View Full Version : Ko su vehabije???
http://www.bljesak.xtreemhost.com/1.gif
Ko ili šta su "selefije",Vehabije?
Je li njihov pristup validan?
(c) Nuh Ha Mim Keller (1995)
************************************************** *************************************
Riječ "selef" ili "rani Musliman" u tradicionalnom Islamskom učenjaštvu označava nekog ko je preselio na Ahiret u prvih četiri stoljeća nakon Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), uključujući učenjake kao što su Imami Ebu Hanifa, Malik, Šafi'i, i Ahmed ibn Hanbel. Onaj koji je preselio na Ahiret poslije ovih je jedan od onih koji se nazivaju "halef" ili "kasniji Musliman". Termin "Selefi" je proživljen kao slogan i pokret, među kasnijim Muslimanima, od strane sljedbenika masona Muhammed Abduha (studenta Džemal el-Din el-Afganija) nekih trinaest stoljeća poslije Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), otprilike sto godina unazad. Kao drugi slični pokreti koji su se historijski pojavljivali u Islamu, njegova osnovna tvrdnja jeste da vjera (Islam) nije bila shvaćena ni od koga od vremena Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ranih Muslimana--i naravno njih samih (selefija).
U smislu ideala, pokret je zagovarao povratak šeri'atsko-orijentiranoj ortodoksnosti koja bi očistila Islam od nevjerodostojnih dodataka, u čemu bi kriterij bio Kur'an i Hadis. Sad, ovi ideali su plemeniti, i ja ne mislim da bi iko pobio njihovu važnost. Jedine tačke mimoilaženja su u tome kako te objektive definisati, i kako taj program sprovesti. Teško je u nekoliko riječi ispravno obraditi sve aspekte pokreta i stvarih relevantnih istom, ali ja se nadam publicirati potpuniji tretman ovog predmeta kasnije ove godine, inša-Allah, u zbirci eseja nazvanoj "Reformatori Islama".
Što se tiče njegove validnosti, osoba može zamijetiti da je Selefi pristup u interpretaciji tekstova Kur'ana i Sunne, ili radije tijelo interpretacije, i kao takvo, oni koji istupe sa Selefijskim tvrdnjama su podložni istim rigoroznim kriterijama Islamskih nauka kao bilo ko drugi ko tvrdi da može interpretirati Kur'an i Sunnu; tj, oni moraju pokazati:
da su njihove interpretacije prihvatljive u domenu Arapskog jezika;
da oni posjeduju podrobnu ekspertizu svih primarnih tekstova koji se odnose na svako pitanje, i
da posjeduju punu familijarnost sa metodologijom usul el-fikh ili "osnove pravozakonika" neophodne za obuhvatno povezivanje između svih primarnih tekstova.
Samo onda kada osoba posjeduje ove kvalifikacije ona može zakonski proizvesti validnu interpretaciju o tekstovima, što je poznato kao idžtihad ili "dedukcija šeri'ata" iz primarnih izvora. Bez ovih kvalifikacija, najviše što osoba može zakonski tvrditi je da prenese takvu interpretivnu tvrdnju od nekog ko je definitivno posjedovao ove kvalifikacije; tj, od nekog od onih koji su koncenzusom priznati od Ummeta kao takvi još od vremena istinskih selefa, na čelu sa mudžtehid Imamima četiri mezheba ili "škole Islamskog prava".
Što se tiče današnjih učenjaka koji nemaju kvalifikacije mudžtehida, meni nije jasno zašto bi se oni trebali smatrati mudžtehidima u nedostatku istinskih mudžtehida, kao kad se kaže da je neko "najveći živi učenjak sunne" išta više nego što bi se moglo djete u školskom igralištu kvalifikovati fizičarem proglasivši, "On je najveći fizičar na igralištu". Tvrdnje o Islamskom znanju ne dolaze nedostatkom istinskog znanja (pa onda ko zna više mora biti vodeći ekspert, već naprotiv on je samo nabistriji laik). Slogani o "slijeđenju Kur'ana i Sunne" zvuče dobro u teoriji, ali u praksi kada se dođe do pitanja učenjačke ekspertize, i ko će riješiti Muslimanima hiljade šeriatskih pravnih pitanja s kojim se sreću u životu, osoba eventualno uvidi da mora izabrati između slijeđenja idžtihada istinskog mudžtehida, ili idžtihada jednog ili drugog "lidera pokreta", čije kvalifikacije mogu jednostavno biti stvar reputacije, nešto što se često kreće među ljudima bez istinskog i substancijalnog shvatanja predmeta u pitanju.
Šta dođe u pamet mnogih ljudi kada čuju riječ "Selefije" su bradati mladići koji se raspravljaju o vjeri. Izgleda da je osnovna nada ovih mladih reformatora to da će rasprava i sukob eventualno umoriti svaki otpor i opoziciju njihovim mišljenjima i pozicijama, što će tako nadalje rezultirati u njihovom "čiščenju" Islama. Ovdje, ja mislim obrazovanje bi, na svim stranama, dosta pomoglo da se cjelokupna situacija poboljša.
Realnost predmeta je to da su mudžtehid Imami, oni čiji zadatak je bio da izvedu Islamski šeriat iz Kur'ana i Hadisa, su bili u saglasnosti u većini pravnih odluka; dok one u kojima su se mimoišli, oni su imali dobar razlog za to, bilo radi mogućnosti razumjevanja Arapskog na više nego jedan način, ili što je specifični Kur'anski ili hadiski tekst dopustio kvalifikacije date u drugom tekstu (neki od njih prihvatljivi metodologiji jednog mudžtehida ali ne i drugog), itd.
Zbog nedostatka sirove informacije na Engleskom, legitimnost učenjačke različitosti u šeriatskim odlukama je često previđena među Muslimanima na Zapadu. Naprimjer, knjiga Fikh el-Sunna od autora Sejjid Sabik, nedavno prevedena na Engleski, prezentira hadisku evidenciju za odluke koje korespondiraju oko 95 procenata Šafijske škole. To je dobrodošla kontribucija, ali nipošto ne predstavlja "finalnu riječ" o ovim odlukama (fetvama), jer svaka od četiri škole ima ogromnu literaturu hadiske evidencije, a ne samo Šafijska škola odražena u Sabikovoj knjizi. Maliki škola ima Mudavvana od Imam Malika, naprimjer, a Hanefi škola ima Šarh Ma'ani el-Esar [Objašnjenje značenja hadisa] i Šarh Muškil el-Esar [Objašnjenje problematičnih hadisa], obadvije djelo velikog Imam Hadisa Ebu Džafer el-Tahavija, zadnji rad koji je izdat u 16 tomova od Mu'assasa el-Risala u Beirutu. Ko god nije pročitao ova djela i ne zna šta je u njima, osuđen je da bude laik u hadiskoj evidenciji za mnoge Hanefi odluke (fetve).
Šta ja pokušavam da kažem je to da je veliki element fikcije umiješan kada neko dođe Muslimanima i kaže, "Niko nije razumio Islam ispravno osim Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ranih Muslimana, i našeg šejha". Ovo nije validno, jer trajni radovi prvorazrednih Imama hadisa, prava, tefsira, i drugih šeriatskih disciplina obavezuju Muslimane da upoznaju i shvate njihove radove, na isti način kako ozbiljno shvatanje bilo kojeg drugog učenjačkog polja zahtijeva studiranje radova najvećih učenjaka tog polja koji su se bavili tim predmetima i riješili njegova pitanja. Bez takvog studiranja, osoba je osuđena da počini greške koje su već prije počinjene i ispravljene u prošlosti.
Većina nas ima drugove u ovom Ummetu koji teško da priznaju nekog drugog učenjaka na licu zemlje osim Imama svog mezheba, Šejha njihovog "reformatorskog" Islama, ili nekog drugog suvremenika među učenjacima. I ova vrsta entuzijazma je razumljiva, čak i prihvatljiva (na ljudskom levelu) u ne-učenjaku (običnjaku). Ali samo do granice da ne postane licemjerstvo ili ta'assub, što znači da osoba povjeruje da može nipodaštavati Muslimane koji slijede druge kvalifikovane učenjake. Na tom stepenu takav entuzijazam je haram, zato što je zapravo sektarenje (tefarruk) među Muslimanima koje Islam osuđuje.
Kada osoba postigne Islamsko znanje i odbaci fikciju na stranu, onda može uvidjeti da superlativi o određenom učenjaku kao "najveći" su neodrživi; i da svaka od četiri škole klasičnog Islamskog prava posjeduje mnoge mnoge zvijezde. Umisliti da sve prethodno učenjaštvo mora biti vrijednovano na osnovu tog ili ovog "Velikog Reformatora" je usmjeravanje sebe ka velikom klonuću, zato što to ne može biti intelektualno poduprto. Sjećam se jednog studenta zakona na Univerzitetu Čikaga kad je rekao: "Ja ne kažem da Čikago ima sve. Nego samo to da druga mjesta nemaju ništa." Ništa ne opravdava prihvatanje ovakvog odnosa u našim učenjačkim rezorsima u Islamu, bilo da se to zvalo "Islamski Pokret", "Selefizam", ili nešto drugo, i što prije to ostavimo iza sebe, bolje će biti za naše Islamsko učenjaštvo, naš osjećaj za realnost, i za našu vjeru.
Prevod na Bosanski © Šejh Nuh Ha mim Keller 1999:
Preveo Ebu Irfan el~Bosni, s dozvolom da publicira od strane nosioca autorskog prava.
************************************************** ****************************
Prevodilac:
Mnogi ljudi pri pomenu imena Ibn Tejmijje odmah pomisle, "ooh, on je bio jedan od najvećih Islamskih učenjaka, pa svi tako danas kažu…." Ipak malo je danas onih koji zapravo podrobno poznaju njegovo vjerovanje, stručnost i poziciju u hijerarhiji Islamskog učenjaštva. Kada bi ljudi stvarno znali koje sume novca se troše na propagandu koja hvali i uzdiže Ibn Tejmijju, Ibn Abdul-Vehhaba, Saudijsku dinastiju i druge nesrečnike, onda bi nam itekako bilo jasno kako su to Ibn Tejmijja i neki nesrečnici nakon njega postavljeni posmrtno (post-mortum) na rang Šejha Islama i neprikosnovenog autoriteta Islamskih znanosti svake vrste pa čak i onih o kojima nisu imali blage veze. Ovo vrijeme dokazuje da se skoro preko noći od najgorih ljudi prave najbolji i najpopularniji a od ono malo poštenih se besramno huli i napravi maltene "antihristima". Ovaj tragični fenomen je predskazan u nekoliko Poslanikovih hadisa a sve što je on predskazao je istina i mora se desiti ili se već desilo. Stoga smatram da je itekako važno da se ovim malim člankom predstavi samo jedan aspekt tog čovjeka kojeg se danas tako naveliko i naširoko hvali i počaščuje vrhunskim titulama ka što je "Šejh Islama". Istina je da je on bio osoba oštrog intelekta i britke riječitosti što mu čak ni neprijatelji nisu porekli ali to su ipak osobine koje ne sačinjavaju primarne vrijednosti i uvjete jednog Šejha Islama. Imam Zehebi, koji je inače bio Hafiz hadisa, je rekao u svom pismu upućenom svom bivšem učitelju Ibn Tejmijji, kada je potonji prešao sve granice u hulenju velikana Islama, "Resulullah -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao, 'Najviše se bojim za svoj Ummet od riječita hipokrite.', što jasno ukazuje da riječitost i oštar intelekt nisu dovoljni za bezbjednost od nifaka, tj. hipokritičnosti. Naravno, to se moglo i očekivati od nekoga ko je ne samo zanemarivao društvo velikana Tesavvufa, tj. nauke duhovne i moralne etike, nego ih je još i prozivao svakojakim pogrdnim epitetima. A nije za džaba Allah Mudri rekao u 136 ajetu sure Tevba: "Ja ejjuhellezine amenut~tekullahe ve kunu mea`s~sadikin." što u prijevodu glasi "O vjernici bojte se Allaha i budite sa istinitim." Imam Razi -rahmetullahi `alejh- kaže da se pod titulom "sadikun-istinitim" misli specifično na učenjake Tesavvufa. Naravno da se implicitno značenje ove titule odnosi na sve istinite vjernike ali njegovo eksplicitno značenje se odnosi na kvalifikovane učitelje Tesavvufa pošto se uz njih osoba duhovno i moralno preporodi i osposobi za iskreno i pronicljivo studiranje svih drugih Islamskih znanosti. Važnost duhovne i moralne zrelosti je evidentna i iz riječi Imam Malika: "Onaj koji se bavi Tesavvufom bez poznavanja Fikha kvari svoju vjeru, dok onaj koji se bavi Fikhom bez Tesavvufa kvari sebe. Samo onaj koji ujedini obadvoje se dokazao istinitim (tehakkak)." (Ikaz el~himem fi šarh el~Hikam)
Imam Ebu Hanifa -rahmetullahi `alejh- je između ostalog rekao i ovo: "Ako fukaha i ulema, nisu Allahove evlije, onda ih i nema." (Ebu Hanifa -Fikret Arnaut) Iz obadvije izjave ovih velikana Fikha, kao što su Imam Ebu Hanifa i Imam Malik -ridvanallahi te'ala `alejhim edžme`in-, se da zaključiti da su Fikh i Tesavvuf dvije nerazdvojne komponente svakog istinskog Islamskog učenjaka. One stoje u relaciji kao tijelo i duša, gdje je jedno bez drugog nemoćno da se u punom svjetlu ispolji na ovosvjetskoj egzistencijalnoj ravni. Stoga nije nimalo čudno što se Ibn Tejmijja izgubio u svojoj intelektualnoj brilijantnosti i samoljublju jer se nikad nije podvrgnuo ozbiljnom tretmanu duhovne korekcije koja uvjetuje prosvijetljenost i mudrost jednog Islamskog učenjaka. Sva četiri Imama Sunni mezheba su prošli kroz kalionicu duhovnog oplemenjivanja zadobijajući time rang "Sadikina" pa nije ni čudo što ih danas nakon hiljadu godina slijede milioni muslimana širom svijeta uprkos svakojakim spletkama i preprekama koje im satana svakodnevno priprema. Samo oni što su im srca bolesna se svjesno povode za "Selefijama" i "Nemezheblijama" zato što je njihovom egu i strasti taj pravac puno lakši i prikladniji a često i materijalno unosniji. A svako će se sa svojim djelima suočiti i cijenu za ista plaćati. Gospodaru naš sačuvaj nas svega što izvodi iz Tvog zadovoljstva i podari nam ono što će nam biti od koristi na oba svijeta. I učini nas dostojnim društva Tvojih vjerovjesnika, siddikuna, šehida i saliha. Amin!
O ANTROPOMORFIZMU (BUKVALIZMU) SELEFIJA
Izvori Ibn Tejmijjinih Ideja (prvi dio)
Sličnost između Kevserijeve cenzure Ibn Tejmijje i Ibn el-Dževzijine cenzure antropomorfističkih Hanbelija njegova vremena je zapanjujuća. Nije ni čudo, onda, da je Ibn Tejmijja zapravo uzeo svoje materijale od dotične grupe, kako Kevseri kaže: "Ibn Tejmijja preuzima dijelove onoga što se nalazi u `Osman ibn Sa`id el-Darimijevom el-Radd `ala el-Džehmijja, i Kitab el-Sunni pripisanoj `Abd Allah ibn Ahmad ibn Hanbelu, i Ibn Huzejminom el-Tevhid ve Sifat el-Rabb." Pogled na ova tri Ibn Tejmijjina izvora:
`Osman Ibn Sa`id el-Darimi el-Sedžzi (umro. 280H; važno je napomenuti on nije `Abd Allah ibn `Abd el-Rahman el-Darimi, poznati muhaddis i autor Sunena, koji je umro 255H): Neki biografičari kažu da je on studirao sa Ahmedom, el-Bujutijem, Jahja ibn Ma`in, i Ibn el-Medinijem. Ipak, on nije nikad spomenut u Šest Knjiga hadisa (Sahih Sitta), što ukazuje na problematičnost njegove ličnosti, imajući u vidu učitelje sa kojima je on navodno studirao. On je napisao knjige protiv Bišr el-Marisija i Džehmijja sekte uopćeno. U svom entuzijazmu da pobije njihova pretjerane figurativne interpretacije, on sam je zapao u suprotnu ekstremnost antropomorfizma ilustriranog izvodima iz djela Kitab el-Sunna citiranim u paragrafu ispod. Osoba se takođe može začuditi zašto je Ibn Tejmijja uzeo argumente prvobitno namjenjene protiv Džehmija, koji su bili heretici, i upravio ih protiv Aš`arija, koji su pripadnici Ehl el-Sunne. Ovdje su neki primjeri onog što njegova knjiga el-Nakd `ala el-Džehmijja (Kritika Džehmija) sadrži:1 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro1.htm#one) str. 20: "Živi, Samo-Opstojeći, radi šta On hoće, pokreće se ako On to hoće, spušta i uzdiže ako On to hoće, sabire i rastire i ustaje i sjeda ako On to hoće, jer razlikujući znak između živog i mrtvog je kretnja: svaka živa stvar se kreće bez izuzetka, a svaka mrtva stvar je nepokretna bez izuzetka. " U ovoj frazi autor poistovjećuje Allaha sa svakom živom stvari, iako ništa (nikakava stvar) nije kao On. Na strani 23 se kaže: "Oni koji odbijaju tvrdnju da Allah nema limita, nema granica, nema kraja, a to je princip na kojem je Džehm izgradio cijelu svoju herezu (krivovjerje) i iz kojeg je izrezbario sve svoje laži; ovo su izjave koje mi nismo čuli da je iko prije njega rekao... Allah posigurno ima limit... i ima Svoje mjesto, jer On je na Svom Prijestolu iznad nebesa, i to su dva limita. Svaka osoba koja kaže da Allah ima limit i da Njegovo mjesto ima limit, je naučevnija od Džehmija."
[Prevodilac: Stvarno je zaprepašćujuće da učenjak njegova kalibra tretira Allaha Veličanstvenog kao neku "stvar" jer to je jezički izraz koji se koristi za nešto stvoreno i nastalo sa definisanom formom i dimenzijama. Izraz "stvar" se nikada ne može primjeniti na Allaha -dželle šanuhu- čije Biće ništa ne može ni zamisliti a kamoli opisati u terminologiji koja se upotrebljava za nešto stvoreno i ograničeno prostorom i vremenom. Da nas Allah Milostivi sačuva takve blasfemije.]
U gornjim izjavama vidimo da taj el-Darimi smatra Imam el-Šafi`ja kao jednog od Džehmija (krivovjernika), pošto je Imam Šafij -rahmetulahi `alejh- eksplicitno izjavio:
"Znaj da se limit i konačnost ne mogu primjeniti na Allaha."2 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro1.htm#two) Mi se doista čudimo onima koji su oživili poglede ovog el-Darimija u kasnijim vremenima kao što je to učinio Ibn Tejmijja, i u modernim vremenima oni koji sebe nezaslužno i nepravedno nazivaju "Selefije," a ko bi mogao biti više udaljen od doktrine istinskih Selefa. Zar ijedna racionalna osoba može posumnjati da onaj ko kaže da "Allah ima limit", ne obožava idola? U vezi ovoga predmeta `Abd el-Kahir el-Bagdadi rekao u el-Tabsira el-Bagdadijja, el-Esma' ve el-Sifat, i u el-Fark bejn el-Firak: "obavezno je proglasiti nevjernikom onoga koji kaže da Allah ima limit (ograničenja)".3 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro1.htm#three) Iako se današnje "Selefije" ne usuđuju pokazati istu otvorenost kao el-Darimi u proglašavanju ograničenosti Stvoritelja, ipak ovo njihovo vjerovanje je presvućeno u konstantnom pobijanju da je Allah svugdje, što nijedan Sunni Musliman ionako ne vjeruje. Nesvjesni cijelog pointa, Vehabije i "Selefije" su najzbunjeniji po ovom pitanju u svom rezonovanju da jedina alternativa izmišljenoj tvrdnji (tj. potvori na Sunni muslimane) da je "Allah svugdje" jeste zapravo njihova tvrdnja "On je samo na jednom mjestu, iznad Svog prijestola."
Svaka od ove dvije tvrdnje je bezvrijedna pošto i jedna i druga pripisuju prostornu lokaciju Allahu, a uzvišen neka je On od onoga što Mu oni pripisuju. Obadvije tvrdnje su podjednako lažne u zamišljanju Njega, kako god raspršenost u beskrajnim mjestima, tako isto i ograničenost na jedno mjesto. Obadvije tvrdnje su nevjerstvo (kufr) kako i sam Imam `Abd el-Gani el-Nabulusi jasno izjavljuje:
"Ko god vjeruje da Allah prožima Nebesa i Zemlju, ili da je On tijelo koje sjedi na Njegovu Tronu, jeste nevjernik, pa makar i smatrao za sebe da je Musliman."
************************************************** *********************************
1 `Osman ibn Sa`id ae-Darimi, Kitab al-nakd `ala al-džehmijja (Kairo, 1361/1942).
2 el-Šafi`i, el-Fikh el-akber fi el-tevhid li el-imam Abi `Abd Allah Muhammed ibn Idris el-Šafi`i, prvo izdanje. (el-Azbakijja, Kairo: el-matba`a el-adabijja, 1324/1906 ili 1907) str. 8. Originalni manuskript ovog djela se nalazi u Zahirijja Biblioteci u Damasku, Ms. #K-2(3).
3 Citirano u Kevserijino djelu Makalat str. 314.
Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi, 1996) p. 86-89.
Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove
O ANTROPOMORFIZMU (BUKVALIZMU) "SELEFIJA"
Izvori Ibn Tejmijjinih Ideja (drugi dio)
Izvodi iz `Osman Ibn Sa`id el-Darimi el-Sedžzijeve knjige el-Nakd `ala el-Džehmijja (nastavak) str. 25: "On je stvorio Adema dodirujući ga (masisan)." str. 75: "Ako bi On to poželio, On bi se mogao smjestiti na leđa komarca i on bi Njega nosio usljed Njegove moći i blagodati Njegova gospodstva, a da ne spominjemo veličanstveni Tron (Arš)."
Ovo je smiješna, ružna, šokantna kombinacija tedžsima, tekjifa, tešbiha, i temsila. U riječi, autorova pretpostavka zagovara da se objekt njegova obožavanja može smjestiti na leđa komarca time ukazujući njegovo razumjevanje da je Allah fizički smješten na Tronu. Jedna od najvećih indikacija o Ibn Tejmijjinim antropomorfističkim pogledima jeste to da u svom zagovaranju tumačenja termina "istiva" kao "istikrar" ili "smještanje" -- što je apsolutno osuđeno od istinskih Selefa, kako smo prije spomenuli -- on ne oklijeva da navede gornju izjavu doslovice. Prava je ironija da on to čini u svojoj knjizi "Ta'sis", koja je zapravo napad na čuvenog mufessira Imam el-Razija radi knjige koju je potonji napisao u svrhu pobijanja antropomorfista (bukvalista).1 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#one) str. 79: "On je odvojen od Svojih stvorenja i iznad Njegova Prijestola s očitom udaljenošću između dvoga, sa sedam nebesa između Njega i Njegovih stvorenja na zemlji." str. 92 i 182:
"Ako Gospodar sjedne na stolicu ili šamlicu (kursi), neka vrsta ječanja se začuje slična onom od novog devinog sedla. To je radi pritiska Allahove Esencije (Bića) na površinu te stolice."
Potonji pogled -- koji je takođe imao Ebu Ja`la -- je još jedna ilustracija krivovjerja hašvijja ili antropomorfista. Kao što su Ibn el-Dževzi i Kevseri spomenuli, ako je hadis o ječanju napokon i sahih onda je to prvenstveni slučaj za figurativne interpretacije (te'vil) gdje ječanje predstavlja pokornost stolice ili šamlice njenom Stvoritelju. Ipak, autentičnost samog hadisa je dovedena u pitanje. Ibn el-Dževzi je spomenuo slabost dvojice prenosioca a Ibn `Asakir je napisao monograf pod nazivom Bajan el-vahm va el-tahlit fi hadis el-atit (Otkrivanje greške i zbrke u prenošenju hadisa o ječanju). Povodom njegova značenja Ibn el-Dževzi je rekao poslije citiranja el-Hattabija: Značenje ječanja šamlice (kursi) je njena impotencija ispred Allahova veličanstva i veličine, kao što se zna da ječanje sedla na devi pod jahačem ukazuje na silinu onoga što je na njemu, tj. nemoć sedla da nosi tu silinu. Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je ponudio ovakav primjer za Allahovu veličinu i veličanstvo da bi podučio Arapa koji je tražio Allahovo zauzimanje (posredovanje) kod Poslanika da Onaj čija veličina je ogromna se ne treba tražiti kao posrednik s onima koji su Njemu podčinjeni (drugim riječima treba se tražiti posredovanje inferiornijeg kod superiornijeg a ne obratno). A što se tiče riječi od el-Kadi Ebu Ja`la da: "ječanje je zbog pritiska Allahove Esencije na šamlicu": to je otvoreni antropomorfizam (primitivni bukvalizam).2 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#two) str. 100: "Ko vam je rekao da vrh planine nije bliži Allahu od njena podnožja?... Vrh minareta je bliži Allahu nego njegovo podnožje." Prema ovom autoru visoki čovjek je bliži Allahu od niskog čovjeka, a isto tako i onaj koji leti avionom je bliži Allahu od onih koji hode zemljom. Po tome su onda astronauti najbliži Allahu. Ipak, to je suprotno naučavanjima naše vjere, gdje je Allahov rob najbliži Njemu na sedždi,3 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#three) a sedžda je unižavanje a ne uzvišavanje. Allah je eksplicitno poistovjetio sedždu s Njegovom blizinom kada je naredio: "Padnite ničice i približite se" (96:19). A Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je otkrio da nijedan Musliman ne upotrebi dovu tj. molbu Poslanika Junusa (`alejhi selam)r: "la ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-zalimin" (21:87) a da mu se ne udovolji, a Junus (`alejhi selam) je izgovarao tu dovu u utrobi kita, tj. duboko pod morem.4 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#four) Osim toga, Muslimani otpisuju od Allaha mjesto (prostor), bilo visoko ili nisko, i za njih Njegov `uluv ili uzvišenost se odnosi na uzvišenost ranga a ne na prostornu visinu, isto kao što Njegova `azama ili veličina nema ništa sa glomaznošću. Autorov uticaj na Ibn Tejmijju je nepobitan, pošto potonji nakon nekoliko stoljeća formuliše istovjetne poglede s kojim ovaj Darimi istupa. Kao što sam Ibn Tejmijja eksplicitno izjavljuje u svom djelu Ta'sis, napisanom protiv el-Razijeve knjige Asas el-takdis (Osnova proglašavanja Allahove transcendencije) koja je napisana kao pobijanje Kerramijski antropomorfista:
"Stvoritelj, Slavljen i Uzvišen je On, se nalazi iznad svijeta i Njegovo bivstovanje iznad je literalno (doslovice), a ne u smislu dostojanstva ili ranga." 5 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#five) Mi citiramo ovaj paragraf u potpunosti ispod, u dijelu o Ibn Tejmijjinoj koncepciji Allahova "spuštanja." Za sada je dovoljno da se ukaže na njegovu udaljenost od stajališta Ehl el-Sunne u ovom pogledu. Kao što Ibn Hadžer el-`Askalani izjavljuje u Feth el-Bari: El-Kirmani (umro. 786H) je rekao: "Vanjsko značenje "u (na) nebu" (fi el-sema') se ne podrazumjeva (u Poslanikovu hadisu: "Zar ne vjerujete meni kome vjeruje Onaj u (na) nebu?"), jer Allah je transcendentan inkarnaciji (obitavanju) u prostoru; ali zato što je direkcija uzvišavanja dostojanstvenija od bilo koje druge direkcije, Allah je tako predodređuje Sebi da ukaže time na uzvišenost Njegove Esencije i Atributa." I ostali mimo Kirmanija su oslovili u sličnim izrazima fraze u predanjima o uzvišenju i sličnim temama.6 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#six) str. 121: "Mi ne priznajemo da su sve akcije stvorene. Mi se slažemo koncenzusom da su kretanje, spuštanje, hodanje, trčanje (el-harvala), i smještanje na Prijestolu i na nebu vječne i bez početka (kadim)." Koncenzus Sunni učenjaka baš kaže suprotno ovoj njegovoj izjavi, i Ibn Hazm el-Zahiri (umro. 456H) eksplicitno izjavljuje u svom djelu el-Fasl fi el-milal ve el-ahva' ve el-nihal:
"Ako je smještanje na Tronu (Aršu) vječno i bez početka, onda je i Tron vječan i bez početka, a to je nevjerstvo (kufr)." 7 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/anthro2.htm#seven) Ovo nije samo lažno poistovjećivanje njegova (Ibn Tejmijjinog) pogleda s koncezusom Sunni učenjaka u njegovim izjavama, nego i totalni nedostatak osnove u Kur'anu i Sunni. Radije, autor je trebao početi sa ispitivanjem logike pripisivanja vječnosti bez početka smještanju na Tronu i nebu, kada Tron i nebo nisu vječni bez početka! Ovo je ukazano od strane Kevserija i drugih. [Prevodilac: Doista interesantno je zamijetiti kako se ovo lažno opozivanje na koncenzus tj. idžmu uočava kako kod Ibn Tejmijje i njegovih izravnih pobornika tako i kod današnjih Selefija koji su posmrtno proglasili tj. počastili Ibn Tejmijju i Muhammeda ibn Abdul Vehhaba titulom "Šejh el-Islam". Niko od njihovih suvremenika nije tvrdio da su oni visoki učenjaci a kamoli da su bili lideri učenjaka svojih epoha što titula Šejh el-Islam podrazumjeva. Štaviše i jedan i drugi su bili proglašeni od svojih suvremenika kao heretici pa čak od nekih i kao kafiri, tj. murtedi. Današnje "Selefije" pokušavaju podvaljivati blasfemične ideje i tobožnja naučavanja Ibn Tejmijje i Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba kao neprikosnovenu istinu i jedini pravi put. Svi oni imaju jednu zajedničku osobinu i moto a to je da se uništi i iskorijeni znanje i uputa koja je namje ostavljena u baštinu od Imama četiri Sunni mezheba a koju su oni primili od Ashaba i Tabi`ina. Jednom kada se muslimani odvoje od te neprekidne linije autentičnih prenosioca Islamskih znanosti onda će njihova propast i nestanak biti samo pitanje vremena koje je potrebno za smjenu jedne generacije. Milioni dolara su potrošeni do sada da se printaju i distribuiraju knjige i i pamfleti sa iskrivljenim i patvorenim informacijama o Islamu koje se često pripisuju najvećim učenjacima Islama. Običan narod tone zna ali hvala Allahu Milostivom pa još ima iskrenih učenjaka Ehli Sunneh koji se ne daju podmiti i prevariti i koji se ne boje reći istinu u lice šejtanima u ljudskom obliku i nepravednim vladarima koji politički i materijalno podupiru takve ljudske šejtane, a sve to samo da bi se svidjeli svojim štićenicima sa Zapada koji ih vojnom i političkom moći održavaju na vladajućim pozicijama. A teško se njima kada se suoče sa onim za šta su prodali svoju dušu i vječni svijet.]
************************************************** ***********************************
1 Ibn Tejmijja, el-Ta'sis fi el-radd `ala asas el-takdis 1:568.
2 Ibn el-Dževzi, Daf` šubah el-tašbih str. 268.
3 'Akrabu ma jekunu el-`abdu min rabbihi ve huve sadžidun fe aksiru fihi el-du`a', prenijeli Muslim, Salat #482, Ebu Davud, Salat #875, el-Nisa'i 2:226, i Ahmed u Musnedu 2:421.
4 'Da`vatu zi el-nuni iza da`a rabbehu ve huve fi batni el-hut... lem jad`u biha radžulun muslimun fi shaj'in kattu illa istedžeba allahu leh', prenijeli Tirmizi (#3500), el-Nisa'i u `Amal el-jeuvmi ve el-lejla (#656), el-Hakim 1:505 i 2:383. Poslednji ga je proglasio autentičnim (sahih) i Zehebi je to potvrdio.
5 Ibn Tejmijja, el-Ta'sis al-radd `ala asas el-takdis 1:111.
6 Feth el-Bari 13:412.
7 Ibn Hazm, el-Fasl fi el-milal ve el-ahva' ve el-nihal 2:124.
Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi, 1996) p. 86-89.
Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove
O ANTROPOMORFIZMU "SELEFIJA"
Izvori Ibn Tejmijjinih ideja (treći dio)
`Abd Allah ibn Ahmad ibn Hanbel (umro. 290H): On je napisao knjigu pod imenom Kitab el-Sunna, čije stajalište naspram Sunne i antropomorfizma se može prosuditi na osnovu sljedećih izvoda:1 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#1) str 5: "Jel' istiva (uspostavljanje) drukčija od sjedanja (džulus)?" str. 35: "On je vidio Njega na stolici od zlata koju su nosila četiri meleka (anđela): jedan u obliku čovjeka, drugi u obliku lava, treći u obliku bika, i četvrti u obliku orla, u zelenoj bašti, izvan koje se nalazio zlatni podium."
Ovo je izgleda uzeto doslovno iz Biblije, Knjiga Otkrovenja (4:2-7): "Tamo je bio neko na Tronu... od toga je i ubijala munja, glasovi, i grmljavina... u sred i oko toga su stajala četiri anđela... prvi je bio kao lav, drugi kao mladi bik, treći kao čovjek, i četvrti kao orao u letu." Kevseri ispravno naziva ovo "najveća idolatrija (el-vesenijja el-harka') kojoj oni ("Selefije") pozivaju Ummet danas." str. 64: "Allah je govorio Musau sa Svojim usnama" (mušafahatan), tj: gornja usna naspram donje.
Kevseri spominje da se ista stvar nalazi u knjizi od Ebu Ja`la pod naslovom 'Tabakat' u njegovoj biografiji o el-Istahri, i da je lažno priprisana Imam Ahmedu.str. 68: "Doista Allah nije dotakao Svojom rukom osim Adema, kojeg je On stvorio Svojom vlastitom rukom, Džennet (Raj), Tevrat (Torah), koji je On ispisao Svojom rukom, i biser koji je On izradio (ili obradio) svojom vlastitom rukom, te je onda zabo u njega štap kojem je On rekao: Ispruži se onoliko koliko Ja hoću i izbaci iz sebe ono što je u tebi po Mojoj dozvoli, i tako je on izbacio iz sebe rijeke i vegetaciju." str. 70: "Ako Gospodar sjedne na stolicu (kursi), neka vrsta ječanja se začuje slično tome od novog devinog sedla." Ibn Sa`id el-Darimi takođe potvrđuje, prethodni, i sljedeći pogled (mišljenje, vjerovanje) u svojoj knjizi.str. 71: "Kad Allah sjedne na kursi na njoj ostane samo četiri pedlja slobodnog mjesta."
Ovo je zajedničko stajalište sa hašvijjama. El-Hallal (umro. 310H), jedan od Imam Ahmedovih drugova, ponavlja to puno puta u svom Kitab el-Sunna, pripisujući isto Imam Mudžahidu, i izjavljuje da svako ko to porekne (ne vjeruje u to) jeste džehmi kafir zindik.2 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#2) Ibn el-Kajjim potvrđuje to bezrezervno u svojoj knjizi Bada'i` el-fava'id,3 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#3) a gramatičar i komentator Ebu Hajjan el-Andalusi prenosi isto o Ibn Tejmijji u njegovom djelu Tefsir el-nahr el-madd min el-bahr el-muhit (Komentar o rijekama koje se protežu iz okeana): "Ja sam pročitao u knjizi našeg suvremenika Ahmed ibn Tejmijje napisanoj njegovom vlastitom rukom i koju je on lično nazvao Kitab el-`Arš (Knjiga o Prijestolu) slijedeće: "Allah Uzvišeni sjedne (jedžlisu) na stolicu (kursi), i On je ostavio slobodnog mjesta za Poslanika (Muhammeda) da sjedne tu (zajedno) s Njim." Tadž el-Din Muhammed ibn `Ali el-Barnibari je prevario (Ibn Tejmijju) ubjedivši ga da je njegov suporter dok se najstrag nije domogao tog njegova rukopisa i mi smo to pročitali u njemu (tj. rukopisu)."4 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#4)
Prenosi se da je komentator Kur'ana i historičar el-Tabari (umro. 310H) umalo ubijen zbog dodovođenja u pitanje vjerodostojnost tog vjerovanja, kao što je i Ibn Hibban umalo ubijen radi dovođenja u pitanje vjerovanja da Allah ima limit (tj. da je ograničen). Hanbelije su upitane o značenju hadisa o Poslanikovom sjedenju na Prijestolu uz Allaha. Ovaj hadis je trasiran do Lejsa koji ga je navodno trebao prenijeti od Mudžahida. Po mišljenju nekih Hanbelija taj hadis je obezbjedio značenje Kur'anskog ajeta: `asaa en jeb`aseke rabbuke makamam~mahmuda", tj, "Gospodar tvoj će ti na onom svijetu hvale dostojno mjesto darovati" (17:79). Tabari je odgovorio: "To je apsurd" i porekao to izjavom: "subhane men lejse lehu anis ve la lehu fi `aršihi džalis", što znači: "Slava Onome koji nema sudruga niti "onog-ko-sjedi-uz-Njega" na Prijestolu (Aršu)". Kada su ga oni čuli šta kaže bacili su na njega svoje mastionice i on se povukao u svoju kuću. Imam Sujuti spominje nešto od ovoga u Tahzir el-havass min ekezib el-kussas (Upozorenje odabranih protiv laži pričalica), a i Ibn el-Dževzi prenosi u El-muntazam da Sabit ibn Sinan spominje u njegovoj knjizi "Historija": "Ja sam sakrio istinu o ovome zato što se okupila rulja i zabranila posjetu Tabariju po danu, i rekla da je on poricatelj (rafidija) i heretik (mulhid)".5 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#5)
El-Hallal, Ibn el-Dževzijini napasnici, Ibn Hibbanovi i Tabarijevi tobožnje ubice, Ibn Kajjiim, i Ibn Tejmijja svi formiraju partiju koja drži (vjeruje) da Allah sjedi na Prijestolu (Aršu) i da onda stavi svoja stopala na stolicu (kursi) kao što bi neko na šamlicu, i da Poslanik (Muhammed) sjedi na prijestolu uz Njegovu stranu. Kao što jedan suvremeni učenjak reče, sve ovo izgleda odražava drugi paragraf iz Biblije, tačnije ono što se nalazi u Evanđelju po Marku (19:16): "Onda je Gospod , pošto im je govorio, uzdignut na nebo, i posjednut na desnu stranu od Boga."6 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#6) Pa i pored ovog bezumnog vjerovanja ovi antropomorfisti (bukvalisti) tvrde da predstavljaju put Selefa, i da je napuštanje njihova puta odlazak iz Islama. Jasno je pak, da naprotiv, slijeđenje pogleda Ibn Tejmijje i progonitelja Ehl el-Sunne u pripisivanju Allahu tijela i mjesta predstavlja nevjerstvo (kufr), dok napuštanje pogleda Ibn Tejmijje i progonitelja Ehl el-Sunne predstavlja znak da osoba slijedi istinske Selefe. str. 149: "On je pokazao dio Sebe." str. 164: "A Njegova druga ruka je bila prazna."*
Ibn Huzejma (umro. 311H): On je napisao veliku knjigu koju je nazvao Kitab el-Tevhid (Knjiga Jedinstva),7 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#7) radi koje se kasnije pokajao što ju je napisao, što je utvrđeno na osnovu dva predanja od Bejhakija s njihovim lancom prenosioca.8 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#8) Imam Fahruddin Razi je bio tako preneražen Ibn Huzejminom knjigom da ju je preimenovao u: "Kitab el-širk"9 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#9) (Knjiga pripisivanja partnera Allahu) isto kao što je Kevseri kasnije preimenovao `Abd Allah ibn Ahmadovu knjigu u: "Kitab el-zejg" (Knjiga zablude).10 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#10)
Ibn Huzejma citira, kao dokaz da Allah ima stopala i druge udove, ajet: "Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju?" (7:195). Ovo se suprostavlja jakom stavu Selefa izraženom od el-Mukrija kako to prenosi Ebu Davud u svom Sunenu: "Allah čuje i vidi" znači: On ima moć da čuje i vidi (a ne organe)."11 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#11)
Kevseri ističe da je Ibn Huzejmino shvatanje identično onom od antropomorfista Tabaristana i Isfahana spomenutih od el-Saksakija u njegovu djelu el-Burhan fi ma`rifat `aka'id ehl el-adjan (Demonstratiranje u vezi znanja o doktrinama ljudi religije) koji kaže: "Ako On nema oči, niti uši, niti ruke, niti stopala, onda ono što mi obožavama je lubenica (drugim riječima oblo i bezoblično)!" i oni tvrde u potporu svojih pogleda (vjerovanja) da je Allah u Kur'anu ismijao one koji nemaju udove rekavši: "Imaju li oni noge da na njima hodaju (kao time se sugerira da su oni inferironiji onima koji imaju noge tj. udove)?"12 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#12)
Ibn el-Dževzi kaže sljedeće o njemu:
"Ja sam vidio da je Ebu Bekr Ibn Huzejma napisao knjigu o Allahovim atributima i podjelio je u poglavlja kao: "Poglavlje Dokazivanje Njegove ruke"; "Poglavlje Njegovog Držanja Nebesa na Njegovim prstima"; "Poglavlje Dokazivanja Njegova stopala, urpkos Mu`tazilitima." Onda je on rekao: Allah kaže: "Imaju li oni noge da na njima hodaju ili imaju li oni ruke da njima hvataju, ili oči da njima gledaju, ili uši da njima čujur?" (7:195); te nas on naposljetku informiše da onaj ko nema ruku i stopala je kao stoka (hajvan).
Ja na ovo kažem: Doista se čudim tom čovjeku, sa svom njegovom grandioznom vještinom u nauci prenošenja hadisa, da govori takve stvari, i pripisuje Allahu ono što ponižava idole koji to nemaju, kao što su ruka koja udara i stopalo koje hoda. Trebao je onda pripisati mu i uho. Da mu je bilo podareno razumjevanje, on ne bi tako govorio, i on bi shvatio da je Allah ponizio idole naspram ljudi koji su ih obožavali (a ne naspram Njega). Pravo značenje tog ajeta je: Vi imate ruke i stopala, pa kako onda obožavate stvari koje nemaju nijedno (tj. kako možete obožavati nešto što je nesposobnije i ružnije od vas u izgledu)?
Ibn `Akil el-Hanbeli (d. 515)13 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#13) je rekao:
"Uzvišen je Allah iznad atributa koji zauzima prostor -- što u biti predstavlja antropomorfizam! Niti je Allah djeljiv i u potrebi za dijelovima (udovima) sa kojim bi nešto uradio. Zar Njegova komanda i Njegovo kreiranje ne djeluje na vatru? Kako će On onda imati potrebu za bilo kojim dijelom Sebe, ili prionuti Sebe na vatru s jednim od Svojih atributa, kad je On taj koji samo kaže njoj: "Budi hladna i spas Ibrahimu." (21:69)? Kakvo idiotsko vjerovanje je ovo, i kako daleko je to od Stvoritelja svjetova i firmamenata! Allah im je dao laž u Njegovoj knjizi kada im je rekao: "Da su oni bogovi, oni nikad ne bi dolje u nju (vatru) unišli." (21:99): kako onda oni mogu misliti da Stvoritelj ide dolje do nje (vatre)? Uzvišen je Allah iznad ignorantnih potvara mudžessime!""14 (http://www.bljesak.xtreemhost.com/selefi-bukvalizam3.htm#14)
Ovo su, dakle, izvori Ibn Tejmijjinog stajališta pripisivanja tijela i direkcije Stvoritelju. Kao što smo vidjeli ovi izvori imaju malo šta sa uspostavljenim stajalištem Imam Ahmeda ibn Hanbela u vezi ovih pitanja. Naprotiv, mi znamo sa sigurnošću da je Imam Ahmed neopozivo osudio i najmanje pripisivanje tijela Allahu, bez obzira da li govornik dodao ili ne frazu: "ali ne kao druga tijela." U Menakib Ahmed, el-Bejhaki prenosi da je on rekao:
"Osoba počini nejverstvo (kufr) ako kaže da je Allah tijelo, čak ako i kaže: Allah je tijelo ali ne kao ostala tijela." On nastavlja: "Izrazi se uzimaju iz jezika a ne Islama, a linguističari su dodjelili riječ "tijelo" stvari koja ima dužinu, širinu, debljinu, oblik, strukturu i komponente. Izraz nije predat nama u Šeriatu. Stoga, on je nevalidan i ne može se koristiti."15 (http://web.access.net.au/traveller/selefi-bukvalizam3.htm#15)
S datom činjenicom da su ispravni sljedbenici mezheba Imam Ahmeda ibn Hanbela u četvrtom i petom stoljeću stajali čvrsto na strani Ehl Sunne ve el-Džema`h, ne treba da se onda čudimo njihovom odbacivanju propagatora Allahova poistovjećivanja sa stvorenim (tešbih) kako onda tako i kasnije. Doista, takvi pogledi su bili obuzdani i njihovo širenje spriječeno dok Ibn Tejmijja nije stavio svoj puni kapacitet naučenog i njegove urođene vještine u svrhu njihove rezurekcije. Kao nagradu za taj svoj trud on je s pravom bio nekoliko puta hapšen u provodeći svoju neslavnu karijeru u zatvoru.
************************************************** **********************************
1 `Abdullah ibn Ahmed Ibn Hanbel, Kitab el-Sunna (Kairo: el-Matba`a el-Selefija, 1349/1930).
2 el-Hallal, el-Sunna str. 215-216.
3 Ibn Kajjim el-Dževzijja, Bada'i` el-feva'id (Misr: el-Matba`a el-Munirija, 1900?) 4:39-40.
4 Ebu Hajjan, Tefsir el-nahr el-madd 1:254 (Ajet el-Kursi).
5 Vidi uvod Ibn Džerir el-Tabarijevog djela 'Kitab ihtilaf el-fukaha' (Razlike među pravnicima), ed. Frederik Kern, Egipt 1902.
6 Navedeno u Sakka op. cit.
7 Muhammed ibn Ishak ibn Huzejme, Kitab el-tevhid ve-isbat sifat el-rabb elleti vesafa biha nefsehu... (Kairo: idarat el-tiba`a el-munirijja, 1354/1935).
8 Bejhaki, el-Esma' ve el-sifat, ed. Kevseri, str. 267.
9 Imam Razi, el-Tafsir el-Kebir 14:27 (#151).
10 Kevseri, Makalat, str. 355.
11 Ebu Davud, Sunen, Kitab el-Sunna, poglavlje. 19, posljednji hadis.
12 Kevseri, Makalat, str. 361.
13 Jedan od velikih ranih autoriteta Hanbelijske škole.
14 Ibn el-Dževzi, Daf` šubah el-tašbih str. 172-174.
15 el-Bejhaki, Menakib Ahmed. Neobjavljeni rukopis.
Reproducirano s dozvolom od Šejh Hišam Kabbanija Pobijanje "Selefi" Inovacija (Kazi, 1996) str. 86-89.
Blagodati i Selamet na Poslanika, njegovu Familiju, i njegove Drugove
************************************************** ******************************
Epilog:
Nadam se da će ovaj dokument biti dovoljan kao početno i osnovno štivo za raspoznavanje realnosti današnjih šarlatana koji se prodaju kao "Selefije" i prljaju taj časni termin svojim maloumnim bulaženjenjima i zajedljivom polemikom trujući srca mladih i neukih ljudi opakom bolešću (ideologijom) koja izvodi iz Islama i strmoglavljuje u Paklenu vatru. Naravno postoji još mnogo obimnijih radova koji u detalje raspravljaju o ovoj temi, ali s obzirom da su moji prevodilački kapaciteti ionako preopterečeni usljed nekoliko paralelnih prevodilačkih projekata koje imam namjeru s Allahovom dozvolom i pomoći dovršiti u skorijoj budućnosti, molio bih vas da mi ne zamjerite na sažetosti ovog članka. Vjerujete mi da čak i osoba sa prosječnim intelektom može dovoljno shvatiti iz ovog članka da uvidi koliko su današnje [I]"Selefije", "Hanbelije" i "Nemezheblije" skrenule sa pravog puta. Oni koji bi željeli da upitaju o nekom specifičnom pitanju koje se tiče teme »Sunni versus `Selefi´« može se javiti preko donjeg e-maila i ja ću se potruditi da mu s Allahovom voljom i pomoći pomognem oko tog problema.
************************************************** **********************************
Preveo i obradio:
Ebu Irfan el~Bosni
http://www.bljesak.xtreemhost.com/1.gif
Ko ili šta su "selefije",Vehabije?
Je li njihov pristup validan?
(c) Nuh Ha Mim Keller (1995)
************************************************** *************************************
Riječ "selef" ili "rani Musliman" u tradicionalnom Islamskom učenjaštvu označava nekog ko je preselio na Ahiret u prvih četiri stoljeća nakon Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), uključujući učenjake kao što su Imami Ebu Hanifa, Malik, Šafi'i, i Ahmed ibn Hanbel. Onaj koji je preselio na Ahiret poslije ovih je jedan od onih koji se nazivaju "halef" ili "kasniji Musliman". Termin "Selefi" je proživljen kao slogan i pokret, među kasnijim Muslimanima, od strane sljedbenika masona Muhammed Abduha (studenta Džemal el-Din el-Afganija) nekih trinaest stoljeća poslije Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem), otprilike sto godina unazad. Kao drugi slični pokreti koji su se historijski pojavljivali u Islamu, njegova osnovna tvrdnja jeste da vjera (Islam) nije bila shvaćena ni od koga od vremena Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ranih Muslimana--i naravno njih samih (selefija).
U smislu ideala, pokret je zagovarao povratak šeri'atsko-orijentiranoj ortodoksnosti koja bi očistila Islam od nevjerodostojnih dodataka, u čemu bi kriterij bio Kur'an i Hadis. Sad, ovi ideali su plemeniti, i ja ne mislim da bi iko pobio njihovu važnost. Jedine tačke mimoilaženja su u tome kako te objektive definisati, i kako taj program sprovesti. Teško je u nekoliko riječi ispravno obraditi sve aspekte pokreta i stvarih relevantnih istom, ali ja se nadam publicirati potpuniji tretman ovog predmeta kasnije ove godine, inša-Allah, u zbirci eseja nazvanoj "Reformatori Islama".
Što se tiče njegove validnosti, osoba može zamijetiti da je Selefi pristup u interpretaciji tekstova Kur'ana i Sunne, ili radije tijelo interpretacije, i kao takvo, oni koji istupe sa Selefijskim tvrdnjama su podložni istim rigoroznim kriterijama Islamskih nauka kao bilo ko drugi ko tvrdi da može interpretirati Kur'an i Sunnu; tj, oni moraju pokazati:
da su njihove interpretacije prihvatljive u domenu Arapskog jezika;
da oni posjeduju podrobnu ekspertizu svih primarnih tekstova koji se odnose na svako pitanje, i
da posjeduju punu familijarnost sa metodologijom usul el-fikh ili "osnove pravozakonika" neophodne za obuhvatno povezivanje između svih primarnih tekstova.
Samo onda kada osoba posjeduje ove kvalifikacije ona može zakonski proizvesti validnu interpretaciju o tekstovima, što je poznato kao idžtihad ili "dedukcija šeri'ata" iz primarnih izvora. Bez ovih kvalifikacija, najviše što osoba može zakonski tvrditi je da prenese takvu interpretivnu tvrdnju od nekog ko je definitivno posjedovao ove kvalifikacije; tj, od nekog od onih koji su koncenzusom priznati od Ummeta kao takvi još od vremena istinskih selefa, na čelu sa mudžtehid Imamima četiri mezheba ili "škole Islamskog prava".
Što se tiče današnjih učenjaka koji nemaju kvalifikacije mudžtehida, meni nije jasno zašto bi se oni trebali smatrati mudžtehidima u nedostatku istinskih mudžtehida, kao kad se kaže da je neko "najveći živi učenjak sunne" išta više nego što bi se moglo djete u školskom igralištu kvalifikovati fizičarem proglasivši, "On je najveći fizičar na igralištu". Tvrdnje o Islamskom znanju ne dolaze nedostatkom istinskog znanja (pa onda ko zna više mora biti vodeći ekspert, već naprotiv on je samo nabistriji laik). Slogani o "slijeđenju Kur'ana i Sunne" zvuče dobro u teoriji, ali u praksi kada se dođe do pitanja učenjačke ekspertize, i ko će riješiti Muslimanima hiljade šeriatskih pravnih pitanja s kojim se sreću u životu, osoba eventualno uvidi da mora izabrati između slijeđenja idžtihada istinskog mudžtehida, ili idžtihada jednog ili drugog "lidera pokreta", čije kvalifikacije mogu jednostavno biti stvar reputacije, nešto što se često kreće među ljudima bez istinskog i substancijalnog shvatanja predmeta u pitanju.
Šta dođe u pamet mnogih ljudi kada čuju riječ "Selefije" su bradati mladići koji se raspravljaju o vjeri. Izgleda da je osnovna nada ovih mladih reformatora to da će rasprava i sukob eventualno umoriti svaki otpor i opoziciju njihovim mišljenjima i pozicijama, što će tako nadalje rezultirati u njihovom "čiščenju" Islama. Ovdje, ja mislim obrazovanje bi, na svim stranama, dosta pomoglo da se cjelokupna situacija poboljša.
Realnost predmeta je to da su mudžtehid Imami, oni čiji zadatak je bio da izvedu Islamski šeriat iz Kur'ana i Hadisa, su bili u saglasnosti u većini pravnih odluka; dok one u kojima su se mimoišli, oni su imali dobar razlog za to, bilo radi mogućnosti razumjevanja Arapskog na više nego jedan način, ili što je specifični Kur'anski ili hadiski tekst dopustio kvalifikacije date u drugom tekstu (neki od njih prihvatljivi metodologiji jednog mudžtehida ali ne i drugog), itd.
Zbog nedostatka sirove informacije na Engleskom, legitimnost učenjačke različitosti u šeriatskim odlukama je često previđena među Muslimanima na Zapadu. Naprimjer, knjiga Fikh el-Sunna od autora Sejjid Sabik, nedavno prevedena na Engleski, prezentira hadisku evidenciju za odluke koje korespondiraju oko 95 procenata Šafijske škole. To je dobrodošla kontribucija, ali nipošto ne predstavlja "finalnu riječ" o ovim odlukama (fetvama), jer svaka od četiri škole ima ogromnu literaturu hadiske evidencije, a ne samo Šafijska škola odražena u Sabikovoj knjizi. Maliki škola ima Mudavvana od Imam Malika, naprimjer, a Hanefi škola ima Šarh Ma'ani el-Esar [Objašnjenje značenja hadisa] i Šarh Muškil el-Esar [Objašnjenje problematičnih hadisa], obadvije djelo velikog Imam Hadisa Ebu Džafer el-Tahavija, zadnji rad koji je izdat u 16 tomova od Mu'assasa el-Risala u Beirutu. Ko god nije pročitao ova djela i ne zna šta je u njima, osuđen je da bude laik u hadiskoj evidenciji za mnoge Hanefi odluke (fetve).
Šta ja pokušavam da kažem je to da je veliki element fikcije umiješan kada neko dođe Muslimanima i kaže, "Niko nije razumio Islam ispravno osim Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) i ranih Muslimana, i našeg šejha". Ovo nije validno, jer trajni radovi prvorazrednih Imama hadisa, prava, tefsira, i drugih šeriatskih disciplina obavezuju Muslimane da upoznaju i shvate njihove radove, na isti način kako ozbiljno shvatanje bilo kojeg drugog učenjačkog polja zahtijeva studiranje radova najvećih učenjaka tog polja koji su se bavili tim predmetima i riješili njegova pitanja. Bez takvog studiranja, osoba je osuđena da počini greške koje su već prije počinjene i ispravljene u prošlosti.
Većina nas ima drugove u ovom Ummetu koji teško da priznaju nekog drugog učenjaka na licu zemlje osim Imama svog mezheba, Šejha njihovog "reformatorskog" Islama, ili nekog drugog suvremenika među učenjacima. I ova vrsta entuzijazma je razumljiva, čak i prihvatljiva (na ljudskom levelu) u ne-učenjaku (običnjaku). Ali samo do granice da ne postane licemjerstvo ili ta'assub, što znači da osoba povjeruje da može nipodaštavati Muslimane koji slijede druge kvalifikovane učenjake. Na tom stepenu takav entuzijazam je haram, zato što je zapravo sektarenje (tefarruk) među Muslimanima koje Islam osuđuje.
Kada osoba postigne Islamsko znanje i odbaci fikciju na stranu, onda može uvidjeti da superlativi o određenom učenjaku kao "najveći" su neodrživi; i da svaka od četiri škole klasičnog Islamskog prava posjeduje mnoge mnoge zvijezde. Umisliti da sve prethodno učenjaštvo mora biti vrijednovano na osnovu tog ili ovog "Velikog Reformatora" je usmjeravanje sebe ka velikom klonuću, zato što to ne može biti intelektualno poduprto. Sjećam se jednog studenta zakona na Univerzitetu Čikaga kad je rekao: "Ja ne kažem da Čikago ima sve. Nego samo to da druga mjesta nemaju ništa." Ništa ne opravdava prihvatanje ovakvog odnosa u našim učenjačkim rezorsima u Islamu, bilo da se to zvalo "Islamski Pokret", "Selefizam", ili nešto drugo, i što prije to ostavimo iza sebe, bolje će biti za naše Islamsko učenjaštvo, naš osjećaj za realnost, i za našu vjeru.
Prevod na Bosanski © Šejh Nuh Ha mim Keller 1999:
Preveo Ebu Irfan el~Bosni, s dozvolom da publicira od strane nosioca autorskog prava.
************************************************** ****************************
Prevodilac:
Mnogi ljudi pri pomenu imena Ibn Tejmijje odmah pomisle, "ooh, on je bio jedan od najvećih Islamskih učenjaka, pa svi tako danas kažu…." Ipak malo je danas onih koji zapravo podrobno poznaju njegovo vjerovanje, stručnost i poziciju u hijerarhiji Islamskog učenjaštva. Kada bi ljudi stvarno znali koje sume novca se troše na propagandu koja hvali i uzdiže Ibn Tejmijju, Ibn Abdul-Vehhaba, Saudijsku dinastiju i druge nesrečnike, onda bi nam itekako bilo jasno kako su to Ibn Tejmijja i neki nesrečnici nakon njega postavljeni posmrtno (post-mortum) na rang Šejha Islama i neprikosnovenog autoriteta Islamskih znanosti svake vrste pa čak i onih o kojima nisu imali blage veze. Ovo vrijeme dokazuje da se skoro preko noći od najgorih ljudi prave najbolji i najpopularniji a od ono malo poštenih se besramno huli i napravi maltene "antihristima". Ovaj tragični fenomen je predskazan u nekoliko Poslanikovih hadisa a sve što je on predskazao je istina i mora se desiti ili se već desilo. Stoga smatram da je itekako važno da se ovim malim člankom predstavi samo jedan aspekt tog čovjeka kojeg se danas tako naveliko i naširoko hvali i počaščuje vrhunskim titulama ka što je "Šejh Islama". Istina je da je on bio osoba oštrog intelekta i britke riječitosti što mu čak ni neprijatelji nisu porekli ali to su ipak osobine koje ne sačinjavaju primarne vrijednosti i uvjete jednog Šejha Islama. Imam Zehebi, koji je inače bio Hafiz hadisa, je rekao u svom pismu upućenom svom bivšem učitelju Ibn Tejmijji, kada je potonji prešao sve granice u hulenju velikana Islama, "Resulullah -sallallahu `alejhi ve sellem- je rekao, 'Najviše se bojim za svoj Ummet od riječita hipokrite.', što jasno ukazuje da riječitost i oštar intelekt nisu dovoljni za bezbjednost od nifaka, tj. hipokritičnosti. Naravno, to se moglo i očekivati od nekoga ko je ne samo zanemarivao društvo velikana Tesavvufa, tj. nauke duhovne i moralne etike, nego ih je još i prozivao svakojakim pogrdnim epitetima. A nije za džaba Allah Mudri rekao u 136 ajetu sure Tevba: "Ja ejjuhellezine amenut~tekullahe ve kunu mea`s~sadikin." što u prijevodu glasi "O vjernici bojte se Allaha i budite sa istinitim." Imam Razi -rahmetullahi `alejh- kaže da se pod titulom "sadikun-istinitim" misli specifično na učenjake Tesavvufa. Naravno da se implicitno značenje ove titule odnosi na sve istinite vjernike ali njegovo eksplicitno značenje se odnosi na kvalifikovane učitelje Tesavvufa pošto se uz njih osoba duhovno i moralno preporodi i osposobi za iskreno i pronicljivo studiranje svih drugih Islamskih znanosti. Važnost duhovne i moralne zrelosti je evidentna i iz riječi Imam Malika: "Onaj koji se bavi Tesavvufom bez poznavanja Fikha kvari svoju vjeru, dok onaj koji se bavi Fikhom bez Tesavvufa kvari sebe. Samo onaj koji ujedini obadvoje se dokazao istinitim (tehakkak)." (Ikaz el~himem fi šarh el~Hikam)
Imam Ebu Hanifa -rahmetullahi `alejh- je između ostalog rekao i ovo: "Ako fukaha i ulema, nisu Allahove evlije, onda ih i nema." (Ebu Hanifa -Fikret Arnaut) Iz obadvije izjave ovih velikana Fikha, kao što su Imam Ebu Hanifa i Imam Malik -ridvanallahi te'ala `alejhim edžme`in-, se da zaključiti da su Fikh i Tesavvuf dvije nerazdvojne komponente svakog istinskog Islamskog učenjaka. One stoje u relaciji kao tijelo i duša, gdje je jedno bez drugog nemoćno da se u punom svjetlu ispolji na ovosvjetskoj egzistencijalnoj ravni. Stoga nije nimalo čudno što se Ibn Tejmijja izgubio u svojoj intelektualnoj brilijantnosti i samoljublju jer se nikad nije podvrgnuo ozbiljnom tretmanu duhovne korekcije koja uvjetuje prosvijetljenost i mudrost jednog Islamskog učenjaka. Sva četiri Imama Sunni mezheba su prošli kroz kalionicu duhovnog oplemenjivanja zadobijajući time rang "Sadikina" pa nije ni čudo što ih danas nakon hiljadu godina slijede milioni muslimana širom svijeta uprkos svakojakim spletkama i preprekama koje im satana svakodnevno priprema. Samo oni što su im srca bolesna se svjesno povode za "Selefijama" i "Nemezheblijama" zato što je njihovom egu i strasti taj pravac puno lakši i prikladniji a često i materijalno unosniji. A svako će se sa svojim djelima suočiti i cijenu za ista plaćati. Gospodaru naš sačuvaj nas svega što izvodi iz Tvog zadovoljstva i podari nam ono što će nam biti od koristi na oba svijeta. I učini nas dostojnim društva Tvojih vjerovjesnika, siddikuna, šehida i saliha. Amin!
allah ti zdravlje dao,super si obijasnijo selam od mene:4_17_10:
..predlazem da otvorimo novu temu umesto naslova,,ko su fehabije,,da zamenimo ,,ko su hodze,,jos nisam cuo da je neki fehabija u sandzak svercovo sa drogom,,pa sutra svoju decu da posaljemo na dzumu....ja fehabijama skidam kapu.
Elvis-Eko
19-03-2009, 13:55
U svakom zitu ima kukolja a zito se ne mjeri po kukolju. Tako i medju tim " fehabijama" ima onih koji bi pripadali tom kukolju.
Ovom hodzi (Graci ) ce sudit zbog droge, onim "fehabijama " sude zbog naoruzanja i sta ja znam vec zbog cega :)
tambalamba
16-04-2009, 23:01
Šejhul islam Ibn Tejmija
Šejh je mudžtehid i reformator svoga vremena, Ahmed bin AbdelHalim bin AbdesSalam bin AbdAllah bin Abu Qasim ibn Tejmija al Harani TaqiuDin Abu Abbas bin Šihab ad Din. Uzdigao je zastavu imana i razumjevanja suneta u svome vremenu, u vremenu novotarija, lutanja raširene pokvarenosti, koja se širila čak i iz krugova nekih ljudi od znanja kako će se poslije pokazati. Zbog Ibn Tejmijinog čvrstog stava protiv svega što je laž i pokvareno, postao je omražen od strane svih, a bilo ih je mnogo, pa su tako proširili mnoge laži o šejhu.
Al Hafiz Al Bazar kaže, misleći na protivnike Ibn Tejmije: Nisi mogao vidjeti "alima" koji se suprotstavlja Ibn Tejmiji, koji se o njemu izražava sa velikom mržnjom, a da nije najpohlepniji za dunjalukom u svome društvu, najprepredeniji u iskvarivanju drugih, najželjniji ugleda i položaja, i najlažljiviji.(Al Alam alUlijjah,str 82 od al Bazzara).
Druga ulema o Ibn Tejmiji
Druga ulema u šejhovo vrijeme i nakon njega, su poštovali šejha zbog njegovog znanja, jednostavnosti, čistote i čvrstog držanja puta ispravnih generacija selefa. Mnoge od izjava podrške šejhu su sabrane u knjizi koju je napisao Hafiz ibn Nasirudin a koja se zove"Radd al Wafir" kao dokaz protiv onih najekstremnijih koji su optušili šejha za kufr.
Hafiz Zehebi kaže: Bilo je zapanjujuće kad bi on spomenuo neki primjer, oko kojeg je bilo različito mišljenje uleme, pa bi on dao dokaz i odredio najjači stav, a mogao je raditi idžtihad jer je ispunjavao sve uvjete mudžtehida. Nisam vidio nikog bržeg od njega kad je trebalo sjetiti se nekog ajeta i primjenti ga na dotični problem, niti čovjeka koji se brže može sjetiti teksta i njegovih izvora. Sunnet je bio pred njegovim očima i na vrhu njegova jezika, sa lijepim izražavanjem i otvorenim okom.
Bio je znak među Allahovim znakovima u tefsiru i njegovom objašnjenju. Sa obzirom na njegovu brigu za vjerom, i znanjem na raznim poljima na kojima je bio jedinstven, zajedno sa velikodušnosti, hrabrošću i izbjegavanja zadovoljstva nefsa. Njegove studije na različitim granama nauke su dostikle brojku od oko 300 tomova, uvijek govoreći istinu i ne brinući se za optužbe koje se iznose protiv njega.
Imao je svjetlu put, crnu kosu i crnu bradu sa nekoliko bjelih dlaka. Kosa mu je dosezala odmah ispod ušiju,širokih ramena,jasnog glasa i brzog govora. Brzo bi se naljutio,ali bi se i brzo savladao. Nisam mu vidio nikog sličnog u dovama prema Allahu, tražeći spas od Njega,i njegovoj brizi za drugima. Kako bilo ja ga ne smatram bezgrešnim, već se razlikujem od njegovog mišljenja i na važnijim i na manje važnijim pitanjima, jer uprkos njegovom velikom znanju, extremnoj hrabrosti, čistog razuma i borbe za očuvanje svetosti islama, bio je čovjek kao i drugi. U diskusiji bi postao oštar,i napadao je verbalno svoje protivnike, stvarajući neprijateljstvo u njihovim dušama prema sebi. Samo da je bio malo blaži prema svojim suparnicima, mnogi bi mu prišli,jer zaista velika ulema se povila pred njegovim učenjem, priznala mu sposobnosti i nedostatak grešaka, i sagalasila se da je on bio more bez granica i blago bez procjene. Ali oni su gajili neprijateljske osjećaje prema njemu., a govor svake osobe može se ili uzeti ili ostaviti.
Običavao je puno klanjati i postiti, hvaleći Allahove zakone i sa unutrašnjašću i sa spoljašnjošću. On nije izdavao fetwe zbog toga što je poznavao din, nego zato i što je bio inteligentan a ni zbog toga jer je bio neznalica jer on je zaista bio okean znanja. Niti se igrao sa vjerom već je donosio dokaze iz Kurana, Sunneta i Kijasa(analognog zaključivanja) i dokazivao i diskutovao imame prije njega, pa on ima jednu nagradu ako je pogriješio i dvije ako je u pravu. Razbolio se u zatvoru sve dok nije umro u noći na ponedjeljak 20 Zul Kade, a dženazu su mu klanjali u Damasku.Navodi se brojka od 50 000 ljudi koji su mu klanjali dženazu.(Durar al Kaminah od Ibn Hadžera)
Ibn Hadžer opisuje šejha ovako:Šejh među našim šejhovima, Al Hafiz Abu Jumari(Ibn Said an Nas) kaže u svojoj biografiji o Ibn Tejmiji:Al Mizzi me je ponudio da kažem šta mislim o šejhul islam Taqiudinu Ibn Tejmiji. Ja ga znam kao onoga kome je bilo darovano veliko znanje u nauci.Običavao je učiti napamet i primjenjivati Sunnet i predanja. Kad bi govorio o tefsiru onda je nosio njegovu zastavu, kad bi govorio o fikhu, znao je njegove granice. Kad bi govorio o hadisu,bio mu je drug i potpun poznavaoc njegovih ravija. Ako bi držao dersove o dinu i sektama, onda niko nije bio više upućen od njega u ove stvari,prestigao je svoje savremenike na svakom polju. Nisi mogao naći nekog sličnog njemu. Kad bi govorio o tefsiru, skupilo bi se puno ljudi, ogroman broj bi se vraćao napijen njegovim znanjem. Ovako je radio dok bolest nije zahvatila srca pokvarenjaka u gradu. Pa su slušali svaku njegovu riječ,i hvatali se za bilo šta samo da ga optuže za kufr, i onoga koji uvodi novotarije. Iskazivali su mu nepoštovanje, i postavljali zamke ne bili ga uhvatili za nešto konkretno i omrzili ga u narodu. Oni su ga smatrali otpadnikom od njihova puta, njihove sekte. Pa su diskutovali sa njim i on sa njima, i mnogi su prekinuli odnose sa njim a i on sa njima. Zatim je zapao u diskusiju sa grupom koja se pripisivala Fukara(sufije) koji su smatrali da su oni spoznali stvarnost i da su na istini.Pa je i njih razotkrio.
Ove vijesti su stigle do prve grupe,koja je zatražila pomoć onih koji su presjekli veze sa šejhom, i koji su kovali zavjeru protiv njega. Pa su svi skupa otišli vladaru, svaki od njih tvrdeći da je šejh kafir. Pripremili su sastanak i pustili neznalice da rašire vjest među ulemom. Pa su otišli čak i dalje i tužili se emiru Egipta i kao rezultat toga, šejh je uhapšen. Zatim su počeli skupovi na kojima se diskutovalo šejhovo ubistvo, pozivajući radi toga ljude iz manjih džamija i učenike, i one koji bi diskutovali da bi obradovali druge i one koji bi diskutovali da bi pokazali svoje znanje i one koji su proglašavali svoj tekfir i tražili osudu. A Allah zna šta je u srcima i šta govore. A onaj ko iskaže svoj kufr nije ništa bolji od onoga koji se raspravlja da bi usrećio druge. Njihove zavjere su padale po njemu, ali Allah ih je učinio ništavnim i spasio ga rukama onih koje On odabire...Od tad počinje njegov put od jednog iskušenja u drugo, i cjeli svoj život on nije izašao iz jedne nevolje a da ne zapadne u drugu.Zatim je slijedilo ono što je sljedilo i njegovo hapšenje i njegova smrt u zatvoru, a sve se Allahu vraća. Na njegovoj dženazi, ulice su bile zakrčene, odsvuda su stizali muslimani da ga isprate.(Ibn Hadžer, Durar Kamina).
Takođe kaže Ibn Hadžer:Čitao sam u rukopisu Hafiza SilahadDina Al Balaia u obraćanju šejhu Hafizu Bahaudunu Abdullahu: Naš šejh i imam u stvarima između Allaha i nas, šejh traženja nauke, krčeći onima koji ga slijede, najbolji put. Krase ga izvrsne kvalitete koje mu svi moraju priznati Da nas Allah učini da se okoristimo njegovim znanjem i da imamo koristi od njega i na ovom i na onom svijetu. On je šejh, imam, alim koji razumije probleme, duboko ubjeđen, more znanja, tačka svjetlosti, imam imama, milost muslimanima, oličenje uleme, čuvar ostavštine Resula savs, posljednji od mudžtehida, poseban među ulemom šejhul islam, primjer stvorenja, dokaz učenima, uništavač novotara, sablja govornika, more znanja, korisno blago, prenosioc Kurana, čudo svih vremena, poseban u ovome i drugim vremenima. Zaista je Taqiudin Ibn Tejmija, imam muslimana, Allahov dokaz prema svojim stvorenjima, pripadnik pravednih, kao oni koji su bili prije njega, pomagač istine, znak upute, stub hafiza, vitez u pravom smislu riječi, stub nosioca šerijeta Abu Abbas ibn Tejmije.(Isti izvor). Iz ove knjige je teško izvući Ibn Hadžerovo mišljenje o ibn Tejmiji, jer jedino što je on uradio je bilo da skupi materijal koji je našao o šejhu i sabere šta su rekli oni koji su mu se protivili i završi sa onima koji su ga podržavali. Izgleda da je ibn Hadžerovo mišljenje na strani ovih posljednjih, jer je on bio učenik ibn Tejmije. Ovo mišljenje podržava sljedeća izjava od ibn Hadžera, a Allah zna najbolje.
Kaže Ibn Hadžer: On je čovjek koji čini i greške a i koji je u pravu. Pa ono što je ispravno a to je večina stvari je blagodat i treba tražiti Allahovu milost za njega, a ono u čemu je pogriješio ne treba slijepo slijediti. Jer on ima izgovor za svoje greške, jer je on jedan od imama svoga vremena i ispunjava uvjete mudžtehida.
Od njegovih velikih vrijednosti je to da je on bio najjstrožiji od sviju prema novotarima, rafidama, hululijama, ittihadijama i brojna su njegova djela protiv ovih sekti i njegove fetve se ne mogu izbrojati, pa kako onda da se oči ovih novotara smire kad čuju da ih on proglašava kafirima. I kako su oni bili zapanjeni kad su vidjeli da ga drugi ne proglašavaju kafirom jer je on njih proglasio. Dužnost onoga ko je razuman i ima znanje da razmisli o riječima čovjeka koje se baziraju na priznatim knjigama ili riječima onih koji su poznati po istini da potvrde njegove riječi, zatim da se izoluje od svega što je odbačeno i upozorava ljude sa nijetom davanja iskrenog savjeta i pohvali ga zbog njegovih kvaliteta i u onome u čemu je u pravu jer je to put uleme.
Učenik Ibn Tejmije je i Šemsudin ibn Kajjim al Džawzi, pisac mnogih knjiga, kojeg su i protivnici i pomagaći priznali takođe upućuje na vrijednost ibn Tejmije. A gdje su učenici šafijske škole, a da ne govorimo u hanbelijskoj školi, koji ističu njegovu prednost u islamskim naukama.(Od Ibn Hadžera "Radd al Wafir)
Ibn Kesir kaže: Kad bi čuo nešto, zapamtio bi, a zatim se potrudio da to nauči. Bio je inteligentan i imao je veliku moć pamćenja, postao je imam u tefsiru i svemu što je vezano za tefsir, kao i fikhu. Zaista se smatralo da je bolji poznavalac fikha od mezheba i njihovih sljedbenika. Bio je alim u Usulu kao i u drugim granama dina, gramatike jezika, i brojnim drugim naukama. Niko od naučnika mu nije prigovarao u nekoj nauci. U hadisu je nosio njegovu zastavu, jer je bio vrstan poznavalac i mogao je ocjeniti slab i jak hadis, uz puno objašnjenje svih prenosioca dotičnog hadisa.(Bidaje we nihaje od ibn Kesira).
Kaže takođe:Bio je Allah mu se smilovao, od najveće uleme, od onih koji griješe i koji su u pravu. Kako bilo njegove greške su kao kapljica u moru i one su mu oproštene jer prenosi šejh Buhari: Kada alim pogriješi data mu je jedna nagrada, a kada presudi tačno, date su mu dvije.
On isto tako spominje da kad bi se ulema skupila da sjedi u društvu Ibn Tejmije da diskutuju njegovo djelo Akidetu Hamavija, njegovi odgovori na njihove napade se nisu mogli pobiti. (Bidaje we nihaje).
Slično se spominje kad je ulema sjela da diskutuje sa njim oko njegove Akide Wassitija, argumentovanje se završilo njihovim prihvatanjem svega što je u knjizi, kao i u vol. 14 od "bidaje we nihaje" pod naslovom Akd el Madžalis selasa"
Hafiz el Mizzi kaže: Nisam vidio nikog kao šejh, bolje upućenog u Kuran, Sunet niti onoga koji ih se više pridržavao.(Hajat šejhul Islam Ibn Tejmije od šejha Bahjatul Baitar).
Hafiz Ibn Daqiq al Eid kaže:Kad sam sreo Ibn Tejmiju, vidio sam svo znanje u njegovim očima, on je od njega uzimao kad je htio. (Min Mashaheral Mudžaddidun od šejha Saliha al Fawzana). Nakon toga kaže: Allaha mi nevjerujem da je iko ostao kao on.(Aal Bidaje we nihaje od Ibn Kesira i Zail ala tabaqat hanabila).
Kadi ibn al Hureri kaže: Ako ibn Tejmija nije šejhul islam, pa ko je onda?(Hajat šejhul islam)
Hafiz Al Bazar kaže: Nikad ga nisam čuo da govori o dunjalučkim ljepotama i uživanjima, niti se uplitao o rasprave o dunjalučkim poslovima. Umjesto toga, on se usmjeravao na traženje ahireta i onoga što bi ga približilo Allahu.(Alam Ulija od Al Bazara).
Šejh Mula al Kari kaže: Biće jasno onome ko čita Madaridž as Saalikin od Ibn Kajjima da su njih dvojica (Ibn Tejmije i Ibn Kajjim) najveća ulema Ahl sunneta i od evlija ovog ummeta.(Mirkat al Mafatih, njegov komentar na Miškat al Masabih)
Muhamed bin AbdelBarr as Subki kaže: Allaha mi , niko ne mrzi Ibn Tejmiju osim neznalica ili sljedbenik prohtjeva koji su ga odveli od istine nakon što ju je spoznao. (Radd el Wafir od ibn Nasrudina)
Hafiz Abdurahman ibn Redžeb al Hanbeli kaže: On je imam, fakih, mudžtehid, alim hadisa, alim tefsira, asketa, Taqiudin Abu Abbas šejhul islam, najveći od alima, nemoguće je pretjerati kad se on opisuje.. On , Allah mu se smilovao, bio je jedinstven u svom vremenu sa mogućnosti da razumije Kuran i znanje o realnosti imana.(Zail alaa Tabaqat al Hanabilaa od Ibn Redžeba).
Imam hanefijskog mezheba, Bedrudin (Mahmud ibn Ahmed) al Aini kaže: Ko god kaže da je Ibn Tejmije kafir, on je sam kafir, i onaj ko ga optuži za otpadništvo sam je otpadnik. Kako je to moguće kad su njegove knjige dostupne i u njima nema nikakva odstupanja (Radd el Wafir).
Sujuti se nadovezuje na ovo i kaže: Ja sam čitao rukopis Alamah, imama svog vremena šejha Kemala Dina Zamlakania, Allah mu se smilovao, koji bi običavao reći: Onaj ko je pamtio više od šejha nije se vidio u posljednih 500 godina.
Sujuti kaže u šejhovoj biografiji: Šejhul islam, hafiz, fakih, mudžtehid, mufessir, rjetkost svoga vremena , alim.(Tabakat al hufadah)
Mogli bi nastaviti ovako navoditi ulemu koja ga hvali ali ovo što smo dosad naveli inšaAllah je dovoljno da nam dadne sliku našeg imama. Što se tiče onih koji mu dodaju titulu "šejhul islam" da bi sve njih naveli potrebna je posebna knjiga.(Kao što je neka ulema uradila npr Ibn Nasrudin).
Optužbe protiv njega:
Iz gore navedenog vidimo da je šejh imao mnogo neprijatelja, zavidnih rivala koji su skivali zavjere protiv njega želeći da ga optuže za novotarstvo. Stoga mi želimo savjetovati sve one koji kritikuju šejha da provjere svoju kritiku da li se ona bazira na rječima ibn Tejmije, a ne riječima drugih o njemu ili za koje ga potvaraju da je rekao.
Ovo što slijedi je istraga određenih tačaka vjere a za koje je Ibn Tejmija optužen da je u njima uvodio novotarije.
O djelima Taqiudina Subkija i njegovog sina Tadžedina Subkija
Većina stvari napisana protiv Ibn Tejmije se bazira na djelima ove dvojice alima. "Rasail Subkija" od Taqiudina i mnogobrojne biografije od Tadžedina kao npr" Tabaqat Šafija". Što se tiče djela Taqiudina, imam Zehebi mu je pisao, osuđujući ga za ono što je napisao, kao i njegove pogrešne optužbe, na koje je Subki odgovorio: Što se tiče toga što kažeš o šejhu Taqiudinu, ja sam ubjeđen u tu veliku širinu, more puno i beskonačno, njegovog znanja, kao i u intelektualnim naukama, njegovoj velikoj inteligenciji, njegovom idžtihadu i talentima koji se nemogu opisati. I ja sam uvijek imao ovo mišljenje. Što se mene tiče, njegov status u mojim očima je puno veći, zbog njegovog asketizma, čistote, taqwe, njegovog pomaganja istine i čvrstog stajanja na Allahovom putu i samo radi Njega, njegova privrženost putu selefa i njegovo bogato uzimanje od njih, njegovo "stranaštvo" u svom vremenu (stranac u svom društvu), kao i u svim drugim vremenima.(Durar al Kamina od Ibn Hadžera ).
Što se tiče njegovog sina, Tadžudina, on je nažalost otišao u krajnost u svom kritikovanju Ibn Tejmije, zbog svoje velike pristrastnosti i sektaškog stava. Takav da je Sakhavi rekao sljedeće stvari o njemu, nadovezujući se na njegovu izjavu" Jeli iko od hanbelija podigao glavu (postao istaknut)": Najčudnija stvar ,i najsektaškiji pogled i zbog toga je šejh našeg mezheba Iz Al Kanani napisao ispod njegove izjave: Kao što Allah ne podiže glave Muattzila, a zatim kaže o Tadžudinu Subkiju: On je čovjek sa malo kvaliteta, nedostatkom znanja o Ahl Sunetu. (Ilan bi Tawbikh limn Zamma at Tarikh od Sakhavija).
O knjizi "Nasiha Zahabija"
Knjiga koja se pripisuje imamu Zehebiju u kojoj se izražavaju mnogi napadi na Ibn Tejmiju,a koja u stvarnosti nije napisana od njega, a evo dokaza:
, Niko ko poznaje djela Zehebija ne ubraja ovu knjigu kao jednu od njegovih
, Zehebi je ostao učenik ibn Tejmije do njegove smrti
, Sve riječi koje imam Zehebi govori o Ibn Tejmiji su pune poštovanja
, Ovo pismo je djelo Ibn Kadija Šuhba, neprijatelja ibn Tejmije.
Nismo našli nikog da pripisuje ovu knjigu Zehebiju osim Kadija Šuhba i hafiza Sakhavija, Allah mu se smilovao, koji ga je samo slijedio. (Iz knjiga"Tawdih Džali fi Radd ala Nasiha Zehebija al Manhula ala imam Zehebi od šejha Muhameda bin Ibrahima Šejbanija)
Optužbe da je ibn Tejmije smatrao da Allah ima tjelo, koje ima organe
Među ovim savremenicima, pisci koji su optužili šejha Ibn Tejmiju za ovo su: Habaši al Hurari, Sakkaf i njegov mentor Zahid al Kevseri. U stvari svi ovi napadi imaju korijen u jednom izvoru, među ovom trojicom. Kaže Sakkaf, nakon što je citirao Nawawija koji kaže da je kafir onaj ko Allhu pripiše džism (tjelo): U ovu kategoriju spada Harani (Ibn Tejmija) koji je Allahu pripisao tijelo u mnogim svojim knjigama. U ovo spada njegovo kazivanje u "Tasis", u : I nigdje u Allahovoj Knjizi, niti u sunetu Poslanika savs niti u izjavi selefa ovog ummeta niti imama, da Allah nije tijelo i da Njegove osobine nisu tjelesne, sadržavajući organe.. Ja kažem: Allaha mi , koji je Stvoritelj zemlje i nebesa, tvoja izjava je neznanje i zabluda. Zar ne kaže Allah: ništa mu nije slično i zar to nije dovoljno protiv tadžsima i ovo je stvarnost, o Harani! I šta sa imamima umeta i selefima! (Daf Šubah at Tašbih od Sakkafa)
Šejh Mensur Selman kaže u odgovoru na ovo: Ove riječi su od onoga koji ne zna šta je pravda, koji radi napamet u svojim osudama, i koji lažno optužuje ulemu za griješenje. Ovo je jasno iz više stvari:
Od njih: Riječi navedena nisu iz rukopisa Ibn Tejmije u kojima on pojašnjava svoje poglede. Ovo su riječi ljudi novotara i pjesnika koje šejh ibn Tejmija navodi, a Sakkaf je izostavio početnu riječ gdje šejh Ibn Tejmija kaže: Kalu (Oni kažu) pa zatim ostatak rečenice.
Od njih: Sakkaf previđa riječi šejhul islama rahimehullah, što se tiče riječi i termina koji se odnose na Allaha, i ostao je gdje je i ostao sa svojim znanjem. Kako bilo, pravda je rijetka, a nema stanja niti kretanja osim Allaha.
Šejhul islam kaže na ovu temu: zaista termin "džism"( tjelo) al Arad( organi) al Mutahajjiz i sl su novi pojmovi. Već smo rekli da imami prije nas i selef nisu govorili o ovakvim stvarima, niti u smislu negacije niti u smislu afirmacije. Već su oni rekli da je ovakav govor od alhlul bidata i činili velike napore da ih suzbiju.
Ovo je ono što je šejhul islam u*!*!*!*!o ponavljao u mnogim djelima kao: Šarh hadis an Nuzul, kao Madžmuati Fatawa, kao Minhadž Sunna anNabawija. U knjizi Šarh Hadis an Nuzul , šejhul islam je nazvao opisivanje Allaha pojmom džism kao " bidat u šerijatu, iskrivljivanje jezika, suprotnost zdravom razumu. Ovakve stvari su odbačene od šerijata , jezika i zdravog razuma."
Od njih: Šejhul islam je mislio opisati Allaha opisom džism kad je rekao: Ko god vjeruje da je Allah džism, misleći da je moguća Njegova dioba, dijelenje Allaha, on je najveći kafir i najveća neznalica. Njegova izjava je gora od izjave da Allah ima sina, misleći na ovo da se jedan dio Allaha odvojio i postao sin.
Po ovom pitanju mi citiramo pisca iz redova onih koji optužuju: Dr. Said Ramadan al Buti koji kaže: Mi smo izneneđeni kad vidimo ekstreme koji proglašavaju Ibn Tejmiju Allah mu se smilovao kafirom. I njihove optužbe da je šejh smatrao Allaha tijelom su netačne, jer nakon dugog istraživanja nisam nigdje mogao naći šejhovu izjavu koja bi ovo potvrdila, kao što ga optužuju Subki i drugi. Sve što sam kod njega našao je ispravan zaključak: "Zaista Allah ima Ruku kao što Allah kaže, i uzdigao se iznad Prijestolja kao što Allah kaže za Sebe, i ima Oko kao što se Sam opisao."
I on dodaje ovome: Ja se pozivam na posljednje djelo Abu Hasana al Ašarija "Ibanah" i u njemu on kaže isto što i Ibn Tejmija u vezi Allahovih imena i Svojstava. (Nadwa itjaahat al Fiqr alIslamia od Bujutija).
Ibn Batutine optužbe
Među Ibn Tejmijinim savremenicima koji su ga optuživali za tadžsim je i poznati putopisac ibn Batuta koji kaže: Bio sam u Damasku na džumi gdje je ibn Tejmije govorio ljudima sa mimbera. U hutbi je rekao: Zaista se Allah spušta na najbliže nebo baš kao što se ja spuštam sada i sišao je za jednu stepenicu.(Rihla od Ibn Batute)
Ova neistina se može vidjeti sa više mjesta:
, Ovo se suprotstavlja putu ibn Tejmije koji je bio put selefa a koji se gradi na ajetu: Ništa mu slično nije, On je Onaj koji sve vidi i sve čuje.
, Ibn Tejmija kaže u "Tadmurija": Mora se Allah opisati samo onako kako se On Sam opisao, i zanijekati svaka sličnost sa stvorenjima. Ko god kaže: Njegovo znanje je kao moje, Njegova Snaga je kao moja, Njegova Ljubav je kao moja, Njegovo Zadovoljstvo je kao moje, Njegova Ruka je kao moja, Njegovo Uzdizanje je kao moje, Njegovo Spuštanje je kao moje, takva osoba je uporedila Allaha sa stvorenjima. Allahova svojstva se moraju priznati bez poređenja i bez poricanja i bez prenesenog tumačenja.
, Kao što je već rekao u "Madžmuati Fatawa" : Ko god poredi Alahova svojstva sa svojstvima stvorenja kao što je "istiwa" Allahovo uzvisivanje iznad Arša, Spuštanje i sl. on je zalutali novotar. Ovo se može naći u svakoj knjizi Ibn Tejmije.
, Nije moguće da je Ibn Batuta vidio Ibn Tejmiju da drži ovu hutbu, jer Ibn Batuta jasno kaže u Rihli da je on došao u Damask 9 ramadana 728 po hidžri. U to vrijeme je Ibn Tejmija bio u zatvoru. Ibn Kesir kaže u Bidaje we Nihaje da je Ibn Tejmija zatvoren 6 šabana 728 i ostao do smrti 20 zulkadea 728.
Ibn Batuta, nije napisao knjigu Rihla svojom rukom, već je ona sakupljena od Muhameda bin Džazija Kalbija, koji je svojom rukom napisao uvod ove knjige i ja sumnjam u istinitost riječi koje se pripisuju Ibn Batuti.
Ibn Batuta je počeo putovanje 2 redžeba 725 i završio ga 3 zulhidžea 756 i nije ništa zapisivao već je on diktirao događaje Kalbiju iz onoga što se sjećao sa putovanja. Pošto su vrata za greške ovim otvorena, najvjerovatnije je da Ibn Batuta nije vidio ono što se kaže da je vidio u Damasku, nego samo prenio neke od optužbi na šejha koje su bile u to vrijeme.
Ibn Batuta se suprotstavljao Ibn Tejmiji pa tako kaže u Rihli: A od velikih hanbelijskih učenjaka je Ibn Tejmija, osim što je imao problema sa razumom. Ibn Batuti je stoga bilo lako da preuzme optužbe protiv šejha bez da ih prvo provjeri.
Ibn Tejmija ima posebnu knjigu koja se odnosi na Allahovo Spuštanje a zove se" Šarh hadis an Nuzul". U njoj nema nikakva traga nečem sličnom za što ga optužuju.
Ibn Tejmija nije nikad bio hatib u toj džamiji, već je to bio Kadi al Kazvani. Ibn Batuta kaže u Rihli: U vrijeme mog ulaska u Damask imam je bio Kadi al Kazvani od velike uleme, i bio je hatib džamije.
Ibn Tejmija nije običavao da se obraća narodu sa mimbera, već je on sjedio u stolici. Kaže Hafiz Zehebi: Bio je vrlo poznat i popularan i držao je tefsir Kurana iz glave, na džumi sjedeći u stolici. Kaže Ibn Batuta u Rihli: Od običaja uleme hadisa je da su čitali knjige hadisa sjedeći na uzdignutoj stolici. A u arapskom, mimber znači uzdignta stolica.(Lisan al Arab).
Zato je Ibn Hadžer spomenuo u svom Durar al Kamina: I on je običavao govoriti ljudima sa mimbera onako kako su fakihi i muhadisi običavali, i on bi objašnjavao za jedan sat ono što bi drugima trebalo nekoliko dersova, jer mu je znanje ležalo pred očima.Ovdje se misli da je on sjedio u stolici kako je bio običaj muhadisa tog vremena.
Ova diskusija koju smo naveli je uzeta iz Min Mašahir al Mudžadidajn od šejha Saliha Fewzana i iz djela "Ibn Tejmija al Muftara alejhi od šejha Salima al Hilalija." Sa ovim je jasno da izjava Ibn Batute nije mogla biti nikako istinita. Takođe je primjetno veliko pretjerivanje od Tadžudina Subkija, kad je rekao: Niko od uleme nije porekao da Ibn Tejmija nije rekao: Allah se nalazi na jednom mjestu i stvoren je od čestica koje su se složile.
Optužbe da je Ibn Tejmije smatrao da se Allah nalazi na jednom mjestu (Džiha)
Nigdje se u djelima šejha Ibn Tejmije ne može naći da je on opisivao Allaha koristeći riječ "džiha". Nego ove optužbe su podignute zbog njegovog sljeđenja naših selefa i jasne izjave da se Allah nalazi izvan stvorenja, iznad nebesa, iznad Arša. Kad su ovo čitali, zalutali filozofi (mutekelimin) su zaključili da Ibn Tejmije smješta Allaha na jedno određeno mjesto.
tambalamba
16-04-2009, 23:04
Sejhul Islam Ibn Tejmije rahimehullahi alejh
nastavak
Stav selefa da je Allah drukčiji od stvorenja
Znamo da Kuranski ajeti, jasni i nedvojbeni po svom značenju, zajedno sa hadisima a skupa ima ih mnogo, govore da je Allah iznad Svojih stvorenja i iznad Svoga Prijestolja. Oni su dobro poznati, pa ćemo se mi zadovoljiti da samo navedemo stav selefa na ovu temu jer su oni koji razumiju Kuran i sunet najbolje. Slijedi prevod od nekih tačaka iz "Khalq Afaal al Ibaad" od imama Buharije. Svi prenosi su inšaAllah vjerodostojni prema tekhridžu. Prenosioci su većinom tabiini i oni odmah poslije njih:
6)Wehb ibn Džerir kaže: Džehmije su otpadnici jer vjeruju da se Allah nije uzvisio iznad Arša.
13) Ibn Mubarek kaže: Mi ne kažemo kao džehmije što vjeruju da je Allah na zemlji, već mi kažemo da je On iznad Arša.
14)I bilo mu je rečeno: Kako ćemo znati našeg Gospodara? On reče: Iznad nebesa, iznad (alaa) Svoga Prijestolja.
29) Sufjan as Sauri je bio upitan o ajetu" I On je sa vama gdje god se nalazili". On reče: Allahovo znanje.
64) Sadqa je rekao: Čuo sam Sulejmana AtTaima da kaže: Da sam upitan"Gdje je Allah" rekao bih: Iznad nebesa. Da sam upitan "Gdje je Arš bio prije nebesa" rekao bih: Iznad vode. A da sam upitan "Gdje je bio prije vode" rekao bih: Ne znam.
Kaže imam Buhari: Njegov odgovor je zbog toga što Allah kaže:A oni ne mogu obuhvatiti ništa od Njegovog Znanja osim što On hoće, osim što im On objasni.
Ovo pokazuje da pitanje" Gdje je Allah" se smatralo dozvoljenim od selefa, jer imamo i hadis kad je Resul savs upitao robinju "Gdje je Allah" kao što stoji u Sahih Muslimu. Zato nemojte se zbuniti od današnjih džehmija, Sakkafa i Habašija i njima sličnih koji pokušavaju proglasiti ovaj hadis slabim i ovo pitanje bidatom, jer su njihov uzor bivše džehmije.
66) Muhamed bin Jusuf kaže (učenik Buharija): Onaj ko kaže da Allah nije iznad Arša je kafir. A takođe i onaj ko ne vjeruje da je Allah govorio sa Musom.
103) Ibn Mesud ra kaže o Allahovom ajetu: A zatim se uzdigao iznad Arša. Kaže: Arš je iznad vode, Allah je iznad Arša, a Allah zna na čemu ste vi.
104) Katada kaže o Allahovom ajetu: A On je Allah, na nebesima i na zemlji, Kaže: Onaj koji se obožava i na nebu i na zemlji.
Slijede neke tačke prevedena iz "Šarh usul itikada Ahlus Sunneta" od Lalikaija:
660) Abdullah ibn Abbas ra kaže: Zaista je Allah bio iznad Arša prije nego je stvorio išta, a zatim je stvorio stvorenja i odredio šta će postojati do Sudnjeg dana.
662) Bašr bin Omer kaže: Čuo sam više od jednog mufessira kako kažu za kuranski ajet: Milostivi istiwaa iznad Arša, kažu "istiwaa" znači uzvisio se.
665) Rabija (jedan od učitelja Malika) je bio upitan o ajetu: Milostivi se uzvisio iznad Arša, kako se Allah uzvisio. Kaže: Uzvisivanje je poznato, kako , to se ne može porediti, i to je od Allahovog poslanstva i od govora Poslanika savs a na nama je da vjerujemo.
670) Makatil bin Hajan kaže o Njegovom govoru: I nema govora trojice a da On nije četvrti i petorice a da on nije šesti., kaže: On je iznad Arša i Njegovom Znanju nije ništa skriveno.
673) Imam Ahmed je bio upitan: Allah je iznad sedam nebesa,iznad Svog Prijestolja, odvojen od stvorenja, a Njegova moć i Znanje su na svakom mjestu?Kaže a, iznad Arša a Znanjem je prisutan svuda.
675) Imam Ahmed je bio upitan o ajetu: I On je sa vama ma gdje bili, i o ajetu:Nema govora trojice a da On nije četvrti,, kaže:Znači Njegovo znanje,On zna skriveno i neskriveno, Njegovo znanje obuhvata sve,naš Gospodar je iznad Arša, bez postavljanja granica i opisivanja.
Imam Awazii kaže:Običavali smo govoriti, dok je još bilo puno tabiina:Zaista je Allah iznad Arša i mi vjerujemo u ono što se kaže u sunetu a radi se o Allahovim atributima.(Behejki u Esmai we Sifat a ibn Hadžer kaže lanac mu je dobar u Fethul Bariju)
Imam Abdullah bin Ahmed citira Abdullaha ibn Mubareka: Svjedočim da si Ti iznad Svog Arša iznad sedam nebesa,a nije kao što Allahovi neprijatelji kažu, otpadnici.(Šarh es Sunna od imama Abdullaha)
Takođe je citirao Abdullaha ibn Mubareka: Mi znamo da je naš Gospodar iznad Arša, i mi ne govorimo kao džehmije što kažu da je On ovdje, pokazujući prstom na zemlju.(Isti izvor)
Abu Hanifa ra kaže, kad je bio upitan za mišljenje o onima koji kažu: Ne znam je li Allah na zemlji ili i nebesima. , kaže Abu Hanifa: Učinio je kufr jer Allah kaže:Milostivi se uzvisio iznad Arša. A njegov Arš je iznad sedam nebesa. Pa je zatim upitan:Šta ako kaže da je Allah iznad Arša ali kaže da ne zna jeli Arš na zemlji ili na nebesima. Kaže Abu Hanifa: Učinio je kufr(Uluw od Zehebija, kao i Šarh Akideta Tahavija od ibn Abi Izz Hanefi)
Ibn Huzama(imam muhadisa u svom vremenu) kaže: Ko god ne prizna da je Allah iznad nebesa, iznad Arša i da je odvojen od stvorenja mora se natjerati da se pokaje. Ako se ne pokaje mora mu se otsjeći glava i baciti na smeće tako da muslimani i zimije(židovi i kršćani koji plaćaju džizju) se ne ometaju od njegovog smrada.(Tawhid od Ibn Huzame).
Imam Abu Hasan al Ašari u Ibani donosi cjelo jedno poglavlje na temu Istiwa, Allahovo uzvisivanje iznad Arša, i između ostalog kaže:Ima ljudi od mutezila, džehmija i hururija koji kažu o ajetu:Milostivi se uzvisio iznad Arša, tumačeći ga kao istawla, osvojio, milak, zagospodario, kahr, dominisao, da je Allah svuda i poriču da je Allah iznad Arša, kao što ljudi od Istine govore..(Ibana sadrži odličan odgovor na gore navedene tvrdnje sekti. I imam Ašari slijedi Istinu po ovom pitanju, dok oni koji tvrde da ga slijede smatraju nešto sasvim drugo istinom)
Ima stotine izjava na ovu temu, od selefa i ispravne uleme i nema potrebe razvlačiti diskusiju više nego je potrebno. Tako mi kažemo onima koji optužuju Ibn Tejmiju da smješta Allaha na jedno specifično mjesto: Vaše optužbe se onda odnose i na rane selefe, uključujući Ibn Mesuda i Ibn Abbasa, pa ako kažete da je ibn Tejmija u zabludi to isto se odnosi i na njih, a mi se utječemo Allahu od takve vaše zablude.
Ibn Tejmija kaže: Kad se uspostavi u dušama stvorenja da je Allah Najviši od svih, i da je On iznad svega, onda razumijevanje ajeta: Zaista On je na nebesima, znači da je On Najveći i Iznad svega. Kao što je robinja rekla kad je bila upitana :Gdje je Allah, reče: Na nebesima, misleći iznad, bez da Mu je pripisala pripadnost tjelu ili slično. Ko god smatra da nebesa okružuju Allaha, on je lažov ako to nekom govori ili je u zabludi ako u to vjeruje.(Bejan Talbis Džahmija od Ibn Tejmije).
On je rekao u Darr at Tarud: Ako je Stvoritelj odvojen od svih stvorenja, visoko iznad njih, ništa mu nije slično, pa kako onda može biti nešto što ga okružuje.
Ibn Tejmija kaže: Ljudi se dijele na tri grupe u pogledu shvatanje riječi džiha:Grupa koja to niječe, grupa koja priznaje,i treća koja pojašnjava značenje. Postoji razlika između sljedbenika mezheba koji priznaju Allahove Sifate i razlika između Ahlu Hadisa i suneta, razlika nije u značenju več jezička. Zato su sljedbenici Ahmeda kao Temimijin i Al Kadije u jednom od njegovih govora, imala suprotna mišljenja, veća grupa priznajući, i ovo je posljednji govor Al Kadija. Ovo iz razloga što riječ džiha se može koristiti o onome što je uzrok vremena i prostora(wudžud) ili onome što to nije(madum).
Pa ako se riječ džiha koristi da se pojasni nešto što postoji osim Allaha, onda se to odnosi na nešto što je stvoreno od Allaha a Njemu nije ništa ravno ili slično. Ako se riječ džiha koristi da se opiše nešto izvan vremena i prostora,tj iznad stvorenja, pa tamo nema ništa osim Allaha. (Minhadž as Sunna od ibnTejmije) Sa ovim svim dokazima postaje jasno da Ibn Tejmije nije smještao Allaha na jedno određeno mjesto, niti vjerovao da je Allah okružen nečim od Svojih stvorenja.
Optužbe da je Ibn Tejmije vjerovao da Allah ima kraj, granice (hadd)
Sljedbenici novotarija su pogledali u šejhove knjige i vidjeli riječ hadd i odmah proglasili da je on smatrao da Allah ima granice i bez daljeg raspravljanja proglasili ga kafirom. Greška koju čine će se inšaAllah razjasniti. Osnova njihovog napada leži u izjavi Abdullaha ibn Mubareka, sa sahih senedom, a prenosi se u Tabaqat Hanabila: Rekao sam Ahmedu:
Prenosi se od ibn Mubareka da je bio upitan:Kako ćemo znati Našeg Gospodara? a on je rekao: Iznad sedam nebesa, iznad Arša sa haddom. Pa je imam Ahmed rekao:Ovako mi vjerujemo.(Prenosi Darimi u Ridd ala Marisi, Abdullah ibn Ahmed u Sunnnah, Al Bahajki u Ismau we Sifatu. Kaže imam Zehebi u Uluwi: Ovo je sahih, od ibn Mubareka i Ahmeda ra. Ibn Tejmije kaže u Hamawiji:
Ovo je poznato i prenosi se od Ibn Mubareka preko mnogo lanaca, kao i od Ahmeda ibn Hanbela, Ishaka bin Rahawija i drugih imama.)
Šta znači ovo? Da li se time misli uspostavljanje granica Allahu, granica kakvim mi smatramo granice kuće, zidova i sl?Ili ima li Allah osobinu koja se zove hadd?Po čemu se podudaraju predaje od imama Ahmeda i gore navedene?
Ibn Tejmije kaže:Ove riječi koje je on spomenuo bi se mogle upotrijebiti kad bi oni rekli da On ima osobinu koja je hadd, kao što je prenose oni koji žele da je opovrgnu. Ovo nije niko rekao niti bi normalna osoba ikad rekla, jer ovakva izjava nije realna iz razloga ne postojanja ni jednog Allahovog atributa kojim se On sam opisao a koji se zove hadd, za razliku od Ruke na primjer ili Znanja.Šta se ovim misli je razlikovanje nečega od nečeg drugog kao što je poznato da se riječ hadd koristi o pojašnjavanju dvije jasno definisane stvari. Na primjer kaže se:Granice čovjeka a misli se na one osobine koje ga određuju da bi bio čovjek(Talbis Džahmija od Ibn Tejmije).
Historijski, kad su džehmije zanijekale Allahova svojstva i zanijekali Njegovo uzdizanje iznad Arša a rekli da se On nalazi svuda, neki od selefa su im odgovorili da Allah ima hadd misleći ovim na:hadd koji Ga odvaja od sveg ostalog i da je On Uzvišen iznad Svog Arša i jasno odvojen od Svojih stvorenja. Kaže Ibn Tejmije: Pa kad su džehmije rekle:da se Allah ne razlikuje stvorenja, i porekle Mu sifate koji Ga odvajaju od njih, i porekle Njegov kader(moć), i kad su mutezile rekle :kad mi spoznamo da je On Živi, Koji ima znanje i Svemoćni, onda smo spoznanli Njegovu stvarnost. Oni kažu:On niti je na zemlji niti nebesima niti je ovo niti ono i porede Ga sa stvorenjima.
Tako je Abdullah ibn Mubarek jasno rekao da je Gospodar iznad Svog Prijestolja, Odvojen od stvorenja i spomenuo je hadd jer su džehmije običavale reći:On nema hadd, a ko god nema hadd ne može biti odvojen od drugih stvorenja, i ne može biti iznad stvorenja jer to zahtjeva hadd. Pa kad je emirul muminin Abdullah ibn Mubarek upitan:Kako ćemo znati Našeg Gospodara, on im je rekao:Iznad nebesa, iznad Arša odvojen od stvorenja. Pa su oni rekli:Ovo uključuje ono što džehmije poriču, a samim tim i poriču istinu da je On iznad Arša , Odvojen od stvorenja. Pa su ga pitali:Sa haddom.Kaže:Sa haddom.
Ovo je ono što se razumije iz dijaloga ahlus suneta i džehmija. Zatim Ibn Tejmije diskutuje izjave selefa kaji poriču korištenje riječi hadd, i onih od selefa koji je koriste, i objašnjava da ustvari obe grupe govore istu stvar i da je razlika jezička a ne u smislu riječi: Ako se riječ shvati tako da je Allah na bilo koji način okružen nekim od Svojih stvorenja, pa zaista je Allah Najveći i Najmočniji i Njegova Kursija je kao Zemlja i nebesa. A ako se sa ovom riječi misli da je On striktno Odvojen od Svojih stvorenja, onda je On kao što imami ahlu sunneta kažu o Njemu:Iznad sedam nebesa, odvojen od Svojih stvorenja.(Tadmurija od Ibn Tejmije). Nakon svega ovoga , jasno je da Ibn Tejmije nije držao mišljenje da je Allah ograničen sa nečim, i jasno je da se riječ hadd koristi od nekih selefa u smislu dvajanje osobina, kad postane neophodno da se to čini da bi se odvojilo od zalutalih sekti.
Optužbe da je Ibn Tejmije smatrao da se Allah kreće(haraka)
Uzroci ovih optužbi su ti da je šejh kao i selef, vjerovao da se Allah spušta na najniže nebo u zadnjoj trećini noći, i da On ima svojstvo Dolaženja(Madži). Stoga su ga suparnici potvorili da smatra da se Allah kreće iz mjesta u mjesto a time se poistovječuje Allah i stvorenja.
Neki od isječaka o tome šta je selef vjerovao o Spuštanju:
Imam al Adžuri kaže u svom pojašnjenju akide, pod poglavljem "Iman i vjerovanje da se Allah spušta na najniže nebo svaku noć", kaže: Iman u ovo je obavezan, i nije dozvoljeno razumnom muslimanu da kaže:Kako se Allah spušta? i niko na ovo ne odgovara osim mutezile(na primjer neki kažu da se Njegove naredbe spuštaju, neki kažu meleci itd). Što se tiče sljedbenika istine, oni kažu:Vjerovanje u ovo je obavezno, bez pitanja , kako. Jer postoje ispravne predaje od Poslanika savs da se Allah spušta na najniže nebo svaku noć, i oni koji su nam prenijeli ovu predaju su oni koji su nam prenijeli zakone o halalu i haramu, znanje o salatu, zekatu, postu, hadžu i džihadu. Pa kao što je ulema preuzela od njih ove stvari tako se od njih prihvata i ovo vjerovanje. Oni kažu naj ko se opire ovome je veoma zalutao, upozoravajući njega i upozoravajući druge o njemu.(Šaria od Al Adžuria). Zatim spominje hadis koji se odnosi na ovaj slučaj. Veliki poznavaoc hadisa, Ibn Khuzajma donosi u jednom poglavlju svoga rada Tewhid koje se zove "Hadisi koji govore o Spuštanju" u kojima se navode brojni hadisi gdje se spominje Allahovo Spuštanje. Al Lalikai u svojoj enciklopediji Šarh Usul Itikad isto tako ima jedno poglavlje "Šta je rečeno o Spuštanju Allaha, neka je Uzvišen i Hvaljen". On kaže da se hadisi koji govore o Allahovom spuštanju na najniže nebo prenose od 20 ashaba i zatim:
775) Fudail ibn Ajjad(Tabii) kaže:Kad čuješ džehmije da kažu "Ja ne vjerujem u Gospodara koji se spušta" reci "Ja vjerujem Gospodara koji čini šta hoće".
776) Jahja ibn Main kaže: Kad čuješ džehmije kažu: "Ja ne vjerujem Gospoadara koji se spušta" reci im "Ja vjerujem u Gospodara koji radi šta ga je volja".
777) Imam Ahmed kaže: On se spušta kako On hoće, prema Svome znanju, Moći i Veličini. On obuhvata sve Svojim Znanjem
Slične predaje nalazimo u Khalk AlAfal al Ibad od imama Buharije. Imam Abdullah bin Ahmed kaže u svom djelu Sunnah:
580) Nakon spominjanja hadisa o Spuštanju, ljudi su rekli Šariku:Zaista ima ljudi koji odbacuju ovaj hadis. On ih upita:Pa šta kažu?. Oni rekoše: Zloupotrebljavaju ga. On im reče: Oni koji su prenijeli ovaj hadis tj. ashabi, su oni koji su prenijeli Kuran, i da je pet namaza, i da je hadž i da je ramazan a mi ne znamo Allaha osim preko ovih hadisa.
509) Abaad bin Awam kaže: Šarik bin Abdullah nam je došao prije 50 godina. On kaže(Abaad): Ja rekoh: O Abu Abdullah, ima ljudi među nama a mutezile su ti koji odbacuju ovaj hadis.
On reče: Pa mi je rekao oko deset hadisa koji se odnose na Allahovo spuštanje i reče:Što se nas tiče, mi smo uzeli vjeru od tabiina, a oni od ashaba, a od koga su uzeli oni(muatezile)?
Abu Hasan Ašari kaže: I mi vjerujemo u sve predaje koje su prenijete o Allahovom Spuštanju na najniže nebo i da Allah kaže:Ima li ko da nešto traži?Ima li ko da traži oprost? I uopšte od onoga što je prenijeto i uspostavljeno suprotno ljudima od zablude i iskrivljenja.(Ibana). On takođe kaže:Mi vjerujemo u hadise koji dolaze od Poslanika savs da se Allah spušta na najniže nebo i kaže:Ima li ko da traži oprost?(Maqalat od Abu Hasana al Ašarija).
Zato mi ponavljamo, ako sa Ibn Tejmijinim priznavanjem ovoga Allahovog atributa, da se Allah spušta na najniže nebo kao što pristoji Njegovoj Uzvišenosti, je zabluda onda su svi gore navedeni alimi i ahl sunet u cjelosti u zabludi, kao i Abu Hasan al Ašari , koga ovi zalutali govore da slijede!
Ibn Tejmija kaže u diskusiji o riječi harakah: Kao Harb al Kirmani, i Osman bin Said Darimi i drugi. Zaista su oni jasno koristili riječ harakah i izjasnili se da je ovo mezheb imama suneta i hadisa ranijih i kasnijih. Harb el Kirmani kaže da je ovo govor imama Ahlu suneta koje je on sreo, kao Ahmed ibn Hanbel i Ishak bin Rahavija i Abdullah bin Zubeir Humaidi i Said bin Mensur. Said bin Mensur i drugi kažu:Zaista harakah(kretanje) je od neophodnosti svakog živog bića. Oni su jasno se ogradili od govora džehmija za koje je ahlu sunnet rekao da su novotari i u zabludi. Druga grupa od selefa, kao Nuajm bin Hammad al Khazai i Buhari i Abu Bekr ibn Kuzeima, kao i Abu Omar ibn Abdel Barr prihvataju značenje koje koristi prva grupa samo oni ga nazivaju Allahovo Djelo. Među njima je bilo onih koji su zabranili korištenje riječi haraka jer ona se ne spominje(Daru Tarud). On kaže:Riječ haraka se upotrjebila od grupe ahlu suneta i hadisa i ovo se spominje od Harba bin Ismaila al Kirmania u svome Sunetu koju on navodi od grupe imama koje je on sreo među njima Humadii i Ahmed ibn Hanbel. Drugi pak od selefa ne koriste ovu riječ, među njima Abu Hasan al Tajimi i Abu Sulejman al Hattabi. Šta se prenosi od imama Ahmeda je odbacivanje negacije Kretanja ali ni riječ haraka ne potiče od njega, iako je on prihvatio neke tipove koji su slični i mogli bi se ubrojati u redove značenja riječi haraka. Jer kad je on čuo da neko priča o Spuštanju i kaže:On(Allah) se spušta bez kretanja i promjene: Imam Ahmed odbacuje ovo i kaže:Reci kao što kaže Poslanik savs jer on je više stidan pred Allahom od tebe.(Istiqamah).
Iz ovoga zaključujemo:
, Među selefima je bilo onih koji nisu koristili riječ haraka jer je ne nalazimo u Kuranu i sunetu u opisima Allaha, ali prihvataju sifate kao Spuštanje, Dolaženje i
td.
, Među selefima je bio onih koji su prihvatali riječ haraka u značenju da Allah dolazi i spušta se i sl, a da to nije slično kretanju stvorenja već onako kako priliči Gospodaru.
, Šejhul Islam kaže da oba ova govora znače jednu te istu stvar i da u ovome nema nikakve sličnosti između Allaha i stvorenja. On lično samo opisuje Allah onako kako se On sam opisao.
Ibn Tejmija je pripadao prvoj navedenoj grupi selefa, tako da je daljnja diskusija nepotrebna, neka je hvala Allahu.
Optužbe da je Ibn Tejmija smatrao Vatru prolaznom
Jedna druga optužba iznijeta na šejha, iako se u njegovim djelima ovo nigdje nemože naći je ova. Kaže Ibn Tejmija: Selefi ovog ummeta, njegovi imami, i sav ahlu sunnet su jedinstveni po pitanju da neke stvari od Allahovih stvorenja su vječne, kao na primjer Džennet, Vatra, Arš i slično. Niko osim novotara iz reda filozofa, neki od mutezila i slični, koji ovo smatraju prolaznim. Ovo je pogrešno mišljenje u suprotnosi je sa Kuranom, sunetom Poslanika savs i konsenzusom imama.(Bejan Talbis al Džehmija).
Druga stvar je smatranje da Patnja Džehenemske vatre je prolazna. Po ovome pitanju su se i sami selefi razišli kao što se da zaključiti iz Taberijevog tefsira, Sujutijevog i drugih a radi se o ajetima :
I nesrećni će u džehenem, u njemu će teško izdisati i udisati, dok je nebesa i zemlje u njemu će ostati, osim ako drukčije Gospodar Tvoj ne odredi. Gospodar Tvoj zaista radi šta želi.(Hud 106, 107), kao i ajet:Vatra će vaše prebivalište biti, reći će On,, U njoj ćete vječno ostati osim ako Allah drukčije ne odredi.(Stoka,128) .
Moguće je objasniti ovo na dva načina: prvi je mišljenje nekih ashaba i tabiina a kaže: Doci ce vrijeme kad niko neće ostati u Vatri, i može se uzeti jezički. Drugo mišljenje je da se ovo odnosi samo na muslimane koji su dopali džehenema. Bez obzira kako se ovo uzme, uspostaviti nečije otpadništvo ili kufr na osnovu ovoga nije moguće, jer jedino onaj koji se suprotstavlja konsenzusu koji je jasno uspostavljen i ostaje jedinstven u svom mišljenju se može smatrati otpadnikom i kafirom.To nije slučaj ovdje uprkos naporima neke uleme da ga tako prikažu. A sve i da je tako., niti Ibn Tejmije niti Ibn Kajjim nisu imali ovo mišljenje, zato nemoj da te prevari pisanje kao npr Subkija koji kaže u svom Itibar bi Baqaa al Džannah wa Nar: Pročitao sam knjigu i u njoj se spominju tri mišljnja o Vatri i njenom prestanku. Prvi je da su i dženet i džehenem određeni sa krajem i kaže da niko od selefa nije imao ovo mišljeje. Drugo mišljenje je da su oba vječna i treće da džennet ostaje a džehenem prestaje.I on se priklanja ovom mišljenju i kaže da je ovo put selefa.(Itibar). Suparnici koji su čitali ovu knjigu mislili su da Subki ovdje misli na Ibn Tejmiju i ovdje leži uzrok optužbe na šejha. U stvarnosti ovo je uzeto iz riječi Ibn Kajjima koje osim toga nisu prenijete u potpunosti. Kaže Ibn Kajjim u Hadi al Arwa: Ovo je pitanje po kojem su se kasnije generacije razišle, djeleći se u tri grupe:
, I dženet i džehenem će nestati i nisu vječni, jer sve što je stvoreno ima kraj
, Oba će ostati zauvijek
, Dženet je vječan, Vatra će prestati
Navešćemo svako ovo mišljenje i odbacićemo ono što nije iz Kurana i suneta:
, Prvo mišljenje je od Džehma bin Safwana, imama džehmija, a on niti je selef, niti ashab niti tabii niti imam niti je uopšte od ahlu suneta. Ovo je govor jednog koji je odbačen od imama ummeta i čiji kufr su oni proglasili kao što se kaže u Sunetu od imama Abdullaha ibn Ahmeda ibn Hanbela prenoseći od Kharidža bin Musaba da kaže: Proglašavam džehmije kafirima zbog tri ajeta iz Kurana:
Njegove (džennetske)nagrade i hrana su vječni,a oni kaži da će one prestati; Zaista ovo je Naša nagrada koja neće prestati, a oni kažu da hoće; Sve će nestati samo ostaje Tvoj Gospodar.
Što se tiče govora da je džehenem vječan, kaže šejhul islam": Imaju dva mišljenja od selefa i khalafa i njihova razlika je poznata među tabiinima." Ja kažem ovdje je sedam mišljenja:
a) Onaj ko uđe u jedno od njih neće nikad izaći. Ovo je govor havaridža i mutezila
b) Njegovi stanovnici će se kažnjavati jedno vrijeme pa će se onda njihova kazna izmjenuti u normalan način života, uživajući u džehenemu, jer je takav način života u njihovoj prirodi.Ovo je govor itihadija i njihovog imama Ibn Arebija at Taija
c) Stanovnici džehenema će se kažnjavati jedno vrijeme, a zatim će se prebaciti odatle i njihova mjesta će zauzeti druga stvorenja. Ovo je mišljenje židova kad su rekli Poslaniku savs a on ih je savs proglasio lažovima jer kaže Allah:
Židovi kažu: Vatra nas neće pržiti osim koji dan. Reci: Jeste li dobili obečanje od Allaha, ? Ili to vi govorite o Allahu ono što neznate.
Ovakav govor je govor Allahovih neprijatelja, židova.
Kuran, sunet, konsenzus sahaba i tabiina i imama ummeta odbacuje ovo mišljenje. Allah kaže: Oni ga neće napustiti.
d) Njegovi stanovnici će ga napustiti, a Vatra će zauvijek ostati i biće prazna. Ovo je mišljenje Ibn Tejmije, a ono je opovrgnuto Kuranom i sunetom kako smo već naveli.
e) Vatra će nestati jer je stvorena. Nije moguće da išta što je stvoreno nema svoj kraj.Ovo je mišljenje Džehma ibn Safwana i on ne pravi razliku između dženeta i džehenema.
f) Njegovi stanovnici će pomrijeti i izgubiti sposobnost kretanja i ostati u njemu kao nepomične stvari i neće osjećati bol. Ovo misli Abu Hudail al Alaf, imam mutezila, i u ovome ne pravi razliku između dženeta i džehenema.
g) Stvoritelj i Gospodar džehenema će ga okončati, jer mu je On dao ograničen period.
Šejhul islam kaže: Zadnje mišljenje se prenosi od Omera, Ibn Masuda, Abu Hurejre, Abu Saida i drugih.
Abd bin Humaid prenosi, a poznat je po poznavanju hadisa, kaže u svom tefsiru : Sulejman bin Harb nam je prenio, od Selme, od Sabita od Hasana koji kaže: Omer kaže: Kad bi ljudi ostali u vatri koliko je kamenja u planini bio bi dan kad bi je ostavili.
I on kaže: Hadžadž bin Mihail od Hammada bin Selma od Humeida od Hasana da je Omer ibn Khattab rekao: Kad bi ljudi od vatre ostali u njoj koliko je kamenja u planini, bio bi dan kad bi je napustili. On ovo navodi u svom tefsiru Allahovog ajeta: U njemu će ostati u periodima(Vijest,23). Tako Abd koji je od imama iz Hufaza i uleme suneta prenosi od ove dvije vrijedne ličnosti: Sulejman bin Harb i Hadžadž bin Minhail koji opet prenosi od Hammada bin Selme a on prenosi od Sabita i Humaida a ova dvojica od Hasana. Znači da mu je sened ispravan.
Hasan, sve i da nije čuo od Omera, prenosi ovo takođe od tabiina. Ako ovo nije bilo ispravno preneseno ili od Omera, prema njemu, zbog čega je onda prenio ovo i potvrdio njegovu ispravnost time što kaže: Omer je rekao. I zbog čega su ovi imami prenijeli od njega bez odbacivanja ili opovrgavanja kad znamo da su oni odbacivali i manje stvari koje nisu bile u skladu sa Kuranom i Sunetom. Nema sumnje da onaj ko se drži mišljenja Omera i prenosi od njega, pod ovim misli: dio ljudi, vrsta od vatre. Muslimani koji su u džehenemu zbog svojih grijeha, će nakon nekog vremena izaći iz džehenema. A riječi "Ljudi vatre" se ne odnose specifično na vjernike tewhida, već prije na njihove neprijatelje kao što kaže Resul savs: A što se tiče stanovnika vatre koji su njeni stanovnici, oni niti će živjeti niti umrijeti u njoj.(Muslim) Ovo što je rečeno nije u suprotnosti sa Allahovim riječima:U njoj će ostati zauvijek. niti Allahovim riječima:Niti će živjeti niti umrijeti.
Kaže Ibn Masud: Doći će vrijeme u kome neće niko ostati u vatri, a to je nakon što budu bili u njoj u periodima. Slično ovome se prenosi od Abu Hurejre , a oba se prenose u Begavijevom tefsiru. Zatim kaže nakon ovoga: a prema ahlu sunetu niko od ljudi imana neće ostat u njoj..(Hadi al Arwa)
Sad je jasno da niti Ibn Tejmije niti njegovi studenti nisu smatrali da će Vatre nestati niti da će njena patnja se umanjti kafirima. U tefsiru Ibn Tejmije se kaže da će određene grupe tamo ostati zauvijek kao npr faraon.
tambalamba
16-04-2009, 23:35
ibadet sufija...
http://www.youtube.com/watch?v=mQPSTZk2FjI
http://www.youtube.com/watch?v=_Jl0hzkhRYg&feature=related
Kitabu Sunneh pripisana Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbelu je izmisljena knjiga i nije je napisao taj covjek.
Knjiga El Ibane od Ebu Hasen El Es'arija nije u potpunosti vjerodostojna nego su u nju ubacene neke mudzessimitsje ideje kako bi se to pripisalo ovom imamu. Islamski ucenjaci nikako ne uzimaju citate iz ove knjige prije nego ih provjere u knjizi " Tebjin Kezibil Muftera" od imama Ibn Asakira
Knjiga " Tevhid" od ibn Huzejme je poznati izvor mudzessimitskih ideja i jos jedna lkaz na ovog muhaddisa.
Kao sto je rekao Ibn Hadzer: Ibn Tejmijja je covjek koji cini greske ali je i ponekad u pravu. Mi ne kazemo da je u svakoj mes'eli pogrijesio ali znamo da se u 70 mes'ela razisao sa IDZMAOM islamske uleme. Isto tako, iako neki ucenjaci kazu da je bilo neke koristi i nekakvog dobra kod Ibn Tejmijje, niko od njih poput vehabija ne kaze da je on bezgresan i niko ne uzima njegove rijeci slijepo bez provjere kao sto to cine vehabije.
Ibn Hadzer,pored toga sto ponekad govori lijepo o ibn Tejmijji u svom djelu Durerul Kamineh kaze da su neki ucenjaci Ibn Tejmijju smatrali munafikom zato sto je imao mrznju prema porodici Bozijeg Poslanika,zato sto je govorio da je Fatima imala nifaka kod sebe kada joj Ebu Bekr nije dao od mirasa Poslanikovog, zato sto je govorio da je Alija u 17 stvari postupio suprotno Kur'anu,zato sto je govorio da je Husejn slabog razuma i sl.
Sto se Zehebijevog pisma ibn Tejmijji tice ono nam je doslo vjerodostojnom predajom od hafiza hadisa tako da nemamo sumnje u njegovu ispravnost.
Ibn Tejmijje se sastavljao sa islamskom ulemom ali samo na sudnjenju i uvijek su mu izneseni jasni dokazi, nakon cega se kajao i lezao u zatvoru kada bi se ponovo povratio tim idejama. Umro je u zatvoru zbog svojih ideja i zato sto nije hteo da se odrekne antropomorfizma i sl. ideja.
On, u svojim prvim delima govori protiv mudzessima ali u svojim zadnjim djelima podrzava mudzessime.
Govor dr. Hudzdzetul Islama Muhammed Seid Ramadan El Butija je LAZ zato sto licno poznajemo sejha i znamo da on nije rekao da Allah ima ruke nego sasvim suprotno. On, Allah ga sacuvao svakog zla, kaze da je ibn Tejmijje u pravu ondje gdje kaze da Allah ima JED i zadrzava se samo na tome. I mi isto to kazemo s tim sto kazemo da svako ko JED prevede kao RUKA pripisao je Allahu manjkavost....
Ibn Betutin zapis o Ibn Tejmijjinom pokazivanju kako to Allah "sjedi na Arsu" nije kazivanje na osnovu vidjenja nego kazivanje na osnovu predaje. Ibn Betuta prenosi taj dogadjaj od ljudi a ne kaze da ga je on sam video pa tako odgovor onih koji pokusavaju da opravdaju ibn Tejmijju pada u vodu.
Isto tako, ibn Tejmijje i pored toga sto nije bio imam u Emevijskoj dzamiji drzao je predavanja u njoj na svojoj stolici i to Ibn Betuta jasno spominje. Ne znam ko sad izmisli da je ibn Tejmijje to rekao dok je bio na minberu.
Nije nam potrebno da on kaze da se Allah nalazi na nekoj strani " dziha" da bismo mi iz njegovog govora: " On se nalazi iznad Arsa svojim bicem." zakljucili da on smatra da je Njegovo mjesto tamo.
Sto se citata tice,kao sto sam i ranije spomenuo vo o su prevodi citata koji ne odgovaraju originalnom tekstu.
Niko od ovih ljudi nije spomenuo nista vise od rijeci ISTEVA koja je dosla u Kur'anu.
Otpadnicki govori Ibn Tejmijje
• Kaze Ibn Tejmijje u "Bejan Telbisil dzehmijje" Izdavac Matbe'atul hukumeh, Mekka ,komentar od Muhammed ibn Abdurrahman ibn Kas, stranica 111. tom 1..: "Allah dz.s. se uzdigao tjelesnim uzdizanjem"
• Kaze Ibn Tejmijje u Bejan Telbisil dzehmijje u drugom tomu na 163.stranici: "Sacuvano je od selefa i velikih imama da je Allah dz.s. opisao sebe kao ogranicenog s tim sto Njegove granice ne zna niko osim On"
• Kaze ibn Tejmijje u Bejan telbisil dzehmijje u drugom tomu na 173. stranici odgovarajuci na Ebu Ja'la: "Ono sto je on spomenuo tumaceci rijeci Ahmeda nije tacno vec se rijeci Ahmeda odnose na negiranje poznavanja Allahove granice od strane stvorenja."
• Kaze Ibn Tejmijje u Bejan telbisil dzehmijje u drugom tomu na 174.stranici: "A sto se tice onog sto je spomenuo Kadi od pripisivanja Allahu granice samo sa strane Arsa postoje dva misljenja a dzumhur je,tj vecina na stanovistu da je Allah ogranicen sa svih sest strana"
• Kaze Ibn Tejmijje u Er redd ala esasi takdis u prvom tomu na 9. stranici: " Pripisivanje tijela Allahu i njegovo negiranje je bid'at" (Ovo je u pocetku njegove mudzessimitske akide)
• Kaze ibn Tejmijje u Er Redd ala esasi takdis u prvom tomu na 5.stranici: "Niko od ucenjaka nije rekao da Allah dz.s. nije ogranicen i da nije tijelo niti je iko rekao da je negiranje tjelesnosti Allaha nuzna stvar,nasuprot,vecina kaze da je pripisivanje Allahu tijela obavezujuce"
• Kaze ibn Tejmijje u Te'sisu u prvom tomu na 565 stranici: " Po pitanju nosenja Arsa od strane mleka ljudi imaju dva misljenja: - Da oni nose Ars ali ne nose ono sto je iznad njega; - Da oni nose Ars i onoga koji je iznad njega tj Allaha. (Pogledaj kakva je njegova akida i kakve on govore navodi)
• Kaze Ibn Hadzer El Askalani u Eddurerul kamineh tom prvi stranica 144.:"Rekao je Ibn Tejmijje da je Alija u 17 stvari postupio suprotno Kur'anskom tekstu" (Vidite mrznju ovog covjeka prema Aliji r.a.)
• Kaze Ibn Tejmijje: “ Ne mozemo da slijedimo Aliju, osobu koja ne zna sta je Pravda I koja se bori po svojoj sopstvenoj volji.’ ( Minhadzu sunneti nebevijjeh, 2/203-204, I 3/156)
• Kaze Ibn Tejmijje: “ Ne postoji niko od ucenjaka cetiri mezheba niti od ostalih ucenjaka islama koji se osvrcu na Alijino misljenje u fikhu.” ( Minhadz, 4/142-143)
• Kaze Ibn Tejmijje: “ Nije Muavija taj koji je zeleo I poticao na rat medju muslimanima vec je to bio njegov supernik Alija.” ( Minhadz, 2/219)
• Prenosi Ibn Betutah u "Rihleh" na 95. stranici sa senedom do Ebul Hasena Ali Dimeskija a on od svoga oca da je rekao: "Sedeli smo u medzlisu ibn Tejmijje u Emevijskoj dzamiji pa je govorio i oporucivao narodu zatim je spomenuo ajet o istivau i rekao: "Allah se uzdigao iznad Arsa kao sto se ja uzdizem sa ove stolice sada"Pa su ljudi nasrnuli na njega i zbacili ga sa stolice udarajuci ga rukama i papucama a zatim ga odveli serijatskom sudiji" a ovu predaju potvrdjuju rijeci ibn Tejmijje koje spominje u : Minhadzu sunneh tom prvi stranica 264.; i u drugom tomu iste knjige na 26.stranici. Zatim njegove knjige "El Muvafekat tom 2. stranica 504. i Medzmu'ul fetava tom 5. stranica 527." Pricu navodi i Ibn Hadzer el Askalani u Edurerul kamineh u prvom tomu na 154 stranici.
• Kaze Ibn Kajjim El Dzevzijje tumaceci 79. Ajet sure El Isra ( Gospodar tvoj ce tin a onom svijetu hvale dostojno mjesto darovati.): “ Allah ce ga staviti da sjedi zajedno sa Njim na Arsu.” ( Idztimau’ l dzujusil islamijjeh, ibn Kajjim El Dzevzijje, str. 148.)
• Kaze Ibn Kajjim El Dzevzijje: “ Isteva- pomerio se Allah iz nizeg na vise mjesto pomjeranjem koje cine tijela kada se premestaju sa mjesta na mjesto.”( Kasidetu Nunijje)
• Kaze Ibn Kajjim El Dzevzijje: “ Allah je ogranicen sa sest strana koje su njegovi bokovi koje ne zna niko osim On.” ( Kasidetu nunijje)
• Kaze Ibn Kajjim El Dzevzijje: “ Ne poricemo da Allah sjedi na Arsu I d ace na sudnjem danu postaviti Muhammeda da sjedi pored Njega,I da je Kursijj mjesto Njegovih stopala.Ovo je akida imama Ahmeda, ucenjaka hadisa,selefa ovoga ummeta I svih religija. Cak su I jevreji I krscani uceniji o Bogu od Es’arija.” ( Kasidetu Nunijje)
• Kaze ibn Kajjim El Dzevzijje: “ Allah ce staviti Muhammeda da sjedi pored Njega na Arsu na Sudnjem danu.” ( Bedai’ul fevaid; 4/841)
• Kaze Ib Kajjim El Dzevzijje: “ Kursijj je mjesto Allahovih stopala.” ( Hadil ervah; str. 566.)
• Kaze Muhammed Ibn Salih El Usejmin, na drugoj hutbi petka 25.03. 1417.H.g.: “ Onaj koji ima u svojoj kuci satelitsku antenu izneverio je ono sa cime je dosao Muhammed I zabranjen mu je dzennet hadisom Bozijeg Poslanika.”( Fetvu je svojom rukom potpisao 28.03.1417H.g.)
Zehebijevo pismo Ibn Tejmijji
U Ime Allaha Svemilosnog Samilosnog
Hvala Allahu na mojoj poniznosti. Moj Gospodaru, smiluj mi se, obrisi mi grijehe, i sacuvaj mi Iman za mene. Kakva zalost radi nedostatka moje zalosti; kakva tuga radi sunneta i odlaska njegovih sljedbenika; kakva ceznja za bracom vjernicima da podjele samnom jecanje; kakva zalost zbog gubitka ljudi koji su bili lampe svjetilje Svetog Znanja, poboznika, i riznica svakog dobra; alas radi nemogucnosti da se naًe halal dinar ili brat (vjernik) koji voli.
Blago onome koga njegove vlastite mahane (manjkavosti) odvracaju od tuًdjih, i tesko onome koga tuًdje mahane odvracaju od (ostavljaju slijepim prema) vlastitih.
Koliko dugo ces gledati u tackicu u oku tvoga brata i ignorisati kladu u vlastiom? Koliko dugo ces hvaliti sebe, tvoje brbljanje, tvoj stil, dok istovremneo krivis ucenjake i istrazujes ljudske sramote, znajuci dok to cinis da je Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) to zabranio rekavsi:
"Ne spominjite svoje umrle osim po dobru, jer oni su otisli k onom sto su ispred sebe poslali."
Naravno, ja znam da ces ti sebe odbraniti odgovarajuci mi da su napadi samo na one koji nikad nisu omirisali aromu Islama i ne znaju sta je Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) donio i da je to (omalovazavanje umrlih ucenjaka) tvoj dzihad. Nije tako, tako mi Allaha oni koje ti napadas znaju vise od onoga sto je dovoljno ako osoba praktikuje isto da postigne uspjeh. Stavise, oni su ignorantni o mnogim stvarima koje ih se ne ticu. A "ekselentnost necijeg Islama ukljucuje takoًdje ignorisanje ili napustanje onoga sto ga se ne tice." Allaha ti covjece! Daj nam predaha od sebe, jer ti si elokventan polemicar koji niti se odmara niti spava. Pazi se od stvaranja zbunjujucih, problematicnih vjerskih pitanja. Nas Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je bio ozlojedjen prekomjernim zapitkivanjima, smatrao ih pogresnim, i zabranio je suvisno zapitkivanje. On je takoًdje rekao: "Najvise se plasim za moje sljedbenike (ummet) od elokventna hipokrite (dvolicnjaka)." Previse pricanja, ako je bez grijesenja, otvrdnjuje srce kada se odnosi na halal i haram. Pa kako ga onda efektuje kada se prica o rijecima Junusijja (sekta), filozofa, izraza kufra, koje prave srcem slijepim? Tako mi Allaha, mi smo postali predmeti ismijavanja. Koliko dugo ces otkopavati detalje filozofskih fraza kufra za nas da ih pobijemo svojim umovima? Ti si, covjece, progutao otrov filozofa i njihovih radova vise nego jednom; i sa prekomjernim koristenjem otrova osoba postane ovisna. On se skuplja, Allaha mi, u tijelu.
O, kakva ceznja je za grupom u kojoj se Qur'an recituje s razmisljanjem, gdje se osjeca strapostovanje kroz njegovu meditaciju, gdje se uvukla tisina od njegova promisljanja. O, kakva je ceznja za okupom gdje se pobozni spominju, jer milost se spusta tamo gdje se pobozni ljudi spominju, a ne gdje se pobozni spominju s prezirom i kletvama. Sablja el-Hadzdzadza i jezik od Ibn Hazma su bila braca (tj. nijedan Musliman nije bio bezbjedan od njih), i sada si se i ti pridruzio toj familiji (zulumcara). Allaha ti, postedi nas od pricanja o "bid`a o cetvrtku", i "jedenju sjemenki", nego se radje ozbiljno potrudi da upamtis bid`ate koje smo smatrali izvorom svake zablude, koja je sada postala "autenticni sunnet" i "osnova tewhida", i ko god ne smatra njih Kafirima, ili magarcima, i ko god ne naziva njega Kafirom je veci Kafir od Faraona. Ti smatras nas samim Krscanima.
Allaha mi, postoje strepnje u srcima. Ti si sretan ako ti je vjera u dvije fraze sehadeta ostala netaknuta. Kakvo razocarenje za onog koji te slijedi, jer je izlozen pokvarenosti osnovnih vjerovanja i rastapanju. Osobito ako je neodovljno naucen i religiozan, i egocentricni besposlicar koji cini tebi dobro boreci se za tebe svojom rukom i jezikom, dok ti je ustvari neprijatelj u svom bicu i srcu. Sta su tvoji sljedbenici osim bestiijalni besposlenici s malo inteligencije, obicni lazovi s pomracenim umovima, tihi stranci ogrezli u podmuklosti, ili suhoparni poboznici bez razumjevanja? Ako meni ne vjerujes, samo ih pogledaj i objektivno razmotri.
Magarac svojih strasti, o Muslimanu, je istupio da aplaudira sam sebi. Dokle ces biti zaljubljen u svog ego i napadati najfinije ljude? Dokle ces davati svom egu kredit, a prezirati pobozne? Dokle ces uzdizati sebe, i omalovazavati predane vjernike? Dokle ces biti najbolji prijatelj svog ega, i gnusati se na zahide (askete)? Dokle ces hvaliti svoje vlastite rijeci na nacin kako ne hvalis i uvazavas rijeci Sahih zbirki Buharije i Muslima? Da su srecom hadisi dva Sahiha bili bezbjedni od tebe, kako si ih konstanto napadao, sugerirajuci im slabost (nepouzdanost), smatrajuci ih vasarskom igrom, ili tretirao s figurativnim objasnjenjima i pobijanjem. Zar nije doslo vrijeme da odustanes? Zar nije vrijeme da se pokajes i iskupis? Zar nisi ti u toj desetini ljudskoj zivota kada se dosegne sedamdeseta godina i finalni odlazak priblizi? Doista, Allaha mi, ja se ne sjecam da si ti pomisljao na smrt cesto. Ti se ismijavas sa svakim ko se sjeca (misli na) smrti. Stoga ja ne mislim da ces ti obratiti paznju na moje rijeci ili se odazvati na moj poziv. Ti ces, umjesto toga, vjerovatno pokazati veliku energiju i paznju da demoliras ovaj komad papira sa svojim teskim knjigama, odsjecajuci krajeve mojih recenica dok ne postignes nadmoc i zatvoris argumentiranje s trijumfom "I on je bio usucen".
Ako ovako stojis u mojim ocima, a ja sam te simpatetisao i prema tebi bio saosjecajan i dobronamjeran, kako onda stojis u ocima svojih neprijatelja? Allaha mi medjًu tvojim neprijateljima, ima pravednih, inteligentnih i poboznih ljud, isto kao sto meًdju tvojim prijateljima ima pokvarenih, lazova, ignorantnih, dokonih, zlobnih i hajvana.
Ja mogu prihvatit da me javno diskreditujes, dok se tajno okoristis s onim sto sam rekao. "Neka se Allah smiluje osobi koja mi ukaze na moje greske." Jer ja imam mnoge grijehe i mahane, i tesko se meni ako se ne pokajem, i kako veliko je moje ponizenje od Njega koji poznaje Skriveno. Jedini lijek za mene je u Allahovom oprostu i Njegovoj samilosti, Njegovom darivanju uspjeha i Njegovoj uputi.
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. O Allah, blagoslovi naseg voًu Muhammeda, Zadnjeg od Poslanika, njegovu porodicu i sve njegove drugove."
Da ne bude nekakvih sumnji u vjerodostojnost ovog pisma navescu i njegov zlatni sened.
Pismo se prenosi od Ibn Kadi Suhbeta( umro 851.H.g.) a on od Burhan ibn Dzema'ah a on od Ebu Seid Salahuddin ibnul Alai a on od Semsuddin Ez Zehebija. Svi u ovom lancu su Hafizi u ciju pouzdanost niko nikad nije posumnjao. Prepis od Ibn Kadija nalazi se u Egipatskoj narodnoj biblioteci pod brojem 18823 b. i u Biblioteci Zahirijja pod brojem 1347. tako da se u svakom trenutku moze pogledati.
tambalamba
20-04-2009, 23:47
Šejhul-islam Muhammed b. Abdul-Vehab rahimehullah
On je šejhul-islam, imam Muhammed b. Abdul-Vehab b. Sulejman b. Ali et-Temimi el-Hanbeli, šejh reformator islama na Arapskom poluotoku u 12. vijeku po vjerovjesničkoj hidžri. Šejh je rođen 1115 godine po hidžri. Ovo je poznato o njegovom rođenju, da mu se Allah smiluje. Neki kažu da je rođen 1111 hidžretske, ali je poznatije prvo mišljenje tj. da je rođen 1115 hidžretske. Učio je pred svojim ocem u mjestu Ujejna. Ovo je mjesto gdje je i ukopan, rahmetullahi alejhi. Ovo je poznato selo u Jemami u Nedždu, sjeverozapadno od Rijada. Između ovog mjesta i Rijada je razdaljina od oko 70 kilometara.
Tu je rođen, rahimetullahi alejhi, tu je odrastao i odgojen je na jedan lijep način. Kur'an je počeo učiti veoma rano. Ulagao je veliki trud u proučavanju i prosvjeti pred svojim ocem šejhom Abdul-Vehabom b. Sulejmanom. On je bio veliki fakih i sposobni učenjak. Bio je kadija u mjestu Ujejna. Nakon što je dostigao punoljetnost namjerio se da obavi hadž Bejtullahu. Tamo je odslušao nešto od znanja, pred tamošnjim učenjacima Haremi šerifa. Zatim je otišao u Medinu, da je na onoga koji ju je nastanio (Poslanik) najvrijedniji blagoslov i spas. Tamo se sastao sa medinskim učenjacima. Boravio je u Medini jedno vrijeme. Uzeo je znanje pred dvojicom poznatih medinskih učenjaka u tom vremenu a to su: šejh Abdullah, autor knjige "El-Uzbul faid fi ilmil feraid", kao što je učio i pred velikim šejhom po imenu Muhammed Hajat es-Sindi, u Medini. Ovo su dvojica najpoznatijih učenjaka Medine od kojih je svoje znanje stekao šejh. Možda je učio pred nekim drugim još mimo njih ali nam to nije poznato.
Šejh je otputovao u potrazi za znanjem u Irak. Namjerio se u Basru gdje se susreo sa njenim učenjacima. Pred njima je uzeo od znanja onoliko koliko je Allah htio, i tamo je i predočio davu u Allahov tevhid. Ljude je pozvao u sunnet. Ljudima je pokazao da je obaveza svih muslimana da svoju vjeru crpe iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. O tome se raspravljao i opominjao. Tamo je vodio rasprave sa učenjacima. Najpoznatiji od njegovih šejhova, tog predjela, je bio čovjek po imenu šejh Muhammed el-Medžm΄ui. O njemu su neki od učenjaka Basre govorili loše. Tako da su on i njegov, gore spomenuti, šejh doživjeli i neke neugodnosti, te je zbog toga i napustio Basru. Imao je namjeru otići u Šam ali zbog nedovoljnih materijanih sredstava mu to nije uspjelo. Tako da je, nakon Basre, otišao u Zubejr, a odatle je otišao u El Ihsa. Tamo se susreo sa učenjacima gdje ih je podsjetio na neke od osnova vjere. Zatim se okrenuo prema mjestu zvanom Hurejmila. I to je bilo, Allah najbolje zna, u petoj deceniji 12. vijeka, po hidžri. Njegov otac je bio kadija u Ujejni pa je došlo do nesporazuma između njegovog oca i vođe ovog mjesta. Tako da se odatle preselio u Hurejmilu, došavši u nju 1139 h. Tako da je i šejh došao u Hurejmilu svom ocu, nakon što se ovaj u nju doselio 1139 h. Što znači da je njegov dolazak u Hurejmilu bio 1140 h. ili nakon toga. Tamo je ostao, ali se posvetio nauci, učenju i davi u Hurejmili sve do smrti svog oca godine 1153 h. Neki od stanovnika Hurejmile su se loše ponijeli prema njemu, tako da su pojedini neuračunljivi imali loše namjere da ga se riješe. Priča se kako su mu uskakali preko zidina avlije, ali su ih neki od ljudi primijetili pa su pobjegli. Nakon toga se šejh, rahmetullahi alejhi, preselio ponovo u Ujejnu.
Razlozi ljutnje ovih neuračunljivih je bio taj što je šejh, rahimehullah, naređivao dobro i spriječavao zlo. Podsticao je tamošnje vođe da kažnjavaju prijestupnike i kriminalce, one koji su napadali na ljude i otimali im imetke, ucjenjivali ih i tlačili. Pa kada su uvidjeli da je šejh protiv njih i da nije zadovoljan njihovim postupcima, te da je podsticao vođe da ih kažnjavaju i spriječe ih u njihovom zlu, rasrdili su se na njega i naumili su da ga se riješe. Ali ga je Allaha sačuvao i sklonio."
Uskoro je vijest o šejhu Muhammedu doprla do Muhammeda b. Sauda. Prenosi se da ga je o tome obavijestila njegova supruga. Kod nje su došli neki od onih koji su željeli dobro i rekli joj da obavijesti muža Muhammeda o ovom čovjeku i da ga podstakne na prihvatanje njegove dave. Podstakla ga je na to, da ga podrži i pomogne. Bila je dobra i pobožna žena. Pa kada je kod nje ušao Muhammed b. Saud, emir mjesta Der'ije i okolnih predjela, rekla mu je: "Raduj se ovom veličanstvenom plijenu! Ovo je plijen kojeg ti je Allah potčinio. Čovjek daija koji poziva Allahovoj vjeri, poziva u Allahovu Knjigu, poziva u sunnet Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Kako li je samo divan ovaj“plijen“! Požuri pa ga prihvati, požuri i pomozi mu. I nemoj se u tome nikada sustezati".Tako da je ovaj emir prihvatio njene prijedloge. Otišao je kod šejha, u kuću Muhammeda b. Suvjelima, poselamio ga a zatim sa njim popričao. Pa mu je rekao: "Šejh Muhammed, raduj se pomoći, raduj se sigurnosti i potpomaganju". A šejh mu je odgovorio: "I ti se isto tako raduj pomoći, učvršćenom namjesništvu i lijepom završetku. Ovo je Allahova vjera, ko je pomogne Allah će njega pomoći, onaj ko je podrži Allah će njega podržati, a veoma brzo ćemo osjetiti tragove toga". Pa je rekao: "Šejh, ja ću ti dati prisegu u Allahovoj vjeri, vjeri Njegovog Poslanika, kao i na džihad na Allahovom putu, ali se ja bojim, da ako te podržimo, pomognemo i dovedemo te do vrhunca, da ćeš poželjeti odseliti se u neko drugo mjesto i da ćeš preći u neki drugi predio". A šejh je odgovorio: "Ne, ja ti dajem prisegu na ovo: Dajem ti prisegu da je krv za krv, ruševina za ruševinu i da nikad ne napustim tvoju zemlju". "
Sa dolaskom sejha Darija postaje centar da’ve. To je bilo vrijeme kad se šejh osjećao da se nalazi u okruženju koje ga podržava, i koje je više odgovaralo njegovoj da’vi. On je u tome vidio zlatnu šansu da uči mase. Na njegovim dersovima bili su prisutni svi, emir i njegova porodica kao i beduini iz okolnih mjesta. Šejh je držao dersove tewhida, Kuran, hadis, fikh kao i arapski jezik.
Darija je tad doživjela procvat, jer su se ljudi iz okolnih mijesta počeli doseljavati tražeći znanje. Kao što mu je popularnost rasla kod naroda, tako je rasla i mržnja fasika prema njemu, pa su počeli širiti lažnu propagandu, potvarajući šejha za sve i svašta. Šejhova istrajnost i iskrenost je učinila da se jedan dio njegovih protivnika okrenu i postanu njegovi saveznici. Šejh je takođe pozivao pored da’ve, i u džihad. Delegacije sa cijelog Arapskog poluostrva su mu dolazile, davale obećanje da će širiti tevhid u svojim pokrajinama i naredjivati dobro i zabranjivati zlo.
Emir Ujeine ga je pozvao da ponovo dođe kod njih i nastavi svoju da’vu,ali je šejh odlučio da ostane gdje se nalazi. Mnoge delegacije su poslate i u zemlje Šama da uče ljude čistome islamu.
Kao što je pozivao običan narod, tako je šejh pozivao vladare da se okrenu od širka i vrate islamu. Poslao je pisma vlastima i ulemi u Nedždu, Rijadu, Khardžu, Qaemu, Hajelu, Vašimu, Sudeiru, Ahsi, Mekki, Medini, kao i Siriji, Jemenu, Indiji, Iraku. Mnoga ulema ovih zemalja mu se odazvala. Oni su nastavili borbu za čisti islam u svojm mjestima, inspirisani šejhovim djelm.
Šejh je cijeli svoj život posvetio islamskoj da’vi i džihadu sa krajnjom iskrenošću. Šejh je preselio u Zul Kadetu 1206 (1792 g.) godine po Hidžri.
Resultat njegove da’ve, džihada i krajnjeg napora u periodiu od 50 godina na Allahovom putu, bio je da je cijela pokrajina Nedžd vraćena u Islam. Napušteni su svi oblici širka i narod se vratio u Islam. Napušteno je slijepo slijeđenje predaka i tradicija i uspostavljen je šerijat. Uspostavljena je institucija koja je naređivala dobro a zabranjivala zlo. Mir je zavladao ovim područjem, kako u gradovima tako i u pustinji.
Neka od šejhovih djela
• Kitabu Tevhid
• Kitabu Kabair
• Kešfu Šubuhat
• Muhtasar siratu Resul
• Mesail Džahilija
• Usul Iman
• Fadail Kuran
• Fadail Islam
• Madžmuatu Hadis
• Muhtasar insaf we šer Kabair
• Usulu Selasa
• Adabi mashi ila salat
Nakon šejhove smrti, rahmetullahi alejhi, nastavili su njegovi sinovi i unuci, njegovi učenici i pomagači u da'vi i džihadu. Najistaknutiji od njegovih sinova su bili: šejh Imam Abdullah b. Muhammed, šejh Husejn b. Muhammed, šejh Ali b. Muhammed, šejh Ibrahim b. Muhammed. A od njegovih unuka: šejh Abdur-Rahman b. Hasan, šejh Ali b. Hasan, šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed i mnogi drugi. Od njegovih učenika je takođe bio šejh Hamed b. Nasir b. Muamer, i veliki broj učenjaka Der'ije i drugih mjesta. Oni su nastavili u da'vi i džihadu. Širili su Allahovu vjeru. Pisali su knjige i djela. Borili su se protiv neprijatelja vjere. Zalagali su se za rušenje mesdžida i turbeta izgrađenih na kaburovima. Pozivali su na primjenu šerijata i ustrajnosti u tome. Pozivali su u naređivanje dobra i spriječavanje zla."
Bismillahi-rrahmani-rrahim"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"Autor: Abdu-l-Kadim ZellumiI pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta. Npr. on kaže: "Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).” On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.” (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-aksa kao pet stotina namaza) Hadis - Prenosi ga Muslim. U navedenom hadisu nejma nikakve osnove za zabranu posjećivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam. Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt." (Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima. Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast.Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću primjenjivao. Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine. Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije njega. Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadisi šerif ) Stvar je potpuno jasna.Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena
"VEHABIJSKA FITNA" (I deo)
Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.
Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe III sina Ahmedovog. A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene. Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g." U početku bio je učenik među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman. Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika.
Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik. Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika tevhida postala kjafirima.
Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.
Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.
Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab. Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud. Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur'anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija. Rekao je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."
tambalamba
22-04-2009, 23:19
Vi se niste krili zato da ne bi uši vaše i oči vaše i kože vaše protiv vas svjedočile, već zato što ste vjerovali da Allah neće saznati mnogo štošta što ste radili. (فصلت: 22)
tambalamba
22-04-2009, 23:24
Šejhul-islam Muhammed b. Abdul-Vehab rahimehullah
On je šejhul-islam, imam Muhammed b. Abdul-Vehab b. Sulejman b. Ali et-Temimi el-Hanbeli, šejh reformator islama na Arapskom poluotoku u 12. vijeku po vjerovjesničkoj hidžri. Šejh je rođen 1115 godine po hidžri. Ovo je poznato o njegovom rođenju, da mu se Allah smiluje. Neki kažu da je rođen 1111 hidžretske, ali je poznatije prvo mišljenje tj. da je rođen 1115 hidžretske. Učio je pred svojim ocem u mjestu Ujejna. Ovo je mjesto gdje je i ukopan, rahmetullahi alejhi. Ovo je poznato selo u Jemami u Nedždu, sjeverozapadno od Rijada. Između ovog mjesta i Rijada je razdaljina od oko 70 kilometara.
Tu je rođen, rahimetullahi alejhi, tu je odrastao i odgojen je na jedan lijep način. Kur'an je počeo učiti veoma rano. Ulagao je veliki trud u proučavanju i prosvjeti pred svojim ocem šejhom Abdul-Vehabom b. Sulejmanom. On je bio veliki fakih i sposobni učenjak. Bio je kadija u mjestu Ujejna. Nakon što je dostigao punoljetnost namjerio se da obavi hadž Bejtullahu. Tamo je odslušao nešto od znanja, pred tamošnjim učenjacima Haremi šerifa. Zatim je otišao u Medinu, da je na onoga koji ju je nastanio (Poslanik) najvrijedniji blagoslov i spas. Tamo se sastao sa medinskim učenjacima. Boravio je u Medini jedno vrijeme. Uzeo je znanje pred dvojicom poznatih medinskih učenjaka u tom vremenu a to su: šejh Abdullah, autor knjige "El-Uzbul faid fi ilmil feraid", kao što je učio i pred velikim šejhom po imenu Muhammed Hajat es-Sindi, u Medini. Ovo su dvojica najpoznatijih učenjaka Medine od kojih je svoje znanje stekao šejh. Možda je učio pred nekim drugim još mimo njih ali nam to nije poznato.
Šejh je otputovao u potrazi za znanjem u Irak. Namjerio se u Basru gdje se susreo sa njenim učenjacima. Pred njima je uzeo od znanja onoliko koliko je Allah htio, i tamo je i predočio davu u Allahov tevhid. Ljude je pozvao u sunnet. Ljudima je pokazao da je obaveza svih muslimana da svoju vjeru crpe iz Allahove Knjige i sunneta Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. O tome se raspravljao i opominjao. Tamo je vodio rasprave sa učenjacima. Najpoznatiji od njegovih šejhova, tog predjela, je bio čovjek po imenu šejh Muhammed el-Medžm΄ui. O njemu su neki od učenjaka Basre govorili loše. Tako da su on i njegov, gore spomenuti, šejh doživjeli i neke neugodnosti, te je zbog toga i napustio Basru. Imao je namjeru otići u Šam ali zbog nedovoljnih materijanih sredstava mu to nije uspjelo. Tako da je, nakon Basre, otišao u Zubejr, a odatle je otišao u El Ihsa. Tamo se susreo sa učenjacima gdje ih je podsjetio na neke od osnova vjere. Zatim se okrenuo prema mjestu zvanom Hurejmila. I to je bilo, Allah najbolje zna, u petoj deceniji 12. vijeka, po hidžri. Njegov otac je bio kadija u Ujejni pa je došlo do nesporazuma između njegovog oca i vođe ovog mjesta. Tako da se odatle preselio u Hurejmilu, došavši u nju 1139 h. Tako da je i šejh došao u Hurejmilu svom ocu, nakon što se ovaj u nju doselio 1139 h. Što znači da je njegov dolazak u Hurejmilu bio 1140 h. ili nakon toga. Tamo je ostao, ali se posvetio nauci, učenju i davi u Hurejmili sve do smrti svog oca godine 1153 h. Neki od stanovnika Hurejmile su se loše ponijeli prema njemu, tako da su pojedini neuračunljivi imali loše namjere da ga se riješe. Priča se kako su mu uskakali preko zidina avlije, ali su ih neki od ljudi primijetili pa su pobjegli. Nakon toga se šejh, rahmetullahi alejhi, preselio ponovo u Ujejnu.
Razlozi ljutnje ovih neuračunljivih je bio taj što je šejh, rahimehullah, naređivao dobro i spriječavao zlo. Podsticao je tamošnje vođe da kažnjavaju prijestupnike i kriminalce, one koji su napadali na ljude i otimali im imetke, ucjenjivali ih i tlačili. Pa kada su uvidjeli da je šejh protiv njih i da nije zadovoljan njihovim postupcima, te da je podsticao vođe da ih kažnjavaju i spriječe ih u njihovom zlu, rasrdili su se na njega i naumili su da ga se riješe. Ali ga je Allaha sačuvao i sklonio."
Uskoro je vijest o šejhu Muhammedu doprla do Muhammeda b. Sauda. Prenosi se da ga je o tome obavijestila njegova supruga. Kod nje su došli neki od onih koji su željeli dobro i rekli joj da obavijesti muža Muhammeda o ovom čovjeku i da ga podstakne na prihvatanje njegove dave. Podstakla ga je na to, da ga podrži i pomogne. Bila je dobra i pobožna žena. Pa kada je kod nje ušao Muhammed b. Saud, emir mjesta Der'ije i okolnih predjela, rekla mu je: "Raduj se ovom veličanstvenom plijenu! Ovo je plijen kojeg ti je Allah potčinio. Čovjek daija koji poziva Allahovoj vjeri, poziva u Allahovu Knjigu, poziva u sunnet Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Kako li je samo divan ovaj“plijen“! Požuri pa ga prihvati, požuri i pomozi mu. I nemoj se u tome nikada sustezati".Tako da je ovaj emir prihvatio njene prijedloge. Otišao je kod šejha, u kuću Muhammeda b. Suvjelima, poselamio ga a zatim sa njim popričao. Pa mu je rekao: "Šejh Muhammed, raduj se pomoći, raduj se sigurnosti i potpomaganju". A šejh mu je odgovorio: "I ti se isto tako raduj pomoći, učvršćenom namjesništvu i lijepom završetku. Ovo je Allahova vjera, ko je pomogne Allah će njega pomoći, onaj ko je podrži Allah će njega podržati, a veoma brzo ćemo osjetiti tragove toga". Pa je rekao: "Šejh, ja ću ti dati prisegu u Allahovoj vjeri, vjeri Njegovog Poslanika, kao i na džihad na Allahovom putu, ali se ja bojim, da ako te podržimo, pomognemo i dovedemo te do vrhunca, da ćeš poželjeti odseliti se u neko drugo mjesto i da ćeš preći u neki drugi predio". A šejh je odgovorio: "Ne, ja ti dajem prisegu na ovo: Dajem ti prisegu da je krv za krv, ruševina za ruševinu i da nikad ne napustim tvoju zemlju". "
Sa dolaskom sejha Darija postaje centar da’ve. To je bilo vrijeme kad se šejh osjećao da se nalazi u okruženju koje ga podržava, i koje je više odgovaralo njegovoj da’vi. On je u tome vidio zlatnu šansu da uči mase. Na njegovim dersovima bili su prisutni svi, emir i njegova porodica kao i beduini iz okolnih mjesta. Šejh je držao dersove tewhida, Kuran, hadis, fikh kao i arapski jezik.
Darija je tad doživjela procvat, jer su se ljudi iz okolnih mijesta počeli doseljavati tražeći znanje. Kao što mu je popularnost rasla kod naroda, tako je rasla i mržnja fasika prema njemu, pa su počeli širiti lažnu propagandu, potvarajući šejha za sve i svašta. Šejhova istrajnost i iskrenost je učinila da se jedan dio njegovih protivnika okrenu i postanu njegovi saveznici. Šejh je takođe pozivao pored da’ve, i u džihad. Delegacije sa cijelog Arapskog poluostrva su mu dolazile, davale obećanje da će širiti tevhid u svojim pokrajinama i naredjivati dobro i zabranjivati zlo.
Emir Ujeine ga je pozvao da ponovo dođe kod njih i nastavi svoju da’vu,ali je šejh odlučio da ostane gdje se nalazi. Mnoge delegacije su poslate i u zemlje Šama da uče ljude čistome islamu.
Kao što je pozivao običan narod, tako je šejh pozivao vladare da se okrenu od širka i vrate islamu. Poslao je pisma vlastima i ulemi u Nedždu, Rijadu, Khardžu, Qaemu, Hajelu, Vašimu, Sudeiru, Ahsi, Mekki, Medini, kao i Siriji, Jemenu, Indiji, Iraku. Mnoga ulema ovih zemalja mu se odazvala. Oni su nastavili borbu za čisti islam u svojm mjestima, inspirisani šejhovim djelm.
Šejh je cijeli svoj život posvetio islamskoj da’vi i džihadu sa krajnjom iskrenošću. Šejh je preselio u Zul Kadetu 1206 (1792 g.) godine po Hidžri.
Resultat njegove da’ve, džihada i krajnjeg napora u periodiu od 50 godina na Allahovom putu, bio je da je cijela pokrajina Nedžd vraćena u Islam. Napušteni su svi oblici širka i narod se vratio u Islam. Napušteno je slijepo slijeđenje predaka i tradicija i uspostavljen je šerijat. Uspostavljena je institucija koja je naređivala dobro a zabranjivala zlo. Mir je zavladao ovim područjem, kako u gradovima tako i u pustinji.
Neka od šejhovih djela
• Kitabu Tevhid
• Kitabu Kabair
• Kešfu Šubuhat
• Muhtasar siratu Resul
• Mesail Džahilija
• Usul Iman
• Fadail Kuran
• Fadail Islam
• Madžmuatu Hadis
• Muhtasar insaf we šer Kabair
• Usulu Selasa
• Adabi mashi ila salat
Nakon šejhove smrti, rahmetullahi alejhi, nastavili su njegovi sinovi i unuci, njegovi učenici i pomagači u da'vi i džihadu. Najistaknutiji od njegovih sinova su bili: šejh Imam Abdullah b. Muhammed, šejh Husejn b. Muhammed, šejh Ali b. Muhammed, šejh Ibrahim b. Muhammed. A od njegovih unuka: šejh Abdur-Rahman b. Hasan, šejh Ali b. Hasan, šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed i mnogi drugi. Od njegovih učenika je takođe bio šejh Hamed b. Nasir b. Muamer, i veliki broj učenjaka Der'ije i drugih mjesta. Oni su nastavili u da'vi i džihadu. Širili su Allahovu vjeru. Pisali su knjige i djela. Borili su se protiv neprijatelja vjere. Zalagali su se za rušenje mesdžida i turbeta izgrađenih na kaburovima. Pozivali su na primjenu šerijata i ustrajnosti u tome. Pozivali su u naređivanje dobra i spriječavanje zla."
Ne znam zasto kopiras jedan te isti tekst stotinu puta?
To sto ti volis nekog covjeka i sto ga puno spominjes nije dokaz njegove ispravnosti.
tambalamba
24-04-2009, 12:06
Interesantno da si mi ti postavio to pitanje?
Pogledaj teme koje si otvorio na ovom ili na nekom drugom sajtu, zar se ne ponavljas i vise od stotinu puta...
Imam Muslim rahimehullah bilježi predaju od Sevbana, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Smotao mi je Allah zemlju, pa sam vidio njene istoke i zapade, a uistinu će vlast moga ummeta dospjeti do svega što je smotano preda mnom od nje. Dobio sam dvije riznice: crvenu i bijelu. Molio sam svoga Gospodara da ne uništi moj cijeli ummet sušom, niti da nad njima zagospodari neprijatelj koji nije od njih samih i koji bi oskrnavio njihov integritet. Zaista mi je rekao Gospodar: „O Muhammede, kada ja nešto odredim, onda tome nema povratka. Ja sam ti dao da neću uništiti tvoj ummet glađu u potpunosti, niti ću dozvoliti da nad njima zagospodari neprijatelj koji nije od njih i koji bi oskrnavio njihov integritet, pa makar se protiv njih složili svi koji se nalaze na dunjaluku kako bi neki pobili jedan dio, dok bi drugi porobili neke od njih.“
Ovaj hadis bilježi i El-Berkani u svome Sahihu i uz to dodaje:
„Ali se bojim za svoj ummet od vođa koji vode u zabludu. A kada se među njima izvuče sablja, neće se podići do Sudnjega dana. Neće se dogoditi Sudnji dan sve dok se ne sastane pleme od mog ummeta sa mušricima i dok skupina od mog ummeta ne bude obožavala idole. Biće u mome ummetu trideset lažova. Svi će oni izjavljivati da su vjerovjesnici, a ja sam pečat (kraj) svih vjerovjesnika i nema vjerovjesnika nakon mene. Neće prestati postojati skupina na istini iz moga ummeta, potpomognuta. Neće im naškoditi onaj ko se izdvoji od njih, niti ko se ne složi sa njima, sve dok ne dođe naredba Allahova, tebareke ve teala.“
"VEHABIJSKA FITNA" (II deo)
Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima, niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.
I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane. Imam Buharija je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:" da su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu'mine." Abdullah ibn Omer takožer prenosi predaju da je Resulullah a.s. rekao: "Najviše čega se bojim mome ummetu jeste čovjek koji bi tumačio Kur'an na svoj način kako ne odgovara (izvornom tumačenju)." Ovaj Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu. A da se bilo šta od onoga što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obraćaju." Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje. Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji." Postoji također sahih predaja da se Poslaniku Muhammedu a.s. obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom dovom. Poslanik Muhammed a.s. mu je naredio da se očisti, klanja dva rekjata i onda prouči: "Allahumme inni es'eluke ve etevedždžehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti. Ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila rabbi fi hadžeti litukda. Allahumme šeffi'ahu fijje." Moj Gospodaru, obraćam Ti se i okrećem Tebi sa Tvojim Poslanikom Muhammedom, Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obraćam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi da mi se izvrši. Moj Gospodaru učini ga da mi bude zagovornik u tome." To je uradio pa mu je Allah vratio vid. Postoji sahih predaja da je Adem a.s. činio tevessul sa našim Poslanikom a.s.. Kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, Adem a.s. je vidio njegovo ime napisano na Aršu, na Džennetskim vratima i na stranama meleka, pa je upitao Allaha za njega. Allah mu je rekao:"Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio." Onda je Adem a.s. rekao: "Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide." "Moj Gospodaru tako ti tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju." Onda je dozvan o Ademe, da si tražio kod nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali." Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.
NaÄŤin tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u sluÄŤaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraĹľivao ovo pitanje naći će mnogo sluÄŤajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O Allahov PoslaniÄŤe, traĹľi kišu svome ummetu." Naći će, takoÄ‘er, pozive koje je Poslanik upućivao kada je posjećivao kabure. Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je uÄŤenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn HadĹľera. Rekao je izmeÄ‘u ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeÄ‘anja. Ako ÄŤuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga pouÄŤiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu većinu Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od ogromne većine Islamskog ummeta je bliĹľa od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaĹľe: "Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da ÄŤini što hoće a onda ćemo ga baciti u DĹľehennem a ruĹľno li je on boravište." (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada." Ĺ*to se tiÄŤe posjete Poslanikovom kaburu, to su ÄŤinili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu izrećeni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o dozivanju drugog pored Allaha dĹľ.š. odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu Poslanika a.s. npr: "Ako se izgubi Ĺľivotinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne: "O Allahovi robovi, ÄŤuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji će se odazvati." U drugom hadisu: "Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoći u mjestu gdje nejma druga neka kaĹľe: "O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite." Allahov Poslanik a.s. je obiÄŤavao kada bi putovao i prikuÄŤila se noć da kaĹľe: "O Zemljo, Moj Gospodar i tvoj Gospodar je Allah." Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio: "Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura." A u tešehhudu u uÄŤenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv "Esselamu alejke ejjuhennebijju."
neznalica
25-05-2009, 15:29
Vehabizam je osnovao Muhammed bin Abdulvehhab. On je roÄ‘en 1111./1699. godine u oblasti NedĹľda, u jednoj kasabici koja se zove Hurejmile. Umro je 1206/1791. godine. On je putovao kao trgovac u Basru, Bagdad, Iran, Indiju i Damask. On je bio u Basri kada je upao u klopku koju mu je postavio Hempher, jedan od mnogobrojnih engleskih špijuna, i posluĹľio je kao instrument u prljavim planovima koje su Englezi skovali da unište islam. On je objavio besmislice koje je pripremio engleski špijun kao vehabizam. Naša knjiga Confessions of A British Spy (Ispovijesti Engleskog Ĺ*pijuna) detaljno govori o utemeljenju vehabizma. On je tamo došao u kontakt sa knjigama koje je napisao Ibni Tejmijje iz Harrana [661./1263.-728./1328. koji je umro u Damasku] i proÄŤitao ih. SadrĹľaj Ibni Tejmijjinih knjiga nije bio u skladu sa uÄŤenjima alima ehli sunneta. Pošto je (Abdulvehebov sin) bio jako prepreden ÄŤovjek, on je postao jako poznat kao šejh od NedĹľda (šejh-i NedĹľdi). Alimi Mekke-i mukerreme su 1221. godine napisali predivan odgovor na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid koju je on pripremio u saradnji sa engleskim špijunom Hempherom. Ovaj odgovor alima je opovrgao ovu njegovu knjigu jakim dokazima. Zbirka njihovih pobijanja, koja je kasnije štampana u Pakistanu pod naslovom Sejf-ul-dĹľebbar, je 1395./1975. godine reprodukovana u Istanbulu. Abdulvehhabov unuk, Abdurrahman, je napisao komentar na ovu njegovu knjigu koji je nazvao Kitab-ut-tevhid. Jedan vehabija, Muhammed Hamid, ga je dotjerao i izdao ga u Egiptu pod naslovom Feth-ul-medĹľid. Abdulvehhebove ideje su se raširile meÄ‘u seljacima, stanovnicima Der’ijje. Njihov poglavar, Muhammed bin Sa’ud, ih je takoÄ‘e prihvatio. Oni koji su objeruÄŤke prihvatili njegove ideje, koje je on nazvao vehabizam, su nazvani vehabije ili nedĹľdi. Pošto se broj pristalica poÄŤeo povećavati on je sebe proglasio kadijom a Muhammeda ibn Sa’uda emirom i hakimom. On je uspostavio novi zakon da ih samo njihovi potomci mogu zamijeniti.
Muhammedov otac je bio salih (dobar) musliman i alim Medine. On je predosjetio da će njegov sin Abdulvehheb započeti jedan novi i izopačeni pokret pa je svakoga savjetovao da sa njim ne razgovara. Usprkos svega, Abdulvehhabov sin je 1150./1737. godine objavio vehabizam. On se jako loše izražavao o idžtihadu alima islama. Naime, on je otišao do te mjere, da je počeo nazivati muslimane ehli sunneta vel-džema’at kafirima. On je rekao da oni koji posjete grob Pejgambera ili evlije, ili kažu, “Ja Nebijjallah!” ili “Ja Abdelkadir!” postaju mušrici (politeisti, kafiri)
Unicknnamed
25-05-2009, 19:40
Pojedinci izgleda ne umiju ni da kopiraju kako treba :hehe:
abdullah
25-05-2009, 21:43
c c c :-)
javno Ću da vas upozorim,da prilikom kopiranja tekstova u svim temama o religiji,vodite raČuna o naŠim slovima,gde se pojavljuju slova Č,Ć,Š,Đ,Ž,postavite slova c,z s dj!
Ne Želim da nagaĐam,da li je neko tumaČio hadis kao 3/4 ili 1/2,a ni ostali Članovi!
Svaki tekst,koji ne bude Čitljiv,biĆe obrisan!
vBulletin® v3.8.7, Copyright ©2000-2024, vBulletin Solutions, Inc.