fraer
16-11-2006, 22:08
BOSANSKI ISLAM NA UDARU VEHABIZMA: UNUTARVJERSKI SUKOBI U MUSLIMANSKOJ ZAJEDNICI
[glow=red:3585b33e5c]UTJERIVANJE BOGA U KOSTI[/glow:3585b33e5c]
Piše: Ivan LOVRENOVIĆ
15. 11 2006.
Posebna vrijednost kritičkih reakcija na vehabističke skandale poput nedavna nasilja nad imamom u novopazarskoj džamiji ili slučaja kada je mladić u Sarajevu zaklao vlastitu majku u sporu oko obavljanja vjerskog rituala, leži u tome što se u njima po prvi put tematizira pogubnost vehabijskih praksi. Kakav dodatni i višestruko pojačani kaos bi to moglo unositi u ionako podijeljeno društvo, koje nije u stanju apsorbirati ni daleku prošlost a kamoli onu bližu, traumatičnu, te koje je još daleko od elementarne političke konsolidacije – ne treba posebno naglašavati
Jednoga poslijepodneva početkom novembra Arap-džamija u Novom Pazaru bila je, umjesto molitve, poprište surovoga sukoba toljagama i revolverima, s trojicom ranjenika kao bilancom. Sukob nije imao međuvjersko ili međunacionalno, nego – unutarvjersko obilježje. Izazvan je napadom tzv. vehabija na mjesnoga imama za vrijeme vjerskoga obreda. Ovaj događaj bio je konkretan povod vrhu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini da objavi dokument, koji izaziva veliku pažnju i različite reakcije javnosti. Riječ je o Rezoluciji o tumačenju islama, odnosno njezinoj dopuni, kojom Rijaset Islamske zajednice reagira – kako se u uvodu dokumenta kaže - na "opasnost od sračunate podjele i razdora među bosanskim muslimanima".
Za neupućene ovaj dokument više skriva nego što otkriva. U njemu se izrijekom ne spominje ništa od onoga što već dugo vremena, više od desetljeća, u kontekstu doktrinarne i organizacijske vehabijske uzurpacije, iznutra potresa vjerničku muslimansku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Službene instance u Islamskoj zajednici uvijek su do sada ili šutjele ili negirale postojanje bilo kakvih podjela, minorizirajući i gurajući pod tepih problem vehabija i vehabizma. Neki nezavisni svjetovni mediji odavno ovaj ideološki import iz Saudijske Arabije tematiziraju i upozoravaju na njegovo jačanje, ali zbog sistematske ogluhe Islamske zajednice nikada nitko nije mogao doći do egzaktnijih podataka o stvarnoj brojnosti i snazi vehabija, te o približnom broju džamija u Bosni i Hercegovini koje su preuzeli i koje kontroliraju.
Osim pucnjave i tučnjave u Novom Pazaru, te sve vidnijega djelovanja vehabija u Crnoj Gori, u posljednje vrijeme i u Bosni je njihovo ponašanje rezultiralo s nekoliko nemilih i bizarnih događaja. Jedan izljev fanatične netrpeljivosti imao je priliku iskusiti i sam reisu-l-ulema Cerić, kada su mu u selu Šerići htjeli zabraniti da predvodi obred ukapanja žrtava stravične prometne nesreće kod Zavidovića. Tada je jedva izbjegnut skandal većih razmjera. Potom je nespretni i neuki televizijski urednik pružio mogućnost Abu Hamzi, samoproglašenom zastupniku interesa zajednice bivših mudžahedina koji žive u Bočinji kod Maglaja, da preko državnoga televizijskog kanala, u najelitnijem večernjem terminu, ponizi bosanske muslimane tipičnom vehabijskom propagandom. Bivši jugoslavenski student u nekoj od bogatih shema za nesvrstane prijatelje, potom sudionik rata u Bosni, ovaj bradati brbljavac izjavio je ne trepnuvši: bosanski muslimani ne poznaju i ne prakticiraju pravi islam, njihov je islam – komunistički!
Kompetentne analize
Za razliku od svileno umilnoga jezika Rijasetove Rezolucije, ovi događaji kao da su napokon prelili čašu strpljenja u jednome dijelu muslimanske inteligencije, pa se sada u medijima može čitati ono na što se dugo čekalo – kritički otvorene i kompetentne analize, koje osvjetljuju pojavu vehabizma, a ne ustručavaju se ukazati i na udio vrha same Islamske zajednice u njegovome razrastanju i ukorjenjivanju, osobito kod muslimanske mladeži.
Još dok je televizijski šamar koji je Abu Hamza zalijepio bosanskim muslimanima bio vruć, javio se prof. dr. Enes Karić, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, plodni i ugledni pisac i prevoditelj. Podsjećajući na petstogodišnju historiju i tradiciju, u kojoj je bosanska islamska zajednica sačuvala status "meritornog, validnog i kreposnog tumača i čuvara islama", Karić izražava svoju tugu i konsterniranost što se unatoč svemu tome može dogoditi da "dođe propagandist koji vas izvrijeđa kao domaćina i koji zakrvavljenim očima popljuje sve to što mi predano radimo, i uz velike teškoće ostvarujemo u jednoj ranjenoj i nedoklanoj zemlji. Da čovjeku pamet stane pred tom zadriglošću i glupošću."
Karićev kolega s Fakulteta islamskih nauka dr. Jusuf Ramić pozdravlja Rijasetovu Rezoluciju, ali smatra da je zakasnila. "Trebalo je reagirati ranije i u osnovi riješiti problem. Vehabije su uzele maha, istupaju otvoreno i uznemiravaju pa i napadaju naše vjernike." Kritizira formalizam vehabija, pa se prisjeća i kako su mu u Saudijskoj Arabiji, na hadžu, zamjerili što jede viljuškom u lijevoj ruci. "Mislim da ih je vrijeme pregazilo", kaže Ramić, smatrajući i kako je hanefijski mesheb (jedna od pravnih i tradicijskih "škola" u islamu, ona kojoj pripadaju bosanski muslimani) mnogo bolja popudbina za Evropsku Uniju od vehabizma.
U intervjuu magazinu Dani Mustafa Sušić, profesor znamenite Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, također govori o sve agresivnijim istupima vehabija, o šutnji Islamske zajednice, a ispričao je i svoje nemilo iskustvo s vehabijama iz džamije kralja Fahda (podignute novcima Saudijske Arabije, kao i kulturni centar uz nju) u Novom Sarajevu, poslije kojega, kaže, više nikada neće ući u tu džamiju. Afirmirajući istinitost vjerskoga života pod "onim režimom", Sušić ogorčeno dostojanstveno odgovara na Abu Hamzin poganluk i glupost: "Evo, ako to nekome predstavlja zadovoljstvo - ja sam originalni komunistički hodža! Moji kolege i ja smo radili u tim uvjetima, nismo čekali da prođe komunizam i da se stvore idealni uvjeti, nego smo radili i održavali naše institucije."
Glava u pijesku
Uvjerljivo najsnažniju i intelektualno najtemeljitiju kritiku iznio je prof. dr. Adnan Silajdžić, također s Fakulteta islamskih nauka, u intervjuu Oslobođenju. To će izlaganje biti nezaobilazno za bilo kakvo buduće bavljenje ovim problemom, a za organe Islamske zajednice i samoga njezina poglavara sigurno predstavlja radni i moralni izazov preko kojega će biti nemoguće prijeći kao da ga nema. Ili hoće, ali to bi onda govorilo o krajnjem oportunizmu i zabijanju glave u pijesak.
Silajdžić opisuje vehabizam kao učenje u kojemu se živi "u krajnje zatvorenome konzervativnom svijetu u kome se ispoljava slijepa religioznost, slijepa vjera. Vehabije ne shvaćaju povijest u smislu njenog kontinuiranog razvoja. Povijest je za njih završena u drugom, trećem stoljeću po Hidžri. Vehabije nisu sposobne živjeti život u kulturi. Oni svoju vjeru žive u već istrošenim obrascima koji pripadaju nekoj vrsti povijesne arheologije." Po tom konzervativizmu i ahistoričnosti, te po zahtjevu za vraćanje natrag, koji "predstavlja antiislamski stav", ugledni profesor ustvrđuje da i nema nekih značajnijih razlika između vehabizma i oficijelne bosanske uleme (muslimanskoga "svećenstva").
"U ime tobožnje zaštite fundamentalnih kulturnih i nacionalnih interesa, ona opravdava svoj zastrašujući dogmatizam i krajnju intelektualnu i kulturnu rezistentnost. Pitam vas šta je to ulema, osim famoznih ilahija i kasida, značajno pridonijela radikalnom osvježavanju bošnjačkog kulturnog bića? Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda."
I o genezi vehabijskih ideja u Bosni Silajdžić iznosi nove uvide, ne vežući je samo uz rat ni samo uz vojne i političke motive, kako se do sada uobičajeno tumačilo. On objašnjava: "Ipak treba kazati da se mi prvi put nismo suočili s tom vrstom tumačenja islama dolaskom Arapa, stranaca u Bosnu i Hercegovinu. Mnogi naši kolege su se obrazovali na saudijskim univerzitetima u Medini i Meki. Konceptualno gledano, takvo tumačenje islama u Bosnu unose svršenici poznatih univerziteta u Medini i Meki koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Utjecaj takvih ideja na razvoj vjerskog života Bošnjaka u kasnijim godinama trebalo je ozbiljnije sociološki pratiti. Nažalost, takva kritička projekcija je izostala."
Saopćenjima, rezolucijama, kao ni zabranama ništa se neće postići, tvrdi Silajdžić. Islamska se zajednica mora otvoriti za nove procese, kaže on, jer "bez otvaranja nove stranice u reformi odgojnih i obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici, vehabizam neće biti u jenjavanju, već će dobiti na zamahu i postat će još snažniji i agresivniji". Uz tu ocjenu, on navodi podatak da se na islamskim pedagoškim akademijama te na dvama islamskim pedagoškim fakultetima, u Zenici i u Bihaću, već uči po idejama bliskim tom pokretu. Uloga Islamske zajednice u suočavanju s ovom opasnošću je utoliko veća, kaže Silajdžić, što se radi o ozbiljnom i velikom projektu, u koji se ulažu ogromna sredstva. Zato po Silajdžiću "Islamska zajednica mora vratiti povjerenje mlađih generacija", a najodgovorniji ljudi u njoj "moraju više razgovarati s mladim ljudima, običnim vjernicima, a ne samo koketirati s političarima i estradnim i kulturnim poslenicima".
Red za "čišćenje"
Još o jednoj stvari Silajdžić govori vivisekcijski bolno. Na pitanje zbog čega intelektualci, iz Islamske zajednice i izvan nje, izbjegavaju govoriti o vehabizmu, on odgovara: "U pitanju je čisti ili za Bošnjake intelektualce poslovični konformizam. Naši su se intelektualci u ratu ponašali konformistički. I to je vrlo ružna pojava. Zbog strašnog konformizma intelektualaca u Islamskoj zajednici, pa i šire, mislim da vehabizam ima izgled da se kao pokret omasovljuje."
Nasilje nad imamom u novopazarskoj džamiji, te sukob koji je iz toga proizašao, nipošto ne predstavlja prvi primjer te vrste. U izvanrednom uvodniku posljednjega broja magazina Dani Vildana Selimbegović, glavna urednica lista, podsjeća na krvave primjere "borbe za vjeru" poput masakra što ga je mladi Muamer Topalović na Badnjak 2002. izvršio nad obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica, ili na slučaj mladića Vedada Hafizovića, koji je početkom ove godine u Sarajevu zaklao vlastitu majku u sporu oko obavljanja vjerskog rituala. Povezujući dugogodišnju sistematsku šutnju reisa Cerića i Islamske zajednice o vehabijskoj pošasti, s bogatim donacijama iz Saudijske Arabije, autorica konstatira: "Pravo pitanje postaje: koliko su zapravo džamija već očistili i kad će na red za čišćenje – ako zatreba uz batine – doći i sam Rijaset."
Posebna vrijednost kritičkih reakcija o kojima govorimo leži u tome što se u njima po prvi put, makar i marginalno, tematizira pogubnost vehabijskih praksi ne samo u unutarnjem muslimanskom nego i u općem bosanskohercegovačkom socijalnom, kulturološkom i višereligijskom ambijentu. To je aspekt o kojemu se do sada uopće nije govorilo, a ako se procjene profesora Silajdžića o budućemu jačanju vehabizma pokažu točnima, taj će moment – po neumitnom bosanskom zakonu spojenih posuda – bivati sve važniji i sve alarmantniji. Kakav dodatni i višestruko pojačani kaos bi to moglo unositi u ionako podijeljeno društvo, koje nije u stanju apsorbirati ni daleku prošlost a kamoli onu bližu, traumatičnu, te koje je još daleko od elementarne političke konsolidacije – ne treba posebno naglašavati.
________________________________
Copyright © 1993 - 2006 Feral Tribune. All rights reserved. [B] [glow=red]
[glow=red:3585b33e5c]UTJERIVANJE BOGA U KOSTI[/glow:3585b33e5c]
Piše: Ivan LOVRENOVIĆ
15. 11 2006.
Posebna vrijednost kritičkih reakcija na vehabističke skandale poput nedavna nasilja nad imamom u novopazarskoj džamiji ili slučaja kada je mladić u Sarajevu zaklao vlastitu majku u sporu oko obavljanja vjerskog rituala, leži u tome što se u njima po prvi put tematizira pogubnost vehabijskih praksi. Kakav dodatni i višestruko pojačani kaos bi to moglo unositi u ionako podijeljeno društvo, koje nije u stanju apsorbirati ni daleku prošlost a kamoli onu bližu, traumatičnu, te koje je još daleko od elementarne političke konsolidacije – ne treba posebno naglašavati
Jednoga poslijepodneva početkom novembra Arap-džamija u Novom Pazaru bila je, umjesto molitve, poprište surovoga sukoba toljagama i revolverima, s trojicom ranjenika kao bilancom. Sukob nije imao međuvjersko ili međunacionalno, nego – unutarvjersko obilježje. Izazvan je napadom tzv. vehabija na mjesnoga imama za vrijeme vjerskoga obreda. Ovaj događaj bio je konkretan povod vrhu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini da objavi dokument, koji izaziva veliku pažnju i različite reakcije javnosti. Riječ je o Rezoluciji o tumačenju islama, odnosno njezinoj dopuni, kojom Rijaset Islamske zajednice reagira – kako se u uvodu dokumenta kaže - na "opasnost od sračunate podjele i razdora među bosanskim muslimanima".
Za neupućene ovaj dokument više skriva nego što otkriva. U njemu se izrijekom ne spominje ništa od onoga što već dugo vremena, više od desetljeća, u kontekstu doktrinarne i organizacijske vehabijske uzurpacije, iznutra potresa vjerničku muslimansku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Službene instance u Islamskoj zajednici uvijek su do sada ili šutjele ili negirale postojanje bilo kakvih podjela, minorizirajući i gurajući pod tepih problem vehabija i vehabizma. Neki nezavisni svjetovni mediji odavno ovaj ideološki import iz Saudijske Arabije tematiziraju i upozoravaju na njegovo jačanje, ali zbog sistematske ogluhe Islamske zajednice nikada nitko nije mogao doći do egzaktnijih podataka o stvarnoj brojnosti i snazi vehabija, te o približnom broju džamija u Bosni i Hercegovini koje su preuzeli i koje kontroliraju.
Osim pucnjave i tučnjave u Novom Pazaru, te sve vidnijega djelovanja vehabija u Crnoj Gori, u posljednje vrijeme i u Bosni je njihovo ponašanje rezultiralo s nekoliko nemilih i bizarnih događaja. Jedan izljev fanatične netrpeljivosti imao je priliku iskusiti i sam reisu-l-ulema Cerić, kada su mu u selu Šerići htjeli zabraniti da predvodi obred ukapanja žrtava stravične prometne nesreće kod Zavidovića. Tada je jedva izbjegnut skandal većih razmjera. Potom je nespretni i neuki televizijski urednik pružio mogućnost Abu Hamzi, samoproglašenom zastupniku interesa zajednice bivših mudžahedina koji žive u Bočinji kod Maglaja, da preko državnoga televizijskog kanala, u najelitnijem večernjem terminu, ponizi bosanske muslimane tipičnom vehabijskom propagandom. Bivši jugoslavenski student u nekoj od bogatih shema za nesvrstane prijatelje, potom sudionik rata u Bosni, ovaj bradati brbljavac izjavio je ne trepnuvši: bosanski muslimani ne poznaju i ne prakticiraju pravi islam, njihov je islam – komunistički!
Kompetentne analize
Za razliku od svileno umilnoga jezika Rijasetove Rezolucije, ovi događaji kao da su napokon prelili čašu strpljenja u jednome dijelu muslimanske inteligencije, pa se sada u medijima može čitati ono na što se dugo čekalo – kritički otvorene i kompetentne analize, koje osvjetljuju pojavu vehabizma, a ne ustručavaju se ukazati i na udio vrha same Islamske zajednice u njegovome razrastanju i ukorjenjivanju, osobito kod muslimanske mladeži.
Još dok je televizijski šamar koji je Abu Hamza zalijepio bosanskim muslimanima bio vruć, javio se prof. dr. Enes Karić, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, plodni i ugledni pisac i prevoditelj. Podsjećajući na petstogodišnju historiju i tradiciju, u kojoj je bosanska islamska zajednica sačuvala status "meritornog, validnog i kreposnog tumača i čuvara islama", Karić izražava svoju tugu i konsterniranost što se unatoč svemu tome može dogoditi da "dođe propagandist koji vas izvrijeđa kao domaćina i koji zakrvavljenim očima popljuje sve to što mi predano radimo, i uz velike teškoće ostvarujemo u jednoj ranjenoj i nedoklanoj zemlji. Da čovjeku pamet stane pred tom zadriglošću i glupošću."
Karićev kolega s Fakulteta islamskih nauka dr. Jusuf Ramić pozdravlja Rijasetovu Rezoluciju, ali smatra da je zakasnila. "Trebalo je reagirati ranije i u osnovi riješiti problem. Vehabije su uzele maha, istupaju otvoreno i uznemiravaju pa i napadaju naše vjernike." Kritizira formalizam vehabija, pa se prisjeća i kako su mu u Saudijskoj Arabiji, na hadžu, zamjerili što jede viljuškom u lijevoj ruci. "Mislim da ih je vrijeme pregazilo", kaže Ramić, smatrajući i kako je hanefijski mesheb (jedna od pravnih i tradicijskih "škola" u islamu, ona kojoj pripadaju bosanski muslimani) mnogo bolja popudbina za Evropsku Uniju od vehabizma.
U intervjuu magazinu Dani Mustafa Sušić, profesor znamenite Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, također govori o sve agresivnijim istupima vehabija, o šutnji Islamske zajednice, a ispričao je i svoje nemilo iskustvo s vehabijama iz džamije kralja Fahda (podignute novcima Saudijske Arabije, kao i kulturni centar uz nju) u Novom Sarajevu, poslije kojega, kaže, više nikada neće ući u tu džamiju. Afirmirajući istinitost vjerskoga života pod "onim režimom", Sušić ogorčeno dostojanstveno odgovara na Abu Hamzin poganluk i glupost: "Evo, ako to nekome predstavlja zadovoljstvo - ja sam originalni komunistički hodža! Moji kolege i ja smo radili u tim uvjetima, nismo čekali da prođe komunizam i da se stvore idealni uvjeti, nego smo radili i održavali naše institucije."
Glava u pijesku
Uvjerljivo najsnažniju i intelektualno najtemeljitiju kritiku iznio je prof. dr. Adnan Silajdžić, također s Fakulteta islamskih nauka, u intervjuu Oslobođenju. To će izlaganje biti nezaobilazno za bilo kakvo buduće bavljenje ovim problemom, a za organe Islamske zajednice i samoga njezina poglavara sigurno predstavlja radni i moralni izazov preko kojega će biti nemoguće prijeći kao da ga nema. Ili hoće, ali to bi onda govorilo o krajnjem oportunizmu i zabijanju glave u pijesak.
Silajdžić opisuje vehabizam kao učenje u kojemu se živi "u krajnje zatvorenome konzervativnom svijetu u kome se ispoljava slijepa religioznost, slijepa vjera. Vehabije ne shvaćaju povijest u smislu njenog kontinuiranog razvoja. Povijest je za njih završena u drugom, trećem stoljeću po Hidžri. Vehabije nisu sposobne živjeti život u kulturi. Oni svoju vjeru žive u već istrošenim obrascima koji pripadaju nekoj vrsti povijesne arheologije." Po tom konzervativizmu i ahistoričnosti, te po zahtjevu za vraćanje natrag, koji "predstavlja antiislamski stav", ugledni profesor ustvrđuje da i nema nekih značajnijih razlika između vehabizma i oficijelne bosanske uleme (muslimanskoga "svećenstva").
"U ime tobožnje zaštite fundamentalnih kulturnih i nacionalnih interesa, ona opravdava svoj zastrašujući dogmatizam i krajnju intelektualnu i kulturnu rezistentnost. Pitam vas šta je to ulema, osim famoznih ilahija i kasida, značajno pridonijela radikalnom osvježavanju bošnjačkog kulturnog bića? Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda."
I o genezi vehabijskih ideja u Bosni Silajdžić iznosi nove uvide, ne vežući je samo uz rat ni samo uz vojne i političke motive, kako se do sada uobičajeno tumačilo. On objašnjava: "Ipak treba kazati da se mi prvi put nismo suočili s tom vrstom tumačenja islama dolaskom Arapa, stranaca u Bosnu i Hercegovinu. Mnogi naši kolege su se obrazovali na saudijskim univerzitetima u Medini i Meki. Konceptualno gledano, takvo tumačenje islama u Bosnu unose svršenici poznatih univerziteta u Medini i Meki koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Utjecaj takvih ideja na razvoj vjerskog života Bošnjaka u kasnijim godinama trebalo je ozbiljnije sociološki pratiti. Nažalost, takva kritička projekcija je izostala."
Saopćenjima, rezolucijama, kao ni zabranama ništa se neće postići, tvrdi Silajdžić. Islamska se zajednica mora otvoriti za nove procese, kaže on, jer "bez otvaranja nove stranice u reformi odgojnih i obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici, vehabizam neće biti u jenjavanju, već će dobiti na zamahu i postat će još snažniji i agresivniji". Uz tu ocjenu, on navodi podatak da se na islamskim pedagoškim akademijama te na dvama islamskim pedagoškim fakultetima, u Zenici i u Bihaću, već uči po idejama bliskim tom pokretu. Uloga Islamske zajednice u suočavanju s ovom opasnošću je utoliko veća, kaže Silajdžić, što se radi o ozbiljnom i velikom projektu, u koji se ulažu ogromna sredstva. Zato po Silajdžiću "Islamska zajednica mora vratiti povjerenje mlađih generacija", a najodgovorniji ljudi u njoj "moraju više razgovarati s mladim ljudima, običnim vjernicima, a ne samo koketirati s političarima i estradnim i kulturnim poslenicima".
Red za "čišćenje"
Još o jednoj stvari Silajdžić govori vivisekcijski bolno. Na pitanje zbog čega intelektualci, iz Islamske zajednice i izvan nje, izbjegavaju govoriti o vehabizmu, on odgovara: "U pitanju je čisti ili za Bošnjake intelektualce poslovični konformizam. Naši su se intelektualci u ratu ponašali konformistički. I to je vrlo ružna pojava. Zbog strašnog konformizma intelektualaca u Islamskoj zajednici, pa i šire, mislim da vehabizam ima izgled da se kao pokret omasovljuje."
Nasilje nad imamom u novopazarskoj džamiji, te sukob koji je iz toga proizašao, nipošto ne predstavlja prvi primjer te vrste. U izvanrednom uvodniku posljednjega broja magazina Dani Vildana Selimbegović, glavna urednica lista, podsjeća na krvave primjere "borbe za vjeru" poput masakra što ga je mladi Muamer Topalović na Badnjak 2002. izvršio nad obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica, ili na slučaj mladića Vedada Hafizovića, koji je početkom ove godine u Sarajevu zaklao vlastitu majku u sporu oko obavljanja vjerskog rituala. Povezujući dugogodišnju sistematsku šutnju reisa Cerića i Islamske zajednice o vehabijskoj pošasti, s bogatim donacijama iz Saudijske Arabije, autorica konstatira: "Pravo pitanje postaje: koliko su zapravo džamija već očistili i kad će na red za čišćenje – ako zatreba uz batine – doći i sam Rijaset."
Posebna vrijednost kritičkih reakcija o kojima govorimo leži u tome što se u njima po prvi put, makar i marginalno, tematizira pogubnost vehabijskih praksi ne samo u unutarnjem muslimanskom nego i u općem bosanskohercegovačkom socijalnom, kulturološkom i višereligijskom ambijentu. To je aspekt o kojemu se do sada uopće nije govorilo, a ako se procjene profesora Silajdžića o budućemu jačanju vehabizma pokažu točnima, taj će moment – po neumitnom bosanskom zakonu spojenih posuda – bivati sve važniji i sve alarmantniji. Kakav dodatni i višestruko pojačani kaos bi to moglo unositi u ionako podijeljeno društvo, koje nije u stanju apsorbirati ni daleku prošlost a kamoli onu bližu, traumatičnu, te koje je još daleko od elementarne političke konsolidacije – ne treba posebno naglašavati.
________________________________
Copyright © 1993 - 2006 Feral Tribune. All rights reserved. [B] [glow=red]