ISLAM_NP
04-04-2009, 16:02
"Recruit" Da ti nisi SUFIJA?
NASTANAK I RAZVOJ SUFIJSKIH POKRETA
Riječ "sufizam" je preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH", što u prijevodu znači mudrost. Neki pak tvrde da joj je porijeklo od nekih drugih riječi, međutim sva druga mišljenja su manje osnovana.
Sufizam i tesavuf nisu postojali u vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s.niti u vrijeme ashaba. To je uljez koji se među muslimane uvukao iz neislamskih civilizacija koje su došle u dodir s njim.
"Ako dobro proučimo sufijsko učenje, u prvo vrijeme njegove pojave kao i u novije vrijeme, i izjave njihovih prvih čelnika, kao i naših savremenika, koje su zabilježene u starim i novijim sufijskim djelima, vidjećemo da između njega i učenja Kur'ana i sunneta postoji ogromna razlika. Ništa od sufizma ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika s.a.v.s. niti u životu njegovih ashaba…
Naprotiv, primjetićemo da je sufijski nauk preuzet od kršćanskih sveštenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika." [1]
Tako npr. u Šrilanki i u nekim drugim azijskim zemljama, postoje mezari kojima dolaze i "muslimanski" derviši i budisti i hindusi, i svi oni se dovom obraćaju mrtvim kostima u tim grobovima, što jasno ukazuje da je sufizam mješavina asketizma raznih vjera, filozofija i kultura. Kulturni islamski centar Šrilanke je štampao spisak s 45 islamskih praznika i imena mjesta koja njihove sufije hodočaste i kod njih obavljaju hadždž. [2]
Prvi ko se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. god. po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši'itsko-iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.
U trećem i četvrtom hidžretskom stoljeću sufizam prolazi kroz tri sljedeće etape:
1. Prvi muslimani u kojima se mogu pronaći neki simptomi sufizma su bili poznati po iskrenosti u isposništvu do te mjere da je to prerastalo u vesvese. Oni su bježali od dunjaluka i pretjerano se odavali ibadetu što je bilo oprečno onome čemu je poučavao Allahov Poslanik s.a.v.s., zato je on tako nešto osporio grupici ljudi koji su pitali za njegov ibadet. Rekao im je: "Ja postim, ali i mrsim, klanjam noćne nafile, ali i spavam, oženjen sam, jedem meso, i onaj ko postupa suprotno mom sunnetu nije od mene."
Tako su postupali i ashabi i tabeini. Nisu zapostavljali ni znanje ni činjenje dobrih djela, ni ibadet, ni rad za dunjaluk. Žestoko su osuđivali novotarije. Tako se Ibn Mes'ud žestoko suprostavio grupnom obavljanju zikra.
U tom periodu se pojavljuju neki stručni sufijski izrazi koji do tada nisu bili poznati, javlja se uvjerenje da je osnovni izvor spoznaje "kešf" (otkrovenje), kao i tvrdnja da sufijski šejhovi mogu činiti razna natprirodna djela.
2. U drugoj etapi dolazi do zastranjivanja u idejnom pogledu. Tekstovi Kur'ana i sunneta se počinju komentarisati onako kako to odgovara idejnom usmjerenju sljedbenika određene sekte.
U sufijskim kružoocima se pojavljuju, do tada nepoznati pojmovi, kao što su: vahdetul vudžud (ubjeđenje da postoji samo jedno postojanje), fena'a (utapanje čovjeka u Boga), itihad (spajanje čovjeka s Bogom), hulul (tvrdnja da se Bog oličio u Svom stvorenju), sahv (opijenost ibadetom), murid (učenik), 'arif (onaj ko je spoznao), mekamat (stepeni), i dr. Njihovi najpoznatiji učenjaci u tom periodu su: Ebul Jezid El-Bistami (umro 263. g. po hidžri) i Zun-Nun El-Misri (245. g.h.) i dr.
Prenosi se da je Bistami rekao: "O Ti koji si ja, već sam se sjedinio s tobom. Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen! Kako sam ja samo uzvišen!"
3. U trećoj fazi, sufizam se uveliko miješa s grčkom filozofijom i poprima veoma opasne konotacije. Do izražaja dolazi učenje o hululu, itihadu i vahdetul vudžudu. Zagovara se filozofska ideja o tome da postoji samo Allah, a sve drugo je samo privid.
Krajem trećeg stoljeća tesavuf je već formiran kao cjelovito učenje. Ebu Mugis El-Husejn ibn Mensur El-Haladž, čiji je djed bio zoroastrista, počinje širiti nevjerničke ideje o hululu i itihadu i obznanjuje sufijsku akidu (vjerovanje) zbog koje ga šerijatski sud osuđuje na smrt. Smrtna kazna je izvršena (309. g. po hidžri).
Međutim, njegove ideje ostaju. Šejtan u svojim redovima iznalazi one koji će njegov nauk širiti. I sufizam se, poput korova, nastavlja širiti Iranom, Irakom i drugim krajevima islamskog svijeta.
U četvrtom stoljeću po hidžri, sufizam stiže u Egipat i Alžir, gdje se počinju graditi i prve tekije. Iranski sufija Ebu Seid Muhammed Ahmed El-Mejhemij (307-430. h.g.) udara temelje na kojima će se formirati razni derviški redovi.
Dakle, sufizam je 300 godina nakon objave Kur'ana, počeo pokazivati svoje pravo lice, koje je ranije prekrivao strahujući od islamskog mača, koji je dok su ga nosile ruke ashaba sasijecao sve novotarije u korijenu. Ideje prvih sufija počinju davati plodove, i šeri'atski sudovi imaju puno posla sa jereticima.
Od svoje pojave pa sve do prvih javnih istupa u četvrtom hidžretskom stoljeću, nijedan arap nije prihvatio sufizam. Svi su oni porijeklom iz Perzije.
U šestom hidžretskom stoljeću mnogi sufijski šejhovi tvrde da vode porijeklo od Muhammeda s.a.v.s. i svaki od njih zasniva zaseban tarikat. Tako se u Iraku javlja Er-Rufa'i, u Egiptu El-Bedevi (čije je porijeklo tadašnjim Egipćanima bilo potpuno nepoznato).
U sedmom i osmom hidžretskom stoljeću sufijska fitna doživljava kulminaciju. Osnivaju se posebni kružooci derviša i na sve strane se nad grobovima grade turbeta i kubbeta i to pod blagoslovom Fatimija koji su vladali Egiptom i još nekim pokrajinama islamskog svijeta.
Sufizam dobija svoj današnji oblik između petog i šestog stoljeća, u vrijeme Ebu Hamida El-Gazalija (450.-505. h. G.) rođenog u perzijskom gradu Horasanu. Gazalija je bio veliki borac protiv filozofskih učenja, ilmul kelama i uveliko je sufijsko učenje približio islamskom, da bi se na kraju u potpunosti odrekao sufizma. Peto hidžretsko stoljeće za sufizam predstavlja pravi procvat koji se iz Irana počinje širiti prema ostalim dijelovima islamskog svijeta.
U to doba se javljaju Kaderije i Rufaije, kao i poznati učitelj sufizma Es-Suhraverdi Šihabu Ed-Din Ebu el-Futuh Muhjuddin ibn Hasen (549.-587. h.g.) kojeg je pravedni halifa Salahuddin El-Ejjubi zbog nevjerstva pogubio.
Isto tako pojavljuje se Ibn Arebi (560.-638. h.g.) samozvani "zadnji evlija", koji obnavlja učenje o vahdetul vudžudu, tj. samo jednom postojanju i o tome da se sva Božija svojstva mogu oličiti samo u čovjeku kada se on utopi u Bogu.
A što se tiče Bosne, sufizam se u njoj javlja dolaskom Osmanlija. "Osmanlijska država je derviškim redovima davala podršku čak i službenim aktima, što je doprinijelo širenju sufizma, praznovjerja i izopačenih ideja kod neukog svijeta. Međutim, Allah s.v.t. je na Sebe preuzeo obavezu da će čuvati ovu vjeru sve do Sudnjeg dana. I kada god nastupi period nazadovanja i zastranjivanja u vjeri, učini da se nađe ulema koja će ummet vratiti ka pravom putu." [3]
VEZA IZMEĐU SUFIZMA I ŠI'IZMA
Sufizam je ši'itsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši'ija i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.
Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.
Između sufizma i ši'izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju r.a. koji je za sufije prvi kutb, a za ši'ije prvi evlija.
Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši'itske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši'itskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.
SUFIJSKE SEKTE (TARIKATI)
Sufije imaju veoma mnogo tarikata. Gotovo da nema muslimanske zemlje, a da u njoj nema sufija. Posvuda nalazimo njihova svetišta, kabure njihovih evlija kod kojih veoma mnogo ljudi čini širk. Oni brižno čuvaju kaburistane, obilaze ih, ponekad ih osvjetljavaju, nad njima podižu turbeta ili kubeta, polažu na njih cvijeće, ili pak, oko njih tavafe i prizivaju ih.
Egipatski "Mešihat derviških redova" je 1989. god. izdao tabelu sa 72 priznata derviška reda.[4] A svaki od njih se raslojio na nekoliko desetina ili pak, stotina manjih tarikata. Tako se npr. jedan od egipatskih ogranaka šazilijskog tarikata koji se zove "hamidije šazilije", pocijepao na hiljadu drugih sekti. Sljedbenike svih tih mnogobrojnih podsekti možete vidjeti kod turbeta i mezara tobožnjih evlija. Tako su se i neke od velikih egipatskih džamija preobratile u kaburistane njihovih evlija kod kojih se čini svakovidni vid širka.
Isti je slučaj i sa Sudanom u kojem se sufizam javlja tristotine godina nakon hidžre Allahovog Poslanika s.a.v.s. U Sudanu, ali i u svim drugim mjestima, kolonijalisti svesrdno podržavaju sufizam, jer on nikada nije bio prepreka njihovoj ekspanzionističkoj politici. Naprotiv, historija nam svjedoči da je na čelu engleske kolonijalističke vojske koja je porobila Kartum porazivši vojsku halife Mehdija u bitci (Um Dibukrat) stajao šejh jednog poznatog derviškog reda.
Sufizam je umrtvio sudanske mase, koje su morale biti slijepo poslušne šejhovima, 'poput mrtvaca u rukama onoga ko ga gasuli'. Ako je šejh kazao 'da je sinoć hodao po nebesima', ili 'da mu je Poslanik s.a.v.s. u snu naredio da radi tako i tako', tu nije bilo pogovora. Takvo stanje je potrajalo sve do 1917. god., kada veliki islamski učenjak Ahmed ibn Hadžer počinje razotkrivati pravo lice sufizma, pozivajući u pravi islam i najavljujući rat kubetima i građevinama nad mezarima kod kojih se uveliko čini širk. Tada je u Sudanu takvih turbeta bilo više nego džamija. U jednom selu od 5000 stanovnika je bilo 99 turbeta, a džamija nije bilo ni 10. Sufije su Ahmedovom pozIvanju davale neviđen otpor, ali Allah s.v.t. je htio da sunce čiste vjere iznova zasija sudanskim nebom, i da čista akida iznova zauzme mjesto koje joj pripada u zajednici muslimana. I 1986. god. islamske partije u sudanskom parlamentu dobivaju preko 50 mjesta, nakon što su imale samo jedno. Plodovi islamskog da'veta počinju sazrijevati u svijesti ljudi. Iznova se traži da Sudanom vlada šerijat, da zaživi čisti i izvorni islam. Islam koji je svoje sljedbenike jedan put učinio vođama čovječanstva. Budi se uspavni «div». Islam će iznova imati tlo pod nogama, onoga ko će ga štititi nakon što je živio kao jetim, obezglavljen bez domovine, bez oca i majke. I (tek) tada ustaje Amerika i cijeli kršćanski svijet u osudi Sudana. Tada se on proglašava stjecištem fundamentalista. Zapitajte se zašto bezbožnom svijetu nije smetao podervišeni Sudan? Naravno, odgovor je jednostavan, jedno mračnjaštvo nikada nije smetalo drugom mračnjaštvu? Zajedno ne mogu samo istina i zabluda, svjetlost i tmina. To je Allahov zakon.
Ni u Nigeriji stanje nije ništa bolje. U njoj ima preko 10 000 000 sufija tidžanijskog tarikata.
U Maroku i Sjevernoj Africi ima oko 10 000 000 sljedbenika hatmijskog reda. U Pakistanu i Indiji ima veoma mnogo derviša koji pripadaju redu zvanom Pirilvije. Oni zastranjuju u određivanju uloge i položaja Allahovog Poslanika s.a.v.s., prizivaju umrle šejhove kada se nađu u nevolji, pokazuju veliko neprijateljstvo prema sljedbenicima sunneta, prinose žrtve kod mezara svojih evlija, obilaze ih u određeno doba godine i upućuju im dove.
Takvo je stanje i u mnogim drugim krajevima islamskog svijeta. Posvuda širk i mračnjaštvo.
Pa neka te ne zavaravaju ni naše bosanske sufije. Tragovi širka se naziru i kod nekih od njih, na Ajvatovici koja je za njih «mali hadždž», kod turbeta sedmorice braće u Sarajevu, u Karićima u koje je odlazak jedanput godišnje «ibadet», u tekijama, kod mezarja koje oni podižu po Sarajevu, Travniku, Tešnju i dr., ako treba i od sredstava namijenjenih za obnovu džamije. Posvuda isti simptomi, ista bolest, ista zabluda i isti millet.
Pošto je nemoguće pobrojati sve derviške redove, jer im broj ne zna niko osim Allah s.v.t. zadovoljit ćemo se pomenom najpoznatijih.
1. Kaderije ili Džejlanije
Tvrdi se da im je osnivač[5] Abdulkadir Gejlani (umro 561. h.g.) kome se pripisuju djela koja ne može činiti niko osim Allah, kao što su: oživljavanje mrtvih, poznavanje gajba (tajanstvenog), određivanje šta će se desiti u svemiru i za života, a i nakon smrti. On je, kako to tvrde derviši, svojim muridima propisao određene zikrove i virdove. Govorio im je (?): "Ko se nađe u nevolji neka od mene traži pomoć, pa ću mu olakšati…"[6] Mezar mu je u Bagdadu i posjećuju ga velike skupine sufija tražeći u tome bereket i oni mu svake godine prave mevlude.
2. Rufa'ije
Njihov osnivač je Ebul Abas Ahmed ibn El-Husejn Er-Refa'i (580. h.g.), za koga tvrde da posjeduje božanske osobine, da je kutb nad svim kutbovima, i na Zemlji i na nebu, da svih sedam nebesa nosi na svojoj nozi, kao što nosi običnu halku.[7] Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa ši'ijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed Er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije.
3. Ahmedije ili bedevije
Osnivač ovog tarikata je najpoznatiji egipatski "evlija" Ahmed El-Bedevi, koji je rođen u jednoj ši'ijsko iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je pokopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 000 000 Ahmedija. Sljedbenici ovog tarikata su izašli iz okvira islama. Svo njihovo učenje je zatrovano mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist.
Njih ima u Egiptu i mnogim dijelovima Evrope, a obično se prepoznaju po crvenoj 'poši' koju zamotavaju oko glave. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.
4. Bektašije
Ovaj tarikat se proširio među Osmanlijama, a i danas postoji u Albaniji. Njihovo učenje je blisko učenju ši'itskih sufija.
5. Mevlevije
Osnivač mevlevijskog reda je iranski pjesnik Dželaludin Er-Rumi (umro 672. h.g.). Pokopan je u turskom gradu Konji. Sljedbenici ove sekte se razlikuju od ostalih derviša po tome što u toku zikra plešu u krugovima. Ovaj derviški tarikat je bio uveliko rasprostranjen u Turskoj i nekim dijelovima Zapadne Azije, a danas se mogu pronaći samo neke od njihovih tekija u Turskoj, Halepu (Sirija) i nekim dijelovima Maroka.
6. Nakšibendije
Osnivač ove sekte je šejh Behauddin Muhammed ibn Muhammed El-Buhari, poznat kao Šah Nakšibend (umro 791. h.g.). Njegov tarikat se raširio u Iranu, Indiji i zapadnim dijelovima Azije.
Mnoge derviške sekte su iščezle, a u okrilju sufizma su se javljale druge, manje poznate sekte, kao što su: Tidžanije, Kadijanije, Šazilije, Kana'ije, Kajrevanije, Murabitije, Bešbešije, Senusije, Muhtarije, Hatmije i dr.
I svaka od njih tvrdi da je samo ona na pravom putu, a u stavri su sve u zabludi, i ni s jednom od njih nije došao Allahov Poslanik s.a.v.s. i od svih njih je islam čist.
VASPITNE MJERE KOJIMA SE DERVIŠI PODVRGAVAJU
Šejhovi svoje sljedbenike prevaspitavaju na jedan poseban način. Od njih traže slijepu pokornost. Poslušaj šta od njih traže, pa sam donesi sud o svemu. Evo samo nekih od njihovih zahtjeva:
· U šejhovom prisustvu budi kao mrtvac u rukama onoga ko ga gasuli; bez dozvole nema pogovora, ni pokreta ni priče.
· Onaj ko svome šejhu kaže: 'Zašto?' nikada neće uspjeti.
· Ako tvoj šejh učini nešto nepristojno, znaj da je njegova nutrina potpuno čista.
· Onaj ko nema šejha, šejtan mu je šejh.
· Nipošto ne prezirite to što neki od evlija ne klanja s vama u džematu. Postoje ljudi koji svaki namaz klanjaju van zemlje u kojoj žive. Neki od njih svaku džumu klanjaju u haremu Mekke ili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., a neki pak klanjaju svaki akšam na Zul Karnejnovom zidu ili na brdu Kaf …
· Ne druži se s onim ko nevoli tvoga šejha.
· Od šejha ne skrivaj ništa što ti padne napamet, i bez njegove dozvole se nemoj ženiti niti putovati. Muridu je haram da pita…
Šejh El-Džunejd je svoje muride savjetovao da ne budu zaokupljeni: 'sticanjem opskrbe, izučavanjem hadisa (Poslanikovog s.a.v.s. sunneta), ženidbom'. On isto tako od njih traži da ne čitaju, ne pišu, jer je to kraći put do spoznaje.
Ovo su samo neke od metoda kojima odgajaju svoje muride i pripremaju ih na slijepo slijeđenje njihovih zabluda.
Eto, tako sufijski šejhovi odgajaju svoje muride. Postavljaju temeljna pravila koja treba da u potpunosti upokore pristalice njihove sekte. Od običnog derviša se traži slijepa pokornost: da bude samo alatka u rukama nekoga ko za njega misli. On treba da pokorno i bez ikakvog razmišljanja radi ono što mu se servira. I tako neuki slijepo slijede zalutale, ljube im ruke, pred njima osjećaju strahopoštovanje, od njih odlaze povijajući svoje vratove. Njihov glas ne smije se čuti. Šejhu se vjeruje sve, jer je on, za njih, nepogrješiv.
Sve su to prepredene zamke kojima šejhovi skrivaju svoje neznanje i zavode potpunu vlast nad umovima i srcima običnog svijeta.
Gdje to u Allahovoj s.v.t. vjeri stoji da svako mora imati šejha? Islam ne traži slijeđenje nikoga osim Allahovog Poslanika s.a.v.s. Muslimanu je jedini uzor on, a od drugih se znanje uzima samo ako ono nije u protivrječju s njegovim sunnetom. Dakle, od nas se traži slijeđenje ispravnog programa, a ne slijeđenje osobe. U islamu nema slijepog slijeđenja. Allahov Poslanik s.a.v.s. se u potpunosti slijedi samo zato što ga je Allah sačuvao od grijeha, a od svakog drugog se uzima i odbacuje. Muslimanu je dovoljno da prisustvuje dersovima raznih alima i da od svih njih uzima znanje. To je ono što se od njega traži: da upozna svoju vjeru, a ne da slijepo slijedi osobu, ma ko ona bila.
Šejh može izaći i go na mimberu i u takvom stanju održati hutbu, može poput faraona tvrditi da je 'on bog' kao što je to učinio njihov šejh Halladž, može tvrditi da jednim korakom obiđe zemaljsku kuglu, da je hodao po nebesima, i da radi ono što ne može činiti niko osim Allaha s.v.t., a murid sve to treba da povjeruje, i to bez ikakvog pogovora, i ijednog pitanja. Šejh je za njih nepogrješiv, njegova nutrina je čista, a čudesa koja radi su kerameti.
Ako se sufijama prigovori, reči će: "Naravno, samo su oni tako nešto u stanju, jer samo oni 'poznaju' tajna značenja Kur'ana."
OSNOVE SUFIJSKE VJERE
Sufije imaju svoj akaid, svoje vjerovanje u Boga, svoje razumjevanje poslanstva, svoj sud o evlijama i svoje viđenje svijeta. I njihovo vjerovanje ovisi o tarikatu koji slijede. Ovdje iznosimo samo osnovna ubjeđenja većine sufija po pitanju njihovog odnosa prema Allahu s.v.t., Njegovoj vjeri, Poslaniku s.a.v.s., evlijama, džennetu, džehennemu, Iblisu, faraonu, virdovima, zikru, ibadetu, dovi, i sl.
SUFIJSKA VJERA U ALLAHA S.V.T.
Neki od derviša slijede eš'arijski ili maturidijski pravac u pitanju Allahovih s.v.t. svojstava i imena, drugi tvrde da se sufija utapa u Allahovo s.v.t. biće i s Njim sjedinjuje, a treći smatraju da ima samo jedno postojanje, te su širenjem ideje o hululu, ittihadu i vahdetul vudžudu potpuno izašli iz okvira islama.
1. Hulul i ittihad
Prvi zagovornik hulula i ittihada je bio Halladž i u tom učenju je vidan uticaj indijsko-kršćanskog asketizma. Sjeme koje je posijao Halladž i danas, poput korova klija. I danas ima derviša koji vjeruju u 'hulul', tj. da se Bog utjelovljuje u biću sufije i da se sufija sjedinjuje s Bogom do te mjere da išćezava sve što ih je nekada razdvajalo. Otuda su, neki od njih u stanju 'opijenosti' izrekli nevjerničke riječi, poput onih koje je izgovarao faraon: "Ja sam bog", i "U mom džubbetu nema nikog osim Allaha".
2. Vahdetul vudžud
'Vahdetul vudžud' je ideja koju je Iblis prvi puta zasijao u glavi Muhjuddina ibn 'Arebija. Tako je on počeo govoriti o 'samo jednom postojanju'. Po njemu ne postoji ništa osim Allaha, da bi potom za sve postojeće ustrdio da je sve to Allahovo biće. Govorio je 'da je Allah stvorenje i da je stvorenje Allah!?' Jednom prilikom je rekao: "Allah mene hvali, i ja Njega hvalim. Ja obožavam Njega i On obožava mene." A za svoju knjigu "El Futuhat el-Mekkije" kaže da je ona od Allaha s.v.t.!?
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: "Da mene jedanput vidiš, bolje ti je nego da vidiš Allaha hiljadu puta." Kada je jedan čovjek pokucao na njegova vrata on je uzvratio: "U kući nema nikog osim Allaha."
Jedan drugi sufijski šejh bi prilikom oblačenja svoga džubeta govorio: "U džubbetu nema nikog osim Allaha."
Halladž, sufija kojem je sablja šerijata odsjekla glavu zatrovanu nevjerničkim idejama, je tvrdio 'da su mu lično od Allaha s.v.t. stizala pisma koja je Allah napisao Svojom rukom'.
Neki derviši smatraju da je moguće vidjeti Allaha i na dunjaluku. Ed-Dusuki je izjavio: "Ja sam na nebesima vidio svoga Gospodara. Govorio sam s Njim, dok je On bio na Svome Kursu (prijestolju)."
Eto oni mogu ono što poslanici nisu mogli, Musa a.s. kojeg je Allah odlikovao nad ostalim svijetom, je molio Allaha da mu se pokaže, kako bi Ga vidio. Poslušaj šta mu Allah s.v.t. kaže: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" – "Ne možeš Me vidjeti" – reče -, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!"
"O Musa", - reče On – "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom…"[1]
SUFIJSKA VJERA SE SASTOJI OD ŠERIJATA I HAKIKATA
Islam, po mišljenju sufija, se sastoji od dva dijela:
- Vanjskog koje se naziva šerijatom (Allahovim vjerozakonikom) i
- Tajanstvenog koji se naziva hakikatom (stvarnošću).
Šerijat je, za njih, samo kapija na koju ulazi svaki musliman, a hakikat je iznad šerijata i do njega mogu dospjeti samo odabrane sufije. Tako je njihov sufizam satkan od ta dva dijela islama. I kada im se iznesu jasni dokazi, oni za njih imaju nekakva 'tajanstvena značenja' koja ne zna niko osim njihov šejh. Na taj način dovode cijeli islam u pitanje. A kada je Ebu Bekr r.a., upitan za značenje ajeta koje mu je bilo nejasno, rekao je: "A koje će me to nebo zakloniti, i koja će me to Zemlja na sebi nositi, ako ja o Kur'anu kažem ono što ne znam?!" Međutim, zavirite u Mesneviju koju oni nazivaju najboljim komentarom Kur'ana, pa ćete vidjeti kako sufije tumače Kur'an!
Navodimo samo jedan primjer njihovog iskrivljavanja Kur'ana. 106. ajet sure Bekare, koji je Korkut preveo ovako: "Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo…", a šejh šazilijskog reda, Ebu El-'Abbas El-Mersij (umro 1287. h. god.) ga tefsiri ovako: "Mi nijednog evliju ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da boljeg od njega ili sličnog njemu ne dovedemo…"
SUFIJE I POSLANIK S.A.V.S.
Među sufijama postoje i oni koji smatraju da je stepen do koga su se oni uzdigli iznad deredže do koje je došao Allahov Poslanik s.a.v.s. zato što on nije poznavao čelnike tesavvufa, kako to izjavljuje učitelj sufizma El-Bistami. On kaže: "Mi smo zagazili u more na čijoj su obali zastali Allahovi poslanici."
Neki od njih vjeruju da je Muhammed s.a.v.s. prvo Allahovo stvorenje, vrhunac svemira i da su od njegovog nura stvoreni nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva ostala stvorenja, a da za to nalaze nijedan valjan dokaz.
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: "Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen, kako sam ja samo uzvišen! Allaha mi, moj bajrak je veći od Muhammedovog! Pod mojim bajrakom su svi vjerovjesnici od ljudi i džinna!"
A drugi tvrde da njihovi šejhovi Poslanika s.a.v.s. vide u budnom stanju. To se samo njima 'dešava'. Poslanika s.a.v.s. nakon smrti i ukopa niko od ashaba nije vidio, ali eto danas među dervišima ima i onih koji su bolji od njih i tako nešto mogu. Da nas Allah sačuva od takvih gluposti.
Ahmed Et-Tidžani, (1815. god.) je tvrdio da se susreo s Poslanikom s.a.v.s. i s njim direktno razgovarao, pa mu je Poslanik s.a.v.s., rekao da uči slijedeći salavat: "Allahumme salli 'ala sejjidina Muhammedinil – fatihi lima aglika, vel-hatimi lima sebeka, nasiril-hakki bil-hakki, el-hadi ila siratikel-mustekim, ve 'ala alihi hakka kadrihi ve mikdarihi el 'azim.", i rekao mu: "Ko ga prouči jedanput kao da je proučio Kur'an 6000 puta.[2] Svaki komentar na ovo je suvišan.
SUFIJSKE EVLIJE
Po islamskom učenju, svaki musliman koji se pokorava Allahu, ostavlja ono što mu On zabranjuje i slijedi sunnet Njegovog Polsanika s.a.v.s., je evlija. U Kur'anu i sunnetu se nigdje ne kaže da su kerameti dokaz da je neko evlija.
Međutim, sufije po pitanju evlija imaju više stavova. Jedni ih smatraju nižim od Allahovih poslanika, drugi ih uzdižu iznad njih, treći ih poistovjećuju sa Allahom u svim božanskim svojstvima, tvrdeći da evlija daje opskrbu, stvara, oživljava i usmrćuje, i ima neka zaduženja u svemirskim događanjima.
Po njihovom ubjeđenju evlije imaju hijerarhiju po kojoj najveći stepen, deredža 'gavsa', zatim 'kutba', pa 'bedela' i 'nedžba'. A sve evlije se noću okupljaju u Mekkanskoj pećini Hira radi uvida u sudbine.
Ahmed Et-Tidžani je rekao: "Allah je u stanju da poslije mene pošalje drugog evliju, ali On to neće učiniti, isto kao što neće ni novog poslanika poslati nakon Muhammeda s.a.v.s."
Neki od sufija ne vjeruju u tako nešto, ali se 'približavaju' Allahu prizivanjem umrlih evlija. Tome ih uče njihovi najveći šejhovi.
Tako je Ed-Dusuki izjavio: "U mojoj ruci je bio džehennem, pa sam ugasio njegovu vatru, i džennet pa sam otvorio njegove kapije. Niko me neće posjetiti, a da ga neću uvesti u džennet zvani Firdevs… I nikada evlija nije bio sjedinjen s Allahom, a da s Njime nije razgovarao kao što je Musa a.s. s Njime razgovarao."
Brate, ne vjeruj Ed-Dusukiju nego vjeruj Allahu s.v.t., koji poručuje: "Njegovoj kazni nećete umaći ni na Zemlji ni na nebu, a nemate, mimo Allaha, ni zaštitinika ni pomagača."[3]
Sve je to tako daleko od čistog islama u kome evlija ni sebi ni drugome ne može nikakvo dobro pridonijeti. A tako je mnogo derviša koji tavafe oko mezara evlija i upućuju im dove, što predstavlja širk. To sam svojim očima vidio u jednoj velikoj džamiji u Damasku (Sirija). Uzvišeni Allah kaže: "Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar izgubljena."[4]
Zemljom nije hodao bolji čovjek od Muhammeda s.a.v.s., a njemu Allah s.v.t. kaže: "Reci: "Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram." Reci: "Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim."[5]
Omiljena sufijska mjesta su kaburi evlija. I gdje god oni vode glavnu riječ oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljvaju. A u islamskom svijetu se širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh, i sl. Allah s.v.t. onima koji tako misle poručuje: "Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti."[6]
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju evlije (zaštitnike) i govore: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili."[7]
NASTANAK I RAZVOJ SUFIJSKIH POKRETA
Riječ "sufizam" je preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH", što u prijevodu znači mudrost. Neki pak tvrde da joj je porijeklo od nekih drugih riječi, međutim sva druga mišljenja su manje osnovana.
Sufizam i tesavuf nisu postojali u vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s.niti u vrijeme ashaba. To je uljez koji se među muslimane uvukao iz neislamskih civilizacija koje su došle u dodir s njim.
"Ako dobro proučimo sufijsko učenje, u prvo vrijeme njegove pojave kao i u novije vrijeme, i izjave njihovih prvih čelnika, kao i naših savremenika, koje su zabilježene u starim i novijim sufijskim djelima, vidjećemo da između njega i učenja Kur'ana i sunneta postoji ogromna razlika. Ništa od sufizma ne nalazimo u životu Allahovog Poslanika s.a.v.s. niti u životu njegovih ashaba…
Naprotiv, primjetićemo da je sufijski nauk preuzet od kršćanskih sveštenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika." [1]
Tako npr. u Šrilanki i u nekim drugim azijskim zemljama, postoje mezari kojima dolaze i "muslimanski" derviši i budisti i hindusi, i svi oni se dovom obraćaju mrtvim kostima u tim grobovima, što jasno ukazuje da je sufizam mješavina asketizma raznih vjera, filozofija i kultura. Kulturni islamski centar Šrilanke je štampao spisak s 45 islamskih praznika i imena mjesta koja njihove sufije hodočaste i kod njih obavljaju hadždž. [2]
Prvi ko se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. god. po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši'itsko-iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.
U trećem i četvrtom hidžretskom stoljeću sufizam prolazi kroz tri sljedeće etape:
1. Prvi muslimani u kojima se mogu pronaći neki simptomi sufizma su bili poznati po iskrenosti u isposništvu do te mjere da je to prerastalo u vesvese. Oni su bježali od dunjaluka i pretjerano se odavali ibadetu što je bilo oprečno onome čemu je poučavao Allahov Poslanik s.a.v.s., zato je on tako nešto osporio grupici ljudi koji su pitali za njegov ibadet. Rekao im je: "Ja postim, ali i mrsim, klanjam noćne nafile, ali i spavam, oženjen sam, jedem meso, i onaj ko postupa suprotno mom sunnetu nije od mene."
Tako su postupali i ashabi i tabeini. Nisu zapostavljali ni znanje ni činjenje dobrih djela, ni ibadet, ni rad za dunjaluk. Žestoko su osuđivali novotarije. Tako se Ibn Mes'ud žestoko suprostavio grupnom obavljanju zikra.
U tom periodu se pojavljuju neki stručni sufijski izrazi koji do tada nisu bili poznati, javlja se uvjerenje da je osnovni izvor spoznaje "kešf" (otkrovenje), kao i tvrdnja da sufijski šejhovi mogu činiti razna natprirodna djela.
2. U drugoj etapi dolazi do zastranjivanja u idejnom pogledu. Tekstovi Kur'ana i sunneta se počinju komentarisati onako kako to odgovara idejnom usmjerenju sljedbenika određene sekte.
U sufijskim kružoocima se pojavljuju, do tada nepoznati pojmovi, kao što su: vahdetul vudžud (ubjeđenje da postoji samo jedno postojanje), fena'a (utapanje čovjeka u Boga), itihad (spajanje čovjeka s Bogom), hulul (tvrdnja da se Bog oličio u Svom stvorenju), sahv (opijenost ibadetom), murid (učenik), 'arif (onaj ko je spoznao), mekamat (stepeni), i dr. Njihovi najpoznatiji učenjaci u tom periodu su: Ebul Jezid El-Bistami (umro 263. g. po hidžri) i Zun-Nun El-Misri (245. g.h.) i dr.
Prenosi se da je Bistami rekao: "O Ti koji si ja, već sam se sjedinio s tobom. Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen! Kako sam ja samo uzvišen!"
3. U trećoj fazi, sufizam se uveliko miješa s grčkom filozofijom i poprima veoma opasne konotacije. Do izražaja dolazi učenje o hululu, itihadu i vahdetul vudžudu. Zagovara se filozofska ideja o tome da postoji samo Allah, a sve drugo je samo privid.
Krajem trećeg stoljeća tesavuf je već formiran kao cjelovito učenje. Ebu Mugis El-Husejn ibn Mensur El-Haladž, čiji je djed bio zoroastrista, počinje širiti nevjerničke ideje o hululu i itihadu i obznanjuje sufijsku akidu (vjerovanje) zbog koje ga šerijatski sud osuđuje na smrt. Smrtna kazna je izvršena (309. g. po hidžri).
Međutim, njegove ideje ostaju. Šejtan u svojim redovima iznalazi one koji će njegov nauk širiti. I sufizam se, poput korova, nastavlja širiti Iranom, Irakom i drugim krajevima islamskog svijeta.
U četvrtom stoljeću po hidžri, sufizam stiže u Egipat i Alžir, gdje se počinju graditi i prve tekije. Iranski sufija Ebu Seid Muhammed Ahmed El-Mejhemij (307-430. h.g.) udara temelje na kojima će se formirati razni derviški redovi.
Dakle, sufizam je 300 godina nakon objave Kur'ana, počeo pokazivati svoje pravo lice, koje je ranije prekrivao strahujući od islamskog mača, koji je dok su ga nosile ruke ashaba sasijecao sve novotarije u korijenu. Ideje prvih sufija počinju davati plodove, i šeri'atski sudovi imaju puno posla sa jereticima.
Od svoje pojave pa sve do prvih javnih istupa u četvrtom hidžretskom stoljeću, nijedan arap nije prihvatio sufizam. Svi su oni porijeklom iz Perzije.
U šestom hidžretskom stoljeću mnogi sufijski šejhovi tvrde da vode porijeklo od Muhammeda s.a.v.s. i svaki od njih zasniva zaseban tarikat. Tako se u Iraku javlja Er-Rufa'i, u Egiptu El-Bedevi (čije je porijeklo tadašnjim Egipćanima bilo potpuno nepoznato).
U sedmom i osmom hidžretskom stoljeću sufijska fitna doživljava kulminaciju. Osnivaju se posebni kružooci derviša i na sve strane se nad grobovima grade turbeta i kubbeta i to pod blagoslovom Fatimija koji su vladali Egiptom i još nekim pokrajinama islamskog svijeta.
Sufizam dobija svoj današnji oblik između petog i šestog stoljeća, u vrijeme Ebu Hamida El-Gazalija (450.-505. h. G.) rođenog u perzijskom gradu Horasanu. Gazalija je bio veliki borac protiv filozofskih učenja, ilmul kelama i uveliko je sufijsko učenje približio islamskom, da bi se na kraju u potpunosti odrekao sufizma. Peto hidžretsko stoljeće za sufizam predstavlja pravi procvat koji se iz Irana počinje širiti prema ostalim dijelovima islamskog svijeta.
U to doba se javljaju Kaderije i Rufaije, kao i poznati učitelj sufizma Es-Suhraverdi Šihabu Ed-Din Ebu el-Futuh Muhjuddin ibn Hasen (549.-587. h.g.) kojeg je pravedni halifa Salahuddin El-Ejjubi zbog nevjerstva pogubio.
Isto tako pojavljuje se Ibn Arebi (560.-638. h.g.) samozvani "zadnji evlija", koji obnavlja učenje o vahdetul vudžudu, tj. samo jednom postojanju i o tome da se sva Božija svojstva mogu oličiti samo u čovjeku kada se on utopi u Bogu.
A što se tiče Bosne, sufizam se u njoj javlja dolaskom Osmanlija. "Osmanlijska država je derviškim redovima davala podršku čak i službenim aktima, što je doprinijelo širenju sufizma, praznovjerja i izopačenih ideja kod neukog svijeta. Međutim, Allah s.v.t. je na Sebe preuzeo obavezu da će čuvati ovu vjeru sve do Sudnjeg dana. I kada god nastupi period nazadovanja i zastranjivanja u vjeri, učini da se nađe ulema koja će ummet vratiti ka pravom putu." [3]
VEZA IZMEĐU SUFIZMA I ŠI'IZMA
Sufizam je ši'itsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši'ija i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.
Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.
Između sufizma i ši'izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju r.a. koji je za sufije prvi kutb, a za ši'ije prvi evlija.
Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši'itske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši'itskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.
SUFIJSKE SEKTE (TARIKATI)
Sufije imaju veoma mnogo tarikata. Gotovo da nema muslimanske zemlje, a da u njoj nema sufija. Posvuda nalazimo njihova svetišta, kabure njihovih evlija kod kojih veoma mnogo ljudi čini širk. Oni brižno čuvaju kaburistane, obilaze ih, ponekad ih osvjetljavaju, nad njima podižu turbeta ili kubeta, polažu na njih cvijeće, ili pak, oko njih tavafe i prizivaju ih.
Egipatski "Mešihat derviških redova" je 1989. god. izdao tabelu sa 72 priznata derviška reda.[4] A svaki od njih se raslojio na nekoliko desetina ili pak, stotina manjih tarikata. Tako se npr. jedan od egipatskih ogranaka šazilijskog tarikata koji se zove "hamidije šazilije", pocijepao na hiljadu drugih sekti. Sljedbenike svih tih mnogobrojnih podsekti možete vidjeti kod turbeta i mezara tobožnjih evlija. Tako su se i neke od velikih egipatskih džamija preobratile u kaburistane njihovih evlija kod kojih se čini svakovidni vid širka.
Isti je slučaj i sa Sudanom u kojem se sufizam javlja tristotine godina nakon hidžre Allahovog Poslanika s.a.v.s. U Sudanu, ali i u svim drugim mjestima, kolonijalisti svesrdno podržavaju sufizam, jer on nikada nije bio prepreka njihovoj ekspanzionističkoj politici. Naprotiv, historija nam svjedoči da je na čelu engleske kolonijalističke vojske koja je porobila Kartum porazivši vojsku halife Mehdija u bitci (Um Dibukrat) stajao šejh jednog poznatog derviškog reda.
Sufizam je umrtvio sudanske mase, koje su morale biti slijepo poslušne šejhovima, 'poput mrtvaca u rukama onoga ko ga gasuli'. Ako je šejh kazao 'da je sinoć hodao po nebesima', ili 'da mu je Poslanik s.a.v.s. u snu naredio da radi tako i tako', tu nije bilo pogovora. Takvo stanje je potrajalo sve do 1917. god., kada veliki islamski učenjak Ahmed ibn Hadžer počinje razotkrivati pravo lice sufizma, pozivajući u pravi islam i najavljujući rat kubetima i građevinama nad mezarima kod kojih se uveliko čini širk. Tada je u Sudanu takvih turbeta bilo više nego džamija. U jednom selu od 5000 stanovnika je bilo 99 turbeta, a džamija nije bilo ni 10. Sufije su Ahmedovom pozIvanju davale neviđen otpor, ali Allah s.v.t. je htio da sunce čiste vjere iznova zasija sudanskim nebom, i da čista akida iznova zauzme mjesto koje joj pripada u zajednici muslimana. I 1986. god. islamske partije u sudanskom parlamentu dobivaju preko 50 mjesta, nakon što su imale samo jedno. Plodovi islamskog da'veta počinju sazrijevati u svijesti ljudi. Iznova se traži da Sudanom vlada šerijat, da zaživi čisti i izvorni islam. Islam koji je svoje sljedbenike jedan put učinio vođama čovječanstva. Budi se uspavni «div». Islam će iznova imati tlo pod nogama, onoga ko će ga štititi nakon što je živio kao jetim, obezglavljen bez domovine, bez oca i majke. I (tek) tada ustaje Amerika i cijeli kršćanski svijet u osudi Sudana. Tada se on proglašava stjecištem fundamentalista. Zapitajte se zašto bezbožnom svijetu nije smetao podervišeni Sudan? Naravno, odgovor je jednostavan, jedno mračnjaštvo nikada nije smetalo drugom mračnjaštvu? Zajedno ne mogu samo istina i zabluda, svjetlost i tmina. To je Allahov zakon.
Ni u Nigeriji stanje nije ništa bolje. U njoj ima preko 10 000 000 sufija tidžanijskog tarikata.
U Maroku i Sjevernoj Africi ima oko 10 000 000 sljedbenika hatmijskog reda. U Pakistanu i Indiji ima veoma mnogo derviša koji pripadaju redu zvanom Pirilvije. Oni zastranjuju u određivanju uloge i položaja Allahovog Poslanika s.a.v.s., prizivaju umrle šejhove kada se nađu u nevolji, pokazuju veliko neprijateljstvo prema sljedbenicima sunneta, prinose žrtve kod mezara svojih evlija, obilaze ih u određeno doba godine i upućuju im dove.
Takvo je stanje i u mnogim drugim krajevima islamskog svijeta. Posvuda širk i mračnjaštvo.
Pa neka te ne zavaravaju ni naše bosanske sufije. Tragovi širka se naziru i kod nekih od njih, na Ajvatovici koja je za njih «mali hadždž», kod turbeta sedmorice braće u Sarajevu, u Karićima u koje je odlazak jedanput godišnje «ibadet», u tekijama, kod mezarja koje oni podižu po Sarajevu, Travniku, Tešnju i dr., ako treba i od sredstava namijenjenih za obnovu džamije. Posvuda isti simptomi, ista bolest, ista zabluda i isti millet.
Pošto je nemoguće pobrojati sve derviške redove, jer im broj ne zna niko osim Allah s.v.t. zadovoljit ćemo se pomenom najpoznatijih.
1. Kaderije ili Džejlanije
Tvrdi se da im je osnivač[5] Abdulkadir Gejlani (umro 561. h.g.) kome se pripisuju djela koja ne može činiti niko osim Allah, kao što su: oživljavanje mrtvih, poznavanje gajba (tajanstvenog), određivanje šta će se desiti u svemiru i za života, a i nakon smrti. On je, kako to tvrde derviši, svojim muridima propisao određene zikrove i virdove. Govorio im je (?): "Ko se nađe u nevolji neka od mene traži pomoć, pa ću mu olakšati…"[6] Mezar mu je u Bagdadu i posjećuju ga velike skupine sufija tražeći u tome bereket i oni mu svake godine prave mevlude.
2. Rufa'ije
Njihov osnivač je Ebul Abas Ahmed ibn El-Husejn Er-Refa'i (580. h.g.), za koga tvrde da posjeduje božanske osobine, da je kutb nad svim kutbovima, i na Zemlji i na nebu, da svih sedam nebesa nosi na svojoj nozi, kao što nosi običnu halku.[7] Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa ši'ijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed Er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije.
3. Ahmedije ili bedevije
Osnivač ovog tarikata je najpoznatiji egipatski "evlija" Ahmed El-Bedevi, koji je rođen u jednoj ši'ijsko iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je pokopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 000 000 Ahmedija. Sljedbenici ovog tarikata su izašli iz okvira islama. Svo njihovo učenje je zatrovano mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist.
Njih ima u Egiptu i mnogim dijelovima Evrope, a obično se prepoznaju po crvenoj 'poši' koju zamotavaju oko glave. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.
4. Bektašije
Ovaj tarikat se proširio među Osmanlijama, a i danas postoji u Albaniji. Njihovo učenje je blisko učenju ši'itskih sufija.
5. Mevlevije
Osnivač mevlevijskog reda je iranski pjesnik Dželaludin Er-Rumi (umro 672. h.g.). Pokopan je u turskom gradu Konji. Sljedbenici ove sekte se razlikuju od ostalih derviša po tome što u toku zikra plešu u krugovima. Ovaj derviški tarikat je bio uveliko rasprostranjen u Turskoj i nekim dijelovima Zapadne Azije, a danas se mogu pronaći samo neke od njihovih tekija u Turskoj, Halepu (Sirija) i nekim dijelovima Maroka.
6. Nakšibendije
Osnivač ove sekte je šejh Behauddin Muhammed ibn Muhammed El-Buhari, poznat kao Šah Nakšibend (umro 791. h.g.). Njegov tarikat se raširio u Iranu, Indiji i zapadnim dijelovima Azije.
Mnoge derviške sekte su iščezle, a u okrilju sufizma su se javljale druge, manje poznate sekte, kao što su: Tidžanije, Kadijanije, Šazilije, Kana'ije, Kajrevanije, Murabitije, Bešbešije, Senusije, Muhtarije, Hatmije i dr.
I svaka od njih tvrdi da je samo ona na pravom putu, a u stavri su sve u zabludi, i ni s jednom od njih nije došao Allahov Poslanik s.a.v.s. i od svih njih je islam čist.
VASPITNE MJERE KOJIMA SE DERVIŠI PODVRGAVAJU
Šejhovi svoje sljedbenike prevaspitavaju na jedan poseban način. Od njih traže slijepu pokornost. Poslušaj šta od njih traže, pa sam donesi sud o svemu. Evo samo nekih od njihovih zahtjeva:
· U šejhovom prisustvu budi kao mrtvac u rukama onoga ko ga gasuli; bez dozvole nema pogovora, ni pokreta ni priče.
· Onaj ko svome šejhu kaže: 'Zašto?' nikada neće uspjeti.
· Ako tvoj šejh učini nešto nepristojno, znaj da je njegova nutrina potpuno čista.
· Onaj ko nema šejha, šejtan mu je šejh.
· Nipošto ne prezirite to što neki od evlija ne klanja s vama u džematu. Postoje ljudi koji svaki namaz klanjaju van zemlje u kojoj žive. Neki od njih svaku džumu klanjaju u haremu Mekke ili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., a neki pak klanjaju svaki akšam na Zul Karnejnovom zidu ili na brdu Kaf …
· Ne druži se s onim ko nevoli tvoga šejha.
· Od šejha ne skrivaj ništa što ti padne napamet, i bez njegove dozvole se nemoj ženiti niti putovati. Muridu je haram da pita…
Šejh El-Džunejd je svoje muride savjetovao da ne budu zaokupljeni: 'sticanjem opskrbe, izučavanjem hadisa (Poslanikovog s.a.v.s. sunneta), ženidbom'. On isto tako od njih traži da ne čitaju, ne pišu, jer je to kraći put do spoznaje.
Ovo su samo neke od metoda kojima odgajaju svoje muride i pripremaju ih na slijepo slijeđenje njihovih zabluda.
Eto, tako sufijski šejhovi odgajaju svoje muride. Postavljaju temeljna pravila koja treba da u potpunosti upokore pristalice njihove sekte. Od običnog derviša se traži slijepa pokornost: da bude samo alatka u rukama nekoga ko za njega misli. On treba da pokorno i bez ikakvog razmišljanja radi ono što mu se servira. I tako neuki slijepo slijede zalutale, ljube im ruke, pred njima osjećaju strahopoštovanje, od njih odlaze povijajući svoje vratove. Njihov glas ne smije se čuti. Šejhu se vjeruje sve, jer je on, za njih, nepogrješiv.
Sve su to prepredene zamke kojima šejhovi skrivaju svoje neznanje i zavode potpunu vlast nad umovima i srcima običnog svijeta.
Gdje to u Allahovoj s.v.t. vjeri stoji da svako mora imati šejha? Islam ne traži slijeđenje nikoga osim Allahovog Poslanika s.a.v.s. Muslimanu je jedini uzor on, a od drugih se znanje uzima samo ako ono nije u protivrječju s njegovim sunnetom. Dakle, od nas se traži slijeđenje ispravnog programa, a ne slijeđenje osobe. U islamu nema slijepog slijeđenja. Allahov Poslanik s.a.v.s. se u potpunosti slijedi samo zato što ga je Allah sačuvao od grijeha, a od svakog drugog se uzima i odbacuje. Muslimanu je dovoljno da prisustvuje dersovima raznih alima i da od svih njih uzima znanje. To je ono što se od njega traži: da upozna svoju vjeru, a ne da slijepo slijedi osobu, ma ko ona bila.
Šejh može izaći i go na mimberu i u takvom stanju održati hutbu, može poput faraona tvrditi da je 'on bog' kao što je to učinio njihov šejh Halladž, može tvrditi da jednim korakom obiđe zemaljsku kuglu, da je hodao po nebesima, i da radi ono što ne može činiti niko osim Allaha s.v.t., a murid sve to treba da povjeruje, i to bez ikakvog pogovora, i ijednog pitanja. Šejh je za njih nepogrješiv, njegova nutrina je čista, a čudesa koja radi su kerameti.
Ako se sufijama prigovori, reči će: "Naravno, samo su oni tako nešto u stanju, jer samo oni 'poznaju' tajna značenja Kur'ana."
OSNOVE SUFIJSKE VJERE
Sufije imaju svoj akaid, svoje vjerovanje u Boga, svoje razumjevanje poslanstva, svoj sud o evlijama i svoje viđenje svijeta. I njihovo vjerovanje ovisi o tarikatu koji slijede. Ovdje iznosimo samo osnovna ubjeđenja većine sufija po pitanju njihovog odnosa prema Allahu s.v.t., Njegovoj vjeri, Poslaniku s.a.v.s., evlijama, džennetu, džehennemu, Iblisu, faraonu, virdovima, zikru, ibadetu, dovi, i sl.
SUFIJSKA VJERA U ALLAHA S.V.T.
Neki od derviša slijede eš'arijski ili maturidijski pravac u pitanju Allahovih s.v.t. svojstava i imena, drugi tvrde da se sufija utapa u Allahovo s.v.t. biće i s Njim sjedinjuje, a treći smatraju da ima samo jedno postojanje, te su širenjem ideje o hululu, ittihadu i vahdetul vudžudu potpuno izašli iz okvira islama.
1. Hulul i ittihad
Prvi zagovornik hulula i ittihada je bio Halladž i u tom učenju je vidan uticaj indijsko-kršćanskog asketizma. Sjeme koje je posijao Halladž i danas, poput korova klija. I danas ima derviša koji vjeruju u 'hulul', tj. da se Bog utjelovljuje u biću sufije i da se sufija sjedinjuje s Bogom do te mjere da išćezava sve što ih je nekada razdvajalo. Otuda su, neki od njih u stanju 'opijenosti' izrekli nevjerničke riječi, poput onih koje je izgovarao faraon: "Ja sam bog", i "U mom džubbetu nema nikog osim Allaha".
2. Vahdetul vudžud
'Vahdetul vudžud' je ideja koju je Iblis prvi puta zasijao u glavi Muhjuddina ibn 'Arebija. Tako je on počeo govoriti o 'samo jednom postojanju'. Po njemu ne postoji ništa osim Allaha, da bi potom za sve postojeće ustrdio da je sve to Allahovo biće. Govorio je 'da je Allah stvorenje i da je stvorenje Allah!?' Jednom prilikom je rekao: "Allah mene hvali, i ja Njega hvalim. Ja obožavam Njega i On obožava mene." A za svoju knjigu "El Futuhat el-Mekkije" kaže da je ona od Allaha s.v.t.!?
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: "Da mene jedanput vidiš, bolje ti je nego da vidiš Allaha hiljadu puta." Kada je jedan čovjek pokucao na njegova vrata on je uzvratio: "U kući nema nikog osim Allaha."
Jedan drugi sufijski šejh bi prilikom oblačenja svoga džubeta govorio: "U džubbetu nema nikog osim Allaha."
Halladž, sufija kojem je sablja šerijata odsjekla glavu zatrovanu nevjerničkim idejama, je tvrdio 'da su mu lično od Allaha s.v.t. stizala pisma koja je Allah napisao Svojom rukom'.
Neki derviši smatraju da je moguće vidjeti Allaha i na dunjaluku. Ed-Dusuki je izjavio: "Ja sam na nebesima vidio svoga Gospodara. Govorio sam s Njim, dok je On bio na Svome Kursu (prijestolju)."
Eto oni mogu ono što poslanici nisu mogli, Musa a.s. kojeg je Allah odlikovao nad ostalim svijetom, je molio Allaha da mu se pokaže, kako bi Ga vidio. Poslušaj šta mu Allah s.v.t. kaže: "Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" – "Ne možeš Me vidjeti" – reče -, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!"
"O Musa", - reče On – "Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom…"[1]
SUFIJSKA VJERA SE SASTOJI OD ŠERIJATA I HAKIKATA
Islam, po mišljenju sufija, se sastoji od dva dijela:
- Vanjskog koje se naziva šerijatom (Allahovim vjerozakonikom) i
- Tajanstvenog koji se naziva hakikatom (stvarnošću).
Šerijat je, za njih, samo kapija na koju ulazi svaki musliman, a hakikat je iznad šerijata i do njega mogu dospjeti samo odabrane sufije. Tako je njihov sufizam satkan od ta dva dijela islama. I kada im se iznesu jasni dokazi, oni za njih imaju nekakva 'tajanstvena značenja' koja ne zna niko osim njihov šejh. Na taj način dovode cijeli islam u pitanje. A kada je Ebu Bekr r.a., upitan za značenje ajeta koje mu je bilo nejasno, rekao je: "A koje će me to nebo zakloniti, i koja će me to Zemlja na sebi nositi, ako ja o Kur'anu kažem ono što ne znam?!" Međutim, zavirite u Mesneviju koju oni nazivaju najboljim komentarom Kur'ana, pa ćete vidjeti kako sufije tumače Kur'an!
Navodimo samo jedan primjer njihovog iskrivljavanja Kur'ana. 106. ajet sure Bekare, koji je Korkut preveo ovako: "Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo…", a šejh šazilijskog reda, Ebu El-'Abbas El-Mersij (umro 1287. h. god.) ga tefsiri ovako: "Mi nijednog evliju ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da boljeg od njega ili sličnog njemu ne dovedemo…"
SUFIJE I POSLANIK S.A.V.S.
Među sufijama postoje i oni koji smatraju da je stepen do koga su se oni uzdigli iznad deredže do koje je došao Allahov Poslanik s.a.v.s. zato što on nije poznavao čelnike tesavvufa, kako to izjavljuje učitelj sufizma El-Bistami. On kaže: "Mi smo zagazili u more na čijoj su obali zastali Allahovi poslanici."
Neki od njih vjeruju da je Muhammed s.a.v.s. prvo Allahovo stvorenje, vrhunac svemira i da su od njegovog nura stvoreni nebesa, Zemlja, Arš, Kursijj i sva ostala stvorenja, a da za to nalaze nijedan valjan dokaz.
Ebu Jezid El-Bistami je govorio: "Neka sam ja slavljen, neka sam slavljen, kako sam ja samo uzvišen! Allaha mi, moj bajrak je veći od Muhammedovog! Pod mojim bajrakom su svi vjerovjesnici od ljudi i džinna!"
A drugi tvrde da njihovi šejhovi Poslanika s.a.v.s. vide u budnom stanju. To se samo njima 'dešava'. Poslanika s.a.v.s. nakon smrti i ukopa niko od ashaba nije vidio, ali eto danas među dervišima ima i onih koji su bolji od njih i tako nešto mogu. Da nas Allah sačuva od takvih gluposti.
Ahmed Et-Tidžani, (1815. god.) je tvrdio da se susreo s Poslanikom s.a.v.s. i s njim direktno razgovarao, pa mu je Poslanik s.a.v.s., rekao da uči slijedeći salavat: "Allahumme salli 'ala sejjidina Muhammedinil – fatihi lima aglika, vel-hatimi lima sebeka, nasiril-hakki bil-hakki, el-hadi ila siratikel-mustekim, ve 'ala alihi hakka kadrihi ve mikdarihi el 'azim.", i rekao mu: "Ko ga prouči jedanput kao da je proučio Kur'an 6000 puta.[2] Svaki komentar na ovo je suvišan.
SUFIJSKE EVLIJE
Po islamskom učenju, svaki musliman koji se pokorava Allahu, ostavlja ono što mu On zabranjuje i slijedi sunnet Njegovog Polsanika s.a.v.s., je evlija. U Kur'anu i sunnetu se nigdje ne kaže da su kerameti dokaz da je neko evlija.
Međutim, sufije po pitanju evlija imaju više stavova. Jedni ih smatraju nižim od Allahovih poslanika, drugi ih uzdižu iznad njih, treći ih poistovjećuju sa Allahom u svim božanskim svojstvima, tvrdeći da evlija daje opskrbu, stvara, oživljava i usmrćuje, i ima neka zaduženja u svemirskim događanjima.
Po njihovom ubjeđenju evlije imaju hijerarhiju po kojoj najveći stepen, deredža 'gavsa', zatim 'kutba', pa 'bedela' i 'nedžba'. A sve evlije se noću okupljaju u Mekkanskoj pećini Hira radi uvida u sudbine.
Ahmed Et-Tidžani je rekao: "Allah je u stanju da poslije mene pošalje drugog evliju, ali On to neće učiniti, isto kao što neće ni novog poslanika poslati nakon Muhammeda s.a.v.s."
Neki od sufija ne vjeruju u tako nešto, ali se 'približavaju' Allahu prizivanjem umrlih evlija. Tome ih uče njihovi najveći šejhovi.
Tako je Ed-Dusuki izjavio: "U mojoj ruci je bio džehennem, pa sam ugasio njegovu vatru, i džennet pa sam otvorio njegove kapije. Niko me neće posjetiti, a da ga neću uvesti u džennet zvani Firdevs… I nikada evlija nije bio sjedinjen s Allahom, a da s Njime nije razgovarao kao što je Musa a.s. s Njime razgovarao."
Brate, ne vjeruj Ed-Dusukiju nego vjeruj Allahu s.v.t., koji poručuje: "Njegovoj kazni nećete umaći ni na Zemlji ni na nebu, a nemate, mimo Allaha, ni zaštitinika ni pomagača."[3]
Sve je to tako daleko od čistog islama u kome evlija ni sebi ni drugome ne može nikakvo dobro pridonijeti. A tako je mnogo derviša koji tavafe oko mezara evlija i upućuju im dove, što predstavlja širk. To sam svojim očima vidio u jednoj velikoj džamiji u Damasku (Sirija). Uzvišeni Allah kaže: "Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar izgubljena."[4]
Zemljom nije hodao bolji čovjek od Muhammeda s.a.v.s., a njemu Allah s.v.t. kaže: "Reci: "Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga Njemu ravnim ne smatram." Reci: "Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim."[5]
Omiljena sufijska mjesta su kaburi evlija. I gdje god oni vode glavnu riječ oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljvaju. A u islamskom svijetu se širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh, i sl. Allah s.v.t. onima koji tako misle poručuje: "Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti."[6]
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju evlije (zaštitnike) i govore: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili."[7]