sobom u život. I odista, ako već možemo zamisliti bolju prošlost koja ima ili nema veze sa realnošću, možemo stvoriti i bolju budućnost. Makar u mislima. Svaka mistifikacija je tu nadohvat ruke. Kao u prodavnici igračaka. Plaćamo količinom mašte. Platežno sredstvo koje se brzo troši. Separacija od zemlje u kojoj smo rasli pojačava vezanost za predmete koji dolaze iz te zemlje i tog vremena. Čak i one najsitnije. Znamo svi šta nekom sa Balkana znače Kiki i Bronhi bombone, 505 s crtom, Vegeta, čokoladne bananice. Sve minijaturni spomenici nostalgiji. Sjaje se u mraku. Baš kao i neki davni kafići povezani s još davnijim velikim ljubavima za koje smo se zarekli da ih nikad nećemo napustiti, kuće u kojima smo proveli specijalne trenutke ili bar sanjali neke specijalne snove, brda kojih se inače nikad ne bismo sjetili jer smo pobogu odrasli u gradovima. Nostalgija pretvara čitavu našu prošlost u jedan specijalan trenutak, u kino predstavu u čije platno rado ulazimo. Umotavamo se čak u isto platno. Bijelina nas vuče.

36310

27-09-2007, 19:21

Molitva

Jerzy Kosinski

Jednog sam dana cuo kako svestenik objasnjava nekom starcu da onaj ko je izmolio odredjene molitve dobiva od Boga stotinu do tri stotine dana oprosta. Buduci da seljak nije shvatio znacenje tih rijeci, svestenik se upustio u opsirna objasnjenja. Iz svega toga shvatio sam da onaj koji izmoli vise molitava zasluzuje vise dana oprosta i da to navodno ima trenutacno djelovanje i na njegov zivot; u stvari, veci broj prikazanih molitava omogucuje covjeku ljepsi zivot, a manji broj znaci da covjek mora pretrpjeti vise nevolja i muka.

Odjednom su mi se vladajuci obrasci svijeta otkrili u predivnoj jasnoci. Shvatio sam zasto su neki ljudi jaki a drugi slabi, jedni slobodni a drugi porobljeni, neki bogati a neki siromasni, neki zdravi a drugi bolesni. Onaj prethodni jednostavno je prvi shvatio potrebu molitve i skupljanja najveceg moguceg broja dana oprosta. Negdje daleko gore, sve te molitve sto dolaze sa zemlje uredno se svrstavaju, tako da svaki covjek ima svoje sanduce, u koje su uskladisteni njegovi dani oprosta.

U svom duhu vidio sam beskonacne nebeske pasnjake, pune sanducadi, od kojih su jedni bili veliki i ispupceni od dana oprosta, a drugi mali i gotovo prazni. Posvuda sam vidio neiskoristena sanducad, da budu na raspologanju onima koji poput mene, zasada jos nisu otkrili vrijednost molitve.

Prestao sam kriviti druge; krivnja je bila samo na meni, mislio sam. Bio sam preglup da otkrijem vladajuce nacelo svijeta ljudi, zivotinja i dogadjaja. Ali sada je u ljudskom svijetu nastupio red, a i pravda. Trebalo je samo moliti,fokusirajuci se na one molitve koje donose najveci broj dana oprosta. Tada ce jedan od Bozjih pomocnika odmah zapisati novog clana vjernika i odrediti mu mjesto na kojemu ce se njegovi dani oprosta poceti skupljati kao vrece psenice, nakamarane u vrijeme zetve. Vjerovao sam u svoju snagu. Vjerovao sam da cu za kratko vrijeme skupiti vise dana oprosta od drugih ljudi, da ce se moje sanduce brzo ispuniti i da ce mi nebo morati dodijeliti jedan jos veci, tako velik kao sto je sama crkva.

Zatajivsi pravi razlog svog zanimanja, zamolio sam svestenika da mi pokaze molitvenik. Brzo sam uocio molitve oznacene najvecim brojem dana oprosta i zamolio ga da me nauci te molitve. Malo ga je iznenadilo moje zanimanje za neke molitve i potpuna ravnodusnost za druge, ali je pristao i citao mi ih nekoliko puta. Naprezao sam se da usredotocim sve snage duha i tijela na to da ih upamtim. Ubrzo sam ih savrseno dobro znao. Bio sam spreman za pocetak novog zivota. Imao sam sve sto je potrebno i vrijedno znati, pa da dani kaznjavanja i ponizenja ubrzo prodju. Sve do sada bio sam obicna mala bubica koju je svatko mogao zgnjeciti. Odsada ce skromna buba postati nedostizan bik.

Mrmljao sam molitve neprestano, od zore do mraka, izgubivsi racun o danima oprosta koje sam zasluzio, ali kao da sam vidio kako njihova hrpa stalno raste sve dok neki od svetaca, zastavsi u svom lunjanju nebeskim pasnjacima, ne pogleda sa zadovoljstvom jata molitava sto se dizu sa zemlje kao vrapci – dolazeci sve odreda od jednog malog djecaka sa crnom kosom i crnim ocima. Zamisljao sam kako se moje ime spominje na saboru andjela, pa onda na saboru nekih manjih svetaca i tako sve blize prema nebeskom prijestolju...

36310

28-09-2007, 07:41

SAN O RAZGOVORU

Usnuo sam san da razgovaram sa Bogom.

"Dakle ti bi zelio razgovarati sa mnom?" reca Bog.

"Ako imas vremena" rekoh.

Bog se nasmijesi.

"Moje je vrijeme vjecnost.

sta si me zelio pitati?"

"Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?"

Bog odgovori:

"Sto im je djetinjstvo dosadno.

Zure da odrastu,

a potom bi ponovo zeljeli biti djeca.

Sto trose zdravlje da bi stekli novac,

pa potom trose novac da bi povratili zdravlje.

Sto razmisljaju previse o buducnosti,

zaboravljajuci sadasnjost.

Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.

Sto zive kao da nikada nece umrijeti,

a onda umiru kao da nikada nisu zivjeli.

Ostadosmo na trenutak u tisini.

Tada upitah:

"Koje bi zivotne pouke zelio da naucimo?"

Osmehujuci se Bog odgovori:

"Da nauce da nikoga nemogu prisiliti da ih voli.

Mogu samo voljeti.

Da nauce da nije najvrednije ono sto poseduju,

nego ko su u svom zivotu.

Da nauce kako se nije dobro uporedjivati sa drugima.

Da nauce kako nije bogat onaj covjek koji ima najvise,

nego onaj kojem najmanje treba.

Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi

da se duboko povrijedi voljeno bice,

a potom su potrebne godine da se izlijeci.

Da nauce oprastati tako da sami oprastaju.

Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole,

ali to neznaju izreci niti pokazati.

Da nauce da se novcem moze kupiti sve...

Osim srece.

Da nauce da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar,

a vidjeti je razlicito.

Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima,

a ipak ih voli.

Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste,

moraju i sami sebi oprastati..."

Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.

Ljudi ce zaboraviti sta si ucinio.

ali nikada nece zaboraviti kakve si osjecaje u njima probudio...Mislim na tebe

Neale Donald Walsch

36310

28-09-2007, 08:03

TEUBEUI - NESUH

Gospode, evo, na sedzdu Ti padam,

Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom

I molitve Ti u stihove skladam,

Prosec: "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"

Gospode, evo, na sedzdu Ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljecu ranom;

Al' ljudi, med sto pod jezikom nose,

Otrov mi dadose u bokalu p'janom,

Mada sam bio nevin poput rose.

I tada s tvoga skrenuo sam puta

I zatrtao kroz pustos i tamu

Ah, strast mi razum u okove sputa,

Da ropski dvori njenu crnom plamu -

I s tvoga ja sam zabasao puta .

Vjeru i nadu iz srca izgubih,

I moju ljubav pomrco je grijeh -

Postadoh sarhos oholi i grubi ,

Sav ideal mu sto je vinski mijeh ...

Ah, svoju vjeru i nadu izgubih ! ...

I slavih Bakha kao sveto bice,

Veneri pete jezikom sam lizo

Vlastitim zubom ja sam svoje zice

Komad po komad kao zvijer grizo

Slaveci Bakha ko bozansko bice.

Svaciji prezir pratio je mene,

Od sjene moje druzi mi bjezahu

I sve me ciste klonile se zene ...

Vaj, tesko je bilo meni siromahu,

Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje

I Tvog Kur'ana, Tvoje vjecne rijeci

Gospode, grijehe odrijesi moje

I bolesnu mi dusu izlijeci -

Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada

I daj mi snage, daj mi volju jaku,

Demone sve sto moze da savlada ...

Nek Tvoja milost svijetli mi u mraku, Gospode, razum prosvijetli mi sada !

Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,

Da tresnem casom o ledeni kamen

I noktom zgrebem Venerine care -

O raspiri, mi stare vjere plamen! ...

Gospode, evo na sedzdu Ti padam,

I kajem grijehe pod Tvojom dobrotom -

I molitvu Ti u stihove skladam,

Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" - Gospode, evo, na sedzdu Ti padam!

Musa Cazim Catic

36310

29-09-2007, 07:05

Bosnjaci

...Pametni su ovo ljudi.

Primaju nerad od Istoka,ugodan zivot od Zapada.

Nikuda ne zure,jer sam zivot zuri,ne zanima ih da vide sta je iza sutrasnjeg dana,docice sta je odredjeno,a od njih malo sta zavisi.

Zajedno su samo u nevoljama,zato i ne vole da cesto budu zajedno.

Malo kome vjeruju,a najlakse ih je prevariti lijepom rijeci.

Ne lice na junake,a najteze ih je uplasiti prijetnjom.

Dugo se ne osvrcu ni na sto,svejedno im je sta se oko njih desava,

a onda odjednom sve pocne da ih se tice,

sve isprevrcu i okrenu na glavu...pa opet postanu spavaci i ne vole da se sjecaju niceg sto se desilo.

Boje se promjena jer su im cesto donosile zlo,

A lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro.

Cudan svijet,ogovara te a voli,

ljubi te u obraz a mrzi te,

ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove

zivi i nadom i sevapom i ne znas sta nadjaca i kada.

Zli,dobri,blagi,surovi,nepokretni,olujni,otvoreni, skriveni,

sve su to oni i sve izmedju toga.

A povrh svega moji su i ja sam njihov,kao rijeka i kaplja,

i sve ovo sto govorim kao o sebi da govorim.

Mesa SELIMOVIC

DERVIS I SMRT

36310

29-09-2007, 22:40

Razmišljanje jednog običnog srpskog vola

Kod nas ima ljudi na vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugog razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će ga znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće-mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete...

Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari, kao i njihovi, svi zajedno prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uz brdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: "Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih!" Bože, sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!

... Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo Polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci hranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio? Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako, ne radeći ništa, šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmemo za primer mog gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded, kao redak junak, poginuo u ratu za oslobođenje. Pa, zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa, i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebonu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kaogod i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.

Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji; patimo i mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.

Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Šta sam ja kriv, i moj rod, što nas ne primaju u hrišćanstvo?... Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikoga okivao i hapsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar, i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zlo čine... Pa ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...

To je, dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti:"Zaaa!", a ako im ne naredi, ne smeju da glasaju ni da se mešaju u politiku, isto kao mi. Trpe i oni hapsu i udarce, često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i mahnemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju...

Radoje Domanović

april 1902

36310

29-09-2007, 22:48

O CRNOGORCIMA

...IMA JEDNA PRICA IZ VASOJEVICA,ODAKLE SAM I JA PORIJEKLOM.

U JEDNOM SELU BIO JE KAMEN KOJI JE OBILJEZAVAO GRANICU CRNE GORE I TURSKE.

KAD DOBRO IDE CRNOGORCIMA,MOJI PLEMENICI PRENESU TAJ KAMEN U DUBINU TURSKE TERITORIJE,I TADA SU SEBE BROJILI U GRADJANE CRNE GORE.

KAD IDE DOBRO TURCIMA,TAJ ISTI KAMEN PRENESU U DUBINU CRNOGORSKE TERITORIJE,I TADA BUDU GRADJANI TURSKE.

TAJ KAMEN JE METAFORA ONOG NAJBITNIJEG STO ZNAM O CRNOGORCIMA.

TAJ NAROD U CIJIM ZILAMA,UMJESTO KRVI,KOLA MIT O NJIHOVOJ VISESTOLJETNOJ NEPOBJEDIVOSTI,NAPROSTO NIJE HTIO DA SE PO SVRSETKU RATA NADJE MEDJU PORAZENIM.

STOGA SU SE,KAO RODJENI PRELETACI,UZURBANO STALI ISCLANJIVATI IZ SRBA.

DA SE KOJIM SLUCAJEM DESILO DA SLOBO DANAS SJEDI U"KAVLOVCU,KAVLOBAGU I VIVOVITICI",U CRNOJ GORI BI(GOVORIM O PRAVOSLAVNIMA)SAD BILO 90% SRBA I 10% "USTASA",KAKO SU 1992.GODINE ZVALI ONE KOJI SU SE GOVORILI DA SU CRNOGORCI.

I ZAISTA IMA PRAVDE U TOME STO JE U"SRPSKOJ SPARTI",NASELJENOJ"ELITNIM SRBIMA",TO JEST"SRPSKIM CVIJECEM",KREPALA VELIKA SRBIJA...

MARKO VESOVIC

36310

29-09-2007, 23:17

Zapisi iz sveske s modrim koricama

PRVI AMIDŽA:

"Ono je moj prvi amidža", pokazuje mi prijatelj čovjeka s beretkom.

"Liči na Prevera." "Pljunuti Prever, osim nosa. Vraća se sa džume u kadrovskoj džamiji.

Za Tite, bio opasan komunista: sa svakim radnim čovjekom borio se za sreću tog radnog čovjeka.

Drugi moj amidža mu je stalno išao uz nos: Zavro moj krivonosi braco da usreći proletarijat!

Kad se šćer mog prvog amidže počela zabavljati s Hrvatom, košarkašem - krasan momak - otac upro da joj ne da: ne može, to je druga vjera.

Moj drugi amidža se smije: Pričaju da se zaključavaš u kancelariji kad mi, koji smo reakcija, idemo u džamiju!"

"Je li se zaključavao?", pitam.

"Otkud znam? Upro svim silama da joj vezu s vlahom razvrgne i najzad uspije.

Onda se mala zainat počne zabavljati s hodžom: ako ne može Hrvat, može hodža.

Bunio se moj prvi amidža, ali mnogo manje no kad je pošla s vlahom." "Jer je hodža bio brat Musliman?" "Jer je hodža bio lopina: umio je svakom reći baš ono što dotični voli da čuje, pa je brzo našao slabe tačke i mom prvom amidži.

Da pritvrdi pazar, napravi joj dijete, pa je moj prvi amidža mogao pjevati borbene. I uda se ona za hodžu.

Onda je propao socijalizam.

"Zna li se zašto?"

"Stvar mogu objasniti Dikensove riječi: Nesposoban da sebe reformiše, socijalizam su drugi reformisali tako što su ga zbrisali sa lica zemlje. Propadne socijalizam, a moj prvi amidža postane musliman.

Možda ne baš kakav je zacrtan u Aljovoj Deklaraciji, ali 'dobar komad vjernika.'

"Je li mu tvoj drugi amidža rekao:

"Sad lažeš da si musliman, ko što si prije lagao da si komunista?"

"Upotrijebio je druge riječi, ali su imale taj smisao:

"Ja i tvoj krivi nos nećemo u istu džamiju!"

Kad su SDA i HDZ na mitingu vezale zastave, pita me prvi amidža: 'Hoćeš li u našu stranku?'

'Misliš u ESDEZE?'

'Ti od svega praviš zajebanciju.'

'Ja je pravim?A ti ne misliš koja se zajebancija može izleći iz vašeg vezanja barjaka.'

'Ne razumiješ ti politiku! Možda si bistar nako, ali si politički analfabeta.'

'Tačno,ali ne daj Bože da iz tvoga bukvara učim abecedu.'

Kad smo zaratili s Hrvatima, pitam prvog amidžu:

'Šta je ovo? Pobiše se SDA i HDZ ispod vezanih barjaka?'

'Vlah je vlah', kaže on, 'bez obzira krsti li se s tri prsta ili šakom.'"

Marko VESOVIC

36310

30-09-2007, 20:44

ZOVEM SE CRVENO

Orhan PAMUK

Ja sam mrtav.Ja sam sada lesh.

Bezivotno telo na dnu jednog bunara.

Mnogo je proslo otkako sam izdahnuo,srce mi je odavno stalo,a jos niko, osim mog podlog krvnika,i ne zna sta mi se dogodilo.

A on,gnusni bescasnik,ne bi li se potpuno uverio da me je ubio,oslusnuo mi je dah,opipao puls,zatim me je sutnuo u slabinu,odneo do bunara,podigao me i pustio dole.

Lobanja,koju mi je predhodno rascopao kamenom,prsnula je u paramparcad dok sam padao u bunar.

Lice,celo i obrazi smrskali su mi se i nestali;kosti su mi se polomile,usta napunila krvlju.

Cetiri dana nema me da se vratim kuci.

Zena i deca me sigurno traze.

Iznemogla od plakanja kci motri na kapiji,a svi nestrpljivo pogledavaju na vrata i na drum.

A da li me zaista tako iscekuju to ja ne znam.

Mozda su se,grozne li pomisli,vec i navikli!Jer,covek ovde stice utisak da zivot koji je za sobom ostavio tece dalje,kao i ranije.

Postojalo je bezgranicno vreme pre nego sto sam se rodio,a i posto sam umro,i dalje postoji vreme kojem nece biti kraja!

Dok sam ziveo o tim stvarima nisam ni razmisljao;ziveo sam tako obasjan svetloscu sred dva vremena tame.

Bio sam srecan.Po svemu sudeci jesam.Sada to shvatam.

U radionici minijature naseg sultana pravio sam najbolje iluminacije i nije bilo drugog pozlatara koji bi mi po umecu mogao prici.

Poslovi koje sam radio donosili su mi devet stotina akci mesecno.

Sve to moju smrt cini nepodnosljivijom.

Bavio sam se samo minijaturom i pozlatom;ukrasavao sam margine stranica,bojio okvire,ucrtavao u njih raznobojno lisce,grane,ruze,cvece,ptice,kovrdzave oblake na kineski nacin,isprepletane listove shume boja i u njima gazele,galije,vladare,drvece,palate,konje,lovce...

Ranije se desavalo da dekorisem neki tanjir ,ponekad poledjinu ogledala,kashiku,tu i tamo tavanicu nekog konaka,letnjikovca na Bosforu,ili pak neki kovceg...

Poslednjih sam godina,medjutim,radio samo stranice knjiga,jer je nas sultan za ukrasene knjige placao mnogo.

Ne zelim da kazem da sam sada kada sam se susreo sa smrcu shvatio da novac u zivotu uopste nije bitan.

Cak i kada nije ziv,covek je svestan koliko je novac znacajan.

Znam ja da cete se vi sada osvrnuti na ovo cudo sto mozete da,uprkos ovom mom stanju,cujete moj glas i da cete reci:

Mani se ti sada toga koliko si za zivota zaradjivao.

Pricaj nam o stvarima koje tamo vidish.

Cega ima posle smrti,gde ti je dusha,kakvi su Dzenet i Dzehenem,shta sve vidish tamo?

Kakva je smrt-boli li te jako?

U pravu ste.Znam da coveka za zivota veoma zanima sta se deshava "sa one strane".

Mogu vam reci da se ovde ujedine i one dushe koje su pre smrti bile podvojene.

Ali,suprotno tvrdnjama bezvernika,bezboznika i bogohulnika koji se priklanjaju shejtanu,jedan drugi svet,Bogu hvala,postoji.

Dokaz za to je shto vas ja odande dozivam.

Umro jesam a kao shto vidite nisam nestao...

(nastavice se...)

36310

01-10-2007, 07:30

...A opet,moram reci da nisam naishao na rajske palate od srebra i zlata shto se spominju u Qur'anu Casnom,a ispod kojih proticu reke,

ni na vocke zrelih plodova i krupnog lisca ,niti na prelepe device.

Sada se,medjutim,veoma dobro secam sa kakvim sam samo zadovoljstvom mnogo puta iscrtavao te krupnooke hurije u raju opisanom u suri DOGADJAJ.

Naravno da nisam naisao ni na one cetiri reke kojima teku mleko,vino,slatka voda i med,a o kojima ne pripoveda Qur'an nego preuvelicani opisi ljudi bujne maste poput Ibn Arabija.

Posto ne zelim da u bezverje odvucem mnogo onih koji sa pravom zive sa svojim nadanjima i mastanjima o drugom svetu,moram odmah da pojasnim kako sve to ima veze sa narocitom okolnoscu u kojoj sam.

Svaki vernik koji ima makar malo znanja o zagrobnom zivotu,saglasice se da ce se nespokojnik,u stanju u kojem sam ja ,pomuciti da ugleda rajske reke...

(nastavice se)

Rarica

01-10-2007, 11:23

Moram opet da se ukljucim,moze li nastavak"Zapisa sa modrim koricama"?Pohvala za Pamuka,ocekujemo jos dobrih citata,oprosti sto mi neki jos sve ocekujemo"na gotovo",ali cim prodje septembarsko-oktobarska"revolucija"eto i nas!

36310

01-10-2007, 15:35

Moram opet da se ukljucim,moze li nastavak"Zapisa sa modrim koricama"?

Bice @Rarice...

Ali da najprije zavrsim ovaj nastavak iz romana Zovem se crveno.

36310

01-10-2007, 16:47

...Ukratko:ja sto u esnafu iluminatora i medju majstorima bejah poznat kao efendi Otmeni,umro sam ali nisam sahranjen.

I zbog toga moja dusha nije mogla do kraja da napusti moje telo.

Da bi mi se dusha mogla pribliziti raju ili paklu,kamo god da mi je sudjeno da odem,moje telo mora uspeti da izadje iz prljavstine.

Ova izuzetna okolnost,koja i druge snalazi,mojoj dushi nanosi nepodnosljiv bol.

I premda ne osecam da mi je lobanja smrskana i da mi polovina izranjavljenog i izlomljenog tela trune u led ledenoj vodi,tu nesnosnu muku dushe koja se otima da se odvoji od tela,osecam.

Kao da citav svet,tiskajuci se negde u meni,zgusnjava...

Taj osecaj teskobe mogao bih cak da suprotstavim zacudjujucem dozivljaju prostranstva sto ga doziveh u onom jedinstvenom trenutku smrti.

Kad mi je onaj potpuno neocekivani udarac kamenom sa strane razbio glavu,shvatio sam istog casa da taj nitkov zeli da me ubije,ali nisam mogao da poverujem da ce u tome i uspeti.

Bio sam,rekao bih,preplavljen nadom a da toga nisam ni bio svestan dok sam svoj jednolicni zivot provodio izmedju radionice i kuce.

Za zivot sam se grcevito bio uhvatio prstima,noktima i zubima kojima sam ga ugrizao.

Hajde da vam ne dosadjujem bolom sto mi ga nanese drugi udarci koje sam dobio u glavu.

A kada sam sa zalom shvatio da cu umreti,prozeo me je bio neverovatan osecaj prostranstva.

Sa tim sam osecajem doziveo trenutak prelaska:stigao sam ovamo sasvim mekusno,kao kad covek u snu ugleda sebe kako spava.

Poslednje sto sam video bile su snegom i blatom umrljane cipele mog podlog ubice.

Zatvorio sam oci kao da spavam i kroz prijatan prolaz stigao na ovu stranu...

(nastavice se)

36310

02-10-2007, 07:20

...Ne jadikujem ja sada zbog toga sto mi zubi po krvavim ustima ispadaju kao leblebije,sto mi je lice zgnjeceno do neprepoznatljivosti ili sto camim stesnjen na dnu ove jame,vec sto se misli da sam jos uvek ziv.

To sto oni koji me vole svaki cas pomisljaju na mene i zamisljaju kako se u nekom kraju Isanbula i dalje zamajavam kojekakvim zaludnim rabotama,ili kako sam cak odjurio za nekom drugom zenom,moju nemirnu dushu do kraja stavlja na muke.

Neka sto pre pronadju moj lesh,neka se pomole za mene,naprave mi sahranu i konacno me pokopaju.

Sto je jos bitnije,neka pronadju mog ubicu!!!...

...Ko je moj ubica prema kome osecam toliki gnev;zbog cega me je ubio tako potpuno neocekivano?

Nad tim se vi zapitajte.

Sta kazete,jedan kao nijedan,svet je pun nistavnih i podlih ubica.

E PA ONDA VAS JA VEC SADA UPOZORAVAM:

U pozadini moje smrti lezi jedna gnusna zavera protiv nase vere,nase tradicije,naseg pogleda na svet.

Otvorite oci i saznajte zasto su mene ubili neprijatelji Islama ,zivota u koji verujete i koji zivite,i zbog cega bi to,jednog dana,oni i vas mogli ubiti.

36310

02-10-2007, 07:34

Posle ove knjige Istok nije ono sto je bio pre.

Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo.

Orhan Pamuk ovog puta vaskrsava cudesni svet Orijenta sa njegovim bojama,njegovom umetnoscu,estetikom,njegovim tajanstvenim duhom.

"Zovem se crveno" je pripovest o umetnosti,ljubavi,sreci,zivotu,smrti,na trenutke rasprava o sushtini islamske umetnosti i poimanja sveta,ispricana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa i Carigradu s'kraja 16 veka.

Bogatstvo jezika,obilje slika,asocijacija,poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire sa renesansnim duhom;jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrdjuju da je Orhan Pamuk jedan od najvecih pisaca 21 veka.

doc.dr Mirjana Marinkovic

upravnik Katedre za orijentalistiku

Filoloskog fakulteta u Beogradu

36310

02-10-2007, 07:39

Veza izmedju proslog i sadasnjeg vremena sadrzana je i u boji.

Crveno je boja osvete i smrti,ali ponajvise,boja strasti,nadahnuca i umetnosti.

A mozda je,po Pamuku,ime univerzuma-CRVENO!

Odavno taj svet Zapada i Istoka,novog i starog,nije tako sazeto a sveobuhvatno opisan kao u ovom remek-delu.

"Na Zapadu slikaju ono sto vide,a mi ono sto gledamo"

Vladislav Bajac

36310

03-10-2007, 06:57

Darvin i Mikelanđelo

Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"

Autor: Alija Izetbegović

Prvi dio

Čovjekovo porijeklo je ugaoni kamen svakog pogleda na svijet.

Svako razmatranje o tome kako čovjek treba da živi uvijek nas vraća na pitanje otkuda on dolazi. Odgovori nauke i religije ovdje su, kao i u drugim pitanjima, protivurječni.

Nauka na postanak čovjeka gleda kao na rezultat dugog procesa evolucije iz nižih formi života, gdje granica izmedu zoološkog i ljudskog nije oštra i gdje postoji jedan dug prelazni period čovjekolikog majmuna ili majmunolikog čovjeka (čovjeka-majmuna). Ma šta uzimala kao odlučan momenat razgraničenja - uspravan hod, izradu ili služenje alatom, početak artikuliranog govora - za nauku je to uvijek jedan vanjski, materijalni fakat, bilo da se radi o razvoju čovjekove fizičke konstitucije ili o služenju prirodom oko sebe. Čovjek je ovdje dijete prirode, koje izrasta u njenom krilu i ne odvaja se od nje.

Naprotiv, religija i umjetnost govore o stvaranju čovjeka, o nečemu što nije proces nego je čin božanstva, o nečemu što ne traje, ne teče, nego je trenutačan, bolan, katastrofalan akt. Vizija stvaranja čovjeka, prisutna u različitim slikama u gotovo svim religijama, govori o bačenosti čovjeka u materiju, o njegovom ''padu'' na zemlju, o protivurječnosti čovjeka i prirode, o susretu čovjeka i jednog tuđeg, neprijateljskog svijeta.

Pitanje da li je čovjek rezultat razvoja ili je on ''stvoren'' pretvara se dakle u pitanje ko je on, da li je on dio svijeta, ili je različit od njega.

Za materijaliste čovjek je ''savršena životinja'', ''homme machine", '' biološki stroj". Između čovjeka i životinje postoji samo razlika u stepenu, ne u kvalitetu. Nema posebne ljudske suštine. Postoji samo ''konkretni, istorijski i društveni pojam čovjeka'', a ''ekonomska i društvena istorija je jedina koja je konkretna i koja stvarno postoji" (Gyorgy Lukacs, mađarski marksist u djelu "Egzistencijalizam ili marksizam"). ''Čovjek je jedan sistem, kao i svi drugi u prirodi, potčinjen neizbježnim i opštim zakonima cijele prirode" (Ivan Pavlov u ''Psihologie experimentale"). U evoluciji čovjeka posreduje jedan vanjski, objektivni činilac - rad. ''Čovjek je proizvod vanjske sredine i svoga sopstvenog rada" (F. Engels). Postanak čovjeka pokazuje se kao jedan vanjski, biološki proces, određen vanjskim, materijalnim faktorima. ''Ruka izaziva i ujedno ubrzava razvoj psihičkog života. Njen 'pronalazak' kao i 'pronalazak' jezika, obiljež*ava kraj zoološke i početak ljudske istorije" (H. Berr u predgovoru Morganovoj knjizi ''L' Humanite prehistorique").

Ovi jasni i ubjedljivi stavovi djeluju sasvim očigledno. Međutim, manje je očigledno da oni na izvjestan način predstavljaju i jasnu negaciju čovjeka. U materijalističkoj nauci i filozofiji čovjek se rastvara na svoje "sastavne dijelove" i čini se da na kraju procesa potpuno nestaje. Prvo Engels analizira društvenog čovjeka i pokazuje kako je on proizvod društvenih odnosa, ili još određenije, postojećih odnosa proizvodnje. Sam čovjek ovdje nije ništa i ne stvara ništa; naprotiv, on je rezultat ovih činjenica, koje su date.

Ovako obezličenog čovjeka i svedenog na biološku činjenicu uzima sada u ruke Darwin, koji će vam vrlo konsekventno pokazati kako se kao proizvod prirodnog odabiranja i borbe za opstanak ovaj stvor koji govori, hoda uspravno i pravi oruđa postepeno razvio iz njemu bliskih ž*ivotinjskih predaka. Sliku ovog procesa dovršiće biologija, pokazujući kako se svi oblici živog svijeta svode na prvobitne oblike života, a ovi u krajnjoj liniji na fiziko-hemiju, odnosno na igru molekularnih sila.

Život, svijest i ljudski duh ustvari ne postoje. Oni su samo osobito složeni vidovi uzajamne akcije ovih bezličnih sila. Nema nikakve originalne i ''nerastvorive'' ljudske suštine.

36310

03-10-2007, 07:00

Darvin i Mikelanđelo

Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"

Autor: Alija Izetbegović

Drugi dio

Ako se sada sa ove pomalo sumorne, ali jasne i razumljive šeme najedanput u mislima prenesemo u unutrašnjost Sikstinske kapele pred slavne Michelangelove freske na njenoj tavanici i prošetamo pogledom od Izgnanstva iz Raja preko Stvaranja Adama do Strašnog suda iznad oltara, moraćemo se upitati: Šta znače ove slike, koje se smatraju za mož*da najuzbudljivije umjetničko djelo svih vremena? Sadrž*e li one ikakvu istinu o velikim temama o kojima govore? Ako sadrž*e, u čemu je ta istina. Ili još određenije: Na koji način su ove slike uopšte istinite?

Grčke tragedije, Danteove vizije neba i pakla, crnačke duhovne pjesme, Shakespearove drame, Faustov ''prolog na nebu", malanezijske maske, stare japanske freske ili slike nekih savremenih slikara - uzimam ove primjere bez osobitog reda, jer je sva umjetnost u ovom pogledu jedinstveno i istovjetno svjedočanstvo - očigledno nemaju nikakve veze sa darvinovskim čovjekom, niti se mogu zamisliti kao njegov utisak o sebi ili svijetu koji ga okružuje. Kakvo osjećanje svijeta stoji iza pojma "religije spasa"? Šta znači ovaj dramatski naziv? Kakvo značenje može imati drama u jednoj egzistenciji koja se svodi na razmjenu materije između bića i prirode? Kakve pretpostavke i slutnje leže u osnovi crteža Ernsta Neizvestnog na teme Danteovog Pakla? Otkud strah kao univerzalni osjećaj svega što živi, ako su život i čovjek nastali u krilu "majke prirode"?

Ova pitanja čine da slika svijeta koju nam je skicirala nauka najedanput izgleda nedorečena i nedovoljna. Ustvari, nauka i ne daje pravu sliku svijeta; ona daje veoma vjernu fotografiju, kojoj, međutim, nedostaje čitava jedna dimenzija svarnosti.

U nedostatku ove treće, unutrašnje dimenzije, što je karakteristično za svaku tvorevinu nauke, izražava se nemoć ili nesposobnost nauke da kaže bilo kakvu konačnu i punu istinu o životu i posebno o čovjeku. U njenim željezno - logičnim analizama život ostaje bez života, a čovjek bez ljudskog.

Nauka o čovjeku je moguća ukoliko je on dio vanjskog svijeta ili njegov proizvod (u mjeri u kojoj je on stvar). Obrnuto, umjetnost je moguća samo utoliko, ukoliko je čovjek različit od prirode, ukoliko je stranac u njoj (ukoliko je ličnost). U svom najautentičnijem dijelu umjetnost je povijest toga tuđinstva.

Tako se u pitanju porijekla i prirode čovjeka nauka i umjetnost nalaze u sukobu, potpunom i neopozivom. Nauka ukazuje na bezbroj činjenica i podataka, a posebno na pažljivo prikupljene i proučene fosilne ostatke, koji neumoljivo navode na zaključak o postepenom razvoju čovjeka iz životinjskog svijeta. Umjetnost poseže za svojim uzbudljivim svjedočanstvima o dolasku čovjeka iz Nepoznatog, kojih se nijedno ljudsko srce ne može potpuno odreći. Nauka se poziva na Darwina i njegovu džinovsku sintezu; umjetnost na Michelangela i njegovu grandioznu povelju na stropu Sikstinske kapele.

Darwin i Michelangelo oličavaju tako dva potpuno različita shvatanja čovjeka i dvije protivurječne istine o njegovom porijeklu, koje nikada neće moći oboriti jedna drugu. Prva oslonjena na ogroman broj nepobitnih činjenica, druga zapisana u srcima svih ljudi.

36310

03-10-2007, 07:07

Darvin i Mikelanđelo

Odlomak iz knjige "Islam između Istoka i Zapada"

Autor: Alija Izetbegović

Treći dio

Čovjek je jedina tema o kojoj mogu da istovremeno postoje dvije protivurječne istine. I ne samo to. Protivurječna tvrdnja o čovjeku obično je najbliža istini.

Tvrđenje da ljudsko tijelo (čovjek kao biološka činjenica) ima životinjsku prirodu pa i porijeklo, prije nego od Darwina ili Lamarcka, potiče od religije. Davno prije ma koje nauke religija je nedvojbeno učila da u čovjeku obitava životinja. Razlika je samo u domašaju ovog tvrđenja. Po nauci čovjek je samo inteligentna životinja. Po religiji čovjek je životinja koja ima ličnost.

Čovjek kako ga poznaju specijalisti, daleko je od toga da bude konkretan, istinski čovjek. Oni prikazuju šemu, sastavljenu od drugih šematičnih slika, kakve proizvodi tehnika svake pojedine nauke. Čovjek je u isto vrijeme lešina koju secira anatom, svijest koju proučava psiholog; te ona ličnost koju svaki čovjek u dubinama svojim osjeća i zna svaki put kada zagleda u svoju unutrašnjost. On je hemijska tvar iz koje se stvaraju tkiva i sokovi tijela; ona začudna zajednica ćelija i hranjivih sokova, čije organske zakone proučava fiziolog; ono nešto sastavljeno iz tkiva i svijesti koje higijeničar i odgajatelj nastoje da privedu do najvišeg stupnja razvoja u okviru odmjerenog mu vremena. On je homo economicus koji neprekidno mora da konzumira dobra za potrošnju, kako bi stvari kojima je on postao robom, mogle dalje raditi. No, istovremeno, on je pjesnik, junak, svetac. On ne samo da je začudno, mnogostruko složeno biće, podvrgnuto analizama naučnih tehnika, već je i utjelovljenje volje, umovanje i stremljenja svega čovječanstva (Alexis Carrel).

Primjetimo kako pojam ljudsko ima u čovjekovom umu dvostruko, skoro oprečno značenje. "Ljudi smo" - znači: griješni smo, slabi, tjelesni. "Budimo ljudi" - apel koji treba da nas podsjeti da smo nešto više, da imamo izvjesne više obaveze, da se ponesemo nesebično, humano. ''Ti misliš na čovječije" - grdi Isus Petra suprostavljajući božansko čovječijem. Čovječnost, ljudskost, humanitet - potiče od riječi Čovjek i znače više, moralne smjerove. Ovo dvostruko značenje pojmova podjednako vezanih za čovjekovo ime posljedica je dvostrukosti čovjekove prirode, od kojih jedna vuče svoje porijeklo sa zemlje, a druga "sa neba".

Materijalisti će uvijek skretati pažnju na vanjski aspekt stvari i stavove nauke pretvarati u negaciju ljudskog duha. Prema tome, ruka nije samo organ rada - piše Engels - nego i njegov proizvod. ''Jedino radom, prilagođavanjem sve novijim radnjama, nasljeđivanjem na taj način stečenog naročitog izobražavanja mišića, tetiva, a u dužem razdoblju i kostiju, i stalno obnavljanom primjenom te naslijeđene istančanosti na nove, sve složenije radnje, ljudska ruka je stekla onaj visoki stupanj savršenstva na kome je mogla da dočarava Rafaelove slike, torvaldsenovske kipove i paganinijevsku muziku..," (Engels, Uloga rada u razvoju čovjeka).

Ovo o čemu govori Engels nastavak je biološkog a ne humanog (duhovnog) razvoja, a slikanje nije tehnički proces nego duhovni akt. Rafaelove slike nije stvorila Rafaelova ruka nego Rafaelov duh. Beethoven je svoja najbolja djela stvorio kada je već bio potpuno gluh. Biološki razvoj, ni beskonačno produžen, ne bi sam po sebi, bez posredovanja nečeg trećeg, mogao dovesti ne do Rafaelovih slika, nego ni do onih najprostijih crteža koje nam je ostavio prehistorijski slikar u pećinama Sahare. U pitanju su dva odvojena i različita pravca ili dva odvojena aspekta čovjekove egzistencije.

Čovjek se ne može svesti na biologiju kao što se umjetnička slika ne može svesti na određenu količinu boje od koje je izgrađena, ili pjesma na sintaksu njenog teksta. Tačno je da je jedna džamija izgrađena od toliko i toliko komada kamenih blokova određenog oblika i u određenom poretku, određene količine maltera, drvenih greda itd., ali to nije istina o džamiji. U podacima o građi džamije ne iscrpljuje se pojam džamije. Jer, kakva bi onda bila razlika između nje i vojne kasarne? Mi možemo napisati izvanredno učenu i tačnu gramatičku, jezičku ili pravopisnu analizu jedne Goethove poeme, a da suštinu same poeme i ne dotaknemo. To je razlika između rječnika jednog jezika i pjesme na tom jeziku. Rječnik je tačan, ali besmislen. Pjesma ima smisao i svoju nedokučivu suštinu. Na isti način fosili, antropologija, morfologija, fiziologija, ne govore o čovjeku, osim ako uzmemo u obzir njegovu vanjsku, slučajnu, mehaničku, besmislenu stranu. U ovom primjeru čovjek je slika, hram, poema, a ne građa od koje su svi oni sačinjeni. Čovjek je više od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu da kažu.

36310

04-10-2007, 08:31

Mracna strana Darwinizma

Autor: Harun Yahya

Uvod

Sredinom XIX vijeka, tacnije 1859. godine, u Engleskoj je objavljena knjiga “Porijeklo vrsta” autora Charles-a Darwin-a.

U navedenom djelu Darvin izlaže svoju teoriju o evoluciji odnosno razradjuje davnašnju legendu koju nalazimo zapisanu u “Enumi-ilišu”, natpisu koji je ostao od Sumera iz Mezopotamije od prije nekih pet hiljada godina.

Prema toj teoriji, živa bica su se prvo samostalno izrodila u vodi, a potom su žive vrste evoluirale jedna iz druge … U formulisanju osnovnih postavki svoje teorije, Darvin se pored ove legende poslužio i teorijom francuskog biologa Žan Baptist Lamarka (Jean Baptist Lamarck) koji je tvrdio da živa bica prenose osobine koje su stekle tokom života sa jedne generacije na drugu i na taj nacin evoluiraju,kao i vlastitim ispitivanjima obavljenim prvenstveno na zebama i kornjaèama sa otoka Galapagos.

Medjutim, ovaj tekst nema namjeru objašnjavati ili dokazivati da se Darvinove tvrdnje ne zasnivaju ni na kakvoj naucnoj osnovi jer to je ocigledno i na osnovu cinjenica da su živa bica koja su živjela cak i prije stotinu hiljada godina imala istu razvijenost i kompleksnost gradje kao i njima slicna bica koja danas žive, da u fosilnim zapisima nikad nisu pronadjeni nikakvi tragovi tzv. "prijelaznih formi", "polovicnih" živih bica koja “dokazuju” prijelaz jedne vrste u drugu, da je matematicki apsolutno nemoguc slucajni nastanak ne samo jedne žive celije, vec ni jednog najprostijeg molekula proteina te celije, da anatomija dokazuje da živa bica posjeduju jedan izvanredan dizajn i da su odvojeno stvorena.

Ovaj tekst ima za namjeru skrenuti pažnju da je ova teorija nezasluženo imala velikog odjeka u javnosti i to ne u vrijeme kada je Darvin živio vec stotinu godina poslije - u XX vijeku. Ovaj tekst ima za cilj podsjetiti da su politicki i ideološki stavovi materijalista i ateista odigrali kljucnu ulogu u propagiranju ove teorije, njenom pretvaranju u “neoborive” naucne tvrdnje i njenom uvrštavanju u obrazovne sisteme vecine zemalja u svijetu. Ovaj tekst treba da nam stavi do znanja da je Darvinova teorija evolucije bila uzrok velikom zlu po covjecanstvo, jer su se najveci diktatori i zlocinci XX vijeka nadahnjivali ovom teorijom.

Darwinova teorija rase

Da bi to objasnili trebamo krenuti od nekih osnovnih postavki ove teorije i izvitoperenih zakljucaka koji proizilaze iz tih postavki. Npr. postavka da covjek i majmun poticu od zajednickog pretka i zakljucak da ljude (tacnije ljudske rase i nacije) treba vrednovati prema nivou kojeg su dostigli u navodnoj evoluciji. Darvin iznosi ideju da su se neke rase razvile i evoluirale više nego druge i da su neke rase još uvijek na istoj razini sa majmunima. Ili postavka da je razvoj živih bica, pa i covjeka rezultat tzv. “borbe za opstanak” koja se u prirodi manifestuje kroz bespoštednu borbu za život u kojoj jaci uvijek pobjedjuje slabijeg te “zakljucak” koji iz toga proizilazi: “Superiornije ljudske rase vremenom ce nadjacati odnosno porobiti i uništiti zaostale rase i to je sasvim prirodno i normalno.” Potrebno je napomenuti da je ove zakljucke Darvin iznio u knjizi “Porijeklo vrsta” – dio: “Favorabilne rase putem zaštite u prirodnoj selekciji i borbi za opstanak”. Favorabilna rasa, prema Darwinu, je bijeli evropski covjek. A africke i azijske rase su zaostale u borbi za život.

Kao što se da zakljuciti Darwin je bio pravi rasista (smatrao je da je bijeli evropski covjek superiorniji od ostalih rasa i da ce ih vremenom porobiti i uništiti), a njegova teorija evolucije je bila pseudonaucni temelj rasizma.

Filozofija kolonijalizma

Ovakvi postulati Darwinove teorije našli su jedno veoma plodonosno tlo, pošto je bijeli evropski covjek tog vremena ocekivao da baš jedna ovakva teorija ozakoni njegove zlocine... Evropski, a posebno engleski kolonijalizam tražio je opravdanje za pljackanje i eksploataciju prirodnih resursa ogromnog podrucja, koje se prostiralo od Indije do Latinske Amerike. Stoga su “lansirane” tvrdnje da americki, africki, azijski narodi - domoroci tj. kolonizirani narodi i nisu pravi ljudi vec "primitivni ljudi" ili jedna vrsta razvijenih životinja.

Nacisticka ideologija i teorija evolucije

Adolf Hitler, lider nacisticke partije koja je osvojila vlast u Njemackoj u teškim vremenima izmedju dva svjetska rata, je bio opcinjen iluzijom o osnivanju tzv. Treceg Rajha – hiljadugodišnjeg svjetskog carstva u kojem ce nadmocno vladati “arijevska rasa”. Hitler je vjerovao da je arijevska rasa, koja cini primarni elemenat njemackog naroda, superiornija nad svim ostalim rasama i da, zbog toga, treba da upravlja nad njima. A osnova ovakvog Hitlerovog rasistickog pogleda na svijet je bila Darwinova teorija evolucije. U svojoj knjizi “Moja Borba” Hitler kao i Darvin na isti nivo sa majmunima stavlja neevropske rase i kaže: "Nijemce južne Evrope izvadite iz historije covjecanstva, tada u njoj nece preostati ništa drugo do gomila majmuna ."

Uz to, u osnovi nacistickog shvatanja evolucije je bila i tzv. Eugenetika, prema kojoj se mogu izvršiti odredjena "poboljšanja" kako životinjskih tako i jedne ljudske rase putem odstranjivanja bolesnih i sakatih i razmnožavanjem zdravih jedinki.

To je shvatanje po kojem ljudi “samostalno mogu upravljati svojom evolucijom”. Prvi koji je u Njemackoj usvojio i širio principe eugenetike je bio poznati evolucionisticki biolog Ernst fon Haeckel. Dok je sa jedne strane priredjivao odredjene falsifikate u cilju “dokazivanja” teorije evolucije, Haeckel je, s druge strane, bio zauzet i sa propagandom eugenetike. Predlagao je da se bez odlaganja ubijaju djeca koja se rode sa manom, što ce osigurati bržu evoluciju društva.Haeckel je išao toliko daleko da je cak zastupao mišljenje da tajno treba poubijati osobe sa nedostatkom, oboljele od raka i mentalno oboljele, inace ce postati opterecenje za zajednicu i usporiti evoluciju. Haeckel je umro 1919. godine, ali njegove ideje su nacistima ostale u nasljedstvo. Ubrzo nakon dolaska na vlast Hitler je zvanicno otpoceo sa politikom eugenetike. Mentalne bolesnike, sakate, slijepe od rodjenja i clanove njemackog društva koji su sa nasljednim bolestima je okupio u specijalne "sterilizacione centre".

Na ove ljude se gledalo kao na parazite koji kvare cistotu njemacke nacije i usporavaju evolucioni napredak. Nakon izvjesnog vremena, tajnom naredbom koja je stigla od Hitlera, zapocelo je i pogubljenje ovih ljudi koji su vec bili izolirani iz javnog života. Dok je ovim pokoljima nastojao ubrzati navodnu evoluciju njemackog društva, Hitler je u isto vrijeme ispunjavao i ostale uvjete eugenetike. Stimuliralo se radjanje djece izmedju muškaraca i žena sa plavom kosom i ocima, što se smatra osobinama ljudi njemacke rase. Iz tog razloga su 1935. godine i osnovani specijalni centri za razmnožavanje. Ovi centri, u kojima su bile smještene mlade djevojke (u skladu sa “rasnim kriterijima”) su konstantno posjecivani od strane SS-jedinica.

Vanbracna djeca rodjena u ovim centrima su trebala biti odgajana kao armija hiljadugodišnjeg njemackog kraljevstva. Postoji još mnogo primjera koji dokazuju sklad izmedju nacisticke ideologije i Darvinove ateisticke teorije i koji dokazuju da je u osnovi svih nacistickih zlodjela Darvinova materijalistièka logika.

S druge strane, Hitlerov najveci saveznik, italijanski diktator Benito Mussolini, se takodjer nadahnjivao teorijom evolucije. Opravdavajuci agresiju na Etiopiju, izjavio je da je sasvim prirodno da Etiopljani, kao niža rasa, zbog toga što su crne kože, budu potcinjeni jednoj superiornoj rasi kao što su Italijani. Za Englesku je rekao da je "Britanska imperija zaostala zbog toga što je izbjegavala rat koji je pogonska snaga evolucije".

Komunisticka ideologija i teorija evolucije

Materijalistièku filozofiju koja je odavno postojala, dvojica njemackih filozofa, Karl Marx i Fridrih Engels su nastojali objasniti novim pristupom kojeg su nazvali "dijalektikom". Dijalektika je bila hipoteza po kojoj su se svi razvoji u univerzumu dogodili zahvaljujuci sukobu. Ova njihova tvrdnja bazira se takodje na Darvinovim tvrdnjama da su se živa bica pojavila kao rezultat borbe za život, koji Marks i Engels nazivaju jednim dijalektickim sukobom. Koliko su njih dvojica bili nadahnuti Darvinovim glupostima najbolje se vidi iz pisma koje Engels šalje Marksu nakon što je procitao Darvinovu knjigu “Porijeklo vrsta” ("Darwin, ciju knjigu upravo citam, je jednom rijecju sjajan .") i Marksovog odgovora ("Ovo je knjiga koja sadrži prirodne historijske osnove naših stavova ."). Engels je toliko bio oduševljen Darwinovom teorijom pa je ovoj teoriji nastojao dati i svojevrstan licni doprinos, objašnjavajuci da je "rad glavni faktor u prijelazu iz majmuna u covjeka ".

Darvinova shvatanja, potpomognuta idejama Marksa i Engelsa, inspirisale su najvece zlocince i najkrvavije diktatore svijeta komunisticke provenijencije, Jozefa Visarionovica Staljina i Mao Ce Tunga. Za vrijeme svoje vladavine Staljin je poubijao blizu 20 miliona ljudi, a od toga nekoliko miliona muslimana, prvenstveno krimske i turkistanske Turke. Pored individualnog psihickog stanja, faktor koji je Staljina doveo u stanje ovako nemilosrdnog ubice je bila materijalistièka filozofija u koju je bezrezervno vjerovao odnosno temeljni oslonac ove filozofije - Darvinova teorija evolucije. Zabilježene su njegove rijeci: “Da bi mozgove mladih pokoljenja ocistili od ideja o stvaranju, moramo ih pouciti samo jednome: onome cemu nas Darwin uci.”

Dok je totalitarni Staljinov režim cinio nevidjena zlodjela širom SSSR-a, drugi komunistièki režim je osnovan u susjednoj Kini.

Komunisti predvodjeni Mao Ce Tungom su nakon dugotrajnog gradjanskog rata 1949. godine došli na vlast. Po nekim historicarima Mao ce Tung je odgovoran za smrt više ljudi nego cak i Staljin. Svoju filozofiju Mao je sasvim jasno obznanio rijecima da se "temelj kineskog socijalizma zasniva na Darvinu i teoriji evolucije".

Zakljucak

Darwinizam se pojavio prije stoljece i pol. Od tog vremena do danas covjecanstvu nije ništa dao osim krvavih diktatura, rasizama i pobudjivanja ratova.

Ovo je prirodna posljedica pogleda na svijet darwinizma i materijalizma koji se njime nadahnjivao. Bilo je neizbiježno da ova filozofija, koja je prihvatala da su ljudi jedna vrsta životinja, koja je vjerovala samo u materiju i da je borba jedan nepromjenjljivi zakon prirode, oformi okrutne jedinke i društva.

Stvarni temelj svih ovih iskrivljenih pogleda na svijet je ljudsko poricanje sopstvenog Stvoritelja. Jedno društvo koje, podlijeganjem zabludama kao što je materijalizam, okrene glavu od Boga biva pristupno svakovrsnim degeneracijama. A, na kraju toga se sigurno susrecu sa bolom, strahom i katastrofom. Na ovu božanstvenu cinjenicu Allah upozorava u slijedecem ajetu:

"Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili." (Ar-Rum, 41)

Da bi covjecanstvo moglo živjeti u miru, pravdi i spokojstvu, potrebno je da se oslobodi zabluda poput darwinizma i materijalizma i da postane svjesno smisla svog stvaranja. Taj smisao leži u okretanju covjeka prema svom Stvoritelju, i življenju prema nacelima koja je On odredio.

36310

05-10-2007, 07:44

ZASTO SU MUSLIMANI ZAOSTALI ???

Iz knjige "Čovjeka trebamo" 1967 god.

Autor: Alija Izetbegović

Ovo pitanje nije izmišljeno, niti je plod kakvog dokonog razmišljanja. Njega nameće prizor mirovanja i letargije, koja je dugo vladala na prostornim oblastima od Gibraltara do Indonezije. Izrazito ispoljavanje ove pojave, koju su neki nazvali "noć islama", njena glavna mijenja, obuhvata period od engleskog osvajanja Indije do kraja prvog svjetskog rata. Njeni dublji uzroci pak, kao i njeni počeci, sežu daleko ranije, kao što se njene posljedice u punoj mjeri osjećaju još i danas.

Uzroci uspona i propadanja jednog naroda uvijek su složeni i mnogostruki. Samo jedan dio tih uzroka su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Drugi dio faktora su nedokučivi i neobjašnjivi jer se nalaze u srcima i volji ljudi.

Šta je to što je činilo da su se u toku istorije izvori života, volje i prosvjećenosti pojavili baš na tlu starog Egipta, Grčke, Rima, Arabije, Indije, Kine, Meksika a danas u Evropi i Americi, dok su istovremeno na širokim prostranstvima van ovih ograničenih oblasti živjele i umirale bezbrojne generacije "felaha", krećući se uvijek u istom krugu, ostajući van istorije?

Šta je to što čini da jedan narod odjednom nađe sebe i postane kolijevka div-junaka, svetaca, pjesnika, dok drugi pod istim suncem i sličnim uvjetima nastavlja da tavori bezobličan i nepoznat?

Objašnjenja se vrte u krugu: krive su vođe, ustanove, ekonomske prilike, neprosvijećenost masa itd. Narod je neprosvijećen pa trpi pokvarene vođe, vođe su sebične pa ne prosvjećuju narod. Ustanove su rezultat kulturnog nivoa sredine, koji je opet sa svoje strane uvjetovan poretkom, to jest tim istim ustanovama. Šta je tu uzrok a šta posljedica?

Istorija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika. Ona ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja ili objasniti ono što se odigralo. Istorija je priča o životu, a život ispoljava manifestacije slobode, spontanosti, nepredvidljivosti. U svojoj posljednjoj definiciji život ostaje tajna. Stoga neće i ne može biti sigurnog i potpuno naučnog odgovora na pitanje: zašto jedan narod nazaduje?

Iako cilj ovoga članka nije (a s obzirom na ograničenost prostora to ne bi bilo ni moguće) da istraži ili barem nabroji uzroke nazadovanja muslimanskih naroda, ipak ću ovdje spomenuti dva takva uzroka, koja se po svom značaju izdvajaju od ostalih: vanjski - mongolska najezda, i unutrašnji – teološko tumačenje islama.

Ma koliko se o mongolskoj invaziji govorilo i pisalo, mislim da u svijesti ljudi nije još nikad dovoljno shvaćena zastrašujuća razmjera ove katastrofe. Stotine gradova i sve što je čovjek stvorio svojom rukom na ogromnom području vitalnom za Islam bilo je uništeno na način kojem nema primjera u novijoj pa ni starijoj istoriji. Stanovništvo čitavih oblasti bilo je istrebljeno do posljednjeg čovjeka. Može se smatrati čudom da su se pregaženi narodi ikada viša pridigli.

S druge strane, teološko shvatanje Islama, svodeći Islam samo na religioznu poruku i zanemarujući pa i negirajući njegovu ulogu u uređenju i mijenjanju vanjskog svijeta, iznutra je oslabilo snagu i otpornost islamske zajednice i činilo je lakim plijenom.

Vratimo se sada na pravi zadatak ovog članka, a on se ograničava isključivo na to da razmotri da li je u kompleksu uzroka, Islam kao vjera, ideja, način života ili životna filozofija miliona ljudi koji se zovu muslimani, bio i mogao biti jedan od faktora nazadovanja islamskih naroda.

U prošlosti islamski narodi ili barem velika većina njih, nisu bili zaostali. U sadašnjosti postoji zaostalost ali muslimani ne slijede Islam. Za prvo uzimam kao svjedoka istoriju; za drugo uzimam kao svjedoka sebe, vas, sve nas zajedno...

(nastavice se)

36310

05-10-2007, 07:46

II

Islam je skup poruka sadržanih u Kur'anu, hadisu i drugim izvorima. Ali isto tako, Islam je naziv za jednu istorijsku pojavu u stvarnom svijetu, za pokret koji je stvorio zakonodavstvo, gradove, države i civilizacije. I kao poruka i kao stvarna istorijska pojava on odbacuje stagnaciju.

Podsjetimo se kako su Islam napadali kao ratobornu religiju, religiju onih "koji ne miruju čak ni u molitvi; čiji je cilj da osvaja svijet a ne da priprema ljude za Carstvo Božije; čiji post više liči na mjeru surove discipline nego nego na skrušeno isposništvo i u kojoj su sila i milosrđe, pobožnost i uživanje beznadežno pomiješani".

U ovom napadu, bez obzira na njegove motive, ima nešto istine. Islam je uvijek htio dva svijeta: vanjski i unutrašnji, moralni i istorijski, ovaj i budući. Ovim dvojnim pozivom Islam se može definisati. Prema Bogu i dobru Islam je nalagao predanost, ali za zlo, nasilje, neprijatelje, bolesti, prljavštinu i sujevjerje, on je imao samo jednu poruku: borba .

Francuski islamolog Jacques Risler, tvrdi da Islam nema pet nego šest osnovnih naredbi (islamskih šarta), po njemu šesti islamski šart je borba. Najvjerniji tumači slova i duha pravog Islama bez sumnje su bili prvi muslimani. Podaci koje ćemo navesti jasno pokazuju da oni u porukama Islama nisu čuli poziv na mirenje sa sudbinom, nego zahtjev da se svijet osvoji i izmijeni.

Islam se pojavio oko 610. godine među nepoznatim plemenima, na dalekoj periferiji tadašnjeg civilizovanog svijeta. Muhamed a.s je umro 632. godine, a samo 100 godina nakon toga njegovi vojnici su se nalazili pred današnjim Parizom (bitka kod Poitiersa 732.god.). Posmotrimo ovaj snažni mlaz života i ono što se se pod njegovim džinovskim lukom odigralo u toku samo stotinu godina. Stvoren je čitav jedan novi svijet potpuno različit od svih dotašnjih čiji su temelji položeni u jednom stoljeću neprekidnih pokreta, rušenja i građenja. Ogromno područje tadašnjeg kulturnog svijeta bilo je asimilirano izrazitom snagom vjere i uma.

Sirija je osvojena 634. godine, Damask pada 635. godine, Ktesifon 676. godine, Indija i Egipat bili su dostignuti 641., Kartgina 647., Samarkand 676., Španija 710., a 732. godine muslimani su zaustavljeni u Francuskoj. 629. godine islamski propovijednici stigli su u daleku Kinu, gdje su tadašnjem caru Taj Čungu predali poruku i dobili dozvolu za misiju (tom prilikom oni su u Kantonu podigli džamiju koja i danas postoji i smatra se najstarijom džamijom na tom dijelu svijeta). Ovaj polet, ovo "bezprimjerno oslobođenje magijskog ljudstva" (Spengler), stoji kao jedinstven događaj u ljudskoj povijesti. "Arabija je postala žarište vjere i volje", kaže o tim danima H.G.Wels u svojoj "Istoriji svijeta". Godine 655. islamska mornarica je u pomorskoj bici na obalama Likije potukla vizantijsku mornaricu, a da se do danas nije moglo objasniti odakle Arapima to brodovlje. 662.i 667. godine Muavija opsjeda Carigrad. Za vlade halife Abdel Melika i njegova sina Velida islamska država prostirala se od Pirineja na zapadu do Kine na istoku (period 685-715. godine).

Islamska carstva stvorena zatim u Španiji, na Bliskom istiku i u Indiji, sa centrima u Kordovi, Bagdadu i Delhiju, pokrivaju u istoriji period od preko 1.000 godina. Kada se islamska kultura pred surovim udarcima inkvizicije povlačila iz Španije, gdje je Islam u toku više od 700 godina dao svoje najljupkije cvjetove, novi snažan val bujao je u Maloj Aziji, zauzeo Carigrad i preko Balkana snažno se preselio u Evropu.

Turci su (a ovdje to znači musliman) posljedni put bili pod Bečom prije manje od 300 godine (tačnije 1682 ). Islamska vlast u Indiji prestala je pred samo nešto više od 250 godina, nakon jedne vladavine koja "predstavlja najljepše doba koje je Indija ikada doživjela".

( H.G.Wels o periodu dinastije Velikih Mogula 1526 – 1707).

Evo nekoliko istorijskih podataka nabačenih bez posebnog reda, samo radi ilustracije.

Slavni Ekber - Šah iz dinastije Velikih Mogula "bio je jedan od najvećih indijskih vladara i spadao uopće među one vladare svjetske istorije, koji su uistinu bili veliki ljudi...

Veliki dio onoga što je stvoreno u pogledu organizacije i učvršćenja Indije postoji još i danas... U borbi je bio do krajnosti hrabar, ali čim bi bila izvojevana pobjeda, pokazivao se čovječan prema pokorenima a odlučan protivnik bilo kakavom nasilju i zvjerstvu... Svom snagom se zalagao za velika djela mira... podigao je veliki broj škola u Indiji, i mada je u tom pogledu znao mnogo manje od Engleza, nasljednika njegove vlasti u Indiji, ipak je mnogo više uradio za narod te zemlje". (dr Šmit u Helmholtovoj "Istoriji svijeta").

Ekberov praunuk Aurangzeb (1658-1707) bio je stvarni gospodar nad cijelim indijskim poluostrvom. Neka čitalac obrati pažnju na to kako je to bilo nedavno!

Muslimani nigdje nisu uništavali; oni su zatečena znanja i vještine prihvatali, obogatili i prenosili dalje. Sasvim je sigurno da se za ovaj opšti stav ima zahvaliti izričito propisima i duhu Islama. Jedan bizantijski vladar začudio se kada je među uvjetima primirja, koje je diktirao jedan barbarski pobjednik, našao da ovaj traži pravo na kupovinu grčkih rukopisa. "Barbarin" je bio jedan arapski vojskovođa.

Islam je prihvatio stečena znanja Feničana u oblasti staklarske vještine, a zatim egipatske: znanja o tekstilu, sirijsku vještinu u preradi pamuka i perzijsku u preradi svile. "Bizantijske, koptske i sasandijske tkanine bile su već čuvene. Muslimani su znači sačuvali njihovu reputaciju", veli Risler. Muslin je dobio ime po velikom islamskom centru Mosulu, damast po Damasku. Neki uzorci tkanina iz tog doba čuvaju se u Luvru i carskom trezoru u Japanu. Arapska staklarija bila je po tehnici i majstorstvu izrade dostigla vrhunac, koji nije nadmašen. U muzeju Luvra i britanskom muzeju sačuvani su krasni primjerci iz Samare i Fustata. Arapski kemičari prvi su proizveli sapun i stvorili snažnu industriju ovog artikla. Vezir Bermekid el Fadil osnovao je prvu manufakturu papira u Bagdadu. Ova proizvodnja, koja je porijeklom bila kineska, brzo se razvila pa je kasnije preko Španije prešla u Evropu. Samarkand je dugo ostao svjetska metropola finog papira.

Bagdad, čarobni grad 1001 noći, osnovali su Arapi po svome dolasku na tle današnjeg Iraka. Kada je u njemu živio legendarni halifa Harun Al Rašid, grad je bio star tek nešto preko 50 godina, a već je predstavljao svjetski centar kulture i bogatstva. Po nekim procjenama on je u XI vijeku brojao preko 2 miliona stanovnika i sigurno bio najveći grad tadašnjeg svijeta. Govoreći o Harun Al Rašidu, velikom halifi islamske tradicije, J.Risler piše: "Njegova veličina privlačila je poput magneta prema prijestonici sve talente i ljude od duha. On je tako oko sebe okupio neobičan parlament sastavljen od pjesnika, pravnika, liječnika, jezičara, muzičara i umjetnika... U istoriji nije zabilježeno da je jedan vladarski dvor okupljao toliko sjajnih intelektualaca kao dvor Harun Al Rašida... To je bilo doba prefinjene kulture i tolerancije. Za vrijeme vladavine halife Memuna (nasljednika Harun Al Rašida) na teritoriji islamske države nalazilo se preko 11.000 kršćanskih crkava, više stotina sinagoga i zoroastrovih hramova... Sveučilište "Nizamija", osnovano 1065.godine u Bagdadu postalo je uzorak za mnoge visoke škole u svim većim islamskim gradovima. Ovdje se izučavao Kur'an i hadis, pravo, posebno pravo šafijske škole, filologija, književnost, geografija, istorija, etnografija, arheologija, astronomija, matematika, kemija, muzika i geomatrija... Nešto kasnije, također u Bagdadu, osnovan je sveislamski centar za izučavanje prava, egzaktnih nauka, književnosti i umjetnosti, poznat pod imenom Mustansirija...To je bila istinska organizacija za opću kulturu međunarodnog značaja, što je Zapad kasnije imitirao ujedinivši u Pariskom univerzitetu četiri kršćanske nacije... Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tkz. medresama) bila je besplatna... Neki su se upućivali i u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujeći svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu, nastavu... Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nije susrelo: svuda bezmjerna strast za knjigu, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, istoričara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske istorije" ( J.Risler, citirano djelo, str.92 ).

U toku pola tisućljeta, od 700. do 1200. godine Islam je gospodario svijetom superiornošću svoje civilizacije... "U Marakešu halifa En-Nasir raspravljao je sa Ibn Rušdom (Averozeom) o Aristotelu i Platonu, dok se u isto vrijeme na Zapadu plemstvo hvalilo time da ne zna čitati i pisati". Omejevićki vladar-mislilac Hakem raspolagao je knjižnicom od 400 hiljada svezaka, a 400 godina kasnije francuski kralj Karlo V zvani "Učeni" jedva se mogao pohvaliti sa više od jedne hiljade. Jakubi je 891. godine nabrojio u Bagdadu preko 100 biblioteka. "U ovoj epohi niko se nije usuđivao biti bogat a da ne pomaže književnost i umjetnost". (Risler, isto, str. 91)

Biblioteka u Nadifu, malom gradiću u Iraku, brojila je 40 hiljada svezaka; biblioteka Abu Al Fida-a, kurdskog princa iz Hame, 70 hiljada; Rasulid al Muajida u Južnoj Arabiji 100 hiljada; u Maragi 400 hiljada; deset velikih kataloga bilo je potrebno da se registruju sve knjige biblioteke u Reju (Ray). Ali najkompletnija knjižnica bila je Al Azizova u Kairu - milijun šest stotina hiljada svezaka, od čega je 6500 iz matematike i 1800 iz filizofije. Što se tiče biblioteke u Buhari, slavni Avicena saopćava da je ovdje vidio knjige "kojih nema nigdje na svijetu" ... itd.

Govoreći o velikom vladaru islamske Španije Abdurahmanu I, Risler navodi da je on pokušao da okupi u duhovnu cjelinu različite etičke grupe zapadnog hilafeta (Arape, Berbere, Numide, Španjolce), pa nastavlja: "Ovaj cilj je bio u osnovi kretanja, koja će u toku nekoliko sljedećih vijekova muslimansku Španiju uzdići do vrhunca civilizacije. A kada je 788. godine umro Abdurahman I, špansko-muslimanska poezija, umjetnost i tehnika počele su svojom blistavom svjetlošću da obasjavaju zapadni svijet". Holandski učenjak Dozy navodi da je u Andaluziji islamskog doba gotovo svo stanovništvo znalo čitati i pisati, u vrijeme dok je u Evropi pismenost bila monopol samo ograničenog broja crkvenih lica. "Privučeni ovom sjajnom kulturom, duhovna lica i laici iz čitave kršćanske Evrope odlazili su slobodno u Kordovu, Toledo i Sevilju, da bi prisustovali predavanjima na islamskim univerzitetima".

Poljoprivreda je svugdje bila na zavisnoj visini i nalazila se pod snažnim uticajem nauke. U nemogućnosti da o ovome kažemo nešto više, navešćemo samo neke podatke koje imamo pri ruci. »U islamskoj državi, u svakoj pokrajini postojalo je posebno službeno lice odgovorno za irigacioni sistem…U Sevilji se u XII vijeku pojavila rasprava koja u pojedinosti objašnjava uzgajanje više od 50 vrsta voćaka i izlaže različite biljne bolesti sa metodama liječenja… Proizvodnja svilene bube u Perziji bila je podignuta na rang istinske nauke. Zahvaljujući tome Perzija je u toku gotovo čitavog vijeka zadovoljavala i potrebe Evrope u svili. Idrisi je opisao 360 biljaka koje su bile interesantne sa farmakološkog gledišta, a Ebu Abbas iz Sevilje bio se posvetio proučavanju podmorske flore (zvali su ga «Al Nabati» što znači «Botaničar» …) 1190. godine Ibn El Avvan, također iz Sevilje, postao je slavan svojom knjigom «Kitab el Felaha» (Knjiga seljaka) u kojoj opisuje biljke, voćke, glavne vrste tala i đubriva. Ovaj poljoprivredni specijalist može se smatrati velikim učiteljem Srednjeg vijeka u oblasti agrikulture… Izvanredni razvoj poljoprivrede je jedna od trajnih koristi koje danas Španija duguje arapskoj civilizaciji». Ovo kaže Risler, pa zaključuje: «Blagostanje je vladalo u dolinama Tigrisa, Eufrata i Nila, na visoravnima Perzije i Sirije isto kao i radionicama velikih gradova i u lučkim pristaništima.»

Higijena i medicina doživjele su ogroman progres. Njihov razvoj za nas je ovdje od posebnog značaja, jer je bez ikakve sumnje izravan rezultata naredaba Islama. Broj hadisa koji govore o medicini i higijeni iznosi preko 300 i sakupljeni su u posebnu zbirku pod nazivom «Medicina Božijeg poslanika». Kao razultat ovoga, svuda gdje je Islam dolazio nalazimo posebno staranje za vodovode, banje, bolnice. Iz opisa jedne od njih («Bamaristan» u Damasku) vidimo da je djelovala na bazi bogatih dotacija države, bila dobro opremljena, otvorena jednako bogatim kao i siromašnim građanima i imala kolegij od 24 liječnika. Poznati istoričar medicine Neuburger kaže: «Svi veliki putnici Srednjeg vijeka, a njih ima mnogo, jednodušni su u divljenju kada je riječ o bolničkim ustanovama na Istoku. Organizacija bolnica predstavlja jednu od najljepših tvorevina islamske kulture». Sarajevo (Jugoslavija) je dobilo vodovod 378 godina prije Beča i 148 godina prije Londona! Javne banje kao masovna pojava, su specifičnosti Islama, a sistematska lična higijena sa kupatilom (ili ograđenim prostorom za tu svrhu) u svakoj, pa i najsiromašnojom kući, predstavljala je redovnu pojavu. Radi upoređenja ne moramo uzeti njujorški Harlem (crnački kvart u Njujorku) u drugoj polovini XX vijeka, «na čijim ulicama vladaju vonj nečistoće, jeftinog alkohola, prostitucija…Uzmimo Pariz. Jedva se usuđujem da citiram jedan odlomak iz italijaskog lista »Corriere della Sera» iz 1965. godine, jer zvuči gotovo nevjerovatno: «U Parizu 66 procenata stanova, a ako govorimo o centru grada - onda i svih 80 procenata stanova, uopće nemaju kupatilo. 10% stanovnika Pariza još očekuje da se ostvari želja Voltairea da svi Parižani dobiju vodovod».

773. godine, Al Mensur je naredio da se sa sanskrita prevedu neki astronomski spisi koji su potjecali iz 425. godine prije naše ere. Poznate "Tabele iz Toleda", čiji je vjerovatni autor Ibrahim El Zarkali, koje se odnose na kretanje planeta, ostale su dugo osnova evropske astronomije. Al Bitruji je otvorio put Koperniku oborivši teoriju epicikla i ekscentričnosti, kojom je Ptolomej tumačio kretanje nebeskih tijela, a naučna istražiavanja Omera Hajjama (na zapadu više poznat kao pjesnik), omogućila su pronalazak kalendara koji je tačniji od Gregorijanskog kojim se mi danas služimo (Hajamov kalendar griješi 1 dan na 5000 godina, dok u Gregorijanskom ova greška iznosi 1 dan na 3300 godina). Radovi Al Hajthama (Alhazena naZapadu), islamskog učenjaka iz Španije, pisca knjiga iz oblasti optike, poslužili su kasnije kao osnova za radove evropskih istraživača Backona i Keplera. Evropski matematičar Chasles (XIX vijek) ocijenio je rasprave Alhazena "kao osnov i srž naših poznavanja na području optike", a astronom Bigourdain o njima kaže: "One su znatno superiornije od teorija Ptolomeja". Opći zaključak Sedillota o arapskoj astronomiji: "Koncem X vijeka Bagdadska astronomska škola stigla je krajnju granicu do kojih je bilo uopće moguće stići bez pomoći sočiva (leće) i teleskopa".

Utjecaj arapske poezije jasan je u "Poemi o Rolandu", prvom velikom spjevu zapadnjačke književnosti (oko 1080. godine), kao što je neosporan njen uticaj na pjesnike Bocacia, Chancera, Tennysona i Browninga. Dante, pjesnik "Božanstvene komedije" bio je pod snažnim uplivom izvora islamskog porijekla. "Ova besmrtna poema puna je arapskih opisa u poglavljima koja se odnose na putovanja kroz tajanstvena carstva neba i pakla", kaže jedan pisac. Neki autori ovaj utjecaj pripisuju neposredno Kur'anu i miradžu (prof. Baruh Kalmi), drugi arapskoj literaturi, posebno arapskom filozofu i mistiku Ibn El Arabiju iz XII vijeka (prof. J.Risler). Ideja "Don Kihota" u suštini je arapska (Servantes je dugo živio kao zarobljenik u Alžiru, a sam je izjavio da je svoje djelo prvi put napisao na arapskom jeziku), kao što je i "Robinson Crusoe" Danijela Defoa inspirisan filozofskim romanom "Jayy Ibn Yagdan" arapskog pisca Ibn Tufejla. itd. itd.

Moram se izviniti čitaocu za ovu "udarnu dozu činjenica", koja je bila neophodna, da bih mogao prepustiti da svako u sebi i za sebe odgovori na pitanje: da li Islam uspavljuje snage jednog naroda. I može li se prihvatiti da bi Islam, koji je u jednom slučaju donosio nadahnuće i akciju i stvarao gradove i države, mogao danas, ili bilo kada, dati jedan rezultat koji je tome sasvim suprotan.

Valja napomenuti da je naš prikaz nekih rezultata islamske civilizacije fragmentaran i sasvim nepotpun. Islamska filozofija, koja se može pohvaliti sa desetine sjajnih imena, ovdje nije ni spomenuta. A najkraći prikaz istorije islamske filozofije zahtijevao bi nekoliko svezaka (tako napr. "Les penseurs de l'Islam" – "Mislioci Islama" na francuskom jeziku u 10 svezaka). Isto tako, nije ni jednom riječju spomenuta islamska arhitektura u kojoj dostojanstvena "Tadž Mahal" u Indiji i ljupka "Alhambra" u Španiji predstavljaju samo dva kraja u ogrlici bisera. Idući za jednim ograničenim ciljem, mi smo iz ogromnog broja činjenica, koja se tiču pojave što se naziva islamskom civilizacijom, uzeli jedan mali broj ovlaš i bez reda, kao što će geolog uzeti tu i tamo pregršt pijeska ili stijenja da bi sudio o sastavu ogromnog masiva koji leži pred njim.

Mnogi će sada opravdano postaviti pitanje, kako je kod ovakvog stanja istorijskih činjenica bilo moguće održavati legendu o Islamu kao vjeri fanatizma, neznanja i nasilja.

Održavanje lažne slike o Islamu, stvorene u toku Srednjeg vijeka, bilo je a i danas je u interesu različitih ideoloških i političkih snaga u Evropi. Ove sile, često uzajamno zavađene u svim drugim pitanjima, saglasne su kad god treba Islamu i muslimanima napraviti štetu. Takozvani "napredni elementi" imali su tu svoje razloge, crkva svoje, a imperijalističke države mogle su svoje pljačkaške i osvajačke pohode na Istok prikazivati kao civilizatorske misije među barbarima. Ovome svemu je išla na ruku i činjenica da je općenito poznavanje istorije novih generacija gotovo ništavno, a slike bijede i prljavštine muslimanskih gradova iz vremena dekadence mogle su na odgovarajući način podržavati ovu iskrivljenu predstavu.

Isti rezultat može se naravno postići i oprobanom metodom poluistina. Ovaj metod se sastoji u tome da se redovno i pedantno registruju i uporno ponavljaju sve negativne pojave, a sistematski prešućuju pozitivne stvari i pojave u islamskoj prošlosti i sadašnjici.

Evo jednog primjera te "zavjere šutnje" u slučaju doprinosa Islama razvoju naučne misli.

Jedan iole ozbiljan prikaz istorijskog razvoja matematike gotovo se ne može zamisliti bez islamskog doprinosa ovoj nauci. Pa ipak, bilo je tako "vještih" istoričara kojima je uspijevao ovaj nemogući poduhvat. Oni sa Euklida prelaze izravno na početke evropske matematike, preskočivši kao od šale period od preko 1000 godina. Površan čitalac ne primjećuje ovaj "smrtni skok", a ako ga i primijeti, ne pridaje mu osobit značaj, jer je unaprijed pripremljen na prazninu tzv. Srednjeg vijeka. On ne zna da Srednji vijek nije bio to na prostranim oblastima od Španije do Indije. A ustvari preskočena je čitava jedna epoha u razvoju matematike. Jer: islamski matematičar Ibn Ahmed otkrio je nulu (čiju upotrebu predlaže u svom djelu "Ključevi nauke"). Revolucionarni značaj ovog otkrića može u punoj mjeri ocijeniti samo upućeni čitalac. Djelo Muhamed Ibn Musa "Račun intergriranja i jednadžbi" preveo je Gerarad de Cremone u XII vijeku na latinski jezik i ono je služilo kao elementarni tekst na zapadnim univerzitetima sve do XVI vijeka. Već spomenuti Omer Hajjam objavio je poznate kritike na osnovne postulate Euklidove geometrije, a rješavanje kubnih jednadžba koje je on postavio smatra se najvišim dometom srednjovjekovne matematike uopšte. Abdulah El Barani (u Evropi poznat pod imenom Albategijus – X stoljeće) smatra se istinskim tvorcem moderne trigonometrije, te se odnosi koje je on u ovome pogledu postavio, u istoj formi primjenjuju još i danas. Pojmovi sinusa, kosinusa, tangensa i kotangensa, binoma sferne trigonometrije, duguju se Arapima. Prve tablice sinusa izradio je oko 1229. godine Hasan El Marekeši. "To nisu bili Grci nego Arapi koji su bili profesori matematike naše Renesananse" - tvrdi J.Risler. Ovo je samo jedan primjer među mnogima, koji su gotovo istovjetni. Ali mi imamo pravo na našu prošlost i moramo prokrčiti put do nje, da bi znali ko smo, odakle dolazimo i gdje treba da idemo. Iz ove historijske perspektive jasno se vidi kako je dug period u kojem su muslimani bili aktivni učesnici kako u političkoj, tako i u kulturnoj istoriji čovječanstva, a kako je relativno kratak period zaostajanja. Jer, ona najniža tačka islamke dekadence, onaj dramatični trenutak jednog jesenskog dana 1918. godine, kada ni jedna islamska zemlja nije bila nezavisna, pripada već uveliko prošlosti, a s njom, nadamo se i shvatanje da biti musliman znači biti podjarmljen, siromašan i neprosvijećen. Na sve strane širom muslimanskog svijeta vide se znakovi buđenja i pojava nove volje. Nešto je krenulo, i to što je krenulo ne može više biti zaustavljeno. Sve ovo još nije preporod, ali je pouzdano obećanje tog perioda...

(nastavice se)

36310

05-10-2007, 07:48

III

Naše pitanje postavljeno u početku, da li je Islam odgovaran za zaostajanje islamskih naroda, izgleda kao da se sada obrnulo: nije li upravo odsustvo Islama u ličnom i javnom životu, uzrok nazadovanja o kojem je riječ. Ovo pitanje nas navodi da razmotrimo onaj drugi uvjet sa početka ovog članka: da li muslimani uopće slijede islam.

Islam traži hrabrost i otpor nasilju. Iz 39. ajeta sure Eš-šura može se zaključiti da nisu muslimani oni koji se pokore pred nasiljem. Na to dakle izričito poziva Kur'an, a o tome govore hiljade primjera u islamskoj prošlosti. Muslimansko društvo, međutim, puno je kukavica i onih koji se ulizuju moćnima, bilo oni stranci ili domaći. Hiljade građana Bagdada što su mirno i bez otpora, poput stada, pošle na mongolsku klaonicu (i ne samo oni) sigurno već odavno nisu bili muslimani.

Islam je zabranio alkohol, a on se proizvodi, toči i pije u većini islamskih zemalja, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu.

Islam je propisao bratstvo svih muslimana, a muslimani su nesložni; neki se uzajamno tuku za račun tuđina.

Islam je ženi priznao ljudsko dostojanstvo i visok stepen samostalnosti, a u izvjesnim stvarima i potpunu ravnopravnost. Zar u prvim godinama Islama nisu muslimanske žene pratile u boj svoje muževe i iz pozadine ih sokolile svojim klicanjem i dozivanjem (npr. u bici na Jarmuku 634. godine – odlučna pobjeda nad Iraklijem). Jedan od najstarijih univerziteta u svijetu "Karavijun" u Fesu – Maroko (1960. godine proslavljena je njegova 1100. godišnjica) zadužbina je dviju muslimanki. Suprotno tome, položaj muslimanke u nekim muslimanskim zemljama danas postao je školski primjer ugnjetavanja i bespravlja žene.

Islam je proglasio da zemlja pripada zajednici, to jest svim muslimanima. Međutim, manjina moćnih prigrabila je najveći dio sebi, ostavljajući milione seljaka bez ikakava posjeda. Prije agrarne reforme u Iraku 1958. godine od 22 miliona dunuma obradive zemlje, 18 miliona dunuma ili 82% držali su veleposjednici, i to njih 3619. Istovremeno je 1,4 miliona seljaka bilo potpuno bez zemlje. Slična situacija bila je u mnogim muslimanskim zemljama. Islam kaže: "Muslimani su braća", ali činjenica je da feudalac i kmet nisu braća. Islam je proklamovao da u imanju bogatih ima dio koji pripada siromašnim, načelo čija bi dosljedna primjena pouzdano vodila stalnom smanjenju socijalnih razlika. A mnogi islamski gradovi pružaju prizore istovremene obijesne raskoši i bezgranične bijede. Islam kaže: nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan. Prema nekim statistikama, u nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi penje se i do 20 %. Istovremeno njihova "braća" po vjeri spavaju u svili i kadifi i san im nije nimalo nemiran, barem ne od griže savjesti.

Islam je stvorio halifu, a on se pretvorio u kralja nad kraljevima. Pokušajte sebi predstaviti kako bi prve halife Ebu Bekir i Omer sudili svojim "nasljednicima", koji su se sa haremima i evnusima povukli iza debelih zidova svojih dvoraca, pa odatle umjestio džihada smišljaju i organizuju pljačkaške pohode. Pismo halife Omera jednom od namjesnika u Kufi (a taj namjesnik puno podsjeća na neke siromašne muslimanske vladare) ne ostavlja nikakve sumnje o njihovom sudu (dio tog pisma citira H.G.Wels u svojoj "Istoriji svijeta", str.345).

Ali narodi imaju vlade kakve zaslužuju. Vlast raznih emira i kraljeva ili korumpiranih civila u nekim islamskim zemljama, siguran je znak da je "nešto truhlo" u samome narodu, jer samo hrabre sreća prati, a samo dobri i zdravi narodi "imaju sreću" da imaju dobre vlade. Muhamed a.s. je rekao: "Od trojice sudaca najmanje dvojica zaslužuju pakao". To je sud o vlasti uopće. Svaka vlast kvari ljudi i njenom razornom utjecaju može se suprostaviti samo vjera u Boga i stalno obnavljanje moralnih vrijednosti, a narod mora raspolagati sredstvima kojima će što brže prepoznati i skinuti sa vrata onu dvojicu sudaca koji zaslužuju pakao.

Islam se digao protiv praznovjerja i jednim zamahom očistio ga na širokom prostranstvu ondašnjeg svijeta. On je između vjere i praznovjerja povukao jasnu granicu. Ali u dušama i domovima mnogih muslimana praznovjerje je našlo ugodno utočište, a kasnije se u vidu kojekakavih zapisa, i sl. razvilo u pravu trgovinu vjerom. Ako vjera ne uništi praznovjerje, praznovjerje će uništiti nju. Muhamed a.s. je u teškim ratnim danima organizirao opismenjavanje muslimana (zarobljeni neprijatelj mogao se otkupiti ako opismeni određen broj muslimana); prvi muslimani preduzimaju prevođenje čitavih biblioteka sa latinskog i grčkog jezika ne zazirući nimalo od činjenice što se radilo o djelima paganske kulture, jer "nauka je izgubljeno blago muslimana i trebaju je uzeti gdje god je nađu" (Muhamed a.s.), a tu skoro jedan nazovi islamski vladar, bezmalo u ime Islama, ograničava školstvo u svojoj zemlji. On bi htio da neznanjem služi Islamu.

Da ostavimo po strani ovu čudovišnu ideju o ograničenju školstva, na prosvjetu se u većini islamskih država veoma malo daje - prosjek oko 1% od nacionalnog dohotka, a da bi se u koliko toliko razumnom roku nadoknadilo zaostajanje, bilo bi potrebno da se ovaj iznos poveća 4-5 puta (oba podatka su ocjene UNESCO-a iz 1964. za regione koji su uglavnom naseljeni muslimanima). Islam je kroz vjeru u Boga, namaz, džemat, post, zekat, hadž, težio da stvori zajednicu solidarnosti, u kojoj se ljudi zajednički bore, pate i raduju i gdje je bratstvo svih ljudi možda nedostižan cilj, ali cilj kojem se neprekidno teži. Međutim, realna i manje više istinita slika društva većine islamskih zemalja danas (tačnije rečeno do nedavno) pokazuje da je ono sastavljeno od siromašnih seljaka, od samoživih bogataša i od određenih intelektualaca, koji su postali stranci u vlastitoj zemlji. Pri tome, siromašni i neuki seljak je volio Islam (mada ga nije razumijevao i praktikovao), bogataš je licimjerno izražavao svoju odanost Islamu, a intelektualac je ostajao ravnodušan prema njemu. A Muhamed a.s. je govorio: "Na dvije se stvari grozim: na neznalicu koji je pobožan i na učenjaka koji ne vjeruje". Ima, Božiji Poslaniče, još mnogo stvari na koje bi se ti grozio, pa se čak i jedan stranac osjetio pobuđen da usklikne: "Kad bi Allahov Poslanik ustao sada iz groba i vidio šta su njegovi sljedbenici uradili sa njegovim dinom, sigurno bi se užasno rasrdio i prokleo sve one koji su u tome učestvovali" (Lotrhop Stodard u djelu "Sadašnjost islamskog svijeta" – objavljeno uoči drugog svijetskog rata).

Prije nekoliko godina u Pakistanu je radila specijalna parlamentarna komisija koja je trebala predložiti mjere za iskorijenjivanje nekih socijalnih zala koja pritiskuju pakistansko društvo. Na udaru se našao alkohol, prostitucija, zelenaštvo i neki neislamski običaji koji čine krupne ekonomske i moralne štete narodu. Štampa je kasnije javila da su u znak protesta vlasnici javnih kuća u Karačiju sa svojim štićenicima priredili prave male demonstracije, tražeći valjda pravo na koegzistenciju u jednoj deklasiranoj islamskoj državi.

I tako redom.

Slika skorašnje stvarnosti islamskih naroda možda nije potpuna, ali je dovoljno turobna. Nabrajanje ovih žalosnih stvari koje kao da mole za svojim rušiocima, moglo bi se nastaviti u nedogled. Onima koji vjeruju u Islam ostala je ipak jedna utjeha: ovo stanje nije rezultat primjene Islama, nego odbacivanja Islama. Ne njegove prisutnosti, nego njegove odsutnosti. A ova utjeha uključuje sljedeću logiku: ako je odsustvo Islama dovelo do stanja nazadovanja i haosa, da li bi povratak Islama mogao značiti pojavu novog duha i nove, svijetlije ere u životu islamskih naroda?

Kad god se postavi ovo pitanje, ono sa sobom uvijek povlači i ono drugo: pitanje savremenosti Islama, njegove sposobnosti da u novim, izmijenjenim uslovima života pokreće, oduševljava i vodi. Jer, često čujete: Islam je predstavljao napredak i odgovarao je jednom ranijem vremenu, koje je prošlo; danas je atomsko doba...itd. Ovaj tzv. atomski vijek česti je argumenat u razgovorima ove vrste.

Razgovor o savremenosti Islama ne može se voditi uopćeno. Da li je Islam preživio ili savremen, to je pitanje onoga što on nalaže ili zabranjuje. Može se npr. upitati: da li je islamska zabrana alkohola ili naredba higijene preživjela ili savremena? Ili: da li su njegove osnovne zasade van onog toka koji označava daljni pravac istorijskog razvoja?

Kad spomenete osnovne zasade Islama, najveća većina će pomisliti na onih pet osnovnih propisa, koji su više poznati kao pet islamskih šarta. Razmotrimo stoga u najkraćim crtama njihovu savremenost u tzv. atomskom dobu.

Prvi islamski šart zadrži očitovanje vjere u Boga. One koji sa skepsom gledaju na budućnost religije u atomskom vremenu, možemo samo podsjetiti da je najautoritativniji vjesnik nove ere, Albert Ajnštajn, vjerovao u Boga. On, npr. nije smatrao da su njegova znanja o fizici i svemiru, sa svim onim što ona znače za ljudski život, nespojiva sa vjerom u Boga... Evo jedne njegove izjave koja govori o tome: "U srži svake religije nalazi se spoznaja i osjećaj da ono što se nikada ne može sasvim shvatiti, zaista postoji i da se očituje najvišom mudrošću i blistavom ljepotom, dok ga naše slabe sposobnosti mogu shvatiti samo u najprimitivnijim izrazima. U tome smislu ja sam čovjek duboko religiozan. Zadovoljavam se time da prihvatam misterij vječnog života, da spoznajem i naslućujem čudesnu arhitekturu postojećeg svijeta, da ponizno nastojim shvatiti barem sićušni dio razuma koji se očituje u prirodi". Nije dakle vjera karakteristična za početke istorije, a ateizam za atomski vijek. Vjere i ateizma bilo je podjednako u svim vremenima.

Namaz nije samo molitva. On je nekada bio, a treba da to ponovo postane škola discipline, zajedništva i solidarnosti. On je čistoća, red i udruživanje. Pred bitku na Kadesiji, koja je odlučila sudbinom paganske Perzije, perzijski vojni komadant, videći u daljini muslimanske vojnike u pravim, zbijenim redovima kako složno klanjaju, rekao je svojoj pratnji: "Eno Omerove vojske na času vojne vježbe".

Islamski post je surova vježba, čiji ciljevi smjeraju u više pravaca. Pored toga što je on jedna vrsta molitve, on sigurno ima i svoja pedagoška, medicinska i socijalna značenja. Islamska sredina ga nije nikada shvatila kao čisto lično pitanje svakog pojedinca, pa je oštro reagirala na javno kršenje ove obaveze. Zajednica je to smatrala povredom unutrašnje kohezije, kojoj post treba da služi. On je i psihološka priprema za zekat (porez u korist siromašnih), jer nema muslimana koji ne zna što to znači biti gladan. A mnogo ljudi živi i umire, a da ozbiljno ne spozna ovaj osjećaj.

Zekat nije milostinja, to je prije porez, jedan oblik obaveznog davanja u korist siromašnih. Princip zekata sadrži važne, još neispitane mogućnosti, ne samo u suzbijanju bijede, nego i u uspostavljnju uzajamnog razumijevanja i povjerenja tamo gdje je ovo povjerenje na najtežoj probi.

Hadž je najveći i jedinstven skup ljudi koji se uopće praktikuje u svijetu. Prema zvaničnim podacima, na hadžu 1962. godine bilo je 1 185 948 hodočasnika iz 68 zemalja.

Potencijalne duhovne i političke mogućnosti ovog jedinstvenog skupa nisu gotovo nikako ili su veoma malo iskorištene.

On može postati veoma važan faktor zbližavanja i upoznavanja ljudi i naroda u ovom vremenu razjedinjenosti. Atmosfera koja dominira u hadžu je jednakost. Milion ljudi jednako odjevenih i sa istom mišlju, lišeni svih razlika koje je uopće bilo moguće ukloniti, eto neponovljive vizije ljudske jednakosti i bratstva koja će nam se uvijek činiti da stoji na granici sna i jave. U svom velikom govoru na Posljednjem hadžu (oko 632. godine) Muhamed a.s. je rekao: "Ljudi, vi imate Jednog Boga i jednog oca. Svi vi potječete od Adema, a Adem je od zemlje. Nema nikakve prednosti Arap nad Nearapom, Crnac nad Bjelcem, Bjelac nad Crncem. Najbolji je među vama onaj koji najviše čini dobra djela". Da li je Božiji Poslanik mogao izabrati bolje mjesto i trenutak da bi svijetu uputio ove velike riječi, koje predstavljaju najjednostavniju i najiskreniju deklaraciju ljudske jednakosti, uostalom vrlo aktuelnu i u našem XX vijeku?

Nema nikakva izgleda da će muslimanski narodi u odlučnom času prihvatiti stav da su ovakve i slične poruke Islama preživjele. One ljudima i narodima trebaju danas kao i jučer.

Na svi stranama islamskog svijeta zapaža se pojava nove volje, jer današnje stanje pokreta i traženja, bez obzira na privremeno nesnalaženje, zastranjivanja, poraze i druge pojave koje su posljedica dugog, veoma dugog perioda krize i stagnacije, liči na sve drugo samo ne na san i mirovanje.

Ova volja, kojoj će islamska misao dati smjer a izvanredna prirodna bogatstva islamskih zemalja sredstava još jednom zadiviti svijet u danima islamskog preporoda koji dolaze.

Svaki musliman pozvan je da bude učesnik u tom preporodu.

36310

05-10-2007, 22:11

ALIJINE SUZE

autor:Haris Čengić

Bilo je to 1990. godine u Ustikolini prilikom osnivačke sjednice mjesnog odbora SDA Ustikolina. Kao što je to inače bio običaj tog ljeta, kada su mjesni odbori SDA nicali jedan za drugim širom Bosne i Hercegovine, tako je i u Ustikolinu stiglo najuže rukovodstvo SDA, među kojima je, svakako, bio i Alija. Iako je mala sala doma kulture bila dupke puna, ipak sam uspio nekako da uđem unutra.

Skup je započeo uobičajenim tokom i onda je došao red na Aliju da se obrati prisutnima. Popeo se na govornicu i započeo govor. U jednom trenutku je nekoliko prisutnih zamahalo zelenim zastavama sa polumjesecom i zvijezdom uz skandiranje i nakon toga je Alija zaplakao na govornici, u sred svoga govora. Sa suzama u očima jecao je duboko i glasno, ne mogavši da izgovori niti jednu jedinu riječ, čitavih petnaestak sekundi, možda i duže. Za to vrijeme je u sali vladao muk. Svi su zašutjeli iznenađeni ovakvim iskrenim i nepatvorenim izljevom emocija, sasvim neuobičajenim za političare, a da to nije bila gluma, niti jeftini politički trik, to je svima bilo jasno. Sjećam se kako sam tada pomislio kako je skroz neuobičajeno, čak možda i nemudro za političara da plače na govornici.

Uskoro je došao sebi, zatražio izvinjenje zbog tog izljeva emocija i objasnio stvar, koliko sada mogu da se sjetim, sljedećim riječima:

''Dužan sam vam objasniti ovo. Ja sam u Ustikolini bio 1943. godine ispred organizacije Mladih muslimana i Merhameta u akciji prikupljanja i slanja humanitarne pomoći muslimanima istočne Bosne, koji su tada trpili genocid od strane četnika. Sjećam se, kada sam došao u Ustikolinu haman sve kuće su bile spaljene i sve je bilo pusto. Otišao sam sa svojim kolegom (nažalost, sada se ne mogu sjetiti koje je ime od Mladih Muslimana Alija tada spomenuo) do džamije. Bila je potpuno spaljena i stajali smo između zidova, ispod otvorenog neba. Očistili smo džamiju koliko je to bilo moguće i onda odlučili da se popnemo na munaru i odatle proučimo ezan. Popeli smo se na spaljenu munaru i stali na šerefet na kojem nije bilo ograde. Ipak sam odlučio da proučim ezan pažljivo hodeći po šerefetu naslanjen leđima na zid munare. Sjećam se kako je ezan odjekivao pustom dolinom bez stanovnika i ja sam tada pomislio: 'Bože dragi, hoće li ovdje ikad više biti muslimana?' Kada sam vas sada vidio preda mnom nisam se mogao uzdržati da ne zaplačem.''

Tek kasnije sam uspio da sagledam svu veličinu tog gesta. Shvatio sam da je njegovo srce progovorilo iz njega i pokazalo veliku ljubav i brigu za islam i muslimane koja je cvijetala unutra. Jednom prilikom je u medijima izjavio: ''Ja ne želim da u Bosni i Hercegovini bude islamska država, ali želim da islam bude i ostane u Bosni i Hercegovini.''

36310

05-10-2007, 22:14

USTOKLINA

4.Juli 1943

Alija je(predpostavljam) u gornjem redu drugi sa lijeve strane.

36310

07-10-2007, 01:13

ISLAM JE NAJBOLJI MUSLIMANI TO NISU

Alija Izetbegovic

Bismillahir-rahmanir-rahim

Postovani gospodine Predsjedavajuci,

Vasa visocanstva i ekselencije,

Draga braco i sestre,

Smatram velikom privilegijom sto mi se pruzila prilika da govorim na ovom znacajnom skupu muslimanskih zamalja. Upravo se vracam sa Konferencije u Bonu. To je bila specificna konferencija posvecena Bosni na kojoj je razmatrana situacija u mojoj zemlji i donesene neke vazne odluke. Nazalost, termini odrzavanja ovog Samita i konferencije u Bonu su se podudarili, pa sam u mogucnosti da vam se tek danas obratim. Hvala vam na toj izuzetnoj prilici.

Postujuci vase vrijeme i danasnji program Konferencije, ja cu se u svom izlaganju osvrnuti samo na jednu temu: Istok i Zapad i moja Bosna izmesu njih. Ideju za ovu temu dalo mi je moje posljednje putovanje koje je jos u toku. U sedmici koja upravo zavrsava poletio sam iz Bosne u Saudijsku Arabiju na konferenciju o obrazovanju, zatim u Evropu na konferenciju u Bosni i evo me danas u Teheranu na Islamskoj konferenciji. To je i: Istok-Zapad-Istok.

Mislim da prilicno dobro poznam ova oba kraja svijeta. Na mom putovanju saznao sam i neke nove cinjenice, dobre i lose. Saznao sam ohrabrujucu cinjenicu o pet milijuna ucenika i studenata u Saudijskoj Arabiji, ali i zalosnu o 68,5% nepismenih u jednoj drugoj muslimanskoj zemlji. Druga dobra vijest, koju sam upravo cuo je 20 milijuna ljudi koji pohasaju neku od skola u Iranu, a losa da je nepismenost mesu zenama skoro u svim muslimanskim zemljama nedopustivo visoka. Æene cine polovinu ljudskog roda. Neobrazovana zena ne moze podici i odgojiti generaciju koja ce voditi nase narode u 21. stoljece. Oprostite mi sto cu biti vrlo otvoren. Lijepe lazi ne pomazu a gorke istine mogu biti ljekovite.

Zapad nije ni pokvaren ni degenerisan. "Truhli Zapad" - ovu samoobmanu komunisticki sistem je skupo platio. Zapad nije truhao. On je jak, obrazovan i organiziran. Njegove skole su bolje od nasih i njegovi gradovi su cisci od nasih. Nivo ljudskih prava na Zapadu je visi, a socijalna briga za siromasne i manje sposobne bolje organizovana. Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tacni ljudi. Takva su moja iskustva sa njima. Znam takoser i tamne strane njihovog napretka i ne gubim ih iz vida.

Islam jeste najbolji - to je istina, ali mi nismo najbolji. To su dvije razlicite stvari koje cesto zamjenjujemo.

Umjesto da mrzimo Zapad, takmicimo se s njim. Zar nam Kur'an nije to upravo naredio: "Natjecite se u dobru..." Pomocu vjere i nauke i sada mozemo stvoriti snagu koja nam je potrebna. Istina je da je to dug i tezak put, to je tegobno penjanje uz planinu, ona uzbrdica o kojoj govori Kur'an, ali drugog puta nema.

Zato osnivajmo svugdje fondove za skolovanje. Neka nijedno nase dijete ne ostane van skole. Bogate muslimanske zemlje treba u tom vaznom poslu da pomognu siromasnim. Uradimo to vec danas ili zakazimo odmah danas posebnu Konferenciju za to.

Neki ljudi misle da se prednost moze postici terorom. To je zabluda koja se opasno siri. Terorizam je izraz nase sadasnje i moguci uzrok nase buduce nemoci. On nije samo nemoralan nego i neproduktivan. Nemoralan, jer ginu nevini ljudi, a neproduktivan, jer nikad i nigdje nije nista rijesio. Terorizam su odbacili svi ozbiljni politicki pokreti u historiji. Mislim da ga je Kur'an izricito zabranio poznatom recenicom: "Ko ubije nevinog covjeka kao da je pobio citav svijet..." Ima, nazalost, ljudi koji to zaboravljaju.

A sada nekoliko rijeci o Bosni iz koje dolazim.

Spomenuo sam Istok i Zapad. Bosna se nalazi na razmesu ta dva svijeta, na Velikoj granici, kako to mi volimo reci. Svaki deseti Bosnjak poginuo je u minulom ratu. Tako visokom cijenom platili smo pravo na opstanak i slobodu. Zato ne dopustite da se ucini nova nepravda Bosni. Porucite svima da je za vas Bosna sveta zemlja jer je natopljena krvlju nevinih ljudi, vase brace po vjeri.

Neke zapadne zemlje su nasi prijatelji. Raspoznacete ih po tome sto pomazu Bosni, podrzavaju njen integritet. Sarasujte s njima na ovom historijskom zadatku, beskrajno vaznom iz mnogih razloga za nas i za vas pa i za civilizovani svijet u cjelini, jer Bosna je veliki eksperiment koji se tice svakog muskarca i svake zene na svijetu. Nesretniji dio naseg naroda ostao je prije vise od jednog vijeka izvan Bosne i Hercegovine i danas zivi kao manjina u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, u regiji koja se zove Sandzak. Ja apelujem na vas da Bosnjacima-muslimanima Sandzaka priznate status muslimanske manjine u Organizaciji islamske konferencije.

Na kraju zelim zahvaliti iranskoj vladi za domacinstvo ove Konferencije, velikom iranskom narodu za podrsku i pomoc koju nam je nesebicno pruzio, posebno u toku rata, a svima vama za sve sto ste ucinili da pomognete mojoj zemlji u najtezim trenucima njene istorije. Hvala!

Teheran, 11. XII. 1997. godine

36310

07-10-2007, 20:24

Moj babo Alija...

Bakir Izetbegović

Vidjelo se da Alah moga oca za nešto priprema: kad su nas napali Srbi i Hrvati, svojom genijalnom politikom spasio je Bosnu

Bakir Izetbegović, sin pokojnog bošnjačkog vođe Alije Izetbegovića, potpredsjednik SDA, kojeg smatraju najmoćnijim čovjekom te stranke, a mnogi ga drže i najutjecajnijim muslimanskim političarom u Bosni, često na udaru medijskih optužaba da je pokrovitelj tamošnjih vodećih kriminalaca, u intervjuu Globusu govori o svojem odnosu s ocem, o političkim i vjerskim idejama što ih od njega baštini, te ocjenjuje njegovu ulogu u nedavnome ratu.

Pretjerano bi bilo reći da je Bakir Izetbegović najmoćniji bošnjački političar, ali je istovremeno činjenica da moćniji od njega u SDA ne postoji. Ta aporija određuje položaj i ulogu ovoga neobičnog čovjeka, koji rijetko daje intervjue, pogotovo za nezavisne medije, i koji se u posljednjih desetak godina pojavljivao kao siva eminencija različitih događaja, afera i unutrašnjih bošnjačkih političkih previranja. Je li zbilja toliko moćan, kakav je bio njegov utjecaj na Aliju Izetbegovića i kreira li Bakir Izetbegović aktualnu stranačku politiku SDA, to su pitanja na koja nemaju odgovora ni zapadni diplomati u Sarajevu. A to ih iz različitih razloga interesira. S druge strane, Bakir nikada nije bio osobito omiljen u medijima koji su izvan kontrole vlasti, šira javnost doživljavala ga je kao nepristupačna čovjeka, optuživan je za veze s prononsiranim kriminalcima, govorilo se i pisalo da podobnima namješta poslove... Iz svega toga on se pokušavao izvući šutnjom, danas kaže da mu je dosta politike, ali je ipak pristao na funkciju potpredsjednika stranke. U ideološkome smislu ne razlikuje se bitno od oca, praktični je vjernik, pristojno obrazovan, s izraženim verbalnim karakteristikama sarajevske škole života. Što otprilike znači da bi u neformalnom društvu ljudima iz Zagreba djelovao kao zabavan i duhovit čovjek. Po zanimanju je arhitekt, svojedobno je bio direktor Zavoda za izgradnju grada.

Kad ćevapi prisjednu

- Otac vam je bio pravnik, zanimale su ga politika, povijest, književnost i sve ono što se doticalo vjere. Kako to da ste vi otišli na arhitekturu?

Vjerojatno tako što su mi dobro išli matematika i crtanje. Otac nikada nije utjecao na mene u izboru životnoga puta. Čak mi ni oko vjere nije puno tupio. Recimo, volio je da puno vremena provodim na ulici, jer nije želio da izrastem u nekog smotanog sina. Na ulici sam naučio igrati košarku i svirati gitaru, snalaziti se. Dakle, ono što ulica čovjeku rođenom u Sarajevu može pružiti u životu. A oca sam volio i poštovao. Mome se društvu ponekad činilo da u tome pretjerujem. Sjećam se da su mi djevojke znale prigovarati da previše pričam o njemu. Alija je bio neobičan čovjek, kao da se vidjelo da ga Bog za nešto priprema. Kad bi se vratio s posla, iz velikog socijalističkog preduzeća u kojem nikada nije mogao napredovati, on bi po pet-deset sati na dan čitao. Gutao je Churchillove i De Gaulove memoare, bavio se nekim stvarima koje nisu imale veze s njegovim pozivom, i tako desetljećima. I čemu sve to? On je kao mladić, jedva je bio navršio dvadesetu, prvi put završio u zatvoru, što mu je, vjerujem, utjeralo strah u kosti. Ali ne pred ljudima, nego pred Bogom.

- Kako je obitelj doživjela 1983., očev odlazak u zatvor, sudski proces?

Kad su ga odveli, mislili smo da ide samo na kratko ispitivanje, da neće ni prenoćiti u zatvoru. Odrobijao je pet godina i osam mjeseci, da ga nikada ni na vikend nisu pustili. Ubojice su puštali, njega ne. Kako smo mi to doživjeli? Pa tako, bili smo ranjeni. Grizla bi me savjest kad god mi je bilo dobro, na godišnjem odmoru, među prijateljima, kad bih se smijao. Jedem ćevape i mislim - on ih sad ne može jesti. Rasječem lubenicu - njega nema da to učini. Ta grižnja savjesti bila je osnovni osjećaj. A naša okolina je reagirala na tipski način, govorili su: Što mu je trebalo da se bavi politikom! Živjeli su u strahu jer se tada i zbog vica, pogotovo u Sarajevu, išlo u zatvor. I nikad nije bilo dosta opreza. A Alija je učinio nešto neoprezno. Zapravo je pogriješio kada je ilegalno išao u Iran. Zanimalo ga je kako ta zemlja izgleda nakon revolucije, slutio je renesansu islama u svijetu, pa je želio stvari vidjeti iz prve ruke. Bolje bi učinio da je išao legalno.

Ratni remi

-Rašireno je vjerovanje, pogotovo u Sarajevu, da ste vi za rata imali velik utjecaj na njega i njegove političke odluke. Je li to istina?

Činjenica je da sam u to vrijeme puno vremena provodio s njim, pa sam, vjerojatno, i imao nekog utjecaja. Ali ne znam zašto bi to bilo negativno. I što je to Alija Izetbegović uradio generalno negativno? Naravno da je imao grešaka, ali govoriti o njima isto je što i tražiti rupe u siru. Međutim, on u svemu tome nije imao previše izbora. Mislim da je radio najbolje što je mogao, ali u okolnostima na koje nije imao velikoga utjecaja. Čak ni u kadrovskoj politici, a to se Aliji Izetbegoviću najčešće spočitava, on nije imao naročitog izbora. Mogao je računati na entuzijaste bez velikih znanja i iskustva, pa je kombinirao različite ljude, od Munira Alibabića, čovjeka koji ga je 1983. hapsio, do Hasana Čengića i Omera Behmena, s kojima je tada robijao. Osim toga, kakvu se narodu našao na čelu? Pa muslimani su u posljednjih sto dvadeset godina izmijenjali pet totalno različitih gospodara, od Turaka, preko Austrije, karađorđevićevske kraljevine, NDH, do Titove Jugoslavije. Taj je narod 1990. bio kao da je upravo sišao s ringišpila, mantalo mu se u glavi od silnih vlasti i vladara. Mislim da je u takvim okolnostima, pa još pošto smo bili napadnuti od Srba, a 1993. i od Hrvata, Alija vodio genijalnu politiku, jer da nije, što bi od nas i od Bosne ostalo? Kao da je igrao partiju šaha bez topova i bez kraljice, a ipak je izvukao remi.

Demokracija iz Kur'ana

-U novije se vrijeme dosta često, pa i sa Zapada, o njemu govori i piše kao o islamskom fanatiku - naravno u kontekstu događaja nakon 11. rujna...

Alija je kao mlad čovjek vjerovao u politički islam. To je činjenica, kao što je činjenica da su neki vjerovali u komunizam ili kao što neki vjeruju u demokraciju. Ali s godinama i s dolaskom na vlast shvatio je da se budućnost temelji na demokraciji. U tom smislu, dakle, on nije bio ono na što se misli kada se govori o islamskome fanatizmu u političkome smislu.

-Je li islam inkompatibilan s demokracijom?

Ne, jer se i u jednoj kuranskoj surri vladarima preporučuje da se savjetuju s ljudima, spominje se medžlis, dakle nešto kao parlament u suvremenom svijetu. Ali, problem je islamskoga svijeta u zastoju koji traje stoljećima i koji je proizveo svakovrsno zaostajanje, uključujući i tiranske režime. Ako pogledate Andaluziju i Bagdad, ili Tadž Mahal, vidite da su postojala vremena kada je islam išao ukorak sa zapadnom civilizacijom, pa je i prednjačio. Razlozi su zastoja upravo u deficitu demokracije: islamski svijet zaostao je kada je kolektivnu pamet povjerio jednome čovjeku. Prigovori da je Islam inkompatibilan s demokracijom posljedica su neznanja, jer on u bitnom smislu nije drukčiji od judaizma i kršćanstva. Božji su proroci samo jedan drugome predavali štafetu, a sve su tri religije na istome putu.

Tata u Haagu

-Mislite li da bi protiv vašeg oca, da je živ, bila dignuta haška optužnica?

Mislim i nadam se da ne bi, iako se i na tome radilo, istražitelji su boravili u Sarajevu, vođena je istraga protiv Alije Izetbegovića. Srpska strana pripremila je 50 kilograma dokumenata protiv njega, a nakon Jedanaestoga rujna vjerojatno su i neki zapadni političari bili raspoloženi vidjeti ga u Haagu. Ali, čini mi se da bi to bilo previše i da se ipak ne bi dogodilo. Navest ću vam samo dva primjera načina na koji je Alija reagirao na zločine. Kada su vojnici Armije BiH ubili dvojicu fratara u samostanu u Fojnici, on je naredio istragu, istupio je pred javnošću, rekao da je to strašan zločin, a ubojice su na kraju otkrivene. Drugi primjer: za vrijeme rata u Sarajevu je, što od snajpera, što od granata, pobijeno tisuću i dvanaestero djece. A 1994. na okupiranoj Grbavici od snajperskih su metaka pristiglih s naše strane poginule dvije srpske djevojčice. Alija je naredio istragu, pojavio se na televiziji i optužio nepoznate počinitelje, očito iz naše armije. Pa koliko god bilo teško locirati snajperiste, ubojice su otkrivene i kažnjene. A sad bi moj otac trebao ići u Haag, je li?

11. rujna

-Što je za vas 11. rujna?

Za mene, kao i za cijeli svijet i za muslimane u tom svijetu, to je jedan vrlo, vrlo ružan datum. Tada su neki muslimani krenuli stranputicom, koja ne može dobro završiti. Dug je put kojim će islamski svijet dostizati Zapad za kojim zaostaje zadnjih dvjesto godina, pa su neki pomislili da se može poći poprijeko, zločinom. Ubijanjem nevinih ljudi nužno se ide u pakao, ubijanjem djece ide se u pakao, pa - konačno - islam zabranjuje samoubojstvo, a ti su ljudi ubili i sebe. Pravi put ide kroz obrazovanje, rad i demokratizaciju muslimanskih društava, a ništa od svega toga nije moguće terorom. Ono što je, međutim, teroristima pošlo za rukom jest da je svaki musliman na svijetu postao potencijalno sumnjiv, unazadili su položaj muslimana na Zapadu, pa je, recimo, Francuska zabranila ženama da pokrivene studiraju. Gole mogu, ali pokrivene nikako! Kad bi danas Isusova majka Marija došla studirati u Francusku, ne bi joj bilo dopušteno - jer je i ona bila pokrivena.

Moćni sin

-Često su vas, pogotovo u sarajevskim novinama, proglašavali pokroviteljem različitih mešetara i kriminalaca...

Mislim da su takvi članci, izjave i istupi stvar prošlosti. Nedavno mi je jedan čovjek iz međunarodne zajednice u Sarajevu rekao: Znate, jedno vrijeme bio je aktualan projekt destrukcije vaše ličnosti. Možete misliti - projekt destrukcije moje ličnosti. Ali, ima u svemu tome i moje odgovornosti. Navukao sam novinare na sebe jer sam previše bio uz Aliju i jer se na osnovi toga dalo zaključiti kako imam više utjecaja nego što bih trebao imati. Zato se danas klonim javnosti.

-Ali, ipak ste moćan čovjek?

Moja moć, ako je ima, proizlazi iz utjecaja koji imam na ljude. Ali ne bih rekao da me se netko boji. Imam još nekog autoriteta jer sam Alijin sin, ali to se lako i brzo može pokvariti i potrošiti.

-Kad bi se stranci sutra povukli iz Bosne, bi li izbio rat?

Dogodilo bi se isto ono što se događa kada poluizliječenom čovjeku ukinete antibiotike. Da, buknuo bi belaj, jer nismo sasvim izliječeni. Sve dok Bosna ne bude dobra država za svoje građane i sva tri naroda, a to će biti kada se ekonomija postavi na noge, mi smo svi zajedno u opasnosti. Te će opasnosti nestati kad ljudi počnu bolje živjeti i više raditi. Za to nam, ja mislim, treba pet-šest godina.

-Kako gledate na niz propalih pokušaja hvatanja Radovana Karadžića?

Mislim da unutar SFOR-a postoje oni koji Karadžića ne žele uhvatiti te da oni manipuliraju cijelim projektom. Ili barem naivnijim dijelom međunarodnih snaga u Bosni. Takvi SFOR navode na napade na crkvene objekte, što je čista provokacija.

Globus

supergirl

07-10-2007, 21:09

" Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Židovi. Pomislio bi čovjek da doista nisu Židovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?

(Fjodor Dostojevski)"

36310

09-10-2007, 07:33

"Glavno je,ne lažite sebe samog.Onaj ko laže samog sebe i svoju laž sluša,dolazi dotle da više nikakvu istinu ni u sebi,ni oko sebe ne primećuje,i prema tome,ne poštuje ni sebe ni druge.

A,ne poštujući nikoga,prestaje da voli,i nemajući ljubavi da bi sebe zaposlio i zabavio,odaje se strastima i grubim nasladama,i u svojim porocima dolazi sasvim do životinjizma,a sve je to zbog neprekidne laži,

ljudima i sebi!"

F.M.DOSTOJEVSKI

36310

09-10-2007, 08:14

Muftija Beogradski

Priča o spaljivanju Bajrakli džamije u Beogradu skoro je ispričana. Počinitelji se znaju, iako nikada neće biti otkriveni, a poznati su i motivi, iako se o njima zapravo ne govori. Nije posljednja beogradska džamija spaljena zbog onoga što su tih dana albanski divljaci činili na Kosovu. Koliko god nepametno bilo razloge današnjim događajima tražiti u dalekoj prošlosti, čini se, ipak, da je oganj pripremljen prije sto i pedeset godina, pa i više, kada su nestajali svi vjerski i duhovni znakovi islama po Srbiji, a od turskih stoljeća nastavile postojati samo kule, utvrde i česme, te imena kojima su bila zaboravljena značenja. A ako čak i nije tako, te ako je nekog stvarnog društvenog smisla bilo u stoljetnome preživljavanju Bajrakli džamije, tada je ona stvarno zapaljena kad i bezbroj džamija s bosanske strane Drine, dakle u našim devedesetim. Istina, nije planula kad i Aladža u Foči, ali čini se da je riječ samo o tehničkome detalju.

Priča je, kažem, skoro ispričana, ali bi ju, ipak, valjalo izreći do kraja. Zašto Bajrakli džamija nije planula kad je i zapaljena? Odgovor je, sigurno, u dobrim vezama Miloševićevoga režima s vladama pojedinih muslimanskih zemalja, uglavnom nostalgičnima prema Titovoj nesvrstanosti i imenu Jugoslavije. Ali bilo je tu još nečega. Beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je već u vrijeme napada na Vukovar jasno deklarirao svoj patriotizam kritizirajući u novinskim intervjuima vlast u Zagrebu, a ponešto je znao prozboriti i o "fanatiziranim ustaškim bojovnicima" u opkoljenome gradu. Oštro bi reagirao na tvrdnje kako među takvima ima i muslimana.

U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu muftija je ostao, manje ili više, dosljedan. Kad ga je 1994. u beogradskome bulevarskom tjedniku Argument upitalo za nacionalnost, efendija Jusufspahić odgovorio je da je on Jugoslaven. Nije negirao srpske zločine u Bosni, ali je svu svoju mudrost ulagao u pokušaje da ih nikome ne pripiše. Ni Miloševićevim vlastima, ni Radovanu Karadžiću, ni ovim ili onim paravojskama. Kada bi se našao u verbalnome škripcu i bezizlazu, pribjegavao je vječitoj frazi Božjih slugu: Allah će svakome suditi za ono što je učinio!

Godinama sam izrezivao i sakupljao svaki članak u kojem bi se pojavilo muftijino ime. Bio mi je zanimljiv njegov lik, više zbog fikcije koju je proizvodio nego zbog uloge koju je mogao imati u stvarnosti. Prvo što sam prema efendiji Jusufspahiću osjetio bila je odvratnost - tada je gorio Vukovar!, ali kada je planula Bosna, Hamdijin ummet i hramovi, pomislio sam da on to pokušava spasiti svoje zvanje i svoju džamiju. Način na koji je to činio, svakako nije bio čestit, ali zar je moglo biti čestitoga načina u takvim vremenima? I bi li muftija Jusufspahić bolje učinio da je ostavio ono malo svojih vjernika i otišao, recimo, u Sarajevo, Žepu, Srebrenicu?

U raznim fazama rata događalo se da protjerani narod, uglavnom iz okolice Zvornika, stigne u Beograd. Jedini od koga su mogli očekivati pomoć bio je efendija Jusufspahić. Nahranio bi ih, sakrio pod džamijski krov i čuvao koliko je trebalo. Šta preteže na ljudskoj vagi: spašavanje tih ljudi ili riječ pohvale njihovim ubojicama?

Ali bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće nađu mjesta.

To bi, meni se čini, bila priča o beogradskome muftiji Hamdiji Jusufspahiću da mu na kraju nije izgorjela džamija. Očito ju sam nije mogao sačuvati, a više nije bilo Miloševića i njegovih nesvrstanih prijatelja. Nakon što sam čuo da je izgorjela, a da ju muftija nije branio svojim životom - što ne bih očekivao da pred svojim hramom čini ijedan imam, pop ili svećenik, osim onoga koji je prethodno svoj svjetovni obraz bacio u prašinu - zanimalo me je šta će Jusufspahić sad izjaviti. U prvi mah optužio je beogradsku žandarmeriju da je bila u dosluhu i mobitelskoj vezi sa zločincima, potom se okomio na vlasti, da bi na kraju zavapio kako je konačno uništena njegova vjerska zajednica.

Međutim, uslijedili su i njegovi opsežniji intervjui. Pa je rekao da njemu nitko u Srbiji nije neprijatelj, "ni Vojislav Šešelj mi nije neprijatelj". Lijepo je govorio o Titu, a sjetno o Slobodanu Miloševiću. Pravdao je Miloševića što ga nikada nije primio dok je bio predsjednik, jer jest, privatno, malo prije nego što će biti deportiran u Haag. Dok je sve to govorio, i još puno preko toga, muftija Jusufspahić nije spašavao narod, jer takvih kojima treba njegova pomoć, srećom, danas nema, a niti je spašavao Bajrakli džamiju, jer ni nje više nije bilo. Nekoliko dana nakon što se lijepo izrazio o Šešelju, stigli su efendiji izrazi bodrenja lično od Tomislava Nikolića, zvanog Toma Grobar. Lijepe riječi bile su iskrene, bez imalo ironije.

Tako, eto, završava priča o jednom neobičnom čovjeku. Ne vjerujem da će me zanimati nastavak. Moj posljednji dojam o muftiji Jusufspahiću sličan je priči o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. I nije.

Iz knjige:Sarajevski Marlboro

autor:Miljenko Jerkovic

supergirl

09-10-2007, 19:13

Ali bilo je jasno da Hamdiji Jusufspahiću nikada neće biti oprošteno. Prodao je dušu, bacio obraz u prašinu, pa se vlastitom voljom našao na strani zla. Ima takvih slučajeva, a teško je o njima misliti, kada ljudi odaberu zlo da bi mogli činiti dobro. Takvi bivaju prezreni u povijesti, ako u njoj uopće nađu mjesta.

Po svemu sudeci,mnogi su mu oprostili!

36310

09-10-2007, 22:12

Šta je "SABUR"???

Sabur je jedna lijepa bosanska riječ orijentalnog porijekla. Često ga preporučuju, no rijetko prakticiraju. On je jedna od stvari kojima ljude podučava mjesec ramazan, koji smo upravo ispratili, nevezano za to da li su vjernici ili ne. No pitanje je koliko će sabura u nama ostati do narednog ramazana? Ili koliko dugo uopšte?

Generalno ne volim stajati u bilo kakvom redu, međutim tokom ramazana sabur čuda čini. Jedno od malih zadovoljstava koje ramazan nosi jesu somuni. Ti nekvasani hljepčići što se u svakom bosanskom (i hercegovačkom) gradu se drugačije spremaju, a i zovu (pitice, lepine, ramazanije), u Sarajevu u ramazanu imaju baš onaj ton koji volim. Zbog tog karakterističnog osjećaja i zadovoljstva u nošenju svježe pečenih somuna, njihovog mirisa koji inspiriše maštu ali jača strpljivost do iftarskog vremena, nije mi žao prošetati i nešto dalje. To naravno ne znači da su isključivo na jednom mjestu u gradu "oni pravi", kako to neki vole reći, hvaleći se kako oni obavezno moraju imati "čaršijske", "Ajšine" i slično na stolu, makar stanovali i u Novom gradu; pravu mjeru našao sam na bar dva druga mjesta u različitim dijelovima grada.

Ponekada se u kupovini somuna formira red, manji ili veći. Tada ljudi mirno čekaju svoj red, što i nije uobičajeno kada su drugi razlozi čekanja. Tu i tamo se kao i uvijek nađe poneki mangup, koji će proći pored; neke stvari se ne mogu promijeniti. Zapazio sam da su u tome aktivni pripadnici generacije mlađih tinejdžera. Možda tu ima nešto i u odgoju te generacije, jer ne smatram uobičajenim gurati se lagano, usput dozivati prijatelje koji naknadno dolaze (jer su i njih roditelji poslali u kupovinu) da im se priključe u redu, te kasnije naglas pokazivati drugima dokle su došli kroz red. Stariji od njih manje-više to sa saburom tolerišu; to ponašanje uostalom nije teško primijetiti, tek poneko diskretno upozorava da bar nije u redu tim se hvaliti.

Sabur znači strpljivost, ali ona mudra. Sabur nije trpljenje, naročito ne nepravde i ljudske gluposti, koju redovno susrećemo. Sabura će nam definitivno trebati u bliskoj budućnosti ukoliko pratimo vijesti iz domaće, a i međunarodne politike.

NAZALOST, NA NEKE DOGADjAJE NE MOZEMO UTJECATI.

TEK SKUPLJATI SABUR U SEBI.

36310

11-10-2007, 08:41

SAMO ZA "LUDAKE"

Ohhh,tesko je naici na trag Bozji usred zivota kakav mi vodimo,usred ovog tako zadovoljnog,tako izrazito gradjanskog vremena,bez ikakvog duha,s' pogledom na ovaku arhitekturu,ovakve poslove i ovakve ljude.

Kako,onda,da ne budem stepski vuk,olinjali pustinjak usred sveta ciji ciljevi nisu moji,cije mi radosti nista ne znace!

Ne mogu da izdrzim dugo ni u pozoristu ni u bioskopu,jedva sam u stanju da procitam novine,retko kad modernu knjigu,i ne mogu da razumem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traze u prepunim zeleznicama i hotelima,prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom,po batovima i varijetetima elegantnih raskosnih gradova.

Sta traze po svetskim izlozbama,po korzoimana predavanjima za one koji su zeljni obrazovanja,na velikim sportskim igralistima???

Ja sve te radosti,koje bi mi,najzad,bile pristupacne i radi kojih se hiljade trude i tiskaju,ne mogu da razumem i da ucestvujem u njima.

A ono sto se u meni dogadja u retkim casovima radosti,sto je za mene slast,dozivljaj,ekstaza i uzvisenost-to svet voli i trazi mozda jedino u pesnickim delima,a u zivotu smatra ludoscu.

I odista,ako je svet u pravu,ako su tu muziku po kafanama,te masovne zabave,ti amerikanizovani ljudi,zadovoljni tako sitnim stvarima,u pravu???

Onda sam ja kriv,onda sam lud,onda sam odista,kako sam sebe cesto nazivao,Stepski vuk,zivotinja koja je zalutala u tudj i nerazumljiv svet,koja vise ne nalazi svoju postojbinu,vazduh i hranu.

STEPSKI VUK

autor:Herman Hesse

36310

12-10-2007, 18:07

U IME ALLAHA,MILOSTIVOG,SAMILOSNOG

UZVISENI I PREMILOSTIVI BOZE!

Stvaraoce svih svjetova,izvore i utoku zivota,

Gospodaru znanog i neznanog,

dokucivog i nedokucivog-neka Ti je hvala!

Okupljeni u svjetlu vjecne Qur'anske istine koju si uputio ljudima preko poslednjeg Poslanika Muhammeda(s.a.w.s) skruseno Ti se zahvaljujemo i smjerno te molimo:

Ucini nas dostojnim Tvoje neizmjerne milosti.

PREMILOSTIVI BOZE!

Neka uzvisene Qur'anske ljepote obasjaju nase duse,

oplemene nasa srca,

osvijetle nase zivotne staze.

POMOZI NAM,SVEMOGUCI BOZE!

Da budemo onakvi kakvi pravi muslimani trebaju biti:

vjerni,pravedni,milostivi,uceni,radni!

Neka medju nama vlada jednakost i bratstvo,bez obzira na rasu,porijeklo,pleme i rod, onako kako si Ti to rekao i odredio.

Sacuvaj nas vlastitog i tudjeg zla,licemjera,i zlih djela licemjernih ljudi.

SVEMOGUCI BOZE!

Sa koliko si nas darova obdario???

Pomozi nam da se Tvojim darovima koristimo onako kako Ti zelis i volis.

Neka nam srca kucaju u bratskoj ljubavi;

neka nam duse nikom zla ne sniju,

neka nam misli budu ciste,stvaralacke i poletne,

neka nam ruke casno rade i grade

neka nam oci otvoreno i posteno gledaju,

neka nam rijeci budu jasne,istinoljubive i pravedne.

BOZE JEDINI I SVEMOGUCI!

Ne dopusti da se zavadimo i zaboravimo ko smo i sta smo.

Neka nam je uvijek na pameti da smo samo smrtni ljudi koje si Ti stvorio i u koje si Ti zivot udahnuo.

Ne daj da zaboravimo da je ovaj svijet prolazan i da nas ceka drugi vjecni zivot.

MOLIM TE,O BOZE NAS!

Pomozi nam i ne dopusti da pred tegobama posrnemo,

da iskusenjima podlegnemo,

i da se u dobru zaboravimo i osilimo.

BOZE!

Neka nam je uvijek na umu da nas ceka neznani dan smrti

u kojem se ostavlja ova zemlja i sve sto je na njoj,

i rodbina i blago i vlast i moc i ugled.

Neka nam je uvijek na umu da se preda Te nose samo dobra djela koja nagradjujes,

i po kojima ce nas znati i pominjati oni sto ostaju i sto dolaze poslije nas.

SVEMOGUCI BOZE!

Pomozi nam da svoju djecu izvedemo na pravi put

i da ih u Islamskim istinama odgajimo jer smo pred Tobom odgovorni za njih.

BOZE!

Daj da ih se ne zastidimo i da se oni nas ne zastide!

PREMILOSTIVI BOZE!

Ucini da smrtni cas smireno docekamo kako ga docekuju oni koji vjeruju u Tebe

i koji su Tvoje zakone u srcu nosili i po njima se ravnali i ziveli

i za koje si Ti u Qur'anu rekao:

"ZA NJIH NEMA STRAHA I ONI NE TREBA DA SE ZALOSTE"

BOZE!

ucini da nam poslednja misao i poslednje rijeci budu:

NEMA DRUGOG BOGA OSIM ALLAHA,

A MUHAMMED JE BOZJI ROB I POSLANIK!!!

A M I N.

36310

14-10-2007, 07:20

DOKAZ

Jedan je profesor na fakultetu izazvao studente pitanjem:"Da li je Bog stvorio sve sto postoji na zemlji?"

Jedan student je hrabro odgovorio:"Da,stvorio je."

"Bog je sve stvorio?"-pitao je ponovo profesor.

"Da profesore."-ponovo je odgovorio student.

Profesor je odgovorio:"Ako je Bog stvorio bas sve na zemlji,onda je on stvorio takodje i zlo,jer zlo postoji,i sudeci prema pravilu-da nasa djela govore ko smo mi-Bog je zao."

Student je nakon tog odgovora zacutao.

Profesor je bio zadovoljan samim sobom i hvalio se studentima kako je vrlo jednostavno dokazao da je vjera u Boga samo jedan mit.

Utom je jedan drugi student podigao ruku i rekao:"Mogu li vas ja nesto pitati profesore?"

"Naravno"-rekao je profesor.

Student Je ustao i rekao:"Postoji li hladnoca,profesore?"

Profesor je odgovorio:"Kakvo pitanje.Naravno da postoji.Tebi nikada nije bilo hladno?"

Mladic je odgovorio:"Cinjenica je da hladnoca ne postoji.Prema zakonu fizike,ono sto mi smatramo hladnocom-zapravo je nedostatak topline.Predmeti ili ziva bica se mogu proucavati kad imaju ili prenose energiju,a toplina je ono sto cini da tijelo ili materija prenose energiju.Apsolutna nula(-460 stepeni f) je potpuno odsustvo topline,materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju na toj temperaturi.Hladnoca ne postoji,mi smo stvorili tu rijec da opisemo kako se osjecamo kad nemamo-topline."

Student je nastavio:"Profesore,postoji li tama?"

Profesor je odgovorio:"Naravno da postoji."

Student je odgovorio:"Jos jednom ste pogrijesili.Tama je zapravo-nedostatak svijetla.Svijetlo mozete proucavati,ali tamu ne.Tacnije,mozemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svijetlo i proucimo razlicite valne dubine svake boje.Ne mozemo izmjeriti mrak.Zrak svijetla moze se probiti u svijet tame i osvijetliti ga.Kako mozete znati koliko je odredjeni prostor taman?Ono sto mozete izmjeriti je kolicina svijetla koje je prisutno.Nije li to tacno?Tama je termin koji je covjek izmislio da bi pokazao sto se dogadja kada nije prisutno svijetlo."

Konacno,mladi covjek je upitao:"Profesore,postoji li zlo?"

Sad vec pomalo nesiguran,profesor je odgovorio:"Naravno,kao sto sam vec rekao.Vidimo ga svaki dan-u primjerima covjekovog nehumanog ponasanja.U masi kriminala i nasilja u svijetu.To je cvrst dokaz postojanja zla."

Na to je student odgovorio:"Zlo ne postoji,profesore.Ili barem ne postoji samo za sebe.Zlo je jednostavno-odsustvo Boga.To je kao tama i hladnoca-rijec koju je covjek stvorio da bi opisao odsustvo Boga.Bog nije stvorio zlo.Zlo nije kao vjera,ili kao ljubav koje postoje kao sto postoje toplina i svijetlost.zlo je ono sto nastaje kad covjek nema Bozije ljubavi u svom srcu.To je kao hladnoca koja nastupa kada nema topline,ili tama koja nastaje kada nema svijetla."

Profesor ga je cutke posmatrao.

Mladicevo ime je bilo-ALBERT EINSTEIN."

36310

15-10-2007, 18:50

Pacifist

Bio sam protivnik rata,dok je ovaj trajao,a i posle sam pozivao na mir,strpljenje,covecnost i samokritiku,braneci se protiv nacionalistickog huskanja,koje je svakim danom postajalo sve ostrije,gluplje i besnje...

Nekoliko puta sam izrazio misljenje da svaki narod,pa cak i svaki pojedini covek,umesto da se uljuljkuje laznim politickim problemima "krivice",mora da ispita i koliko je sam kriv,usled sopstvenih gresaka,omaski i rdjavih navika,u izazivanju rata i svih ostalih beda u svetu,jer je to jedini put da se po mogucstvu izbegne sledeci rat.

Razmisljati jedan cas,utonuti za izvesno vreme u sebe i zapitati se koliko je ko licno uzeo ucesca u neredu i pakostima na svetu,koliki je u tome udeo svakog pojedinca-VIDIS TO NECE NIKO!!!

...I bilo bi bolje za nasu zemlju i za svet uopste kada bi se bar ono nekoliko ljudi koji su "sposobni da misle" izjasnilo za razum i miroljubivost,umesto sto slepo i sumanuto navijaju za novi rat.

Toliko,a sada zbogom...

STEPSKI VUK

autor:Herman HESSE

36310

16-10-2007, 13:30

A u pravu si Stepski Vuce,po hiljadu puta u pravu,pa ipak moras da propadnes.

Tvoji zahtevi su odvise visoki,tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet,zadovoljan tako sitnim stvarima,koji te odbacuje od sebe jer ti imas jednu suvisnu dimenziju.

Ko danas hoce da zivi u da uziva u tome,ne sme da bude kao sto smo ti i ja.

Ko umesto ciguljanja trazi muziku,umesto razonode radost,umesto novca dusu,ko umesto spekulisanja trazi istinski rad,a umesto igre istinsku strast,tome ovaj lepuskasti svet ne moze biti domovina...

Bio si umetnik i mislilac,covek pun radosti i vere,

koji je jos i sad u poteri za velikim i vecnim.

Koji nikada nije zadovoljan lepuskastim i malim.

Ali sto te je zivot vise budio i treznio,to je tvoja nevolja postajala veca,

ti si dublje,sve do guse,upadao u patnje,strepnje i ocajanje,

i sve sto si nekada osecao,voleo i cenio kao lepo i sveto,sva tvoja vera u ljude i njihovu visoku predodredjenost nije mogla da ti pomogne.

Sve je postalo bezvredno i razbilo se u paramparcad...

Nosio si u sebi jednu sliku o zivotu,jednu veru i zahtev,bio si spreman na dela,patnje i zrtve-a postepeno si primecivao da svet od tebe ne trazi ni dela ni zrtve i tome slicno.

Da zivot nije herojski ep,sa junackim ulogama i ostalim,vec samo gradjanska bolja soba u kojoj su ljudi savrseno zadovoljni jelom i picem,kafom i pletenjem carapa,igranjem karti i muzikom preko radija.

A KO HOCE NESTO DRUGO I U SEBI NOSI NESTO DRUGO,ONO JUNACKO I LEPO,KO VOLI VELIKE PESNIKE,TAJ JE BUDALA I DON KIHOT...

UVEK JE BILO TAKO I UVEK CE BITI,DA SVET,NOVAC I VLAST PRIPADAJU SITNIM I PLITKIM LjUDIMA,A OSTALIM,PRAVIM LjUDIMA DA NE PRIPADA NISTA.

NISTA OSIM SMRTI!!!

Stepski Vik

autor:Herman HESSE

36310

17-10-2007, 18:16

Sve moje Emine

Mene je Allah obdario sa tri djevojcice.One su izraz mog cijelog bica.

Zato sam primetio jednu stranu rata koju malo ko primecuje.

Najvece zrtve rata su zene:majke,supruge,djevojke i posebno djevojcice.

Prvi shehid u Sarajevu je Suada Deliberovic,studentica iz Mostara.

U protestnim demonstracijama protiv snajperista u crnim carapama na glavama,zalutali metak je pogodio nju na Vrbanja mostu,koji danas nosi njeno ime.

Prvu dzenazu u ratu klanjao sam(kao imam) trinaestogodisnjoj djevojcici ZUHRI Lingo.Kako se sjecam,bio je cetvrtak,april '92.

Sjedio sam na terasi kad je kroz avliju prosao covjek.

Saopstio mi je da je jucer u jedan sahat po podne na ulici,kako kaze,od gelera ubijena njegova djevojcica.

"Direktno u srce" tvrdio je babo."Taman se okupala i navalila da izadje na ulicu,kad granata..."

Mislim da je ubijena snajperom.Tako su radili cetnici;jedan nisani snajperom a drugi priprema minobacac.Kad pogodi snajper,eto dijete u srce,onda pada granata.

Masakr u Ferhadiji ulici gledao sam putem televizije.

Ko mi zeli vjerovati nek' vjeruje:prepoznao sam pramenove kose EMINE Karamustafic.Vidio sam je jednom tu da ceka u redu za hleb.

To je bio jedini razlog da,kada sam na snimku vidio krvave pramenove kose,pomislim na nju.

Cekao sam spisak imena koja su emitirana uz snimku.

Procitao sam njeno ime.

To je bila kcerka,jedinica,mog dragog prijatelja Hame sa kim sam na Mahmutovcu organizirao SDA i Patriotsku Ligu.Naucio je prvim surama u mektebu.Imao sam adet da,kad mi dijete dodje prvi put u mekteb,izgovori shehadet,kao da tada prima Islam.Ona je to ucinila.

Bila mi je veoma privrzena a Hamo ju je hvalio i nagradjivao zbog toga sto mu lijepo uci ilahije.

Ukopali smo je u haremu dzamije Hitri Sulejman.

Prije nego sam zanijetio dzenazu,dzematlije su mi rekle da njena majka zeli razgovarati sa mnom.

"Efendija,kako cete joj zanijetiti?" pitala me je.

"Kao malom zensku"odgovorio sam.

"Ali,efendija,ona je prije nekoliko dana bila dobila "prve haljine",upozorila me je.

Zbog stida muslimanke su umjesto fraze"dobiti menstruaciju" koristile izraz "dobiti haljine".

Po fikhskim pravilima nakon prve menstruacije djevojcica se smatra punoljetnom i dzenaza joj se klanja kao "velikom zensku".

Tu svetu gorcinu iskustva prilikom ucenja na dzenazi namazu Emini,svrstavam u najjasnije momente spoznaje koje shejtan(Allah ga prokleo i unistio) zeli unistiti.

Ubistvo Zuhre(zvijezde Danice) i Emine(po imenu bosnjacke varijante imena majke naseg Pejgambera,s.a.w.s) shvatio sam kao ubistvo majke bosnjacke.

U SANDzAKU postoji legenda o Emini koju su u onom ratu uhvatili cetnici a ona ih molila:

"ZIVOT VAM HALALIM,OBRAZA MI NE DIRAJTE!"

Tako mi zvijezde Danice,Zuhra ce pitati covjecanstvo zasto su ubijene:ONA I EMINA!

Ako Bog da,bicu im shahid.

BOJA POVJESTI

autor:Nedzad LATIC

36310

18-10-2007, 07:33

Stranac

Na par mjeseci prije mog rođenja, moj otac upozna stranca koji bijaše tek stigao u naš mali grad. Od samog početka otac je bio očaran ovim novajlijom i ubrzo nakon samog upoznavanja ga pozva da živi sa našom porodicom. Stranac je brzo prihvaćen i, kada sam se ja rodio par mjeseci kasnije, bio je tu zajedno sa ostalim članovima porodice da mi izrazi dobrodošlicu u novi svijet.

Odrastajući nikada nisam dovodio u pitanje njegovo mjesto u našoj porodici. U mojoj mladoj glavi svaki član je imao svoje specijano mjesto. Moj brat, Bilal, pet godina stariji od mene, je bio moj uzor. Fatima, moja mlađa sestra, je bila moja prilika da glumim starijeg brata i da se učim umijeću zadirkivanja. Moji roditelju su bili instruktori koji su jedno drugo dopunjavali - majka me je podučavala ljubavi prema Allahovoj riječi, a otac me učio da joj se pokoravam.

A stranac…on je bio zadužen za pričanje priča. Zaista je bio maher u tom poslu pripovijedajući sve jednu fascinantniju od druge. Avanture, misterije i komedije su bile dio svakodnevnih konverzacija. Znao je držati pažnju čitave naše porodice satima svako vece. Kada sam htjeo saznati nešto o politici, historiji ili nauci, on je imao odgovor za sve. Znao je dosta o prošlosti, razumjevao je sadašnjost i skoro da je znao predskazati budućnost. Slike koje je crtao su bile tako pune života da sam gladajući ih često znao i plakati ali i smijati se. Bio je to pravi prijatelj čitave porodice. Oca, Bilala i mene je odveo na našu prvu bejzbol utakmicu. Uvijek nas je podsticao da gledamo filmove te nam je u par navrata omogućio susrete sa nekoliko filmskih zvijezda. Ovaj stranac nije znao prestat’ pričat’. Ocu to naizgled nije smetalo ali dok smo mi ostali ostajali zaneseni nekom od njegovih pripovijedi o dalekim mjestima, majka je znala ustati i bez riječi otići u svoju sobu gdje bi čitala Kur’an i učila dove Allahu. Pitam se da li je ikada molila da nas ovaj stranac napusti.

Vidiš, moj otac je u našoj kući postavio određena moralna načela kojih smo se svi bili dužni pridržavati. Međutim, ovaj stranac nikada nije osjećao obavezu da ih postuje. Psovka, na primjer, u našoj kući nije bila dozvoljena ni nama, ni našim prijateljima pa čak niti odraslima. Međutim, naš dugotrajni gost se psovke nije ustručavao parajući moje uši i izazivajući grčeve u stomaku moga oca. Zatim, moj otac je bio antialkoholičar koji nije dozvoljavao unošenje alkohola u našu kuću kao što to svaki musliman i treba činiti. Međutim, naš stranac je osjećao potrebu da nas upozna i sa alternativnim načinima življenja te nam je često nudio cigarete, pivo te ostala alkoholna pića. Slobodno (možda čak i više nego slobodno) je govorio o sexu. Njegovi komentari su bili numijesni, kadkad nagovarajući ali su nas sve uvijek ustavljali postiđenim. Danas znam da su moja rana shvatanja o odnosu među muskarcima i ženama itekako bila oformljena pod strančevim uticajem.

Kada sad o tome razmislim, vjerujem da je jedino Allahova milost ta koja nas je sačuvala od većeg strančevog utjecaja. Konstantno se suprostavljao moralnim vrijednostima mojih roditelja ali je ipak rijetko bio ukoren i nikada se od njega nije tražilo da nas napusti. Prošlo je više od 30 godina kako se stranac uselio u našu kuću. Ocu danas nije privlačan ni približno onoliko koliko je to bio onih prvih godina. Ali čak i sad kada uđem u sobu svojih roditelja stranca nađem kako sjedi u svom kutku čekajuci da neko sluša njegove priče i gleda njegove slike…Pitaš me za njegovo ime? Zvali smo ga TV.

Sa engleskog preveo: Mahdi Mekić - Juli 2001.

36310

20-10-2007, 18:22

VLAH BEZ VOZNOG REDA

Zapisi iz sveske s modrim koricama: Bilo pa prošlo

Četnički ideolozi su se potrudili da politički opismene narod, da ga nauče jedinom ispravnom tumačenju rata u Bosni. Zato je većina Srba, od kurve do pjesnika, od babe do akademika, stala da izgovara identičan tekst kad objašnjavaju šta se u Bosni dogodilo

RAJ: Bojo Čoveljić - ovo mu je književno ime i prezime, u životu se zvao drukčije - jedan od dva religiozna Crnogorca koje sam u životu sreo, ne računajući crnogorskog vladiku Mihaila, veli mi jednom: "U Raju, ko ga zasluži, svak će imati onoliko godina koliko je imao kad je učinio najljuckiju stvar." Ako Bojo ne laže, na onom svijetu imaću vječito 47 godina, 2 mjeseca i 1 dan. Rođen sam 14. marta 1945. godine, a 15. maja 1992. godine, u saopštenju preko televizije, poslao sam paljanske razbojnike u tri pizde materine. I time, bez ikakve dvojbe, zaslužio Raj.

FUTURISTI: Prijateljica iz Beograda telefonom razgovarala s mojom ženom i, između ostalog, ispričala joj ovo. Na beogradskoj TV bila emisija o Hagu i srpskim zločinima. Voditeljica emisije Olja Bećković, kćer Matijina, do juče vatreni, a danas cinični nacionalist, dovela na ekran Borku Pavićević i jednoga Ljušića, kako li, u svakom slučaju - četnik jedankrozjedan. Borka je govorila o srpskim zločinima, o jamama koje su Srbi nesebično punili leševima i koje se svakoga dana otkrivaju, ne samo u Bosni nego i po Srbiji. Nakon toga, onaj Ljušić kaže: "Pa dobro. To je bilo i prošlo. Treba prošlost zaboraviti, a okrenuti se budućnosti."

Četnici su fela zbilja čudne dlake. Ponavljali su do juče i do besvijesti: lažu da smo pravili zločine, a beogradski pjesnik Miodrag Stanisavljević je pisao: "bezočnost poricanja je sastavni dio bezočnosti činjenja". Godinama su govorili: nije bilo, a sad, dokazima stjerani uza zid, vele: bilo pa prošlo! Ispostavlja se da njihovi zločini nikad nisu bili stvarnost: juče su bili laž, a sad su prošlost! I ne samo to. Dok su činili zločine, probili su nam glavu pričom o prošlosti: bitka na Kosovu bila je najsvježija od svih agencijskih vijesti u njihovim medijima. Dok su palili, pljačkali, protjerivali, ubijali i silovali po Bosni, govorili su: "Ovo je nastavak ustanka iz 1804. godine." Mozgovi su im kasnili sto osamdeset osam godina. Najmanje. A mnogima i po šest stoljeća. Sad se upisali u futuriste! Zadivljuje taj akrobatski skok u vremenu, koji u suštini znači skok iz 1389. u 2089. godinu! Do juče su se predstavljali kao "ostatak zaklanog naroda", galamili o jamama, starim pedeset godina, iz kojih su vadili kosti da na njima naoštre kame, a sad bi htjeli da se zaborave jame u koje su oni juče bacali inovjerce. Te jame treba smatrati zastarjelim i prevaziđenim. Izgleda, jedino ne zastarijevaju jame u koje su bacani Srbi.

ŽRTVA NATO-BOMBARDOVANJA: Priča mi poznanica da je razgovarala s ambasadorom SEREJE koji je nadahnuto pripovedao i uzgred joj se uvaljivao. Ne nasrtljivo, ali jeste se uvaljivao. To je u redu, kažem. Kad Srbin kuša na legalan način prevrnuti pripadnicu druge nacije, ne samo da nemam ništa protiv nego čak u sebi kažem: "Pomozi Bože i sveti Luka koji lučiš prave od krivih duša!" Ali ja strašno ne volim kad Srbi siluju inovjerke. Ali to je sporedno, jer sam htio reći nešto drugo: iz priče moje poznanice pamtim da joj se ekselencija Kakoseonozvaše, u sklopu svoje udvaračke ofenzive, jadao da su mu, za vrijeme bombardovanja, poginuli žena i dvoje djece. Oboje smo stoposto bili uvjereni da laže, ali, za svaki slučaj, preko i-mejla zamolim svog brata od tetke u Beogradu da stvar provjeri. Evo odgovora:

Pitao si me da li je našem ambasadoru u BiH poginula žena i dvoje dece u bombardovanju. Ja ne znam o kom se čoveku radi, ali znam da u SRJ ne postoji čovek sa takvom biografijom. Da su u DOS-u imali takvog čoveka (a pomenuti je mogao doći za ambasadora samo iz DOS-a ), oni bi ga na izborima kandidovali kao Miloševićevog protivnika umesto Koštunice. DOS-ovcima, kad je ovde treštalo, nije imao ko poginuti, jer je većina njih, na čelu sa Đinđićem, zbrisala iz Srbije. Neki od njih pobegli su od vojnog poziva a danas su zamenici u ministarstvima vojske i policije. Oni nisu smeli izići na demonstracije kad smo se mi, tokom devedesetih, tukli s Miloševićem, a kamoli da ostanu, na primer, na Voždovcu kad je od bombi svake noći dečji krevet leteo (ti taj osećaj najbolje poznaješ) - po metar uvis. Prema tome, znaj da Taj laže i teško kleveće Amere koji su njegov DOS i doveli na vlast. Dođe mi da ga zbog toga prijavim u američku ambasadu! Voli te tvoj brat.

FUNDAMENTALIZAM: Iza upada u Bijeljinu, blaženopočivši Arkan se pred kamerom triput bezuspješno zalijetao da izgovori fundamentalizam kojim je trebalo da obrazloži otkud on i njegovi zlikovci u Bosni. Pošto je njegov jezik triput odbio da čisto i bistro kaže tu riječ, Arkan se nasmijao i odustao od ćorave rabote. Nije se moglo ni očekivati da JNA, koja ga je snabdjela topovima i tenkovima, Arkanu ćušne u šake i Vujaklijin rječnik stranih riječi i izraza. Ipak, zavazda mi se urezao u pamet taj prizor u kojem se jedan zlikovac zdušno trudi da se popne, kao alpinist uz Babin zub, na vrh riječi koju je - lijepo mu se vidjelo s lica - prvi put u životu čuo prije 15 minuta. Karadžić je znao da njegovi krupniji i sitniji arkani ne treba da znaju šta takve riječi znače, ni da se sažive s njima: bilo je neophodno da na njihovu svijest djeluju kao vradžbina kojom hoće da te pretvore u kozu, u zvekir, u zrno prosa. U pučkoj uobrazilji strane riječi same po sebi označavaju zlo. A kad je Karadžić okončao glavni dio svoje krvave rabote, to jest kad su ti jezički bauci u svijesti njegovih jurišnika odradili svoje, arkanovskih grešaka u izgovoru više nije bilo: četnički ideolozi su se potrudili da politički opismene narod, da ga nauče jedinom ispravnom tumačenju rata u Bosni. Zato je većina Srba, od kurve do pjesnika, od babe do akademika, stala da izgovara identičan tekst kad objašnjavaju šta se u Bosni dogodilo.

DRŽAVNO: Nisu Muslimani državotvorni narod, kaže mi Hamo devedeset i treće. To je naviklo da drugi za njega brine. Prvo Turska, pa Austrija, pa Jugoslavija. Nema osjećanje da je država njegova. Da je i državno njegovo. To čim izađe iz kuće - kao da se našao u inostranstvu! U mom naselju, granata pogodila trafo-stanicu. Moj komšija odmah uzme aparat i ugasi vatru. Kasnije, došao jedan iz Valtera Perića: "Ko je razvalio vrata?" Vrata od trafo-stanice. "Ja", kaže komšija. "Ugasio sam požar da nam kuće ne izgore." "Ma ko si ti da gasiš požar kad je ovo državno?"

POEZIJA NA LICU MJESTA: Kad pije, Sidran u nekadoba počne da odnekud vadi teške bosanske riječi, pune ponorne patetike u čije se iskustveno pokriće ne može sumnjati: "Razumijem, razumijem. Razumijem sve što propada." Gdjekad mi njegovi iskazi liče na citate iz svetih tekstova: imaju čak i inverzije. Ili su to možda odlomci njegovih pjesama u nastanku, pa provjerava kako djeluju na slušaoce: "Ko će me od Boga zaštititi kad me pobjedom nagraditi poželi?" Ali zalud očekujem da se takvi stihovi, docnije, pojave u njegovim pjesmama, stoga sam zaključio da su to poetske varnice koje nastaju "na licu mjesta" i umiru skupa s noćima probdjevenim uz čašicu. Nek ovaj zapis spasi bar dvije od stotina takvih varnica koje sam i ja pozaboravljao.

Postoji i još jedna vrsta poezije na licu mjesta koja je nenamjerna ali nije zbog toga manje poezija. To je ogoljena - Eliot bi rekao "direktna" - poezija koja nastaje sažimanjem mnoštva iskustava u jedan jedini jezički akt. Poneku iskru upamtim, a ostalo mi pobjegne, jer čovjek ne može, dok sjedi u društvu, posezati za notesom. Nezaboravna mi je, na primjer, rečenica Mirze Ibrahimpašića: "Vidio sam u ovom ratu toliko ubijenih ljudi, a o smrti ne znam ništa više nego prije rata."

Marko Vesovic

36310

21-10-2007, 17:17

"Nebeski narod" i njegova zemaljska zla

Kontinuitet mitskog usmjeravanja moguce je pratiti od pocetka srpske drzavnosti,sto je ujedno i pocetak srpske povjesne stranputice na koju je presla uzimanjem Dusanovih pobjeda za velike uspjehe koje su uticale da Srbi nepromisljeno istrce na Kosovo 1389 godine i pretrpe poraz koji su proglasili pobjedom i na kojoj grade svoju psihologiju,umjetnost,ideologiju,kulturu i historiju.

I dok se ostali narodi zanose znanstvenim teznjama i velikim idejama ,oni i Crnogorci slijede,kao zivotnu orijentaciju viziju slijepih guslara koji su glorificirali junastvo i pravdu,dakle ono sto tim narodima uglavnom nedostaje.

Da bi kao frustriran narod kompenzirao svoje nedostatke,srpski narod vise od svojih nesrpskih susjeda unosi u svoju nacionalnu historiju laz i obmane zbog kojih je prinudjen da je mistificira i u mnogim segmentima svodi na razinu mitologije.

Time se dovodi u situaciju da da proglasava neprijateljima one koji ne prihvatacaju njihove povjesne izmisljotine,ukljucujuci i emancipirane Srbe.

U tom samoobmanjivanju nema razlike izmedju nepismenih i velikog procenta akademika .

Njihovo znanje nacionalne historije je baza njihove nacionalno-fasisticke ideologije koja od malena biva osnova obrazovanja populacije i ulazi kod mnogih u naviku koja postaje nepremostiva prepreka u kritickom pristupu nacionalne historije.

U nedostatku umskog aspekta za respektiranje pojava ,oni nisu u stanju raditi nesto za sebe a da to ne bude protiv drugih.Zato u svakom kriznom razdoblju pokazu arsenal neljudskosti,ponekad nepoznat znanostima i ljudskom iskustvu.

Fenomenologija Srpske genocidne svijesti

autor:dr Rasim MUMINOVIC

ursuljanka

22-10-2007, 08:33

Stepski vuk,usljed svojih nadzora,bio je posve izvan gradjanskog svijeta,buduci da su mu i obiteljski zivot i drustveno castoljublje bili strani.Osjecao se posvema kako pojedinac,cas kao cudak,kao bolezljiv pustinjak,cas i kao odvec normalan,kao genijalno nadaren,iznad onih maloh normi prosjecnog zivota uzdignut induviduum.

(toliko od mene,nadam se da ovaj deo nema,jer ne stizem sve da vidim)

Hermann Hesse

sabina

22-10-2007, 19:17

svaka cast 36310, nalazis prave odlomke. samo nemoj ovako dugacke, nema se toliko vremena za citanje. evo i od mene malo poezije, pesma koja se meni svidja, a nadam se da ce se svideti i drugima.

Veceras cemo za njih voleti.

Bilo ih je 28. Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili ocevi.Sad ih vise nema.

Mi, koji smo po peronima jednog veka

odbolovali samoce svih svetskih Robinzona.

Mi, koji smo nadziveli tenkove i nikog nismo ubili,

mala, velika moja, veceras cemo za njih voleti

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj jeli se moglo natrag, dok je poslednji put,

crven kao komunizam, goreo horizont njihovih zelja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,

prosla je buducnost ljubavi.

Nije bilo tajni o polegnutoj travi. Nije bilo tajni o raskopcanoj bluzi.

Nije bilo tajni o klonuloj ruci sa ispustenim ljiljanom.

Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda poslednji put.

Bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti. Bili su vozovi i makovi.

I s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog leta,

s divnim smislom podrzavanja, takmicila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim prospektima,

na juznim bulevarima i Kejovima rastanka,

na Crvenim trgovima i Mostovima Mirabo

divne, i kad ne ljube, cekale su Ane, Zoje, Zanet...

Cekale su da se vrate vojnici. Ako se ne vrate,

svoja bela, negrljena ramena dace decacima.

Nisu se vratili. Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.

Preko njihovih streljanih ociju. Preko njihovih nedopevanih Marseljeza.

Preko njihovih izresetanih iluzija. Sad bi bili ocevi. Sad ih vise nema.

Na zbornom mestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.

Mala, velika moja, veceras cemo za njih voleti.

( Rodjeni 23. streljani 42. -Izet Sarajlic )

36310

22-10-2007, 21:19

Hvala Sabina i odmah da kazem da mi je drago da si se ukljucila u ovu temu.Zahvaljujem se,takodje i Ursuljanki na prilogu koji je ostavila.

Samo naprijed!!!

Istina neki su odlomci predugacki,ali mislim da su vrijedni citanja.

Uostalom vazno je da su tu,na jednom mestu u ovoj temi, pa kad se nadje malo vremena skuhamo kaficu,sednemo za kompjuter i tako provedemo par lijepih trenutaka...

IMPERATIV HUMANUMA

Nebo nad nama natkriljuje zemlju poput krova,koji od nje pravi pozornicu na kojoj svaki covek igra svoju zivotnu rolu bez izvjesnosti da li ga ko gleda i da li ta njegova igra,njemu neizmjerno vazna,nekome treba.

Stoga koliko god nas nebo svojim zvijezdama zadivljavalo,toliko nas zemlja raznovrsnoscu oblika i boja zacudjuje,mada ni jedno ni drugo nisu zagonetniji od moralnog zakona u nama.

Pred tim mnostvom i njegovim beskrajnostima,nase zelje za zivotom su osudjene da se preobrate u tragiku shacice dana koji predstavljaju nas zivot,iako ne iznose ni sekundu na sahatu vjecnosti i to bez mogucnosti da se kratkoca zivota imalo produzi.

Svijet stavlja pred nase duhovne oci neizmjerne i nesagledive daljine i vrijednosti,da ih sa svojom kratkocom zivota nismo u stanju sve ni spoznati a kamoli ostvariti njihove heterogene sadrzaje.

Neke od njih ne smijemo zaobici ako hocemo da budemo ljudi i da za sobom ostavimo valjani trag svoje prolaznosti.

Mislim,prije svega,na vec poznatu cistocu ljudskog bica,covjeku datu u formi vlastite aktivnosti na uklanjanju teskoca koje satiru ljude,ali i na uspostavljanju solidarnosti koja se izrazava suosjecanjem sa onima koji nepravedno stradaju i pate.

Tu cistocu,stari Heleni su nazivali ethosom,a Latini moralisom,od cijeg pravilnog razumjevanja zavisi znacenje ljudske kulture i odredjenje smisla covjekovog zivota.

U svakom slucaju radi se o plemenitoj moci datoj u formi osjecanja ljudskog dostojanstva,cija djela stizu iz proslosti u svaku epohu,kao stari znanci,uzori covjekovi koje valja slijediti ako covjek hoce sudjelovati u stvaranju najboljega u svijetu;

U njemu su najplemenitiji ljudski snovi dati bez koristoljublja a sa imperativom da covjek ljudski misli i radi na ostvarivanju slobode i pravde.

Tako nas moral obavezuje da djelujemo autonomno da bi smo djelovali ljudski,a to dalje podrazumjeva da gospodarimo svojim nagonima,strastima i interesima da bi smo potvrdili osjecanje svog ljudskog dostojanstva.

Moral trazi da lijepo pretvaramo u dobro a dobro u lijepo,obadvoje u dostojanstveno koje nas obavezuje da ocjenjujemo svoje postupke kao tudje ,a tudje kao svoje sa zadovoljstvom koje nas uzdize k nebu.

dr Rasim MUMINOVIC

supergirl

23-10-2007, 00:13

Zahvaljujem se,takodje i Ursuljanki na prilogu koji je ostavila.

Aman,ubih se da nadjem taj prilog?

Rarica

23-10-2007, 11:51

-I to je dobro,vrlo dobro-rece on-cujte sad ovu recenicu-Valjalo bi se diciti bolom-svaki bol je sjecanje na nas visok polozaj.Fino!Osamdeset godina prije Nitzschea!Ali to nije izreka koju sam mislio-cekajte-imam je.

Dakle-Vecina ljudi ne zeli plivati prije nego to umije.Zar to nije duhovito?

Naravno da ne zele plivati!Ta rodjeni su za tlo,ne za vodu.

I naravno da ne zele misliti-ta oni su stvareni za zivot,ne za misljenje!

Tako,a tko misli,tko od misljenja pravi glavnu stvar,taj u tome moze doduse daleko dospjeti,ali takav je pak tlo zamijenio vodom,a u njoj ce se jednom utopiti.

Vidim da ima dosta priloga iz Stepskog vuka,nadam se da se ne ponavljam,trenutno mi je samo on pri ruci ali potrudicu se malo vise na ovoj temi.

P.S.oprostite ako ima pravopisnih gresaka,do racunara je i ovo je s mukom napisano.

STRANAC

23-10-2007, 16:01

Zahvaljujem se,takodje i Ursuljanki na prilogu koji je ostavila.

Aman,ubih se da nadjem taj prilog?

tepski vuk,usljed svojih nadzora,bio je posve izvan gradjanskog svijeta,buduci da su mu i obiteljski zivot i drustveno castoljublje bili strani.Osjecao se posvema kako pojedinac,cas kao cudak,kao bolezljiv pustinjak,cas i kao odvec normalan,kao genijalno nadaren,iznad onih maloh normi prosjecnog zivota uzdignut induviduum.

(toliko od mene,nadam se da ovaj deo nema,jer ne stizem sve da vidim)

evo komsinice,nist ami se ne zahvaljuj,nego...

de-der kod očnog... :D :D :D :D

adnan

23-10-2007, 17:16

Za gospodina sa duplim Windsor cvorom na kravati.

Lijepo, nema sta, ne bih da kvarim temu samo ono o Ajnstajnu i dokazu mi deluje kao mit. Navedi izvor odakle si kopirao (link), i napisi nesto sto potkrepljuje ovaj dogadjaj, npr koji univerzitet/fakultet koji profesor u kojem gradu itd.

36310

23-10-2007, 20:48

@Atko,ovaj Ajnstajnov tekst sam nasao negde na netu i njegova verodostojnost je upitna.No, meni se svideo pa sam odlucio da ga podijelim sa mojim dragim Sjenicacima.

Vidim da se tema cesto posjecuje i to me veoma raduje.

Sa nestrpljenjem ocekujem i priloge ostalih clanova.

adnan

23-10-2007, 21:27

Pitam te zato sto znam da Ajnstajn nije bio religiozan, u stvari nije bio religiozan na nacin kakav vecina ljudi shvata religiju i sto verovatno nije verovao u boga kakvog ga vecina ljudi zamislja, mada to nikada nije otvoreno rekao.

Ono sto si ti napisao je lijepo ali i sam znas da je ljepota prolazna a istina trajna. Ja pokusavam da se drzim istine.

Evo nekoliko Ajnstajnovih izjava o religiji:

Ja sam zapao — mada sam bio dete potpuno ireligioznih (jevrejskih) roditelja — u duboku religioznost, koja je, meðutim, dostigla iznenadni završetak u uzrastu od dvanaest godina. Autobiographical Notes (http://www.einsteinandreligion.com/freethink.html)

Ja ne mislim da su neophodni slučajevi u kojima su nauka i religija u prirodnoj suprotnosti. U stvari, ja mislim da ima veoma malo veze između ovo dvoje. Dalje, ja mislim da je nauka bez religije hroma i, u obrnutom smislu, da je religija bez nauke slepa. Oboje su značajni i zato treba da rade ruku pod ruku. Izvor: Peter A. Bucky, The Private Albert Einstein (Kansas City, 1992), strana 85.

Jevrej koji odbaci usput svoju veru, ili koji čak preuzme neku drugu, još uvek je Jevrej. Izvor: Peter A. Bucky, The Private Albert Einstein (Kansas City, 1992), strana 87

Kao odrastao čovek on je nazivao svoju religiju "kosmičkim religioznim osećajem". Science and cosmic religion (http://www.endlesssearch.co.uk/science_cosmicreligion.htm)

U „Svetu kako ga ja vidim“ on je napisao: “Teško ćete naći bar jednog među sortom dubokih naučničkih umova bez naročitog religioznog osećanja koje je njegovo lično. Ali to je drugačije od religije naivnog čoveka.”

“Ali naučnik je opsednut osećajem za univerzalnu kauzalnost. Budućnost je, za njega, do svake sitnice jednako neophodna i određena kao i prošlost. Nema ničeg božanskog u moralnosti, to je čisto čovekova stvar. Njegov religiozni osećaj uzima formu ushićene zadivljenosti pred harmonijom prirodnih zakona, koji otkrivaju inteligenciju takve nadmoćnosti da, u poređenju sa tim, svo sistematsko razmišljanje i delovanje ljudskih bića je sasvim beznačajna refleksija." The World As I See It (http://www.einsteinandreligion.com/sciencereligious.html)

Odazivajući se na telegramsko pitanje njujorškog Rabina Herberta S. Goldštajna, 1929: „Da li vi verujete u Boga? Stop.Odgovorite mi u 50 reči.“, Ajnštajn odgovara „Ja verujem u Spinozinog boga, koji otkriva samog sebe u zakonitoj harmoniji sveta, ali ne u Boga čiji je vlastita briga vera i činjenje ljudskih bića.“ Ajnštajnov odgovor sadržavao je samo 25 (nemačkih) reči. Spinoza je bio naturalistički panteista.

36310

24-10-2007, 07:49

Bio je genije i u svemu poseban,pa cak i u svom odnosu prema Bogu.

Meni se licno,ideja Spinozinog boga ne dopada iz prostog razloga sto taj bog predstavlja jednog pasivnog posmatraca u svijetu kojeg je stvorio.

Zasto bi Bog stvorio sve a onda se povukao i nezainteresovano posmatrao dogadjaje u njemu?To su pitanja koja me i dalje drze za tradicionaln olik verovanja(u mom slucaju za Islam)...

Evo i razmisljanja jednog savremenog astro-fizicara Stiven-a Hoking-a:

“Zamisao o tome da prostor i vreme mogu obrazovati zatvorenu povrsinu bez granica takodje ima duboke implikacije po ulogu Boga u stvarima Univerzuma. Sa uspehom naucnih teorija u opisivanju dogadjaja mnogi ljudi su poverovali u to da Bog dopusta da se Univerzum razvija saglasno nekom skupu zakona i da ne utice na nju kako bi osujetio ove zakone. Medjutim, ti zakoni nam nista ne govore o tome kako je Univerzum trebalo da izgleda u pocetku; prema tome, od Boga bi i dalje zavisilo navijanje casovnika i njegovo pustanje u rad. Sve dok Univerzum, dakle, ima pocetak, mogli bismo pretpostaviti da ima i nekog tvorca. Ali ako je on uistinu potpuno samosvojan, bez granica ili rubova, onda ne bi imao ni pocetak ni kraj, vec bi naprosto bio. A zar tu ima mesta za Tvorca?”

Kratka povest vremena

autor:Stiven Hoking

ursuljanka

24-10-2007, 09:05

'Iznenada se sve promenilo:ton,klima,ne znas sta da mislis,koga da slusas.Kao da su je celog zivota vodili za ruku,kao malo dete,pa je najednom pustili:hajde,uci se da ides sama.A oko nje nikog,ni bliskih,ni autoriteta.Tada covek pozeli da se preda onom sto je najglavnije,snazi zivota,ili lepoti,ili istini,da umesto odbacenih ljudskih zakona oni upravljaju njime,potpuno i bez sazaljenja,potpunije nego sto je to bilo za vreme mirnog patrijarhalnog zivota koji je poljuljan i unisten'.

Boris Pasternak

Doktor Zivago

supergirl

25-10-2007, 00:23

Evo, da vam se i ja prikljucim....

ROMEO I JULIJA

Romeo i Julija su zabari iz Verone i oni se smuvaju. Međutim, matorci su im veoma zajebani i uopšte se ne gotive jer rade isti biznis ali su u različitim ekipama (kao Verona i Kjevo). Zent im je da ih ne provale i da im ne ukinu kintu, pa se viđaju tajno. I tako na 50 strana oni kao nešto kriju i kenjaju jedno drugom kako se vole, a ne karaju se. Na kraju, jednom prilikom upadnu u loš trip i roknu se.

ZLOČIN I KAZNA

Neki student je stalno bez filera jer mora da plaća stan, pošto je ispušio za mesto u studenjaku. Jednom prilikom je bio u bedaku, pa je uleteo kod neke babe, pune k'o brod na gajbu i overio je. Posle je uleteo u frku sa samim sobom, jer se plašio da će murija da ga provali. U stvari on i nije bio neki krimos vec pičketina, pa se na kraju sam prijavio muriji.

ILIJADA

Ta Ilijada traje ko gladna godina. Vođa jedne ekipe mazne ribu od vođe druge ekipe. Onda ovaj prvi, da ne ispadne jajara, skupi ortake i opkoli ih k'o Babo Sarajevo. Ali ovi prvi ga ispuše, onako žestoko, jer su ovi drugi bili do jaja spremni. Onda jedan tip smisli kul foru da zajebu ove druge. Šatro, kao boli ih kurac za ribu, važan im je biznis koji može da se sjebe zbog nastale frke. Da pokažu da su iskulirali, oni odu i ostave šleper cigara drugoj ekipi u kome su sakrili deo ekipe. Ovi prvi su mislili da su ih sjebali i počeli da slave. Kad su se ponapijali i udrogirali, ovi drugi su izleteli iz šlepera i jebali im kevu k'o u Mortal Combatu.

RAT I MIR

Pre 200 godina Francuzi krenu na Ruje i dođu do Moskve (kao u Pancer Generalu). Onda je došla zima i Francuzi se posmrzavaju ko pičke i onda se napasu muda Rujama ko zec kelerabe. Knjiga ima soma strana, tu ima i neke ribe, žurke, žvaću nešto, njesra sve vreme.

PROCES

Tipa u'vate drotovi bez razloga i drkaju ga kroz celu knjigu i na kraju ga sjebu do koske.

Sad,kad citam sta sam napisala,osecam se ko da sam @Riki,al hajirli bilo....

36310

25-10-2007, 08:08

[quote="supergirl]PROCES

Tipa u'vate drotovi bez razloga i drkaju ga kroz celu knjigu i na kraju ga sjebu do koske.[quote]

Hahahaaaaaaaaa.E davno nisam cuo originalniju analizu Procesa.

Tahirovce

25-10-2007, 15:59

orginalno supergirl .........

supergirl

25-10-2007, 21:02

orginalno supergirl .........

Znam :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:

36310

25-10-2007, 21:33

Materija-duh-Islam

Savremeni svijet je u znaku ostrog ideoloskog sukoba koji traje godinama i ciji kraj nije moguce sagledati.

Svi smo,na ovaj ili onaj nacin,uvuceni u ovaj sukob,bilo kao njegovi ucesnici ili kao njegove zrtve.

Kakvo je mesto Islama u ovoj gigantskoj konfrontaciji?

Ima li on ikakvu ulogu u oblikovanju danasnjeg svijeta?

Postoje samo tri integralna pogleda na svijet i vise ih ne moze biti:

religiozni*,materijalisticki i islamski.

Oni odgovaraju,ili su projekcije one tri elementarne mogucnosti,koje smo naucili da imenujemo kao Svijest,Bice i Covjek.

Svekoliko sarenilo najrazlicitijih ideologija,filozofija i sistema misljenja od iskona do danas moze se,u poslednjoj analizi,svesti na jedan od ova tri temeljna pogleda na svijet.

PRVI polazi od iskljucive ili primarne egzistencije duha,

DRUGI od iskljucive ili primarne egzistencije materije,

TRECI od simultane egzistencije duha i materije.

Ako bi postojala samo materija ,materijalizam bi bio jedina konsekventna filozofija,a religija bi bila potpuno bespredmetna.

Obrnuto,ako postoji duh,onda postoji i covjek,a covjekov zivot bi bio besmislen bez jednog oblika religije ili morala.

ISLAM je ime za jedan princip jedinstva duha i materije ciji je najvisi oblik ljudski zivot.

Covjekov zivot je dosljedan samom sebi,ako istovremeno ostvaruje humani koncept,ne odbacujuci,nego cak potvrdjujuci sve zooloske pretpostavke egzistencije.

Svi covjekovi promasaji u sustini se svode ili na religiozno odbijanje covjekovog bioloskog zivota,ili na materijalisticku negaciju covjeka.

Jedni se pozivaju na prirodu i,ocarani njenim redom i sigurnoscu,proglasavaju je jedinom stvarnoscu.

Drugi polaze od covjeka,i zagledani u zvjezdano nebo u njegovoj dusi,nalaze jedan novi smisao vrijedan zivljenja.

Mi,treci,pozivamo se na jedinstven prizor covjeka u svijetu.

Dusa je vjecna ali je covjek vremenit i u tom vremenu postoji misija koja se ne moze zanemariti(Qur'an 28/77)

(*Termin religija u ovom spisu upotrebljava se u znacenju koje on ima u Evropi.Prema tome,izmedju religije i Islama ne moze se,sa stanovista ove knjige,staviti znak jednakosti.Islam je vise nego religija)

Islam izmedju Istoka i Zapada

autor:Alija IZETBEGOVIC

Nastavice se...

Rarica

26-10-2007, 11:49

Supergirl legenda si!

36310

30-10-2007, 18:58

DVA ZIVOTA(Dualizam)

Svaki zivot je dvojan.

Zivjeti samo jedan zivot za covjeka je jedna vrsta tehnicke nemogucnosti od trenutka kada je prestao biti drvo ili zivotinja,od kada je postavljena "moralna zagonetka na nebu",od kada je covjek "bacen u svijet" ili "bacen u drustvenu stvarnost".Covjek moze da misli ili da vjeruje u jedan zivot,ali kada zivi on zivi dva zivota.

Mi nemamo racionalnih dokaza da postoji jos jedan svijet sem vanjskog,culnog,ali imamo jasno osjecanje da proizvoditi i konzumirati nije jedini ljudski zivot.

Naucnik ili mislilac koji ulazu napor da otkriju istinu nece mislju otkriti taj drugi,visi zivot,ali upravo sam njihov zivot u trazenju istine i u zanemarivanu animalnog zivota i jest taj drugi ,visi oblik egzistencije covjeka.

Ta dva svijeta mi mozemo negirati,ne priznavati ih,ali ne mozemo izaci iz njih.

Zivot ne zavisi od toga kojiko ga razumijemo.

Ne postavlja se,dakle,pitanje da li ce mo istovremeno zivjeti dva zivota(jer se drugacije i ne moze zivjeti),nego da li ce mo voljno i sa shvatanjem krajnjeg smisla tako zivjeti.

U ovome je najdublje znacenje Islama.

Islam izmedju Istoka i Zapada

autor:Alija IZETBEGOVIC

Rarica

31-10-2007, 07:24

"Carsija je ubrzo zaboravila na poslednja davljenja,osim najblize rodbne tih nesretnika,da i njihova zalost s vremenom otopi.Jer i zahvalnost i zalost nekako ponajbrze okopne i zabajate.

Kako je jesen bila neobicno lijepa i pitoma,zaredase kusanme. ne bi prosla sedmica,a da ne bi bila uprilicena bar po jedna,dvije a po nekad i po tri kusname.Tom prilikom su bivsim segrtima,koji su izucili zanat,na svecan nacin bili pripisivani pestemalji,posle cega su proglasavani za kalfe,dok bi i poneki kalfa bio prevodjen za majsora.Mnogim prisutnim bi udarale suze na oci dok bi cehaja novim kalfama davao ocinske savjete kako trebaju posteno raditi i zaradjivati,a majstora,koji im je dao hljeb u ruke,uvijek postivati.Nove kalfe bi onda prilazile svojim majstorima,ljubili ih u ruku i darivali cohom,dok bi novog majstora darivali alatom i ostalim,kako bi lakse stao na svoje noge.Posle toga bi nastajao teferic,koji bi trajao po dva-tri dana,a nekad i po heftu,pa cak i vise.Tefericilo se obicno na Koriji,na Kozijoj cupriji,na Zmajevcu,Obhodji,na Piscivodi ili pod trebevicem.Donosile su se pite i baklave,pekle halve,okretali janjci i varili sareni pilavi,koji su bili osobito meshur.Ko god bi izbio,pa bio on zvan ili nezvan,bio bi lijepo docekan,pogoscen kahvom,jelom i duhanom.Tefericilo se i dan i noc kraj razapetih cadora,dok su ducani doticnog esnafa za to vrijeme bili zatvoreni.A sto je koji esnaf bio ugledniji i brojniji,to su i njegove kusname bile cuvenije i bogatije.Sazovi su sitno i meraklijski kucali, a ni nocu se kraj zapaljenih vatri ne bi mirovalo.Samo bi se pomalo dremnulo pa se opet diglo i nastavilo."

Resad Kadic

Baseskijin poslednji zapis

Rarica

31-10-2007, 07:48

"Nocu dok bi Sarajevo spavaloili kad bi kad bi u gluhim zimskim nocima teski snjegovi pritisli grad,u Jusuf-pasinu cosetu ponekad bi do svanuca gorijela svijeca.Sjedio bi na pustekiji i sjetno sanjario,lagano se njisuci u pasu.Vojskovodja bez vojske,pasa bez pasaluka,Cuprilic bez imena!

Davne uspomene poput otvorenih rana koje pocinju ponovo krvariti,uz omcu svilenog gajtana cija se sjena polahko njise na zuckasto osvijetljenomduvaru odaje,ponekad bi ga morili i satirali sve dok zora ne bi zamlijecila,a svijeca u ciraku dogorjela i iskapala...

Mnogi su Cuprilici i prije padali u nemilost pa se smireno povlacili u tekije,ili bi opet zablistali starom slavom i sjajem,ali se Jusuf-pasi njegova nesreca cinila najgorcom.

Pobjegao je od svega,ali nije mogao od sebe i svojih sjecanja,a to mu je bilo najteze.Sve mu je do sada izlazilo pred oci:ljute bitke i jangije,vriska konja i jauk ranjenika,dotjerano roblje i ratni plijen,hitri Tatari koji su kretali u Stambol na mustuluk i crni gavrani okrvavljenih kljunova koji bi padali na utihlo bojiste...

Mrzio je ovu zemlju,mada je u njoj nasao utociste.Osjecao se kao progonjeni kurjak u dubokoj jami u koju se bio sklonio,ali iz koje nije mogao uteci,cekajuci da ga pronadju i dotuku.

Spoznao je, napokon,da ima i jedan drugi,zemaljski dzehenem,u kojem ljudska dusa neizmjerno pati i grca,pa se covjek uvija i grci kao ranjena zmija,a da niko ne zna sta mu je,jer se nikom ne moze i ne smiej povjeriti.

Strah bi razgonio molitvom.Satima bi zikr cinio i huktao,sve dok mu bijela pjena ne bi udarila na usta,pa bi izgubio svijest i pao po siltetu.Poslije toga bi se budio izlomljen i groznicav,pa uzimao abdest i onda padao u tihu poboznost ,osjecajuci kako ga srsi slasti probadaju,kako se uzdize,postaje bestjelesan i presretan.

Tada bi sve na ovom svijetu,i bogatstvo i slava,i celenke i tugovi,i sve sultanovo carstvo pa i sam sultan sa vezirima,postajali za njega sicusni i beznacajni.Tada bi sa njega spadalo sve ovozemaljsko,pocevsi od vlastitog mesa i kostiju,a ostajao mi samo njegov duh,blistav i propet kao duga.

Poneki rijetki prolaznik,koji bi u to doba noci naisao pokraj Jusuf-pasina coseta,cuo bi cest neobicne glasove koji su iznitra dopirali a od kojih se koza jezila,jer se nije moglo razabrati jesu li to uzvici strave ili blazenstva."

Resad Kadic

Baseskijin poslednji zapis

36310

04-11-2007, 08:34

S ČUMOM U LUBINI

Išli su istim putem

U poharu

Sa čumom u lubini

Opominjala ih je na glad i žeđ

Dijelila s njima zalogaj

Bratski

Kad nijesu imali šta da piju i iju

Čuma je pila i jela

Njih

Najzad: ona je samo preživjela

I sita-pjana prešla

U drugo stado

Husein Bašić

supergirl

04-11-2007, 15:16

36310 ima l kod tebe nekih tekstova koji ne izazivaju tugu, ne uvode nas u mracno razmisljanje i slicno?

36310

05-11-2007, 06:11

Balkanski Sibir

Bila je to prašuma. Visoka i nepregledna, podjednako duga i široka. Tek nenadano, namerno ili slučajno, to sad nije važno izbio veliki požar. Sila od vatre, plamena i žara ogoli čitavu visoravan. Po nepreglednim zaravnima osta samo garež i tangal polja, bez igde ičega dobiše ime Pešter, izvedeno od reči peša, što znači pećina, kraški ponor, jama.

Zvuči kao legenda, ali nije - reći će svaki Pešterac, iz Naboja, Šipča, Leskove, Đerekara, Suvog Dola, Graca, Ugla, Boroštice, Devreča, Reževića, Braćaka, Ramoševa, Tuzinja, Rastenovića, Rasna, Cvetanovića, do Karajukića Bunara i Bara. Sasvim sigurno i razložno, pričaće ponosno, iako nema hladnijeg krajolika, ni toliko prilagodljivog uma, da sabrano sanja dok živi o ovozemaljskom rahatluku, jer svega je ovde napretek osim udobnosti, bezbrižnog odmora i uživanja.

Od muke i studeni vrele su promrzle ruke. Klima je na Pešteru surova, temperaturne amplitude neobjašnjive. Danju živa skače iznad 30, a noću oko minus 20 stepeni. Toliko antagonizama, na jednom lokalitetu, da sinoptičari i meteorolozi marifetski, mirno i uljudno vrte glavom, pomahnitalim instrumentima između privida i stvarnosti, realnog i onostranog.

Leti vladaju nesnosne vrućine. Sunce pruži, od praskozorja do sumraka, a onda kad se sve živo kurtališe žege, eto svežine i ujdurme za jorgane. Ćebad i čaršavi imaju upotrebu samo tokom dana, za londžu u hladovini, kad dokoličarima ponestaje motiva za prazne razgovore, pa posle krkanluka, jagma za vodom, kao univerzalnim lekom. Bistri izvori su pešterski oskudni, pa se malobrojnim vrelima pripisuje dženetski značaj. Čaša vode vredi više od litra punomasnog mleka, gotovo hermetizovanog debelom korom kajmaka, bez čega je svaka ponuda hijanetska, tvrdica i nevera, u kraju prepoznatljivom po rekordnom odgoju stoke i ovaca, od kojih se osim mleka, dobija nadaleko čuveni sir, specijalno pripremaju paprike u pavlaci, zatim suši pršuta i ovča lubina, te proizvodi sudžuk.

Pun stomak je najjača odbrana od smrzavana, govore Pešterci, čiji vetrom šibani rumeni obrazi, dokazuju zdravlje i boravak na čistom vazduhu, dok mimo želje izgledaju preplanulo, iako napolju sve više steže studen, a koža dobija mat nijansu, pa čak i pomalo nežni pastelni efekat, pri hotimičnom otimanju od ledene varijante.

Pešterske zime su duge, ponekad i iscrpljujuće. Najhladnije je od sredine do kraja januara, kad se hladni vetrovi spuštaju u kotline. Pravo sa najviših vrhova Đurđevice, Đerekarskog homara, Nabojske ćafe, Koritnika, Gradine, Huma, Strašijevca, Trojana, Markova vrha na Jarutu, Čukara, Velikog i Crnog vrha stvaraju mikroklimu i najniže temperature na Balkanu, u četvorouglu Braćak - Tuzinje - Karajukića bunari - Boroštica. Epicentar je između ovih toponima, u pešterskom polju, na mestu zvanom jezero, u koje ponire od Đerekarske nastala reka Borošica i zahvaljujući arteficijalnoj komunikaciji uvire u Vapu.

Snežne padavine su obilne, a putevi najčešće neprohodni. Vanredno stanje je redovna pojava, kad se zbog visokog snega parališu teško održive komunikacije, ali privremena odsečenost od sveta i nezaslužena izolacija, ni na kraj pameti ne inspirišu na autonomiju, već još više, kao najpouzdanija veza resocijalizuju dobroćudne Pešterce, kojima je veliki jazuk, žali bože šteta, na sramotu, ako tokom duge zimske sedeljke, za planinke sa štrugljama i tkalje na razbojima, ne zasviraju i zapevaju uz gajde i gusle.

Da se čuje do duvarina, bačija i katuna. Po čukama i kotama, nek odzvanja i ko budno sanja. U susret pećinskim unikatima iznad đavolih virova, pa osluškujući zvučne fenomene iz jezera, u kome živi peštersko čudovište Loh Nes, zatim o bunarima bez dna i večnoj kući konjanika bez traga i glasa.

I to je Pešterski hićmet - večna tajna, divno čudo i najveća zagonetka, u kojoj je lakše sresti vuka, nego ljude. Čovek je iznenađenje, među smetovima i prtinama, nalik na bob-staze. Zato je zbog rekordno niskih temperatura ovaj kraj najčešće imenovan balkanski Sibir, jer je ovde hrabrost doći i ostati. Da se živi i veruje prirodi, koliko i ljudima.

Autor:Dr Esad Kučević

supergirl

05-11-2007, 21:17

I ovo je lijepo znat':

Pogrešna zaštita od uroka

Iz neznanja narod stavlja djeci na ruku crveni konac ili ogrlicu, želeći ih time zaštiti od uroka. Neko nosi pocijepanu odjeću, jer, navodno, ako je čovjek lijepo obučen više je upadljiv i sklon uricanju. Neko stavlja potkovicu na auto kako bi se sačuvao od udesa i kako mu se auto ne bi ureklo. Neko opet stavlja od stakla ili drugih materijala napravljeno oko, neko hamajliju i mnoge druge stvari.

Sve nabrojano nema efekta u čuvanju i zaštiti od uroka, već, naprotiv, ima kontraefekt. Crvena boja je je boja džina. Stvoreni su od plamena vatre crvene boje koju oni vole. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Šejtan voli crveno. Zato, klonite se crvenog, a svaka pocijepana odjeća je upadljiva".

Nabrojane stvari čovjeka vode u sujeverje. On vjeruje da mu one pomažu i da ga štite od uroka a ne Allah. Sujeverje je širk. Šejtan, odnosno džin želi da osoba postane mušrik.

36310

07-11-2007, 07:49

Pismo iz Mekke, Malkolm X

Nikada se nisam uvjerio u iskrenu gostoprimljivost i tako jako duhovno bratstvo kao sto ga praktikuju ljudi svih boja koze i svih rasa u ovom svetom gradu, domovini Ibrahima, Muhammeda s.a.v.s. i svih drugih poslanika spomenutih u Kur´anu. Pocascen sam posjetom svetog grada Mekke. Napravio sam sedam krugova oko Kabe sa vodicem koji se zvao Muhammed. Pio sam vodu sa Zemzem izvora. Sedam puta sam trcao izmedju brezuljaka Safe i Merve. Klanjao sam na Mini i na brdu Arefat. Bilo je na desetine hiljada hadzija iz svih krajeva Svijeta. Bilo ih je raznih boja koze, od plavookih bijelaca plave kose do crnih Afrikanaca. I svi smo ucestvovali u istim obredima, pokazali duhovnu jednakost i bratstvo, za koje mislim, shodno mojim iskustvima, da u Americi nikada medju bijelcima i crncima necu vidjeti.

Amerika mora islam razumjeti, jer to je jedina vjera koja rijesava rasni problem.

Tokom svog putovanja kroz muslimanski svijet sretao sam ljude, sa njima pricao, pa cak sa njima i jeo, a isti ti ljudi bi u Americi bili posmatrani kao bijelci, medjutim, ovim ljudima je islam iz njihovih misli uklonio razmisljanja o perfektnim osobinama bijelaca. Nikada prije ovoga nisam dozivio iskrenost, kao ni iskreno bratstvo koje se neovisno o boji koze ovdje praktikovalo.

Vjerovatno cete biti iznenadjeni ovim rijecima koje vam upucujem. Medjutim, ono sto sam na ovom hodocascu dozivio i vidio, presudno je uticalo na promjenu mnogih mojih misljenja koja sam prije zastupao kao i odbacivanje mnogih prijasnjih zakljucaka. To mi i nije bilo tako tesko. Uprkos mom cvrstom ubjedjenju, uvijek sam bio covjek koji se suocava sa cinjenicama i prihvata zivotnu realnost kao novo iskustvo i novo znanje.

Tokom mojih posljednjih 11 dana u ovom muslimankom Svijetu jeo sam sa iste table, pio iz iste case i spavao na istom tepihu kao i moji muslimanski saputnici cije su oci bile plave nad plavim, cija je kosa bila plava nad plavom i cije su koze bile bijele nad bijelom. U rijecima i djelima muslimana bijelaca osjetio sam jednaku iskrenost kao kod tamnoputih muslimana iz Nigerije, Sudana i Gane.

Uistinu smo svi bili isti, jer je vjera u jednog Boga iz njihovih misli, ponasanja i stavova uklonila ono «bijelac».

Iz toga sam mogao zakljuciti da kada bi «bjelacka» Amerika prihvatila vjeru u jednoga Boga, onda bi prihvatila i realitet svakog pojedinca i kanila se podjele i nanosenja stete ljudima zbog njhove boje koze.

Svaki sat u ovoj svetoj zemlji pomaze mi da dobijem sve religiozniji pogled na zbivanja medju bijelcima i crncima u Americi. Ne moze se americki crnac kriviti za rasisticko neprijateljstvo, jer on samo reaguje na cetiri stotine godina dug svjesni rasizam americkih bijelaca. S tim da rasizam vodi Ameriku ka putu samounistenja, smatram, shodno mojim iskustvima koja imam sa americkim bijelcima, da ce mladje generacije koje pohadjaju vise skole i univerzitete procitati natpise (poruke) na zidovima i da ce se mnogi od njih okrenuti pravom putu, vjeri Islamu, a to je jedini put koji Ameriku moze spasiti od katastrofe rasisma.

Nikada me nisu ovako postovali. Nikada se do sada nisam osjecao ovako skromno i dostojanstveno. Ko bi rekao da se ovakva blagodat moze desiti jednom americkom crncu?! Prije par noci mi je jedan diplomata UN-a, inace ambasador i prijatelj Kralja, koji bi u Americi bio odlikovan titulom bijelca, ustupio svoju sobu u hotelu, svoj krevet. Nikada nisam ni sanjao da bi mi se nekada mogla ukazati ovakva pocast, pocast koja bi u Americi bila ukazana samo kralju, ali nikako crncu.

Sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova.

El-Hajj Malik El-Shabazz – Malcolm X

Napomena: Ovo je dio pisma kojeg je napisao svojoj porodici tokom hadzdza u aprilu 1964. godine.

Prevela Umm Sulejman

36310

10-11-2007, 08:38

Deo pisma koje je Muhamed Abdagic,1970 uputio akademiji nauka i umjetnosti u BiH

...Ja licno sam, kao i najveci dio Muslimana u Bosni, stao na glediste da mi jesmo nacija naravno, a ne narodnost, jer kad se narodnost prevede na obicni narodni jezik, to znaci nacionalna manjina, kao na primjer Madjari ili Albanci, a to ispada da i mi Muslimani imamo neku drugu maticu zemlju i neki drugi maticni jezik, a ne ovaj, jugoslovenski, i da pripadamo i nekoj drugoj rasi, van Jugoslavije, a ne slovenskoj, a to nije tacno... Moje primjedbe se sastoje u prvom redu, obzirom da mi jesmo nacija, i to formirana stoljecima jos, ali da to niko nije naucno obradio, to jest sakupio svo istorijsko i kulturno blago, ili bar napisao ili formirao istoriju ove nacije, sem povrsnog porijekla, da bi mi trebali upravo to uciniti, to jest napisati povijest Muslimana ne samo od postanka i o postanku samo, nego i kroz vijekove, pa do danas...

Hocu da kazem to da ni mi ne moramo da se krijemo ili stidimo nase istorije ili da nemamo pravo na svoju nacionalnost i svoju kulturu, nego da treba da je odrzimo i razvijemo. Mi imamo svoju istoriju, svoju epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, koji smo dali i Srbiji, i sve one elemente koji cine jednu naciju nacijom, cak i teritoriju, pa zasto bi se mi odricali onoga sto nam je istorija dala, i zasto odricati se sopstvenih interesa."

ursuljanka

14-11-2007, 08:43

'Tri godine promena,neizvesnosti,pokreta;rat,revolucija,prevra ti;pucnjava,scene razaranja i smrti,sruseni mostovi,rusevine,pozari-sve se to najednom pretvorilo u prazno mesto,liseno sadrzine.Prvi istinski dogadjaj posle dugog prekida bilo je ovo vrtoglavo priblizavanje voza kuci koja je ostala citava,koja jos postoji na svetu,i gde je drag svaki kamencic.

Eto sta je zivot,eto sta je iskustvo,eto za cim teze ljubitelji avantura,eto sta je smisao umetnosti:povratak kuci,vracanje sebi,obnavljanje zivota.'

BORIS PASTERNAK

DOKTOR ZOVAGO

Rarica

14-11-2007, 09:04

Ursuljanka,jel se to cita Zivago?!Znam da si jako romanticna dusa,zato ti ga od srca preporucujem-obrati paznju na glavnu junakinju ima jako lijepo ime 8) :D

36310

14-11-2007, 17:41

Kratak razgovor izmedju dva opata(vodjen krajem novembra 1327 godine)

"Znam da je vasa opatija jedino videlo koje hriscanski svet moze staviti nasuprot trideset sest Bagdadskih biblioteka i deset hiljada rukopisa vezira Ibn el-Alkamija,da se broj vasih Biblija moze meriti sa dve hiljade i cetiri stotine Qur'ana kojima se dici Kairo i da realnost vasih ormana blistavo pobija oholu izmisljotinu "nevernika" koji su pre vise godina tvrdili kako je u biblioteci u Tripoliju blago od sest miliona svitaka,a uz njega jos i osamdeset hiljada tumaca i dvesta pisara..."

IME RUZE

Autor:Umberto Eko.

Rarica

15-11-2007, 11:22

Bajrina Mujesira

"Koji je ovo datum?Juli je.Sredina,skoro.Sad se sretni kupaju i suncaju!Vazno im je da ne izgore,pa se bucnu u vodu....Joj sto mi je toplo!Blago onima sto su sad u Australiji,tamo je zima kad je kod nas ljeto,ali ni rata nema.

Negdje neka djevojcica bira matursku haljinu.Izabrati plavu ili zelenu?!A ja ne mogu skinuti ni ovu prokletu maramu s glave!Muniba kaze da me stiti od suncanice,a Ahmo je rekao da dusmani ne vide kako sam lijepa.To znaci da sam s maramom ruzna.Stid bi me bilo da me Mirza vidi s ovom sarenom maramom na glavi.Izgledam ko neka nena.Ma nek me vidi!Samo da je posao.Ne znam ni gdje je.

-Ljudi,nemoj te ici!Sve pobise!Gori!Sve gori!-trcao je Bajro mimo kolone i ubjedjivao svijet panicno.Ljudi su ga u Srebrenici zvali blentavi Bajro,a on je,u stvari,presvisnuo od bola.

Ljudeskara je to bila prija rata.Zivio je na Poljaku iznad Srebrenice,sa zenom i kcerkom,otkad mu je mati umrla.Svasta su imali,a i vrijedni su bili.Jedva mu je zena rodila.Pet-sest godina nisu imali djece,pa je Bajro svoju Almu vodio po banjama i ljekarima,i do Zagreba cak,dok jednom nije ostala trudna.Rodila je curicu,malo poslije smrti Bajrine matere,pa su joj ,po neni,dali ime Mujesira.Gledali su je ko malo vode na dlanu.Mujesira je lijepo napredovala,jer su na Poljaku i voda i vazduh bili ljekoviti.

Te 1992. Mujesiri je bilo sest godina.

Alma jepred kucom nesto psovala,kad su"oni"ulazili u dvoriste.Pucali su prije nego je ista uspjela progovoriti.Bajro je sa Mujesirom bio u kuhinji na seciji.Igrali su se i smijali kad se zacuo pucanj.Skoro u isti cas su se pojavili i u kuhinji.Bajro je skocio,ali su ga svojica pocela divljacki tuci kundacima i nogama.On je krvario,ali pogled nije skidao sa Mujesire,kao da taj pogled moze stvariti nevidljivi stit oko djeteta.U jednom momentu jedna bradata spodoba je prisla Mujesiri i pomilovala je po kosici.Dijete je plakalo uzasnuto sklupcano u cosku secije.Bajro je ludjackom snagom pokusavao da ustane,mlatarao je slomljenim rukama ne mogavsi ni jednu rijec da artikulise.Poslednje sto je cuo bio je grohotan smijeh koji je nadjacao plac djeteta.Dobio je udarac u sllijepoocnicu i onesvijestio se.Mrak i tisina u Bajrinoj glavi su trajali ko zna koliko.Kad se osvijestio,Mujesira je bila silovana i mrtva!Silovali su njegovu zjenicu u oku,njegov dunjaluk!Vristao je da se sve do neba culo.Sve ljudsko je plakalo i stidjelo se sto pripada istoj vrsti kao silovatelji.Od tada je Bajro lud.Zvijer koja ne zna ni da zivi, ni da se sveti.Kazu da je ovo ispricao samo jednom, kad su ga neki nasi ljudi pronasli u sumi iza jednog drveta kako pruticem nisani i "ubija".Poslije isprekidane price,koju su jedva povezali,Bajro se onesvijestio ,pa su ga morali nositi u grad u bolnicu.Ubrzo su ga otpustili iz bolnice,jer nije ranjenik da zauzima krevet.Cuj Bajro nije ranjenik!A rane mu nikad zarasti ne mogu!Poslije je je najcesce sjedio na ogradi mostica preko Crvene rijeke ili na nekom pragu potpuno nesvjestan stvarnosti.Cesto je pjevao,najcesce djecije pjesmice.

Djeca bi ga u pocetku ismijavala,sto komadu drveta pjeva uspavanku,a moj Ahmo bi se tad naljutio,tjerao ih od Bajre i psovao im"pas mater".Jednom je uhvatio jednog od djecaka za uho,doveo ga u nasu avliju i ispricao mu Bajrinu sudbinu.Dijete je plakalo.Cini mi se da se sam i uhvatio za drugo uho da bi se kaznio.Poslije su sva djeca znala Bajrinu pricu i niko mu se vise nije rugao.

Bajro je uvijek bio na ulici i kad se puca i kad je mirno,cudo bi bilo izaci a ne vidjeti ga.Svi smo ga hranili.On je bio nas.Bio je nasa patnja koja se ne mice nikuda,kao spomenik i opomena.

Taj Bajro je sada trcao gore-dolje uz kolonu i vristao,vukao za rukav,dozivao pameti"lude glave"."

Saric Djidjana

CUDI SE SVIJETE

borichi

15-11-2007, 16:51

...Zovne Bog k sebi Srbina, Hrvata i Bosnjaka i unervozise se oni vele kad uvidjese da Bog nije ni Jahve ni Allah, vec hindusko bozanstvo Kali Ma. I progovori Kali Ma da uputi novopridoslice u tajne reinkarnacije i njihovog novog puta kroz Samsaru, te im rece: " Radili ste kao stoka, zivjeli ste kao govna, rukavom ste guzicu trali misleci da je obraz, a umrli ste nepotrebno i necasno, sta imate reci u svoje ime??? Srbin suti i hvata se za omanji bodez u cokuli sto mu ga je zena spremila prije no sto je krenuo na posljednji pocinak...da mu se nadje pri ruci, ako su srpskog Boga slucajno negdje otele ili onesposobile horde drugih bozanstava koje ga odavno mrze i namecu mu sankcije jer je najjaci i najsrpksiji. Hrvat suti i misli: " Bitno je da sam pribran, ako dodje do krvavog obracuna, koji ce, sigurno, zapoceti Srbin, gurnucu Bosnjaka ispred sebe kao stit, tako me nece moci optuziti da sam poceo kavgu, a i spasicu se". Bosnjak isto suti. Rahat je, kao jagnje pred klanje. Pogledava onu dvojicu i siguran je da ce Kali Ma da ga zastiti. Tako ih naucio Tito dok su jos bili djeca!

I vidje Kali Ma da Jugovici sute, pa im rece:" Vidim da niste glupi momci i da Vas je crna balkanska karma natjerala na zlo. Da ste se rodili u Svajcarskoj zasigurno biste bili kvalitetnija radna snaga. Zato cu Vam ispuniti zelju. Ispricajte mi sta Vas je navelo da zivite kao zivotinje i da se koljete i klanje prizivate. Potom zazelite sta biste voljeli biti u sljedecem zivotu i kako biste se zvali, i zelja ce Vam biti uslisena.

Otpoce Srbin, zureci s bijesom u onu dvojicu sto su svila ko tuke pred kijamet:" Ova dvojica su me oduvek mrzila, a i vasceli svet. Urotili su se protiv mene i uvek sam morao da spavam na kami i sa jednim okom otvorenim. Zivot mi je bio mora i nikada nisam mogao da odahnem. Kad se ponovo rodim, ocu da budem Car Dusan, i da cela Vaseljena bude moja, da na njoj nema ni Bosnjaka ni Hrvata, da zivim u miru sa svojijem zivljem!

..I nastavi Hrvat, cereci se ulizivacki: "Zelio bih prvenstveno da pozdravim Veliku majku i Boginju Kali Ma. Mi Hrvati smo oduvijek znali da ste Vi jedina i svemoguca Boginja, samo smo Vas zvali Djevica Marija da nitko ne bi posumnjao. Obzirom da su Hrvati jedini pravi balkanski narod, te da su ih Srbi vjecito ubijali i potkradali, u slijedecem zivotu bih zelio biti ban Jelacic, i zelio bih da cijeli Balkan bude dom u kojem cu vladati i da bude potpuno cist od Srba. Bosnjaci mogu ostati, jer oni su svakako hrvatsko cvijece.", zavrsi, te se povuce uz osmijeh i duboki naklon.

I na kraju, oglasi se Bosnjak: "Nas su uvijek tamanili k'o stoku. Kad sam se rodio nisam ni znao ko sam, a ne znam ni sad. Volio bih, ako moze, jednu kucu s okucnicom i stalu i da me sve komsije vole, a da zene samnom asikuju i da mi se podaju. Kad se ponovno rodim, volio bih da budem glavni covjek u svom selu, a zvao bih se...zvao bih se Vasa!

....Sa tamo neke stranice!....

borichi

15-11-2007, 18:06

http://i42.photobucket.com/albums/e321/ninahadcentury21/sibenik.jpg

DA TE MOGU PISMOM ZVATI

Ti za me si bila ka rosa na cviæu

Sa usana pila i ljubav i sriæu

A ja bi tija pismom ti priæi

Još ljubavi ima ka ulja u sviæi

Da te mogu pismom zvati

Ja bi piva život cili

Da se barem opet vrati

Vrime kad smo sritni bili

Da te mogu pismom zvati

Ja bi piva, ne bi staja

Da se stara ljubav vrati

Ne bi pismi bilo kraja

Ne vraæaš se više u pisme i rièi

I nema te sa mnom u nijednoj prièi

A ja bi tija pismom ti priæi

Jos ljubavi ima ka ulja u sviæi

http://www.youtube.com/watch?v=YNScVf4lyyA

Rarica

15-11-2007, 22:00

NE MOGU VISE DA CUTIM

Jasna Stefanovic

Vec dugo nista ne usnih

skrivena ispod ovog kamena

i dugo,dugo vec miris daljina

nije takao moju tisinu.

Ne mogu vise da skrivam

ono sto se u meni zbiva

ja jos volim ruzu

da gledam kako se radja

i sva moja proleca

nikada nece ostariti.

Ne mogu vise da cutim

kad mi pesma uvek ceznju donese

i moje srce kao pticu

nemir do zvezda ponese.

Tahirovce

18-11-2007, 16:43

Subjekt:

Pismo jednog muškarca

Ja u stvari nikada nisam shvatio

zašto se seksualne potrebe muškaraca

i žena toliko razlikuju.

I nikada nisam shvatio

sve to sa Venerom i Marsom.

Takođe, nikada nisam shvatio

zašto muškarci razmišljaju glavom, a

žene srcem.

I na kraju, nikada nisam shvatio

zašto gen seksualne zelje

toliko oslabi kada čuje rijeci

"Da, uzimam".

Na primer:

Jedne večeri,

prošle nedelje,

moja žena i ja

smo bili u

krevetu.

Strast se počela rasplamsavati...

kad je ona rekla:

Ne mogu sada,

nisam raspoložena...

Htela bih

da me samo malo držiš u tvom naručju.

Rekoh:

ŠTA??...

Šta je sad pa to?

I onda je rekla reči

kojih se boji svaki muž na planeti:

Ti jednostavno ne razumješ moje

emocionalne potrebe

koje imam kao žena,

da bih ja zadovoljila tvoje fizičke potrebe

koje imaš kao muškarac.

Na moj zbunjeni pogled je odgovorila:

Zar me ne možeš voleti zbog onoga sto jesam,

a ne samo zbog onoga sto radim s tobom u krevetu?

Shvativši da to veče neće biti ništa,

okrenuo sam se i zaspao.

Idućeg dana sam nazvao sefa

i reko da uzimam slobodan dan,

da bih proveo vreme sa njom.

Otišli smo na ručak,

a onda sam je odveo u jednu robnu kuću

sa ogromnim delom za žensku garderobu.

Pratio sam je okolo,

dok je isprobavala nekoliko veoma skupih kompleta.

Nije mogla da se odluči koji će uzeti,

pa sam joj rekao da ćemo ih sve kupiti.

Htela je i cipele,

koje bi se slagale sa tim kompletima,

pa sam joj rekao da uzme po jedan par za svaki komplet.

Stigli smo i do dela sa nakitom

gdje sam joj uzeo par dijamantskih naušnica.

Da vam kažem...

bila je taakooo uzbuđena.

Mora da je mislila da sam na korak do bankrota.

Pomislio sam da me testira kada je zatražila

i znojnice za tenis,

iako nikada u životu

nije uzela reket u ruke.

Mora da sam je bacio u razmišljanje

kad sam joj rekao:

- Naravno, draga.

Skoro da je bila blizu

seksualnog zadovoljstva od silnog uzbuđenja.

Smešeći se,

konačno je rekla:

- Mislim da bi ovo bilo sve, hajdemo do kase.

Jedva sam se suzdržavao kad sam joj odgovorio:

- Ne mogu sada, nisam raspoložen.

Lice joj je poprimilo

bled izgled kada je

spustila, otvorila usta i izustila:

- ŠTAAA??

Onda sam joj rekao:

Samo sam hteo da

DRŽIŠ

ove stvari u naručju neko vreme...

Ti

jednostavno

ne razumeš moje finansijske probleme koje imam kao muškarac,

da bih

ja zadovoljio tvoju želju za kupovinom koju imaš kao žena.

I baš kad je

imala taj pogled (kao) da želi da me ubije, dodao sam:

- Zar me ne možeš voleti zbog onoga sto jesam, a ne samo zbog stvari

koje ti kupujem?

Očigledno,

ni večeras neće biti ništa ...

36310

18-11-2007, 17:58

Heheheeee,e dobro ti ovo bi... :D :D :D

borichi

18-11-2007, 18:25

Nedajte Rikiju da procita to Pismo jednog muskarca, tek ce onda naci tuzne stihove. :D

(Ovo je Tahirovce namjerno postavio, da nam prepadne Rikija)

adnan

18-11-2007, 19:50

A mozda i Grujana ...

Tahirovce

18-11-2007, 22:50

Nedajte Rikiju da procita to Pismo jednog muskarca, tek ce onda naci tuzne stihove. :D

(Ovo je Tahirovce namjerno postavio, da nam prepadne Rikija)

ma nije, rikija njega plasim sa ovim ispod posta(potpis),njemu samo kazes SDA i on je gotov.......

salim se svidelo mi, pa reko da podijelim sa vama..........

supergirl

18-11-2007, 23:01

Originalno,TAhirovce.........

36310

19-11-2007, 05:43

Potpuno suprotno onome što sam osjećao u djetinjstvu i mladosti, za mene je sada Istanbul centar svijeta. Ne samo zato što sam tamo proveo gotovo cijeli svoj život, već i stoga što sam mu, poistovjećujući se s njime, trideset i tri godine opisivao jednu po jednu ulicu, mostove, ljude, pse, njegove kuće, džamije, česme, čudnovate junake, dućane, poznate osobe, mračne tačke, njegove noći i njegove dane.

Nakon izvesnog vremena, ovaj imaginarni svijet izmiče mojoj kontroli i postaje još stvarniji od grada koji sam živio u svojoj glavi. Tada, kao da svi ti ljudi i ulice, stvari i zgrade, sve zajedno - počinje međusobno razgovarati, uspostavljati veze koje ja prije nisam uspijevao osjetiti, počinju živjeti sami po sebi, kao da nisu u mojoj mašti i u mojim knjigama. Ovaj svijet, koji sam izgradio strpljivo mašatajući kao da iglom kopam bunar, sada mi se čini stvarnijim od bilo čega drugog.

Pišem zato da bi cijeli svijet saznao kakav sam ja, kakvi su ostali - mi svi mi što smo život živjeli i što živimo u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, olovke, tinte. Pišem zato što, više nego bilo čemu drugom, vjerujem književnosti, umjetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se bojim biti zaboravljen. Pišem zato što nikako ne uspijevam biti sretan. Pišem da bi bio sretan.

ISTANBUL

autor:Orhan PAMUK

36310

23-11-2007, 07:27

Sada su se za Don Krocea Mala slozile sve kockice,i mogao je ponovo da uspostavi vlast koju je nekad imao.

Zaduzio je mafijaske bosove iz svih delova Sicilije.

Pod njegovom kontroiom bili su arteski bunari,i on je,uz dobru zaradu,prodavao vodu celokupnom stanovnistvu ostrva.

Imao je monopol nad prehrambenom robom;udario je porez na svaku pijacnu tezgu gde je prodavano voce,na svaku kasapnicu gde je prodavano meso,na svaki kafe gde se trosila kafa,pa cak i na putujuce orkestre.

A posto je americka armija bila jedini snabdevac gorivom,i benzin je bio pod don Kroceovom kontrolom.

Slao je nadzornike na velika plemicka imanja,nameran da,u dogledno vreme,kupi tu zemlju po povoljnoj ceni.

Bio je na dobrom putu da povrati moc koju je imao pre nego sto je Musolini zavladao Italijom.

I bio je cvrsto resen da se ponovo obogati.

U godinama koje dolaze,kako kaze lokalna uzrecica,ima on da propusti "Siciliju" kroz presu za maslinke.

Sicilijanac

autor:Mario PUZO

borichi

23-11-2007, 19:23

http://i42.photobucket.com/albums/e321/ninahadcentury21/optimista.jpg

Optimista je covjek koji premda vjeruje u nemoguce, ne misli da se ono i njega tice.

Optimista je opasan ne zato sto vjeruje u dobar zavrsetak nego sto ga to, ta vjera, sprecava da ista cini da do njega stvarno i dodje.

Optimista je covjek za koga je pravilo tek nesrecan slucaj, a srecan slucaj pravilo.

Optimista je covjek koji se nada da ce nauciti da pliva, tek kad padne u vodu.

Optimista je onaj koji na samrtnoj postelji vjeruje da ce drugom prilikom biti bolje srece.

Optimista je onaj koji na putu kroz pustinju nosi ubjedjenje da ce preživjeti, pesimista u medjuvremenu nosi vodu i grumenje soli, iako vjeruje da ce umrijeti.

S optimistom se zivi lakse i krace, s pesimistom teze, ali duze.

Korisni optimizam u zivotu pojedinaca moze postati ubitacan ako ga gaje - narodi.

36310

29-11-2007, 13:31

"Pre mnogo vekova Spartak se sa svojom armijom robova krio na istom mestu,da bi onda poveo ljude u presudni boj protiv rimskih legija.

Stojeci na vrhu Monte d'Ore,posmatrajuci kako se sunce radja,Turi Djulijano oseti ogromnu radost,kakvu samo mlad covek moze da oseti,sto je uspeo da pobegne svojim neprijateljima.

Nikada se on zivom coveku pokoriti nece.

On ce birati koga ce ostaviti u zivotu,a ko ima da umre,i nije u njegovom srcu bilo ni trunke sumnje da ce sve sto u zivotu bude cinio,ciniti za slavu i slobodu Sicilije,u korist dobra a ne zla.

Da ce dobiti svaku bitku,da ce pridobiti ljubav ugnjetenih.

Bilo mu je svega dvadeset godina."

Sicilijanac

Mario PUZO

ursuljanka

30-11-2007, 08:04

'Za neizlecivu bolest,za tesku nesrecu ima samo jedan lijek,a to je:strpljenje i odricanje.Kao da u nevolji postoji neka tajna milost...

Onima koji se ne tuze,koji je srecu s' osmehom na licu,manje je nemilosrdna.'

GRMUSA

RESAT NURI GUNTEKIN

36310

04-12-2007, 08:54

...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ.
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...

Zločin i Kazna
autor:Fjodor M. DOSTOJEVSKI

Tahirovce

04-12-2007, 15:04

Pridrzi se pravila, inace nije zanimljivo!!
Koliko ludo zvucalo…funkcionise. Isprobajte!!!
Tema: kineski horoskop
godina zlatnog zmaja zeli ti bogatsvo i srecu
pridrzavajte se instrukcijama. Nemoj ovome da se smejes, inace ne funkcionise i pozeleces, da ovo nikad nisi uradio
odvoji 3 minuta i pokusaj – zaprepastice te

osoba koja je ovo poslala, pricala je, da se zelja ispunila, 10 minuta nakon sto je procitala mejl, ali se nije smejala ovome!!! Igra ima smesan kraj. Nemoj unapred da citas, jednostavno uradi. Treba ti samo 3 minuta – vredi pokusati.

Prvo uzmi obicnu olovku i papir.

DODATNA INFORMACIJA: kada dodjes do tacke kada moras da biras imena, obrati paznju, das u to ljudi koje trenutno poznajes I sledi svojoj prvoj ideji.
Citaj samo po jedan red – nemoj da citas unapred, inace nije zanimljivo.

Kreni sada!

Prvo pisi brojeve od 1 do 11 u jednom redu na dole.
Onda pisi pored 1. i 2. dva broja (od 1-11) koja god zelis
Pored 3. i 7. napisi imena osobe drugog pola.

Nemoj da gledas unapres, inace nece biti ispravno.

Napisi bilo koje ime (od prijatelja ili iz porodice…) pored 4., 5. i 6.

Nemoj da se smejes ovome, inace ces da se ljutis sto si to uradio.

Napisi 4 imena pesme pored 8., 9., 10. i 11.
Sada zamisli zelju.

I sada dolazi kljuc za igru:

Treba tolikom broju ljudi (koji je na poziciji 2.) da ispricas igru.
Osobu koja se nalazi na 3. poziciji volis.
Osobu pod brojem 7 gotivis, ali nekako ne uspevas.
Najvise se brines za osobu pod 4.
Osoba pod 5 te vrlo dobro poznaje.
Osobo pod 6 je tvoja srecna zvezda
Pesma pod 8 najbolje se uklapa uz osobu pod 3.
Naziv pesme pod 9 je pesma za osobu pod 7
Pesma pod 10 najbolje pokazuje tebe.
I 11 je ta pesma, koja pokazuje, kako razmisljas o zivotu......

adnan

04-12-2007, 21:33

Dje me nadje ...

Tahirovce

05-12-2007, 18:21

:roll: :roll: ...

MajkaMaca

05-12-2007, 20:51

vala sve pogodi,sala nisu kinezi... :D

Rarica

11-12-2007, 08:41

"Kad jednom na Zemlji ne bude nas-svijet ce biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas-svijet ce biti svijet,
i prije nego smo bili mi-svijet je bio svijet,
i nekad kad kucne zadnji cas-svijet ce biti svijet"
Rubaije
Omar Hajjan

36310

11-12-2007, 13:54

"Dok sam hodao po Njemačkoj (...) gdje god da sam šetao, na ulici bih uvijek izabrao jednog Nijemca, izdvojio ga iz mnoštva i koncentrirao se samo na njega.
Zašto, pitate se.
Nije meni bilo važno ono što sam ja mislio o njemu, ne: pokušavao sam dokučiti šta on misli o meni.
Njegovim sam očima pokušavao promatrati samog sebe, svoju odjeću, pokrete, korak, svoju prošlost; doznati šta on misli o tome odakle sam došao, ko sam i kamo idem.
To je znao biti strašan osjećaj, ali sam se s vremenom navikao.
Samog sebe nisam ponižavao, ali sam shvatio koliko se moja braća samoponižavaju.
U većini slučajeva ne radi se o tome da Evropljani nas ponižavaju.
Ne, radi se o tome da mi - gledajući njih - ponižavamo sami sebe.
Iseljavamo se ne samo zato da bismo pobjegli okrutnostima kojima smo izloženi u domovini, nego i zato da dotaknemo najskrivenije dubine naše duše.
A onda neizostavno dođe dan kad se vraćamo da bismo spasili one koji nisu smogli hrabrosti napustiti domovinu, one koji su nam drugovi po krivnji."

SNIJEG
Orhan PAMUK

borichi

03-01-2008, 23:18

http://i42.photobucket.com/albums/e321/ninahadcentury21/1192738160_ostalo_je_i_za_njega_663.jpg

Veoma je koristan i odavno odomaćen. Konj je najvažnija jahaća i tegleća životinja. Mnogo se upotrebljava i za prijenos tereta. Opstanak Kalmika, Tatara, i još nekih Azijskih naroda ovisi od konja. Meso i mlijeko, od koga spravljaju kumis, čini im skoro jedinu hranu. Veličina
konja je različita. Pored krupnih i visokih koji dostižu visinu od skoro 2m poznati su i vrlo mali, poni, visoki oko 65cm. Boja dlake im je također raznovrsna. Ima ih bijelih (đogat, bijelac), žućkastih (kulaš), crvenkastosmeđih (dorat), crnih (vranac) i šarenih (šarac). Konj je stasita, brza, jaka i lijepa životinja. Na nogama, od kojih su zadnje duže, ima samo po jedan jako razvijeni prst. Njegov je poslednji članak navučen čvrstim rožnatim kopitom. Hod mu je lak i elastičan. Male uši su mu pokretljive, a oči živahne. Čulo sluha mu je odlično razvijeno. Biljojed je. Pokretljivim usnama i velikim zubima otkida travu, koju koju dobro sažvaće. Pametan je, poslušan i vjeran. Odlično razlikuje lica i mjesta. Razumije hvalu i prijekor. Slijedi zvuk trube i doboša. Odgajene su mnoge rase konja. Laki i brzi su za jahanje, a spori i teški za vuču tereta. Poznati jahaći konji su Arapski, punokrvni
Engleski i Istočno Pruski, a tegleći Belgijski, Danski i Nordiski. Konj lako podivlja. U Argentini se nalaze stada podivljalih konja. - Konjarstvo je kod nas odavno vrlo važna stočarska grana. Najrazvijenije je u Vojvodini, gde ima i najviše i najboljih konja. Bosanski konj, koji se zove iu Bušak, mali je, dosta brz, otporan i ne bira mnogo hranu. Posavski konj je lak i brz. Lipicanski konj je lijepo građen, lak, brz i istrajan. Međumurski je spor i težak.

http://i42.photobucket.com/albums/e321/ninahadcentury21/mustang4.jpg

http://i42.photobucket.com/albums/e321/ninahadcentury21/1191780094_Jezero201.jpg

Beba

04-01-2008, 02:36

Pridrzi se pravila, inace nije zanimljivo!!
Koliko ludo zvucalo…funkcionise. Isprobajte!!!

Hahha aaaaaaa kako je ovo dobro :D Gde li si samo nasao, zivo me zanima.....
Sve, sve, mozda ne bih ni reagovala da 3 ne ubode kako treba ;)

Vala, za ovo imas duplu kafu...ti biraj gde :) Os na mojoj teritoriji, il na tvojoj ;)

ursuljanka

04-01-2008, 09:50

Boricki-hvala puno za ovu kratku pricu o konjima-to je meni najdraza zivotinja,ako imas jos nesto-napisi!Dodala bih jos nesto sto je zanimljivo,a to je da spavaju stojeci!

Tahirovce

04-01-2008, 13:28

Hahha aaaaaaa kako je ovo dobro :D Gde li si samo nasao, zivo me zanima.....
Sve, sve, mozda ne bih ni reagovala da 3 ne ubode kako treba ;)

Vala, za ovo imas duplu kafu...ti biraj gde :) Os na mojoj teritoriji, il na tvojoj ;)

Ma citala si unapred priznaj :) ............

na moj teritoriji naravno...
eh da si danas tu da idemo kod baca na terasu,a napolje -30 :mrgreen: ........

borichi

06-01-2008, 09:38

[QUOTE=ursuljanka;38537]Boricki-hvala puno za ovu kratku pricu o konjima-to je meni najdraza zivotinja,ako imas jos nesto-napisi!Dodala bih jos nesto sto je zanimljivo,a to je da spavaju stojeci![/QUO

O!!!

Definitivno. To je moja, Doista "Istinska Ljubav". .. I ja, ih vise volim nego mnoge ljude..

Oprosti Mi Boze,, Ali sta ja tu Mogu..

Za, moga konja koji se zove Antonio...

jaoj, oprostite,,,

obecavam, prestajem, ovoga trena!!

Beba

07-01-2008, 01:32

Ma citala si unapred priznaj :) ............

na moj teritoriji naravno...
eh da si danas tu da idemo kod baca na terasu,a napolje -30 :mrgreen: ........

Hahha jesam vraga! Ja sam posteno celjade :p
Cuj -30 aaaaaaaa...jedva se borim na mojih -6 :( Da je da prodje vise zima...

iSelektor

07-01-2008, 02:06

Da dodje ljeto da idemo kod Baca na kafu, da nas Asko posluzi i da uzivamo blejuci hehehe 8)

Beba

07-01-2008, 02:07

A jes mesto dusu dalo za blejanje :) Ceo dan, sta si radio - ispijao kafe :p juhuuuuu

Tahirovce

07-01-2008, 09:26

Eh bese to jednom u Sjenici .......

Beba

07-01-2008, 21:20

Pa ne samo u Sjenici....mislim.....sta reci 8) Blejalo se sirom Balkana...:p

Tahirovce

07-01-2008, 21:21

Secam se, al samo kroz maglu,moracemo opet......

Beba

07-01-2008, 21:23

Sad....ili odmah :D:D:D

Tahirovce

07-01-2008, 21:28

hahahahha pokvarismo temu,al ok momentalno......

Beba

07-01-2008, 21:36

Sigurna sam da niko nece zameriti ;) Eto iskupljenja radi, potrudicu se da nadjem nesto sto je u skladu sa temom :)

36310

10-01-2008, 15:24

Sigurna sam da niko nece zameriti ;) Eto iskupljenja radi, potrudicu se da nadjem nesto sto je u skladu sa temom :)

Nema mesta zamerki,taman posla...a dok ti Bebice nesto nadjes ja bih da postavim jednu pjesmu od velikog bosnjackog pjesnika Muse Cazim Catica:

MUSA CAZIM CATIC (1878 -1916) Ja sam Bosnjak!

Ja sam Bosnjak - dican junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu Bosanskome!

Njegov ponos na mom srcu
Ko amanet sveti stoji;
Ponos koji nigdje ne da, da se Bosnjak lava boji!...

Majka me je Bosnjakinja
Zaklinjala svojim mlijekom,
Za cast ove casne grude,
Da proljevam krvcu r`jekom;

Da joj sluzim, kosto sluzi
Rob svojega gospodara,
Da je branim od dusmanskih
Bojnih koplja i handzara!

Na tvoj poziv, evo s`macem
Na mejdan ti stupam smjelo:
U poganoj Tvojoj krvi,
Da trijumfa vezem djelo.

S`Tvojom krvi da sapirem
Crnu ljagu s`roda svoga,
Crnu ljagu - sto j`rodio
Izdajicu prokletoga!

Izdajicu uspomeni
Svojih djela slave stare,
Sto se drzn`o blatnom rukom,
Da svetinje njine tare! - -

Al ` sto rekoh o mejdanu?...
Ne, nikada s`hrdjom takom:
Bosnjak junak bojni mejdan
D`jeli samo sa junakom!

A Ti sakri mrsko lice
Ispred sv`jeta cijeloga:
U podzemlje mracno bjezi,
Izdajico roda svoga!

Jer nad Tobom rodnog neba
Zlatnog sunca placu zrake,
Place jasna mjesecina
I treptanje zvjezde svake,

Place svaki zemni atom,
Na kog Tvoja noga stane;
Svaka travka tebi klice:
Izdajica, nak propane!

Sakri lice izdajico,
Nek ne pljuju ljudi na Te,
A znaj I to: Izdajicu
I pod zemljom kletve prate!... "

36310

18-01-2008, 09:49

Stvarno,nista nije neprijatnije nego biti,recimo bogat,iz dobre porodice,pristojne spoljasnosti,dovoljno obrazovan,prilicno pametan,cak dobar, a u isto vreme nemati nikakvog dara,niceg svojstvenog,cak ni osobenjastva,nijedne vlastite ideje,vec biti sasvim "kao svi".
Imas bogatstvo ali nije Rotsildovo,porodica cestita ali se nikad nicim nije istakla,spoljasnost pristojna ali bezizrazna,obrazovanje dovoljno ali ne znas na sto da ga upotrebis,imas pameti ali bez svojih ideja,imas srca ali bez velikodusnosti...itd u svakom pogledu.
Takvih ljudi je na svijetu izvanredno mnogo,kudikamo vise no sto se cini.
Kao i svi ljudi,oni se dele na dve klase:
Jedni su ograniceni,drugi "mnogo pametniji".
Prvi su srecniji.
Ogranicenom osrednjem coveku nije,na primer,nista lakse nego uobraziti da je neobican i originalan,i bez imalo kolebanja,da uziva u tome.
Kod "pametnog prosecnog coveka",ako cak i uobrazi neki put(a mozda i za ceo zivot) da je genijalan i veoma originalan,ipak ostaje u dusi griza sumnje.

IDIOT
Dostojevski

PS
Ako se neko prepozna u ovom tekstu neka ne krivi mene vec Dostojevskog :)

36310

19-01-2008, 22:44

"...Zivotinja je trcala po sobi vrlo brzo,odupiruci se sapama i repom,a pri trcanju su joj se i trup i sape izvijali kao zmijice neobicnom brzinom.
Bilo ju je vrlo odvratno gledati.
Ja sam se strasno bojao da ce me ujesti,rekli su mi da je otrovna,ali mene je najvise mucilo to,ko ju je poslao u moju sobu,sta hoce time da mi ucine i u cemu je tu tajna???
Ona se skrivala pod komodu,pod orman,zavlacila se po uglovima...
Seo sam na stlicu i podvio noge.
Ona je hitro pretrcala ukoso preko sobe i nestala negde oko moje stolice.
U strahu sam se osvrtao okolo ,ali posto sam sedeo podvijenih nogu,nadao sam se da se nece uspuzati uz stolicu.
Najednom zacuh iza sebe,gotovo pored glave,neko prskavo sustanje...okrenem se i vidim da "gad" puze po zidu i da je vec u visini moje glave,cak mi kosu dodiruje repom koji mu se izvanredno brzo okrece i vijuga.
Ja skocih a i "zivotinje" nestade..."

Opet IDIOT!!!
Od Dostojevskog,naravno :)

iSelektor

21-01-2008, 00:57

IDIOT
Dostojevski

PS
Ako se neko prepozna u ovom tekstu neka ne krivi mene vec Dostojevskog :)

Brate ja se nadam, da nije ono sto mislim da je... da nekoga bzv prozivas ovde!!!

Ali pazi, posto volis da citiras i pises o knjigama, ja imam lijepu temu o tome na mom drugom forumu gde te od srca pozivam da pises i preporucujes knjige drugima!!!
Link je: http://www.f-ton.org/forum/forumdisplay.php?f=61

Ovo nije zajebancija nego stvarno ti kazem,posto vidim da imas smisla za to!!!

Pozzz i spustimo lopte na zemlji, jer i ona lopta sto je najvise letela, opet je pala. Bolje da je kontrolisemo za zemlje...

Pozzz Tahirovic

p.s. pih kako dobar citat, odoh da ga iskoristim takodje na mom forumu... ima i ta rubrika 8)

36310

21-01-2008, 19:42

Vazi Zlatko,hvala na pozivu...

Jos nesto,ja loptu odrzavam u vazduhu samo dok driblam...inace uvijek je na zemlji :)

adnan

21-01-2008, 21:50

Neznam koliko je zanimljivo da covek sam sebe dribla i daje autogolove?

Rarica

22-01-2008, 11:50

Evo ja imam molbu da obojica tu loptu spustite malo na zemlju, jer ste mi obojica dragi likovi-i ako vas ne znam i mislim da bogatite ovaj forum!

36310

22-01-2008, 15:20

Brate ja se nadam, da nije ono sto mislim da je... da nekoga bzv prozivas ovde!!!

To je upravo to Zlatko,samo sto nisam ja taj koji proziva vec Dostojevski...
Obrati malo vise paznju na onaj tekst gore.Siguran sam da medju nama ima onih koji su,citajuci ga, pomislili kako pisac opisuje bas njega...isto kao da ga odnekud skriven posmatra i tako posmatrajuci ga on mu ulazi u dusu i seta mu po mislima.E jednu grupu tih ljudi Dostojevski naziva nesrecnicima.
A nesrecni su jer su svesni svojih nedostataka i svog nesavrsenstva...Da budem precizniji u pitanju je zapravo covek koji je veoma svestan da nesto vrijedi...a vrijedi zato sto je covek,zato sto je ljudsko bice,zato sto poseduje um i njme se koristi...pa zato sto je umom obdaren ponekad mu se desi da uobrazi, do pomisli kako je on poseban i to zato sto je nekad razmisljajuci dosao do nekog otkrica,pa onda uobrazi da je pametan,uzvisen...a onda ode jos dalje i dublje u svojim razmisljanjima i vidi da je zapravo on niko i nista do jedan obican mrav ciji zivot nije nista drugo osim nistavila u vremenu i prostoru...E kada dodje do tog kraja on pomisli a ko me je ogranicio pa,iako posedujem ovaj um,i ovu inteligenciju ja ne mogu da odgovorim na sva ova pitanja...Zasto svaki put kada rijesim jedno pitanje iskrsne na hiljade drugih..pa onda moram i na njih da odgovaram...i tako svestan svoje nemoci,i odgovarajuci na neka pitanja koja mu otvaraju neka nova,covjek zivi i gura kroz vrijeme...oni najnesrecniji stradaju nikada ne saznavsi odgovore na pitanja koja su sami sebi postavili,dok oni srecniji medju njima pronadju u svojim mislima Boga pa im zivot postane laksi a smrt podnosljivija...radujuci se danu kada ce se sresti sa onim koji ih je stvorio i ogranicio...

Naravno,ljudi koji nisu svesni svoga neznanja zive najsrecnije.
Blago njima...

adnan

22-01-2008, 21:34

Hahahaha Dostojevski proziva ... svakakve gluposti covek moze da cuje.

Evo citam ovaj post gore i neznam sta pisac hoce da kaze. Ako sam dobro shvatio ovaj nepovezani i s' brda s' dola sklepan tekst, covek se mucio da svojim rijecima preprica misli velikog pisca. Dostojevski je dosta ironican u Idiotu a plasim se da oni koji ga ovde citiraju nemaju sluha za ironiju pa su ga pogresno shvatili.

Uglavnom grubo pojednostavljeno sustina romana Idiot od Dostojevskog je da dobar covek i ponizan vernik ne prolazi dobro dok bezskurpulozni ljudi niskog morala dobro prolaze u zivotu. Kao da je to neka velika filozofija, i moja rahmetli bika je to znala.

Sa druge strane u romanu ima interesantnih psihoanaliza i moze da se kaze da je Dostojevski bio prije svog vremena a po meni iza sadasnjice.

A sto se tice psihoanalize na koju se pozivas i aludiras na mene mogu da ti kazem da si u totalnoj zabludi. Ja sam svestan svojih mana i vrlina, siguran sam u sebe i stojim svojim imenom iza svega sto pisem. Slobodno iz svoje glave pisem sta mislim i ne krijem se iza nicka.

Zadovoljan sam svojim zivotom ali ne zato sto sam ogranicen i ne vidim svoje mane, nego zato sto sam iskoristio svoje vrline, imam fantasticnu porodicu, posao sa kojim sam zadovoljan i veliki krug prijatelja i kolega koji me cijene i postuju.

To da covek sedi i analizira prosecan roman kao Idiot i ceka priliku da upotrebi citate iz istoga mi deluje kao neko ko je nasao sebe u romanu i neko ko se oseca izolovan u okolini u kojoj zivi i covek koji je nezadovoljan sobom pa hoce da se dokaze.

36310

23-01-2008, 14:12

...imam fantasticnu porodicu, posao sa kojim sam zadovoljan i veliki krug prijatelja i kolega koji me cijene i postuju.

Zaboravio si BMW-ca da pomenes...heheheeee

adnan

23-01-2008, 16:45

Eto ti si ga pomenuo a po meni auto nije merilo kvaliteta zivota pa ga zato nisam ni pomenuo. Doduse, nije lose ako covek moze da sebi priusti dobar auto ali je auto u sustini sporedna stvar u zivotu. Stvarno ne razumijem tvoju ljubomoru ni ne poznajes me covece.

Vidim poceo si da se drzis prosto prosirenih recenica. Pametno ... hahahaha .....

36310

23-01-2008, 17:37

Vidim poceo si da se drzis prosto prosirenih recenica. Pametno ... hahahaha .....

Pa sta cu kad ti samo takve kontas... :) :) :)

iSelektor

23-01-2008, 18:58

Ja mislim da je vrijeme da se vas dvojica upoznate... A posto to ne ide, ja cu!!!

Adnan je iz Svedske i moje informacije kazu da je severno od stockholma...
36310 je iz Francuske, i moje informacije kazu da je iz Strazbura...

Mozda cete se bolje upoznati... a de mi reci E. jel imas kontakt sa onim papkom od Ramiza, onaj debeli sto ne vidi ni patike kad ih zapertlava, sto i dalje tvrdi da mu ja hakujem sajt, da li je naucio sta je statistika i sta su logovi, kao i remote connect kod avatara?

Pozzzz Tahirovic 8)

p.s. mislim da nisam nista negativno otkrio, ali eto mozda mozete ovako da nadjete nacin da se pomirite i zato mene ne volite :)

36310

23-01-2008, 19:43

U bre Zlaja sto si ti vrijedan momak...Otkud ti te informacije??? :)

iSelektor

23-01-2008, 19:57

Citao dostojevskog u bmw.u 8)

36310

23-01-2008, 20:01

Citao dostojevskog u bmw.u 8)

E to je poruka koju sam ja zeleo da prenesem...Uzivati u tehnologiji ali ne zaboraviti duhovno uzdizanje...
Al' ne dadose mi da zavrsim.

iSelektor

23-01-2008, 20:49

i ne dobih odgovore...
ti izgleda uzivas u ne davanju odgovora heheheh :)

adnan

23-01-2008, 20:52

Pa sta cu kad ti samo takve kontas... :) :) :)

Jos jedna prosto prosirena, bravo, a bogomi i ispao si domisljat. Vidi se da si duhovno izdignut oops izvini uzdignut.

adnan

23-01-2008, 20:57

100% tacno ja zivim 70 km severno od Stockholma a grad se zove Uppsala. Ja ne poznajem nikoga ko nacoravo veze tene. :)

iSelektor

24-01-2008, 00:04

Super, znaci moja istrazivanja tacna...

Pozzz 8)

Rarica

24-01-2008, 09:20

Citao dostojevskog u bmw.u 8)
:) sto ti je bilo lose :)

Crni Gruja

24-01-2008, 10:00

Hocel neko nastavit da postavlja odlomke iz knjiga, da sacuvamo temu?

adnan

24-01-2008, 11:24

Ja trenutno citam deci pred spavanje "Pipi duga carapa" od Astrid Lindgren pa ako ima zainteresovanih mogu da stavim neki odlomak. ;)

iSelektor

24-01-2008, 15:32

Ako je na nasem Adnane, vrlo rado...

Pozzz 8)

adnan

24-01-2008, 17:09

Na nasem je normalno. Stavicu ako mi se nesto svidi, to je knjiga za decu ali ima sigurno stvari iz kojih bi i odrasli mogli da izvuku pouke.

nc.biber

25-01-2008, 09:34

citao sam knjigu (pdf) "Kucni prag" od Velibora Velickovica, bar ono sto je bilo na net, mislim da je to pola, i svaki put kad sam u sjenici zaboravim da je potrazim kako bih dovrsio. Pa ako neko ima ili zna gdje se moze nabaviti ...

Rarica

25-01-2008, 09:45

Hocel neko nastavit da postavlja odlomke iz knjiga, da sacuvamo temu?
Ljudi Grujo je u pravu,ja sam i zaboravila naslov teme!

borichi

01-02-2008, 01:03

Poslije 9 Mjeseci...

Jack je odlucio da ode preko vikenda na skijanje sa svojim prijateljem Bobom. Napunili su dzipa sa opremom i uputili se prema Sjeveru. Nakon nekoliko sati voznje, uhvati ih veliko nevrijeme. Na srecu, naisli su na kucu sa farmom. Pozvonili su, na vratima se pojavila atraktivna mlada zena. Upitali su, da li mogu da prespavaju.

"Vidim da je vrijeme uzasno, i ja imam ovu ogromnu kucu u kojoj zivim sama, ali sam od nedavno postala udovica i ako vas pustim unutra, bojim se da ce me komsije ogovarati".

"Ne brinite se", rekao je Jack. Mi cemo biti zadovoljni ako nam dozvolite da prespavamo u stali. Ako se vrijeme popravi, otici cemo sa prvom svjetloscu dana. Zena se slozila, i dva prijatelja su pronasla svoju udobnost i toplinu u stali. Vec rano ujutro, vrijeme se popravilo i oni su krenuli svojim putem dalje. Uzivali su tog vikenda na skijanju.

Ali nakon devet mjeseci pismo, Jack dobije neocekivano pismo od advokata. Trebalo mu je nekoliko minuta da se sjeti odakle ono dolazi. Zakljucio je da bi jedino moglo biti od advokata atraktivne udovice koju su upoznali tog vikenda na putu prema skijalistu.

Banuo je na vratima svoga prijatelja Boba i upitao ga, "Bob je li se ti sjecas one zgodne udovice, sto smo prespavali u njenoj stali, kada smo krenuli na ski vikend, prije 9 mjeseci?"

"Da, sjecam se". Rekao je Bob.

"Da nisi ti slucajno ustajao dok sam ja spavao, i ulazio kod nje u kucu?"

"Hmm, uhh, jesam!," odgovorio je Bob, vrlo osramocen, da se to ipak saznalo, "Moram ti to priznati."

"Da li si joj slucajno dao moje ime, umjesto svojega?"

Bobu se sve oko glave okrenulo, sav je pocrvenio ali je ipak smogao snage da odgovori, "Da, bojim se da jesam, slusaj stvarno mi je iskreno zao."

"A, zasto me to pitas?"

"Zena je umrla, i sve mi je svoje imanje ostavila."

(Mislili ste da ce se prica zavrsiti drugacije, jeste li?...)

Hida

01-02-2008, 08:42

Ja jesam priznajem...

halilce

01-02-2008, 13:46

Hahahahahah!
Borichi,ko nebi pomislio tako nešto....:oops:

Tahirovce

01-02-2008, 15:12

I ja priznajem.....

borichi

03-03-2008, 17:23

Ovo je za sve one koji...

a) imaju malu djecu
b) imali su malu djecu
c) bio je dijete
d) poznaje djecu
e) ili planira da ima djecu

Znaci svi mi!!

Tata ce pojesti tvoje prstice..

Dok sam pakovao svoje stvari za predstojece poslovno putovanje, moja tri godine stara djevojcica je zadovoljno skakutala i zabavljala se na krevetu. U jednom trenutku mi kaze, "Tata gledaj ovo", i sipruzi svoja dva mala prstica.

Znao sam da hoce moju paznju, i odmah sam prestao sa pakovanjem i poceo da se igram sa njm. Zgrabio sam njene prste stavio ih u usta i pretvarao se kao da cu ih pojesti. Rekao sam joj, "Tata ce pojesti tvoje prstice".

Nastavio sam sa pakovanjem, pogledam u svoju malu djevojcicu i primjetih vrlo tuzno i razocarano lice sa usmjerenim pogledom na svoje prstice.

"Sta je bilo duso? Zasto si tako tuzna"?

Ona odgovori, "A gdje su moje sline"?

supergirl

03-03-2008, 19:19

Pojeo ih babo! hehehe

Crni Gruja

03-03-2008, 20:55

Hahahahahahaha, joj jake price........

borichi

04-03-2008, 19:38

Istiniti dogadjaj..

http://i42.photobucket.com/albums/e321/ninahadcentury21/grandma.jpg

Na Sudu u malom gradicu na Jugu Sjeverno-Americkog kontinenta, javni tuzilac poziva prvog svjedoka da dodje na klupu. Priblizi joj se i upita, " Mrs. Jones, je li vi mene znate licno?" Ona odgovori, "Zasto , da znam te, Mr. Williams. Znam te jos kao malog djecaka, i bio si veliko razocarenje za mene. Lagao si, varao svoju zenu, manipulisao sa ljudima. uvijek si ih ogovarao iza ledja. Ti mislis da si neka velika civija. Nisi imao mozga da shvatis da osim guranja tih papirica po Sudovima, nisi bio u stanju da napravis nista bolje od sebe. Jeste, ja te znam!!"

Advokat je ostao bez teksta! onako ukocen i osramocen, pokaze rukom na Javnog Branioca i upita, "Mrs Jones, poznajete li Javng Branioca?"

"Zasto? Da, znam Mr. Bradley od malih nogu. On je lijen, dvolican i ima prolema sa alkoholom. Ne moze da razvije normalne ljuske odnose sa nikim, i njegov rad u Zakonu je najgori u citavoj Drzavi. Da ne napominjem da je varao svoju zenu tri puta. Jedna od njih je vasa zena. Jeste, znam ga dobro!"

Javni branilac, samo sto nije umro.

Sudac pozove oba Advokata da mu se priblize i tihim sapatom im kaze: "Ako jedan od vas dva idiota,, upita staricu, da li mene poznaje, poslat cu vas obojicu na Elektricnu Stolicu"

.. Sa mog emaila,, bilo mi je smijesno, pa rekoh da podijelim sa vama..

halilce

04-03-2008, 19:50

Borichi,priča je dobra,hahahaha
Mada,čim sam video da je tema osvežena,pomislih da se vratio 36310!
Bravo za priču!

borichi

04-03-2008, 19:55

Ja se trudim da ova tema ne zamre i da ce se nas Dragi prijatelj 36310 vratiti.

supergirl

04-03-2008, 20:27

Borichi,priča je dobra,hahahaha
Mada,čim sam video da je tema osvežena,pomislih da se vratio 36310!
Bravo za priču!
I meni je to,svega mi,proslo kroz glavu!
i ja se nadam isto!

Tahirovce

04-03-2008, 21:27

Nemam ni ja sa kim da se prepirem oko politike :)
ovi amateri mi nisu zanimljivi :) ........

nc.biber

05-03-2008, 08:19

... borichi ti si kao vino ... :)

steta sto nemamo pun forum takvog vina :bravo:

borichi

05-03-2008, 19:54

... borichi ti si kao vino ... :)

steta sto nemamo pun forum takvog vina :bravo:

Ovo cu shvatiti kao komliment! Thanks,

A svi bi mogli malo vise biti kao vino. Umjesto Kaladonta i Asocijacija - Ludih, malo vise Novijih Tema. Kada nam neko postavi slike obradujemo se, kao kada nam Bika izvadi secer iz njedara, ili nadje kakvu gurabiju, dobro sakrivenu, ili zakljucanu u sahari..

Dajte jos slika da se djeca raduju!!!

Tahirovce

05-03-2008, 19:56

hajde poruci sta bi volela da slikam?????

borichi

05-03-2008, 19:58

hajde poruci sta bi volela da slikam?????

Sta god da slikas, ti znas da me tvoje slike ostavljaju bez daha!!

Tahirovce

05-03-2008, 20:13

ovako zalazi sunce u Sjenici :)

halilce

05-03-2008, 20:17

Zvali su ga Picaso!
Pitajte Rikija,hahahaha

nc.biber

06-03-2008, 09:09

borichi

06-03-2008, 18:59

Tahirovceovako zalazi sunce u Sjenici :smile:

Prekrasan zalazak sunca!

supergirl

06-03-2008, 22:07

Imam novu pozadino za desktop!

borichi

06-03-2008, 23:48

Ovo cu shvatiti kao komliment! Thanks,

pa naravno kao kompliment! nikako drugacije nije ni zamisljeno (kasnije me malo trznulo jer je "neko" pisao i neke gluposti u vezi dobi - ne bi ga pomenu pa znas sta :))

zivjeli

Nisam procitala nista i nije me trznulo.( Mozda zato!) hahah:biggrin:
Ma, jok ne bi me ni trznulo, nemam ti ja taj sindrom (godina starosti) ne bi se zamijenila ni za jednu od 25 godina.

A komentar gore sam shvatila.... jer znas ima onaj vic,
"Zena ti je kao vino, umjesto sto vise stari da postaje bolja, ona postaje kao burence" hahahahaahah (to ti je teorija moga muza, za donedavno koji visak kilograma). Eh, na glavu sam se nasadila dok nisam to izgubila!!

E tako,, ja napravih salu na svoj racun!!
Zivili!

borichi

19-03-2008, 17:56

Ovu ste pricu sigurno procitali davno. Ja jesam, vec dugo djiraje po emailima. Ali nema veze ja cu je postaviti.

> JEDNA MALA PRICA.........................
....
>
> Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma.Posto je
> trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze
> proslo.
> Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
> Sjela je u VIP cekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao.
> Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao
> novine.
> Kad je ona pocela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala,
> ali nista nije rekla i nastavila je citati knjigu.
> U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti,
> do
> sada bih ga vec udarila...
> Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se
> ni na sta, uzimaoje isto tako jedan.
> Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:
> bas
> me zanima sta ce sad
> napraviti!!!
> Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
> Ovo je zaista previse, poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu,
> torbu i ode prema izlazu iz cekaonice.
> Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je prosla huja, sjela je na
> mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne
> dogadjaje.
> Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda
> paketic keksa jos uvijek netaknut.
> Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio
> od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze
> ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno
> suprotno od nje, kojoj su bili povrijedjeni ponos i osjecaji.
>
> ZAKLJUCAK: Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a
> da
> to nikad necemo ili nismo ni saznali?
> Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne
> misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva
> kako izgleda nama na prvi pogled!!!!
>
> U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
> - Kamen kad je bacen;
> - Rijec nakon sto je recena;
> - Mogucnost nakon sto je izgubljena;
> - Vrijeme kad je proslo;
> - Ljubav za koju se NE BORI.
>

Sejo

19-03-2008, 18:32

Poucno:bravo:

adnan

20-03-2008, 15:29

Svidja mi se.

supergirl

20-03-2008, 15:56

HAj sto se zeznula! :) :) :)
Dobro je da je veliki aerodrom,verovatno prometno mesto,pa joj nece puc bruka!

Tahirovce

20-03-2008, 17:58

super prica ....

Rarica

21-03-2008, 10:53

Bas dobro receno za ovih 5 stvari.

sanela

21-03-2008, 11:10

...jako poucno i lepo.

akica_90

21-03-2008, 11:17

> U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
> - Kamen kad je bacen;
> - Rijec nakon sto je recena;
> - Mogucnost nakon sto je izgubljena;
> - Vrijeme kad je proslo;
> - Ljubav za koju se NE BORI.
>
[/FONT]

jako dobro izreceno....a ova zadnja dva su najbolja !

supergirl

28-03-2008, 14:43

Yvone Ridley (IslamOnline.net)

Političari i novinari naprosto strašno uživaju da pišu o represiji žena u Islamu ... bez da su ikada popričali sa ženama ispod marame. Oni jednostavno nemaju nikakvu ideju kako su muslimanke zaštićene i poštovane unutar okrilja Islama, koje je izgradjeno prije više od 1400 godina.
No bez obzira na sve, pišući o kulturološkim problemima, kao što su brakovi izmedju djece, žensko sunećenje, ubistva iz osvete, prislini brakovi, oni vjeruju da se ono što govore, temelji na znanju Islama.
I već mi je zlo kada Saudijsku Arabiju citiraju kao primjer kako su žene potlačene u zemlji u kojoj im niti voženje auta nije dozvoljeno..
Ovakvi problemi jednostavno nemaju nikakave veza sa Islamom, no ipak oni pišu i pričaju o njima sa nekim prizvukom arogantnog autoriteta, pogrešno optužujuci Islam. Molim vas nemojte mješati kulturu/tradiciju sa Islamom.
Pogrešne interpretacije

Zamolili su me da napišem kako Islam dozvoljava muškarcima da istuku svoje žene. Oprostite, ali nije istina. Da, sigurna sam da ce kritičari Islama citirati Kur`anske ajete i hadise, ali uglavnom izvadjene iz konteksta. Ako muškarac podigne prst na svoju ženu, nije mu dozvoljeno da ostavi nikakva otiska na njenom tijelu.. ovo je drugi način da Kur`an kaže „Nemoj tući svoju ženu, glupane.“
Obratimo pažnju na neke jako interesantne statistike, hmmm. Prema Nacionalnoj vrućoj liniji za nasilje u porodici, 4 miliona amerikanki dožive ozbiljan napad od partnera u prosječnom periodu od 12 mjeseci.
U prosjeku, vise od 3 žene su ubijene dnevno od ruke muža ili dečka … ovo je skoro 5500 žena pretučenih na smrt od 9/11.
Neko može reći da je to šokantna činjenica za tako civilizirano društvo, no prije nego počnem da zvučim kao neki pametnjaković, želim reći da je nasilje nad ženama globalni problem. Nasilni muškarci ne dolaze u vidu odredjene religije ili kulturološke kategorije. Realnost je da je jedna od tri žene u svijetu bila žrtva nasilja, prisiljena na spolni odnos, ili na neki drugi način zlostavljana. Nasilje nad ženama prelazi granice religije, bogatstva, staleža, boje kože i kulture.

Iluzija ravnopravnosti

Ipak, prije dolaska Islama, žene su bile tretirane kao niža bića. Zapravo, na zapadu žene još uvijek imaju ovaj problem, gdje muškarci još uvijek misle da su superiorni. Ovo se može naročito vidjeti u unaprjedjenjima na radnom mjestu i visini plata u čitavom spektru zanimanja, od čistačica do zena na izuzetno visokim funkcijama.
Žene na zapadu se tretiraju kao roba, a tu je i seksualno ropstvo u usponu, maskirano pod raznim marketing sloganima, gdje se ženska tijela prodaju kroz čitav reklamni svijet. Kao što sam spomenula ranije, ovo je društvo gdje je silovanje, seksualni napad, i nasilje nad ženom nešto svakidašnje, društvo gdje je ravnopravnost izmedju muškaraca i žena iluzija, društvo gdje je ženina moć uglavnom samo povezana sa veličinom njenih grudi.
I ja sam prije gledala na žene ispod marame kao tiha, represirana stvorenja, a sada na njih gledam kao na osobe sa raznim sposobnostima i talentima, snažne žene čiji tip sestrinstva pravi da zapadni feminizam blijedi do totalne nebitnosti. Moji pogledi su se promijenili nakon, zaista, užasavajućeg iskustva ropstva u rukama Talibana, nakon što sam se iliegalno uvukla u Afganistan u Septembru 2001., ispod burke.
Za vrijeme mog desetodnevnog ropstva, dogovorila sam se da, ako me puste na slobodu, ću čitati Kur`an i učiti o Islamu. Uprkos svim očekivanjima, ova nagodba je upalila i oslobodili su me. Ja sam održala svoju riječ, ali kao novinarka koja izvještava sa Bliskog Istoka, shvatila sam da moram da vise naučim o religiji koja je tu očito bila način zivota.
I NE. Ja nisam žrtva Stockholm sindroma. Da budes žrtva moraš imati dublju vezu sa onima koji su te zarobili. Za vrijeme mog zarobljeništva, pljuvala sam, psovala, proklinjala i zlostavljala moje čuvare, odbijala njihovu hranu i štrajkala gladju. Nisam sigurna ko je bio sretniji kada su me oslobodili – oni ili ja !

Žene u Islamu

Mislila sam da ce čitanje Kur`ana biti jedna jednostavna akademska vježba. Bila sam iznenadjena kada sam shvatila da je u njemu jasno napisano da su žene ravnopravne u duhovnosti, obrazovanju i vrijednosti. Ženina mogućnost da radja i odgaja djecu je priznata kao kvalitet. Muslimanke kažu s ponosom da su domaćice.
Nadalje, Poslanik a.s. je rekao da je najvažnija žena kod kuće majka, majka, majka. U stvari, rekao je da Džennet leži pod majčinim nogama. Koliko žena uspije doći medju 100 najmoćnijih, samo zato što su jednostavno „odlične mame“?
Sa Islamom, odluka da se ostane kod kuće i da se djeca odgajaju dobiva novu dimenziju časti i poštivanja, slično kao i prema onim sestrama izmedju nas koje odluče da imaju karijeru i profesiju.
Nakon ove spoznaje, svoju pažnju sam usmjerila na nasljedstvo, poreze, imovinu, zakone o razvodu. Odavde Holivudski advokati za razvod dobivaju inspiraciju. Npr. ženi ostaje ono što je zaradila ili imala dok muškarac mora da se odrekne pola svoga bogatsva.

Zar nije smiješno kako se žuta štampa uzbudi oko mogućnosti da se neka pop ili filmska zvijezda odluči na ugovor o braku? Muslimanke imaju ove ugovore od prvog dana. Mogu izabrati da li žele da rade ili ne, i sve što zarade je njihovo da potroše, dok muž mora plaćati račune i izdržavati svoju porodicu.

Skoro sve za što su se feministice borile 70-ih godina bilo je pristupačno muslimankama jos prije 1400 godina. Kao što sam rekla, Islam uzdiže ulogu majčinstva i uloge žene. Ako želis ostati kući, ostani. Velika je čast biti domaćica i prvi učitelj svojoj djeci.
Ali podjednako isto, Kur`an govori da ako želi raditi, onda neka radi. Imaj karijeru, profesiju, postani političar. Budi što želiš i napreduj u onome čime se baviš kao muslimanka, jer sve što radiš je sa ciljem veličanja Allaha swt.

Biznis odijelo

Postoji tu i pretjerana, skoro iritirajuća fokusiranost po pitanju načina oblačenja muslimanki, naročito od strane muškaraca, kako muslimana, tako i nemuslimana.
Da, obaveza je žene muslimanke da se skromno oblači, medju ostalim, mnogim važnim stvarima o kojima muslimanke razmišljaju danas.
Ipak, nekako, svi opsesiraju oko hiDžaba. Gledaj, to je dio mog poslovnog odijela. Ovo ti govori da sam muslimanka i, stoga, želim da me tretiraš sa poštovanjem. Možete li zamisliti kada bi neko rekao Wall Street moćniku ili Washingtonskom bankaru da nose majice kratkih rukava i farmerice? On bi rekao da ga njegovo odijelo definira za vrijeme radnog vremena, na neki način ga označi kao nekoga koga treba tretirati sa ozbiljnosću.

A opet, u Velikoj Britaniji, imamo bivšeg sekretara vanjskih poslova, Jack Straw-a koji opisuje nikab – marama/veo za lice koji otkriva samo oči – kao nepoželjnu barijeru. Kada, o kada, će muškarci naučiti da drže jezik za zubima oko ženske garderobe?
Takodje, imamo ministre u vladi Gordon Brown-a I John Reid-a koji imaju negativne opaske glede nošenja nikaba – oba ova muškarca dolaze iz škotske, gdje muškarci nose suknje!!!!

Onda, imamo čitav niz parlamentaraca koji ulaze u borbu opisujući nikab kao barijeru za komunikaciju. Kakva hrpa gluposti. Ako je ovo slučaj, jel` mi može neko objasniti zašto mobilni telefoni, žičani telefoni, e-mail, tekst poruke i faks mašine danas postoje u svakodnevnoj upotrebi? Ko sluša radio? Niko ne isključuje bežične uredjaje samo zato što ne mogu vidjeti lice sugovornika.
Većina sestara, koje lično poznajem i koje odabiru da nose nikab su bjelkinje iz zapadnog svijeta, koje su se vratile Islamu, koje vise ne žele nepoželjnu pažnju „radoznalih“ muškaraca, koji će pokušati da konfrotiraju žene, neprikladno se ponašajući. Isto tako, ima par sestara u Londonu koje poznajem, koje kažu da nose nikab u anti-ratnim protestima, jer ne mogu podnijeti smrad marihuane.

Zadnje utočiste

Bojim se da je Islamofobija postala zadnje utočiste rasističkih nasilnika. Ali kukavički, šovinistički napadi, koji obično dolaze od muškaraca – su neprihvatljivi muslmankama kao i njihovim sekularnim sestrama.
Bila sam feministica mnogo godina i sada, kao Islamska feministica, još uvijek promoviram prava žena. Jedina razlika je u tome da su muslimanke feministice malo radikalnije od svojih sekularnih kolegica. Sve mi mrzimo ona natjecanja za ljepotice i pokušavamo da se suzdržimo od smijeha kada se pojava Miss Afganistana u bikinju tumači kao gigantski korak za oslobodjenje žena u Afganistanu.
Vraćala sam se u Afganistan mnogo puta i mogu reći da nisam vidjela kako stasaju žene sa karijerama na ruševinama Kabula. Moje sestre iz Afganistana kažu da bi voljele da zapad prekine svoju opsesiju sa burkama. „ Nemoj od mene pokusavati praviti ženu sa karijerom, nadji mom mužu posao prvo. Pokaži mi kako mogu poslati svoju djecu u školu, bez straha da će ih neko kidnapovati. Daj mi sigurnost i kruh na stolu,“, jedna mi je sestra rekla.
Mlade feministice muslimanke vide hiDžab i nikab kao političke simbole kao i jedan od zahtjeva njihove vjere. Neke kažu da je to njihov način obznanjivanja ostatku svijeta da odbijaju prekomjernosti zapadnog životnog stila, kao što je pijenje alkohola, neobavezan sex, uzimanje droga itd..
Superiornost u Islamu se postiže kroz poniznost, a ne ljepotu, bogatstvo, moć, poziciju ili seks.

Oslobađanje Islama

Sada mi recite, šta je više oslobadjajuće. Da vas neko sudi na osnovu dužine suknje i veličine vaših vjestački povećanih grudi, ili da vas neko sudi na osnovu vašeg karaktera, vašeg mišljenja i inteligencije?
Glamurozni magazini nam govore da ako žene nisu visoke, mršave i lijepe, neće biti ni voljene, ni željene. Pritisak na čitateljke tinejDžerice magazina, da imaju momke, je nevjerovatna.
Islam mi govori da imam pravo na obrazovanje i da je moja dužnost potraga za znanjem, bez obzira, bila udata ili ne.
Nigdje u okrilju Islama nije nam naredjeno da kao žene moramo prati, čistiti ili kuhati za muškarce – ali ovdje ne trebaju samo muslimani da reevaluiraju žene u njihovim kućama.

Pogledajte ovaj odsječak iz govora Pat-a Robertson-a 1992. godine, u kojem obznanjuje svoje stavove o ženama koje imaju moć. Onda mi recite ko je civiliziran, a ko ne.

On je rekao: „Feminizam podstiče žene da ostave muževe, ubiju djecu, bave se čarolijama, unište kapitalizam i postanu lezbejke.“
Ovdje je amerikanac koji živi u predislamskom vremenu, koji se treba modernizirati i civilizirati. Ljudi kao on, nose veo i mi trebamo da pocijepamo veo hipokritizma, kako bi ljudi mogli vidjeti Islam onakvim kakav jeste.

Autor: Yvone Ridley (prijevod islambosna.ba)

supergirl

28-03-2008, 14:44

Mnogo mi se ovo svidelo.
Napisala je Yvone,francuska novinarka koja je nedavno primila islam.

sanna72

04-04-2008, 13:53

PROLEĆNA PESMA

Osećam večeras,dok posmatram laste
I pupoljke rane,
Kako srce moje polagano raste,
Ko vidik u lepe nasmejane dane;

Kako s mladim biljem postaje sve veće
I lako ko krilo,
I kako mu celo jedno nebo sreće
I pakao bola ne bi dosta bilo;

Kako čezne za svim što bi život mogo
Lepog da mu dade,
I da mu ničega ne bi bilo mnogo:
Tako su velike čežnje mu i nade.

Osećam da dosad sve je bilo šala
Moga srca vrela,
Da još nikom nisam svoju ljubav dala
Koliku bih mogla i koliku htela;

Da u meni cela nežna plima
Reči nerečeni;
Da bih srce mogla poklanjati svima,
I da opet mnogo ostane ga meni.

Desanka Maksimovic

Prijepoljka

05-04-2008, 12:34

Imao sam majku sa jednim okom...Mnogo sam je mrzeo...Zato sto me time dovodila u nezgodnu situaciju. Radila je kao kuvarica u skoli kako bi nas prehranila. Jednog dana, dok sam bio u osnovnoj skoli, dodje da me vidi... dovela me je u veoma nezgodnu situaciju...kako je mogla da to uradi?! Ja sam je ignorisao i sa puno prezira pogledao. Narednog dana jedan ucenik mi rece: Uhh, tvoja majka ima samo jedno oko! Tada sam voleo da nisam ziv i da moja majka nestane iz mog zivota. Narednog dana sam joj otvoreno rekao. Zasto me ismejavas?! Zasto jednom ne umres?! Ali ona nije nista odgovarala! Nisam nimalo oklevao da to kazem niti sam o tome razmisljao, jer sam bio jako ljut. Nisam obracao paznju na njene osecaje... Zeleo sam da napustim tu kucu... Marljivo sam ucio i dobio stipendiju za studiranje u Singapuru. Tako i bi. Otisao sam tamo, studirao, ozenio se, kupio kucu, dobio decu, nakon cega sam bio sretan i zadovoljan svoji zivotom. Jednog dana...dodje moja majka da me poseti, jer me godinama nije vidjela a svoju unucad nije pre toga nikada upoznala. Kada se nasla ispred mojih vrata, moja se deca pocese smeati. Povikao sam: Kako si smela da dodjes i da strasis moju decu?! NAPOLJE, NECU VISE NIKADA DA TE VIDIM !!! Smireno je odgovorila: Halali... izgleda da sam pogresila adresu... i nesta je! Jednoga dana mi dodje pismo iz skole da se odazovem na porodicni skup. Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje! Nakon sastanka, otisao sam staroj kuci u kojoj smo ziveli, iz ciste radoznalosti! Komsije me obavestise da mi je majka...UMRLA!!! Nisam pustio niti jednu suzu! Urucise mi njeno pismo...“Dragi sine, dosta sam o tebi razmisljala...Halali mi sto sam dolazila u Singapur i sto sam uplasila tvoju decu. Bila sam jako srecna kada sam cula da ces doci na sastanak. Ja se mozda necu moci dici sa kreveta kako bih te videla...Halali mi sto sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom zivotu...Da li znas da kada si bio dijete da si imao sabracajnu nesrecu i da si izgubio oko...A ja , kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da da odrastas sa jednim okom...Pa sam ti poklonila svoje oko...Bila sam presrecna i ponosna sto moje dete moze videti svet tim okom. S ljubavlju TVOJA MAJKA...“

Crni Gruja

05-04-2008, 17:01

ehhhh, prijepoljka, sto ti nije svaki post ovakav. Svaka cast....:bravo::bravo::bravo:

Prijepoljka

05-04-2008, 17:06

ehhhh, prijepoljka, sto ti nije svaki post ovakav. Svaka cast....:bravo::bravo::bravo:
Ooo, pa hvala, hvala... Kakav progres, nema sta! :D Mislim da ove promene vremena uticu na moju psihu!!!!!!

Beba

06-04-2008, 01:53

Jbt da se najezis....Nemam drugi komentar, ali nisam pretpostavila ovakav zavrsetak....

supergirl

19-05-2008, 20:14

znali su se sest mjeseci
koliko su i bili zajedno
s vremenom su se upoznali jos bolje
voljeli su se najvise na svijetu
kad je saznao da ima bolesno srce
plakao je sa njom
kad je ulazila u avion
kad je isla na operaciju
nije joj ni rekao vidimo se
.
.
.
imala je srece
dobila je novo srce
kad se vratila
nije ga mogla nigdje naci
nitko joj nije znao reci
gdje je
kad je pitala mamu gdje je
rekla joj je sa suzama u ocima
zar ti niko nije reko ko ti je dao srce?..

supergirl

19-05-2008, 20:23

:4_9_2::4_9_2::4_9_2::4_9_2::4_9_2::4_9_2::4_9_2:
Kako si mogao?

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh.

Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.

Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan.

Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.

Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene.

Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da ćete joj pronaći krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!"

A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok.

Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili.

Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.

Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja.

Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je "Oprosti".

Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.

supergirl

24-05-2008, 12:18

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."
Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.

SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE;
NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.
Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj

sanna72

24-05-2008, 15:50

-Onaj ko ti drži ruku a dotiče srce pravi je prijatelj.

-Ne plači zato što je nečemu došao kraj,smij se
zato što se to dogodilo

-Rijetko mislimo na ono što imamo,ali uvijek na ono što nam nedostaje.

-Sve što nam se događa,događa se sa razlogom.

-Največi događaji nisu najglasniji več najtiši sati.

-Najteža lekcija koju treba naučiti:koje mostove koristiti u životu a koje rušiti.

-Svatko vidi kako izgledaš,međutim,samo neki znaju ko si ti ustvari.

-Onaj tko bi volio imati nešto što nikad nije imao morat če učinit nešto dobro što nikad nije učinio.

-Možda bi bog želio da tokom života upoznaš mnogo različitih ljudi kako bi moga cijeniti i biti zahvalan kad sretneš one prave.

-Planiraj za sutra ali živi za danas.

-Što preciznije planiramo teža če nas sudbina zadesit.

-Ljubav ne zahtijeva da dvoje ljudi gledaju jedno u drugo,več da zajedno gledaju u istom pravcu.

-I upamti život je crtež bez gumice za brisanje.

sanna72

24-05-2008, 15:52

Sta bi sve trebali.............

Kažu da svaki dan moramo pojesti jednu jabuku, a i jednu bananu radi kalija. Također i naranču zbog vitamina C... I obavezno popiti jednu šalicu zelenog čaja (bez šećera za prevenciju dijabetesa) za smanjenje masnoće u krvi.

Svakoga dana moramo popiti dvije litre vode (da, i poslije je ispišati, što udvostručuje vrijeme koje smo do sada provodili u WC-u). Svakoga dana treba uzeti barem jedan Bioaktiv ili jedan jogurt da biste imali sve dobre bakterije, za koje nitko ne zna što su točno, ali ako se ne opskrbiš s barem milijun i pol tih bakterija, vidjet ćeš vraga.

Svakoga dana jedan aspirin, za prevenciju od infarkta, i jedna čaša crnog vina, također protiv infarkta. I jednu čašu bijelog, za živčani sustav... I jednu čašu pive, ne mogu se sjetiti za što... Ako ih popiješ odjednom, međutim, možeš dobiti moždani udar, ali ne sekiraj se, nećeš ni primijetiti.

Svakoga dana treba jesti balastne tvari. Mnogo, mnogo, gomilu balastnih tvari, dok ne posereš govno veličine pulovera. Potrebno je 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smiješ zaboraviti žvakati svaki zalogaj 100 puta. Tako da ti samo za jelo treba 5 sati. E da, iza svakog jela trebalo bi oprati zube, tako da zube treba oprati i poslije jabuke, poslije Bioaktiva, poslije banana, poslije balastnih tvari... I tako sve dok imaš zube u ustima, s tim da ne zaboraviš zubni konac, masažu desni i ispiranje vodicom za usta.

Bilo bi dobro urediti kupaonicu, možda staviti unutra CD player ili TV, jer s obzirom na vodu, balastne tvari i zube, provest ćeš puno, puno vremena unutra.

Treba spavati 8 i raditi preko 8 sati, plus 5 za jelo, to je 21. Ostaje ti 3 sata, ako nije gužva u prometu. Prema statistikama, TV se gleda prosječno cca 3 sata dnevno. Sada se to više ne može, jer svakoga dana treba hodati najmanje pola sata (savjet: nakon 15 min kreni natrag jer ako ne, pola sata postaje cijeli sat).

Treba njegovati prijateljstva, jer su poput biljaka, treba ih održavati svakodnevno. Pretpostavljam i kada ideš na put. Između ostalog, moraš ostati informiran i čitati barem dvije dnevne i nekoliko tjednih novina, da bi imao kritički stav.

Seksati se treba svaki dan, ali bez upadanja u rutinu: treba biti inovativan, kreativan i iznova osvajati. Za sve ovo treba vremena. Da ne govorimo o tantričkom seksu. Treba imati vremena i za dodir s prirodom, pranje poda-suđa-veša, da ne govorimo o tome što sve treba ako imaš kućnog ljubimca ili djecu.

Računica kaže da je za sve to potrebno minimalno 29 sati. Jedina mogućnost koja se nameće je raditi nekoliko stvari istovremeno.

Npr:

tuširaj se hladnom vodom i drži usta otvorena - tako ćeš popiti dvije litre vode
dok izlaziš iz kupaonice s četkicom za zube u ustima, istovremeno se seksaj (tantrički) s partnerom koji istovremeno gleda TV i čita novine dok ti pereš pod
ostala ti je jedna ruka slobodna? Nazovi prijatelje! I rodbinu!
popij vino (nakon razgovora s rodbinom će ti trebati)Uuuuuuf!

Sada te pozdravljam, jer između jabuke, jogurta, pive, prve litre vode i trećeg obroka s dnevnom dozom balastnom tvari, ne znam više što trebam, ali moram hitno u WC. Ušićarit ću par minuta istovremeno perući zube.

supergirl

24-05-2008, 16:28

hehe...istina!

sanna72

25-05-2008, 23:00

...samo zagrljaj...

Samoća je bio jedan od osjećaja koji su često prebivali u njenom životu. Rijetki bi rekli kako je to moguće jer je uvijek bila nasmijana, okružena prijateljima i osobama koje je vole. Bila je mlada i lijepa, nikada se nije isticala u društvu i svi bi je smatrali divnom osobom i prijateljicom. Imala je svoj stav kojeg su drugi poštivali i prihvaćali ga.
Nije se pretjerano razlikovala od mnogobrojnih prijateljica i vršnjakinja. Voljela je izlaske, dugotrajne telefonske razgovore, šetnje...voljela je sve što vole mladi. No unatoče tome svemu često se osjećala usamljenom. I kada bi bila okružene prijateljima kao da bi navukla neku masku na sebe s kojom bi drugi razgovarali, a ona bi u dubini duše bila sama.

Toga dana je sjela poslije školu na klupicu u parku i značajno promatrala okolinu. Uživala je u blagom povjetarcu koji joj je lagano milovao kosu i u ugodnom mirisu svježe pokošene trave. Zrake sunca su se probijale kroz krošnje i obasjavale njeno mlado lice. Sve je djelovalo nekako idilično....i bilo je. Prepustila se čarima trenutka i uživala u njemu.
U daljini je ugledala dvoje mladih kako joj se približavaju. Iz daljine je već bilo očigledno kako su zaljubljeni i kako se drže za ruke. Promatrala ih je nekim značajnim pogledom kao da je osjetila njihovu toplinu. Čak se pojavio i osmijeh na njenom licu, bila je neopisivo sretna zbog to dvoje mladih ljudi koji se međusobno gledaju zaljubljenim pogledom i za koje u tom trenutku ne postoji ništa osim njih samih.
Kada su prošli pored nje, osjetila je neki nedefinirani osjećaj. Osjetila je neku ljubav u zraku. Vjetrovi su zašumjeli tiše, ptičice su zapjevale najljepšu pjesmu, a tratinčice su zablistale posebnim sjajem. Promatrala ih je još neko vrijeme. Gledala ih je kako se udaljavaju i kako polako nestaju iz njena vidika.
Duboko je udahnula i osjetila kako joj je jedna suza kliznula niz lice....Nije bila tužna, baš naprotiv, bila je sretna, ali je toga trenutka samo zaželjela blagi, meki dodir, zaželjela je samo zagrljaj.

sanna72

30-05-2008, 22:59

NEKI NAJLEPSI ZIVOTNI TRENUCI SU:

- Zaljubiti se.
- Smijati se od sveg srca.
- Pronaci puno mail-ova od prijatelja kad se vratis s odmora.
- Setati po nekom lijepom mjestu.
- Slusati omiljenu pjesmu na radiju.
- Probuditi se i slusati kako vani pada kisa.
- Izaci iz tusa i obrisati se u topli rucnik.
- Primiti poziv od osobe koju dugo nisi vidjela.
- Dobar razgovor.
- Pronaci novac u hlacama koje nisi obukla od prosle godine.
- Pozivi u ponoc koji traju satima.
- Smijati se bez razloga.
- Slucajno cuti da netko lijepo govori o tebi.
- Probuditi se i shvatiti da jos mozes odspavati nekoliko sati.
- Slusati pjesmu koja te podsjeca na “tu” osobu.
- Biti clan jedne ekipe.
- Prvi poljubac.
- Stvoriti novo prijateljstvo.
- Osjetiti zmarce u trbuhu svaki puta kad vidis tu osobu.
- Provesti neko vrijeme sa svojim najboljim prijateljima/icama.
- Osjetiti da su osobe koje volis sretne.
- Obuci suskavac od osobe koja ti se svidja, a da jos uvijek mirise na njegov parfem.
- Posjetiti starog/u prijatelja/icu,i vidjeti da se stvari izmedju vas nisu promjenile.
- Imati nekoga da ti kaze da te voli.…Volim te****

sanna72

13-06-2008, 23:41

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan
imao mogućnost sedeti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća.
Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane.
Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, a gdje na odmoru.
Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio
i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a djeca su puštala svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo okolinu,
a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero.
Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.
Tako su prolazili dani i tjedni...Jednoga jutra jutarnja sestra je donijela vodu za umivanje
i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje
koje je tijelo odnijelo van.Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.
Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete.
Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji.
Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima.
»Danas je dar, zato se zove sadašnjost«.

Beba

13-06-2008, 23:45

Znas li sta mi je bila prva asocijacija posle citanja? Film 'The Bucket List'...
Poucno...nema sta ;)

hanna

01-07-2008, 22:43

zaista poucna prica....

sanna72

09-07-2008, 23:38

Ne zaboravi lijepe dane

Kad se umoran sukobljavaš sa svojom okolinom i više ne znaš šta da radiš,
kad osjetiš da si smrtno nesretan, sjeti se lijepih dana kad si se smijao, plesao,
kad si prema svakome bio srdačan, bezbrižan kao dijete.
Ne zaboravi lijepe dane!

Kad se nebo smrači i sakrije svaki trag svjetla, kad je tvoje srce
potpuno neraspoloženo, možda i puno gorčine, kad ti se čini da su
slomljene sve tvoje nade u novu radost i sreću, potraži brižno lijepe dane
u svom sjećanju. Dane kad je sve bilo dobro, kad na nebu nije bilo ni oblačka,
kad si uza se imao nekoga i kad si se uz njega osjećao kao kod kuće,
kad te oduševljavao onaj koji te sada razočarao - možda i prevario.
Ne zaboravi lijepe dane!

Jer ako njih zaboraviš, oni se više neće vratiti!
Ispuni glavu radosnim mislima, srce pomirljivošću, dobrotom,
radošću, ljubavlju, a usta osmjehom - i sve će opet biti dobro.

Phil Bosmans

supergirl

10-07-2008, 22:45

Stiglo mi na mail,pa da podijelim sa vama:

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.

Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."

Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."

Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!"
Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.

Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.

Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.

Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.

POŠALJI OVO SVAKOME TKO TI JE IKAD POMOGAO I NEK ZNAJU KAKO SU VAŽNI.
SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE;
NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.
Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj

sanna72

15-07-2008, 19:49

Poučna priča

Zivio jednom jedan bracni par koji je imao dvanaestogodisnjeg sina i jednog magarca.
Odlucili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuse na put. Kad su dosli u prvo selo ljudi su komentirali: " Pogledajte vi ovog neodgojenog djecaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca".
Zena tada rece muzu: "Necemo dozvoliti da ljudi tako lose pricaju o nasem sinu". Muz je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.

Kad su dosli u drugo selo ljudi su mrmljali: "Pogledajte ovo, sram nek bude ovog covjeka kad pusta da mu zena i dijete vuku magarca dok on sjedi".
Odlucili oni da ce zena sjesti na magarca, a muz i sin ce drzati uzde.
Dosli oni tako i u trece selo gdje su ljudi ponovo komentirali: "Jadan covjek! Cijeli dan je radio, a zena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna sto ga sve ceka s takvom majkom".

Tada odlucise da se svo troje popnu na magarca i nastave put.
Kad su dosli do slijedeceg sela culi su mjestane kako komentiraju da ce jadnom magarcu puknut ledja zbog prevelike tezine. I tada oni svo troje sidju dolje i odlucise hodati pored njega.

Kad su prolazili kroz slijedece selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali:"Pogledajte ove tri budale... hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.

POUKA :
Uvijek ce te kritizirati i pricati lose o tebi sto god ti napravio.... tesko je svima ugoditi, a i tesko je pronaci osobu kojoj ces biti dobar upravo takav kakav si.
Pusti selo neka prica...

Pjevaj, smij se, plesi, ljubi i uzivaj u svakom trenutku svojeg zivota...

Ako na svom putu do cilja budes zastajkivao da kamenom gadjas svakog psa koji na tebe zalaje ... nikad neces stici do cilja..(Dostojevski)

sanna72

15-07-2008, 19:59

Volim ljude

Volim ljude koji oko mene žive. Volim radost jer tako radost dolazi k meni. Volim prijateljstvo i tako berem zvijezde, a dan mi je pun blaženstva.

Mogu biti bez ičega, i opet u svemu uživati. toliko je toga - dok gledam male stvari i male, jednostavne ljude. nailazim na tolika uzbuđenja. Otvorenih i zatvorenih očiju otkrivam tolika čudesa. U svim stvarima leži sjećanje na "izgubljeni raj". Umijeće je života moći ovo uvidjeti. Znam da nije lako doći u nebo, ali znam i to da je nemoguće živjeti ako nebo ne dođe k meni. Nebo je tamo gdje su ljudi prijatelji i gdje se dobrota radosno prenosi od ruke do ruke.

Ali, na svakom nebu ima i oblaka. Nisam uvijek raspoložen. prijateljstva se troše kao suhe šljive. Ni to ne bi smio biti nikakav problem. Zbog toga se ne bih trebao žalostititi. Prijateljstvo kao suha šljiva - polijem li vodom - nabubrit će.

Život je bujna pustolovina s Bogom i ljudima u svijetu svjetla i tame. Ne želim biti ni heroj ni mučenik, nego samo mali kobold koji bere zaboravljeno cvijeće i smije se velikanima svijeta koji sjede u svojim naslonjačima bogatstva i moći.

Volim ljude koji oko mene žive. Volim radost jer tako radost dolazi k meni. Volim prijateljstvo i tako berem zvijezde, a dan mi je pun blaženstva.

Phil Bosmans

sanna72

15-07-2008, 20:10

Šoljica čaja
Nanin japanski učitelj iz Meiji perioda (1868-1912), primio je sveučilišnog profesora na razgovor o zen učenju. čim bi Nanin započeo neku temu, profesor bi ga prekinuo riječima:
– To znam, to mi je poznato....
Potom Nanin iziđe kako bi pripremio čajnu ceremoniju. Šoljicu svog gosta Nanin je napunio do vrha i nastavio točiti dok čaj nije počeo curiti preko ruba šoljice. Profesor je promatrao kako čaj curi preko ruba šoljice i povikao:
- Prepuna je! Više ne može stati u nju!.
– Baš kao ova šoljica i ti si ispunjen vlastitim mislima i predasudama. Kako ti mogu pokazati zen, ako prvo ne isprazniš vlastitu šoljicu? - odgovori mu Nanin.

sanna72

26-08-2008, 22:39

adnan

28-08-2008, 20:04

"...Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati?..."

Richard Bach

Ne slazem se sa ovim Richardom. Ako se savlada prostor ne ostaje samo OVDJE vec ostaje SVUDA, a ako savladamo vrijeme ne ostaje SADA nego UVIJEK.

Izgleda da mu fizika slabo ide :). Nek se on drzi svog galeba i neka manje filozofira.

sanna72

03-09-2008, 09:47

Svaki dan sunce

Svaki dan prihvatiti novi dar, kao poklon, i ako je moguće, kao blagdan. Nemoj izjutra ustajati prekasno. Pogledaj se u ogledalo i nasmij se najprije samome sebi. Reci samome sebi "dobro jutro!", onda češ naučiti da to kažeš i drugima.

Znaš koji je "začin suncu?" Ako ovo znaš, moći češ ga i sam načiniti isto tako dobro kao i svakodnevno jelo.

Uzmi jednu veliku porciju dobrote i dodaj normalnu šaku strpljenja - strpljenja sa sobom i drugima. Ne zaboravi mrvicu humora za probavu neuspjeha. Umiješaj mjericu radosti u poslu, sve ovo prelij smiješkom i svaki ćeš dan imati "SUNCE"!

Phil Bosmans "Živjeti je radost"

sanna72

03-09-2008, 09:51

S tugom
S Tugom jednostavno treba znati.
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po gostionicama, samo se uporno moraš praviti da je ne primjećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvijek cviliti kraj stola.
I pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu košaru.
I onda si gotov.
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija.
I nikad te više neće zaobići.

supergirl

03-09-2008, 23:03

Ne slazem se sa ovim Richardom. Ako se savlada prostor ne ostaje samo OVDJE vec ostaje SVUDA, a ako savladamo vrijeme ne ostaje SADA nego UVIJEK.

Izgleda da mu fizika slabo ide :). Nek se on drzi svog galeba i neka manje filozofira.
Ne slazem se sa ovim Adnanom. Ako se savlada prostor,ostaje nam ga toliko da samo mi u njemu mozemo stati,znaci samo OVDJE. A ako savladamo vrijeme ne ostaje UVIJEK nego SADA.Vremena nema.Zivimo samo taj tren.
Ajnstajn i ti.:)

adnan

04-09-2008, 12:37

cccccc..... da ti nije mene nikad ne bi zapamtila drugi Newtonov zakon a ti tako.

Ako savladas prostor onda vladas prostorm tj mozes da budes gde hoces a ako savladas vrijeme onda si gospodar vremena, mislim to ti ide zajedno, ako savladas jedno savladao si i drugo. Mozdo to Fiko jos nije predavao, strpi se malo. :)

nc.biber

04-09-2008, 14:32

Ne slazem se sa ovim Richardom. Ako se savlada prostor ne ostaje samo OVDJE vec ostaje SVUDA, a ako savladamo vrijeme ne ostaje SADA nego UVIJEK.

Izgleda da mu fizika slabo ide :). Nek se on drzi svog galeba i neka manje filozofira.

Einstein , on je Pilot, Pisac i pomalo FILOZOF a ne FIZICAR ! :smeh2:
mada mu je i ta Fizika trebala oko letenja :biggrin:
sto "ti" rece sve je relativno

Rarica

04-09-2008, 17:02

S tugom
S Tugom jednostavno treba znati.
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po gostionicama, samo se uporno moraš praviti da je ne primjeæuješ pa æe se kad tad okrenuti i otiæi, iako ti se u prvi mah èini da æe zauvijek cviliti kraj stola.
I pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neæe se smiriti dok ti ne uvali èitavu košaru.
I onda si gotov.
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija.
I nikad te više neæe zaobiæi.

Sano,ovo je pravo lijepo receno.

sanna72

10-09-2008, 20:13

Ništa ne možeš postići držeći se prošlosti. Ništa! Sve što trebaš znati i sve što trebaš imati, znaš i imaš danas. Odbaci sve terete koji te sprječavaju da kreneš naprijed. Odbaci sve nerazriješene brige, strahove i boli koje te ograničavaju. Odbaci sve brige o budućnosti. Danas je ono što je važno. Živi danas. Voli danas. Tvoja sloboda je samo udisaj daleko.

sanna72

12-09-2008, 19:39

Život je dar. Sjetite se toga svakog jutra kad ustanete, protegnete svoje zdravo tijelo kojim hodate, otvorite oči kojima vidite i krenite u izazov svakodnevice.

sanna72

05-10-2008, 22:39

U magičnoj ljepoti dragog kamenja uživali su faraoni, za njega su se
borili rimski imperatori; zbog njega su medju narodima i državama
zapocinjala neprijateljstva i ratovi, umirale princeze i padala kraljevstva…

DIJAMANT.... je najcjenjeniji dragi kamen. On je simbol bistrine,
tvrdoće, sjaja i savršenosti, nevinosti, mudrosti i vjere.
Ovaj savršeni dragi kamen simbolizira otvorenost, iskrenost,
vjernost i odanost.

SAFIR...Dragulj istine. Simbolizira nebeske vrline.
Čini čovjeka miroljubivim, ljubaznim i pobožnim;
Zovu ga kamenom svjetlosti i smatraju ga simbolom ravnoteže i mudrosti.

KAMEN U MORU je običan kamen.Vrijednost mu procijenite sami :)

ursuljanka

09-10-2008, 11:05

"Silazio sam,dakle,niz stepenice sa svoje mansarde,tegobne stepenice tudjine,niz te skroz gradjanske,izbrisane i ciste stepenice veoma cestite kuce za tri porodice,pod cijim se krovom nalazi moje pustinjacko obitavaliste.Ne znam kako je to moguce,ali ja,beskucni i usamljeni stepski vuk koji mrzi malogradjanski svet,stanujem uvek u pravim gradjanskim kucama,to je neka stara sentimentalnost kod mene.Ne stanujem ni u palatama ni u proleterskim kucama,vec upravo u ovakvim,odrzavanim gnezdima malogradjanstine,u kojima pomalo mirise na terpentin i sapun i u kojima se covek trza ako jace zalupi vrata ili udje prljavih cipela.Nema sumnje da volim tu atmosferu jos od detinjstva i da me moja potajna ceznja za nekom vrstom doma beznadezno uvek vodi istim starim,glupim putevima.A verovatno volim i suprotnost izmedju mog zivot,mog usamljenog,nemilosrdnog i gonjenog,do krajnosti neurednog zivota i prave porodicne i gradjanske sredine.Volim da na stepenicama udisem miris spokojstva,reda,cistoce,pristojnosti i pitomosti,u kome,i pored moje mrznje prema gradjanstini,za mene ima neceg dirljivog,ali volim da zatim prekoracim prag svoje sobe,gde sve to prestaje,gde medju gomilama knjiga leze opusci cigara i boce s vinom,gde je sve neuredno,tudjinsko i zapusteno,gde su i knjige,i rukopisi,i misli osenceni i prozeti jadom usamljenih,problematikom ljudskog bitisanja,ceznjom za davanjem nekog novog smisla covecijem zivotu,koji je postao besmislen."

Hermann Hesse-Stepski vuk

36310

09-10-2008, 11:59

"...problematikom ljudskog bitisanja,ceznjom za davanjem nekog novog smisla covecijem zivotu,koji je postao besmislen."

Hermann Hesse-Stepski vuk

Strasno volim ovu knjigu...
Hvala ti @ursuljanka sto me podseti na ovu temu,prikljucicu se uskoro!!! :)

ursuljanka

09-10-2008, 12:18

Ja sam uzela opet da je citam.Cini mi se da upijam svaku stranicu.
Nema na cemu:)

Rarica

09-10-2008, 18:35

prikljucicu se uskoro!!! :)[/QUOTE]

To ocekujemo svi od tebe 36310/

36310

09-10-2008, 22:46

BIBLIOTEKA

"Iznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najvećeg mira pripremaju za evakuaciju, već spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterećuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuđene knjige uredno vraćaš, poklonjene pokušavaš izbjeći ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah."

Sarajevski Marlboro
Miljenko Jergovic

36310

10-10-2008, 11:22

NOC KAME

"Devojčicu Vidu izranjavali su noževima po rukama. Zatim su je nekoliko puta uboli u leđa, da bi savladali njen otpor. Na kraju joj je jedan nožem gotovo sasvim odsekao glavu."

A pola sata pre toga kuća je bila puna larme.
Porodične topline.
Mladalačke bezbrižnosti.
Bilo je veče. Dvadeseti decembar 1943. Porodnično veče na selu, porodična sedeljka – uz prisustvo svih generacija. 87-godišnji starac, sedmoro odraslih, osmoro dece i tinejdžera.
Mladi su želeli da nastave porodično druženje, ali su stariji bili umorni i Milijan je poveo ženu i troje dece u drugu kuću.
Četvrto dete, devojčica Vida koja je napunila 15 godina, ostala je da spava sa strinom Milenom, čiji je muž Jovan bio u zarobljeništvu, u Nemačkoj.

Onda su banuli zlikovci. Ubili hladnim oružjem Joksima (87), Stevana (60), Milevu (58 ), Dragomira (22).

U jednoj od soba zaklanli su Dragomirovu ženu Milojku (20 godina) i njihovo dete, malog Ljubomira od godinu dana. Ljubomir je zaklan u kolevci i na osam mesta uboden nožem u grudi i stomak. Mrtvu Milojku zločinci su namestili da kleči pored kolevke. Jednu ruku su joj postavili da drži kolevku, a drugom drži ručicu deteta.

Ubili su strinu Milenu (30) i njena dva sina – Branu (10) i Svetu (7). Vida je izranavljena po rukama dok je branila sebe i mlađu braću od strica. Izbodena po leđima. Zatim joj je presečen vrat i glava gotovo odvojena od tela.
Masakr je izvršen i u kućama Stepanovića, Đorića, Todorovića, Ilića, Radosavljevića, Matića, Mitrovića, Popovića, Savića, Đoinčevića.
Ukupno 67 žrtava te noći. Uključujući i Boška Joksića, koji je odbio da bude vodič zločincima.
Masakrirani. Silovani. Mučeni. Kastrirani. Niko od ukućana nije trebalo da preživi.
Ipak, preživela je polupreklana udovica Zorka Đoinčević.
I mala Vera Todorović, koju je baka Jelena, suočena sa vlastitom smrću, prisebno sakrila.
Branko Todorović je uspeo da pobegne.
Preživeo je i Dušan Đorić. Uprkos ispaljenom hicu u glavu i više uboda nožem. Izgubio je oko, ali je nagon za životom pobedio. I pored brojnih potera i opasnosti, preživeo je rat i doživeo da svedoči na sudu protiv svog nesuđenog ubice.

A kako je počelo?

Počelo je 20. decembra popodne, kad su se skupili četnici Drenjaninovog bataljona u susednom selu Jasenku, kod kuće Toče Stančića i odatle krenuli prema svom cilju, prema Vraniću.

U stvari, počelo je nekoliko dana pred Nikoljdan, kad je u kući Tose Stančića u Jasenku održana sednica četničkog štaba. Sednici su prisustvovali: major Sveta Trifković sa Umke, major Petronije Nikolić - Peca iz Mislođina, poručnik Kosta Marinković, Milorad Sudimac - Ustaša, podoficir Dragan Lazić iz Trstenice, narednik Spasoje Drenjanin - Zeka iz Male Moštanice, Radovan Marković - Švaba iz Konatica i narednik Milorad - Miša Gačić iz Piromana.

Ustvari, počelo je sredinom oktobra. Zbog intenzivne aktivnosti partizana u okolini Beograda, Draža Mihailović je naredio svojim komandantima u Šumadiji da stave pod svoju komandu krajeve oko grada, uključujući tu i beogradsku Posavinu: "Naš Avalski korpus, sa srezovima Grocka, Vračar i Umka, spava dubokim snom. Na svim oblastima u neposrednoj blizini Beograda nakotili su se komunisti i njihovi simpatizeri. Naređuje se komandantima i to: majoru Mihailu Jovanoviću, kapetanu Lazoviću, kapetanu Nikoli Kalabiću, komandantu Kolubarskog korpusa Komarčeviću i Rudničkom korpusu da najenergičnije sa juga na sever, čisteći usput i sve srezove, očiste naročito Srez kosmajski, a naročito je važno što pre očistiti srezove Grocka i Umka".
Za koordinatora ovih operacija postavio je generalnog inspektora četničkih odreda pukovnika Jevrema Simića.
Simić i Kalabić su uz asistenciju šefa Gestapoa u Valjevu Sajdla 27. novembra 1943. u selu Bujačiću kod Valjeva, u vrtu kuće Jelice Kuzmanović, sklopili pismeni sporazum sa Nemcima.

"...U oblasti koja obuhvata gročanski, umljanski, vračarski, podunavski, kosmajski, mladenovački, oplenački, aranđelovački, lepenički, kragujevački, gružanski, kačerski i kolubarski srez, kapetan i pukovnik Simić se obavezuju da će se svi njihovi odredi uzdržati od svakog dela sabotaže protiv nemačke vojske, njenih saveznika i mesnih odreda koji se bore na njenoj strani. Rešenost na zajednički otpor protivu komunistićkog neprijatelja. Gore navedena pokrajina se daje Kalabiću i Simiću da vode nezavisnu borbu protivu komunista. U slučaju većih operacija, četnički će odredi sa pristankom Kalabića i Simića biti prisajedinjeni nemačkoj komandi i dobijaće uputstva za vođenje operacija od nemačke komande za vreme odnosnog perioda..."

I, tako je počelo "čišćenje". Svako je dao svoj doprinos. Smederevski korpus kapetana Lazovića je, na primer 18. decembra u selu Veliki Borak streljao je 10 "komunističkih jataka.

Ipak, najbolje se pokazao prozvani Avalski korpus.
Naročito bataljon Spasoja Drenjanina – Zeke.
U selu Vraniću.
Koji se dvadesetog popodne prikupio u selu Jasenku, kod kuće Toče Stančića.
Formirao tri grupe.
Od kojih je jedna banula u kuću Pantića iz koje je dvanaestogodišnji Dragoljub pola sata ranije otišao na spavanje. U drugu kuću, za koju ubice nisu znale.
Dragoljub je preživeo. Porastao. Do u detalje rekonstruisao događaje u noći zločina. Na osnovu svega što je svojim očima video i doživeo. Na osnovu razgovora sa preživelima, sa komšijama, sa seljacima mobilisanim u četnike, sa partizanskim saradnikom u četničkim redovima. Na osnovu izjava uhvaćenih zločinaca.
I napisao knjigu NOC KAME.

:4_9_3: :4_9_3: :4_9_3:

Izvor BE92

36310

10-10-2008, 11:58

Joksima (87), Stevana (60), Milevu (58), Dragomira (22).

Neznam otkuda se pojavila ova smajlica???Molim administratore da je uklone ako su u mogucnosti

Tahirovce

10-10-2008, 16:38

8 i ) sastavljeno je skracenica za 8) ,zbog toga se pojavilo , prepravio sam post :) ....

ursuljanka

10-10-2008, 20:48

'Oh,tesko je naici na trag Boziji usred zivota kakav mi vodimo,usred ovog tako zadovoljnog,tako izrazito gradjanskog vremena,bez ikakvog duha,s pogledom na ovakvu arhitekturu,ovakve poslove i ovakve ljude.Kako da ne budem stepski vuk,olinjali pustinjak usred sveta ciji ciljevi nisu moji,cije mi radosti nista ne znace!Ne mogu da izdrzim dugo ni u pozoristu ni u bioskopu,jedva sam u stanju da procitam novine,retko kad modernu knjigu,i ne mogu da razumem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traze u prepunim zeleznicama i hotelima,prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom,po barovima i varijeteima elegantnih,raskosnih gradova.Sta traze po svetskim izlozbama,po korzoima,na predavanjima za one koji su zeljni obrazovanja,na velikim sportskim igralistima-ja sve te radosti,koje bi mi,najzad,bile pristupacne i radi kojih se hiljade trude i tiskaju,ne mogu da razumem da ucestvujem u njima.A ono sto se u meni dogadja u retkim casovima radosti,sto je za mene slast,dozivljaj,ekstaza i uzvisenost,to svet voli i trazi mozda jedino u pesnickim delima,a u zivotu smatra ludoscu.I odista,ako je svet u pravu,ako su ta muzika po kafanama,te masovne zabave,ti amerikanizovani ljudi,zadovoljni tako sitnim stvarima,u pravu-onda sam ja kriv,onda sam ja lud,onda sam odista,kako sam sebe cesto nazivao,stepski vuk,zivotinja koja je zalutala u tudj i nerazumljiv svet,koja vise ne nalazi svoju postojbinu,vazduh i hranu.'

Hermnn Hesse-Stepski vuk

36310

10-10-2008, 21:52

8 i ) sastavljeno je skracenica za 8) ,zbog toga se pojavilo , prepravio sam post :) ....

Hvala brate...pretpostavlj'o sam da je to u pitanju...nisam odmah primetio smajlicu a kada sam kasnije navratio u temu, vidim onaj nabio naocare i iskesio se( :cool: ) a prica da se oderes od placa...,e tad vise nisam imao opciju za ispravak posta.

Ada sta bi mi bez vas.(i obrnuto...naravno)!!!

Tahirovce

11-10-2008, 17:53

Jednog dana jedna stara gospodja pojavila se u banci Kanade sa torbom prepunom novca. Insistrirala je da razgovara sa direktorom banke, tvrdeci da zeli otvoriti racun u toj banci.
Nakon brojnih diskusija, jedan oz zaposlenih odveo ju je u kancelariju direktora.Upitana koliko novca zeli poloziti na racun, starica je odgovorila 165.000$, stavljajuci torbu sa novcem na sto.
Zaintrigiran, direktor je upita kako je uspela tako mnogo novca ustedeti..
starica mu rece: opklede..
Iznenadjen, on je upitakakve opklade?
Starica rece: na primer, kladim se da su vasi testisi kvadratasti.
Direktor se stade smijati, pa rece da je nemoguce zaraditi toliki novac pomocu takvih opklada.
Tad mu starica rece: Zelite se kladiti da cu pobjediti?
Naravno!,odgovori direktor, kladim se u 25.000$ da moji testisi nisu kvadratasti.
Starica rece : u redu. Ali,obzirom na veliku sumu novca, docicu sutra ujutru sa svojim advokatom kao svedokom,ako vi nemate nista protiv.
U redu, odgovori direktor.
Te noci direktor je bio jako zabrinut za ishod opklade. Dugo je stajao pred ogledalom izucavajuci vlastite testise okrecuci ih na sve strane kako bi se uverio da nisu kvadratasti.
Narednog dana, tacno u deset sati, starica ponovo dodje kod direktora, ovaj put sa advokatom kao svedokom.Direktor je takodje potvrdio da opklada vazi.
Starica ga zamoli da se skine, kako bi mogli videti. Direktor pristade i skunu se, starica pridje i upita smije li ih dodirnuti?
Naravno odgovori direktor, obzirom na kolicinu novca imate pravo sve prekontrolisati.
Starica ih sa osmehom uhvati u ruke.
Direktor primeti da se advokat priblizava zidu, i da pocinje da udara glavom o zid...Te upita staricu zasto ovaj to cini?
A ona rece: verovatno zato sto sam se jutros s njim opkladila u 100.000$ da cu oko 10 sati drzati u rukama jaja direktora banke Kanade...

iSelektor

11-10-2008, 17:58

hahahaah starica zajebana 8)

halilce

11-10-2008, 18:00

Ovo je priča za temu"Uz ness kafu..":icon_cheesygrin:

36310

11-10-2008, 19:20

Heheheeee cuo sam za ovu pricu samo u nesto drugacijoj formi.
Nesto kao foll,pitaju dva Bosanca Sandzakliju kako to da Sandzaklije uglavnom nista ne rade a imaju puno para???
Da ne nastavljam dalje,kraj vam je poznat... :36_11_6:

Hehehee...ovo vise lezi uz neki "vocni sokic"...npr domaca jabuka 100% !!!

:smilie_prost:

sanna72

12-10-2008, 19:52

Jedan čovek i njegov sin su išli šumom. Odjednom,
dečak zape i osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!"
Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?"
Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!"
Dečak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"

"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu:
"Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!"
Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!"
Dečak je stajao iznenađen, ali još uvek ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari život.

Život ti uvek vraća ono što ti daješ.
Život je ogledalo tvojih dela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi.
Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razumi i sam poštuj.
Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života.

Život ti uvek vraća ono što daješ. Tok tvoga života...

Rarica

21-10-2008, 14:35

"Kornegi nam pripovjeda pricu jednog covjeka koji je imao cir.Bolest je bila dostigla takav stepen da su mu doktori odredili vrijeme smrti.Preporucili su mu sa pripremi smrtnu odjecu.
I taj covjek odnosi cudnu odluku.Poceo je razmisljati:"Ako mi nije stalo od zivota osim ovo malo kolko mi kazu,zasto ne bih uzivao u njemu na najbolji nacin?Dugo sam zelio putovati oko svijeta prije nego sto umrem!Ovo je vrijeme da ostvarim svoju zeljiu!"
I zaista,uzeo je kartu i dosao da se oprosti s ljekarima,koji su mu rekli:"Mi te upozoravamo:ako krenes na taj put,bices sahranjen na dnu mora."
On im je odgovorio:"Ne,nista se od toga nece dogoditi;preporucio sam svojim rodjacima da me ne sahranjuju nigdje drugo osim u porodicnoj grobnici."
I on se ukrcao na brod,pokazujuci ono o cemu pjeva Hajjam:

Uzivaj sto vise mozes
u onome sto imas
prije nego li se mezar primakne,
tad osim zemlje oko tebe
ni price ni pjesme
ni kraja nece biti....

Covjek je zapoceo putovanje puno zabave i bezbriznosti.Poslao je pismo svojoj zeni,u kome kaze:"Pio sam vino na palibi broda,pusio sam cigarete,jeo sam sve vrste hrane,pa cak i masnoce na koje su me upozoravali,i uzivao sam za ovo vrijeme vise nego za citav zivot."
Ali sta onda?
Karnegi smatra da je covjek ozdravio od uzroka te bolesti i da je nacin po kojem je postupio bio razlogom njegovog ozdravljenja.
Ovaj covjek bio je uvjeren da je njegovo zivotno doba proslo,ali ga smrt nije uplasila.Zivjevsi raspolozeno,uspio je svojim odnosom spram stvari izlijeciti svoju bolest,koja je bila prouzrokovana velikom sekiracijom."

Muhammed el-Gazali
Obnovi svoj zivot

36310

21-10-2008, 22:41

Kad pomenu Hajjama,evo nesto od njega sto mi se veoma svidja:

"Kad jednom na Zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet,
kad nam se izgubi trag i glas - svijet će biti svijet;
i prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet,
i nama kad kucne zadnji čas - svijet će biti svijet."

"Bilo dvjesta, bilo trista, bilo tisuć ljeta
Da poživiš najposlije otićeš sa svijeta.
Bio vladar il siromah, što od prošnje živi,-
Jednaka će vrijednost biti njihovih skeleta."

"Na nebesima ima zvijeza i Bik se naziva,
A na drugom vele da Zemlja počiva.
Otvor' oči, pa pogledaj: kol'ko magaradi
Među dvama bikovima živi i uživa."

OMAR HAJJAM
Rubaije

36310

22-10-2008, 22:16

HRT

U Pesteri ima selo Dolici. Oko njega sa istocne i juzne strane povijaju se brezuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolicima, zbog tih ravnih i sirokih polja, bio cuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trce, i tu su imali kuda da potrce - i nista im, sto nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaci.

Lov sokolovima poceo je da iscezava jos davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo price.

Hrtovi su jos dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolicanin svome zetu u Bihor saranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kcerku, ode i hrt.Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio saran Lipovac gotovo nije ni znao sta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukciji od obicnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli nista da kazu, do da je to ono sto prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je licio na ziv, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nesto carsko, sto mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome drzanju, ali i nesto sto imaju nevjeste kad se tek dovedu. siroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima ocima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolicima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vise onaj koji lovi, nego ulovljeni. I cinio je ono sto je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao sto i hoce to biti sa strancem kad se nade u tudjini.

Camil Sijaric

36310

04-11-2008, 09:13

Sjeti se tog trenutka i trnutka kada je iz Jerusalima posao za lijekom i za Znakom,
ciju je polovinu pronasao 1808.godine,na Radisicu brdu,iznad Sjenice.
Sjeti se i rijeci,da li Zinetinih ili Rajkinih,ili njih obiju kada su mu,
24.aprila1809.godine,rekle,dok je bio duboko pod zemljom,
u tamnici sa svojim ahbabima-Nekad u Sarajevu.
Od tada neprekidno traga za drugom polovinom Znaka.
A sada je april 1992.godine.

Njega su pod Sjenickom tvrdjavom najprije drzali Turci,
zajedno sa slikarem Jerotijem,pjesnikom Azahom,filozofom Dzemom i Sviracem.
Zatim Karadjordjevi Srbi,samo nekoliko mjeseci,jer je Sjenica ponovo pala u
Turske ruke,a onda opet Turci.Sve dok mu ahbabi nisu poumirali.
On je sa velikom tugom ispracao njihove leseve i na kraju ostao sam.
Camio jos desetak godina,trideset i tri stepenika pod zemljom pa,
kad su uvidjeli da nemaju fajde da ga idare,askeri izbacise i njega.

Svoj kofer je pronasao u prizemlju kuce kadije Jusufa,koji je stradao,
zajedno sa svojom lijepom Safetom,
jos u pokolju 1809.godine sto ga jeizvela Karadjordjeva vojska.
U ovoj kuci je opet stanovao kadija,ali se Sail u njoj i u samoj Sjenici,
nije zadrzao duze nego sto je uzeo kofer i izgubio se carskom dzadom prema Ursulama,
presavsi Uvac na cuvenoj cupriji u Zvalama.

Zekkum i nesanica
Murat Baltic

amlA

05-11-2008, 15:42

"Oni kojima ljubav ne podari krila ne mogu da polete iznad oblaka,
da vide onaj magichni svet u kojem lebdi moj i Salmin duh u trenutku
koji radoshcu donosi tugu i bolom raduje.
Oni koji ljubav nisu sledili ne chuju govor ljubavi.
To je pricha koja nije za njih napisana.
I kada bi razumeli znachenje koje nose te stranice,ne bi bili u stanju
da vide senke izmedju redova,koje se ne odevaju u mastilo,niti na
papiru imaju svoj dom.Ali...ko nije okusio vino ljubavi?
Ko nije zadivljen stajao u tom svetlom hramu poplochanom srcima,
zasvodjenom tajnama,snovima i osecanjima.
Na koji cvet nije pala jutarnja rosa?
Koja reka je izgubila put i nije se ulila u more...."

Halil Dzubran-Slomljena krila

36310

07-11-2008, 11:21

"Sad znamo da si dobar musliman i da nam neces zabiti noz u ledja.
Reci cu ti nesto,a uvjeravam te Svemilosnim i Svemogucim Allahom da je ovo sto velim istina.
Nisam uvijek zivio u planinama, ali sam ovamo protjeran, jer mi nije presotalo nista drugo da cinim, i zato sto je moju oazu pogodila uzasna katastrofa.
Na jug od ovih planina proteze se pustinja, ogromna, zuta pustinja, gdje
zive zli djini,i gdje su bunarevi blokirani.
Sve tamo do Kufre je pustinja, kazu mi tako, a mozda se pustinja proteze jos dalje na jug, sve do zemalja koje mi neznamo, ali gdje zive crni ljudi.
Nedaleko od ovih brda bijase jedna oaza gdje je zivio moj otac, i njegov otac prije njega, i sva moja porodica, iduci mnogo mjeseci mladjaka unatrag, gotovo onoliko koliko je deva u cijeloj Sahari.

Bijah srecan, imadoh sina - sami Allah znade gdje je on sada. A imadoh i kcerku koja je bila svjetlost i radost mojih ociju.
Uvjeravam te da je cak i at plemenite krvi, koji vragolasto pokrece svojim vratom, imao manje ljepote u svojim kretnjama od ljepote koja je bila sadrzana u pokretima moje kcerke.
Koza joj je bila mehka kao breskva, a oci tamne poput noci. Volio sam je taman koliko i sina, a moras znati da je samo ljubav prema Allahu veca od ljubavi oca prema sinu."

Potvrdih glavom ne progovarajuci nijedne. Drugi su Arapi, nesumnjivo, culi ovu pricu mnogo puta, ali su i sada svi sjedili slusajuci.
Jedini zvuk koji se cuo bilo je pucketanje drva na vatri.
Zapovjednikove oci bile su pune suza,vidio sam kako mu svjetlucaju u odsjaju svjetlosti sto je dolazila od vatre.

"Allah neka me sacuva od ponasanja nalik ponasanju zene, ali to sto se desilo ucinilo je da moje srce bude tvrdo kao kamen prema svim nevjernicima koji upadose u moju zemlju.
Takodjer, taj dogadjaj, kad god na njega pomislim, raznjezi mi dusu bas onako kao sto je u djeteta.
Allah je jedini pravedan.

Zivjeli smo srecni u nasoj oazi. Ja bijah bogat: imadoh vise od stotinu deva, i svatko je u oazi slusao moju rijec. Doista, tada u Kirenaiki bijase rat,tu i tamo nasi bi mladji ljudi
odlazili pomoci narodu u brdima,ali o ratu nismo znali vise sve do jednog dana...

Jedna skupina mojih ljudi, koju sam ja predvodio, prisustvovala je velikom narodnom
skupu u susjednoj oazi.
Trajalo je to tri dana, i onda se vratismo put nase oaze. Sve je izgledalo sasvim mirno,ali, prva osoba koju sretoh u povratku bijase moja zena. Isla je trceci prema meni, sa uzasom
u ocima, kosa joj se niz ledja rasplela, odjeca joj se niz tijelo raskopcala.

"Ne idi kuci. "Ne idi kuci!" - ona zavapi. "Allah ce mi oprostiti za rijeci koje cu ti saopsiti!" -
rece mi ona.

Zena mi je hroptala i vristala, nista joj, ni jednu rijec, ne mogah uhvatiti. Zgrabih svoju kamilu,a zatim mi se pojavi brat. Stade preda me, poljubi me u obraze i rece:

"Brate, znades dobro kao i ja da Allah ljudima presudjuje! Muhammed je mrtav!"

"Mrtav!"- povikah, "ali, nije bio bolestan."

"Ne" - on odgovori. "Nas je brat strijeljan! Bili su ovdje Talijani.
Strijeljali su svaog petog covjeka, zato sto smo se branili!"

Bio sam prenerazen, nisam mogao govoriti, ali je moj brat nastavio:

"Moras se pouzdati u Allaha, ma sta da se dogodi!
Ajsa je odvedena!"

Ajsa je bila moja kcerka, i vise se nisam mogao suzdrzati.

"Reci mi," zavapih, " je li mrtva?"

Brat odmahnu glavom.

"Ne!" - rece. "Nego je jedan talijsnki oficir dosao sa trupama iz Eritreje.
Odveli su kamile, i kad su odlazili sa zivotinjama odveli su sa sobom, takodjer, i Ajsu!"

"Oh, brate, zar nisi mogao zastiti moj dom od tog srama, i moje srce od te zalosti?! Znas koliko je volim. Ali, mogao si je radije ubiti negoli da ta sramota padne na moje ime!"

"Nista nisam znao! Doznadoh tek kad je bilo prekasno. Eritrejski su vojnici postavili strazu
posvuda," odgovori on.

Dugo nisam mogao odgovoriti bratu, a potom rekoh:

"Brini se o zeni mi, i sinu!"

Ahmed je imao tek devet godina, stajao je pokraj majke.

"Ja odoh da potrazim Ajsu!"

Napustih, potom, oazu na jedinoj mi preostaloj devi. Nisam znao da oazu nikad vise necu vidjeti.
Mnoge sam mjesece tragao za kcerkom Ajsom po mnogim gradovima i napokon je
nadjoh.Stavili su je u javnu kucu u Derni, znas, u kucu gdje moze svako za pare pociniti blud."

I zapovjednik tada predje rukom oko svoje puske.

"Ajsa me poznade i ja je pozvah da krene sa mnom. Ali, ona odmahnu glavom i kriknu:

"O oce!" - kriknu. "Uvjerena sam da sam bolesna! A ako sam zarazena ovom
bolescu, nikada vise necu biti zdrava!"

"Ajsa! Allah ce nam sve oprostiti! Kako si dovde stigla?"

"Talijani su me odveli kad su odveli deve, a potom sam dovedena u ovu kucu."

Ajsa je zajecala. Samo Samilosni Allah znade sta sam u tom trenu prezivio.

"Ubij me oce!" - molila je. "Nikad se necu iz ovog mjesta izbaviti, a smrt mi je draza kad stigne od tvoje ruke!"

I, tako, ja je ubih. Poljubih joj, potom, celo i pobjegoh, pobjegoh u planine. I velim ti, svaki
Talijan kojeg ja stignem umrijet ce. To je pravda. Da sam pomislio da si i ti Talijan, moj bi prvi metak nasao tvoju metu.
Ali, vidio sam tvoj fes, tvoj tarbu?, i odlucio sam sacekati."

Svi su sutjeli. Nisam mu mogao odgovoriti. Bio sam duboko potresen. A zatim je on
nastavio:

"I opet iznova, zaklinjem se Svemogucim i Svemilosnim Allahom da ovdje nema niti
jedne jedine osobe koja ti ne bi ispricala pricu slicnu onoj koju sam ti ja pripovjedio. Eto zasto se mi necemo pokoriti, eto zasto pucamo sve dok se nase puscane cijevi ne usijaju! Mi se ne bojimo smrti od njihovih strojnica, mi se ne bojim skapavanja ni gladovanja, niti toga sto moramo da hodamo u dronjama. Borit cemo se do posljednjeg covjeka.
Svi mi volimo Boga, ali mrzimo bijele djavole, koji su nam prouzrocili vise teskoce negoli iko moze i zamisliti.

Hamide, zasto si ti ovde?"

"Moj je brat objesen", odgovori Hamid.

"A ti, Abdullahu?"

"Oni su mi oduzeli sve sto sam imao, i rekli su mi da to meni ne pripada jer nemam za to papire,premda je posjed pripadao mojemu ocu."

"A ti, Muhammede?"

"Moj otac i moj brat su ubijeni."

"A ti, Ali?"

"Zbog toga sto su me zatvorili u gradu."

"I, napokon, ti, Abdusselame?"

"Zbog toga sto su me osudili na robiju u trajanju od dvadeset i pet godina, u tvornici slanih mina, no, ja se nisam predao. Pobjegao sam."

Zapovjednik se iznova okrenu meni:

"Sada si sve cuo. Jos jednom pozivam Allaha za svjedoka da je sve ovo istina. Zar
onda ne bi bilo
pravo nama da te ubijemo da si radio za racun Talijana?!"

U susret Omeru Muhtaru
Knud Holmboe