Kazivanje o Muhammedu s.a.w.s

[Unicknnamed]

Iz knjige Kazivanje o Muhammedu,alejhisselam - Haris Cengic

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (I dio): rođenje i djetinjstvo


Sadržaj:
1. Nuri Muhammedijje (svjetlost duha Muhammedova) - Allahov dar svim svjetovima
2. Boravak u pustinji
3. Siroče u djedovom naručju
4. U Ebu Talibovom domu
5. Monah Behira

1. Nuri Muhammedijje (svjetlost duha Muhammedova) - Allahov dar svim svjetovima

Abdullah ibn Abdulmuttalib, kako se prenosi, bijaše odsutan iz Meke u vrijeme dešavanja čuda sa pticama. Nešto prije toga otišao je sa jednom kurejšijskom karavanom u Palestinu, najvjerovatnije radi trgovine, tako da se u vrijeme zbivanja tog veličanstvenog događaja tamo nalazio. Pri povratku karavana je zastala u Jesribu na kraće vrijeme radi odmora, a Abdullah je odlučio posjetiti svoju rodbinu u oazi. Tamo se razbolio tako da je karavana morala nastaviti put u Meku bez njega.

Stigavši u Meku izvijestili su Abdulmuttaliba o Abdullahovoj bolesti i on je odlučio poslati najstarijega sina Harisa u Jesrib kako bi mogao hizmetiti svome najmlađem bratu za vrijeme bolesti i praviti mu društvo u povratku.Međutim, još u praiskonu bijaše određeno da otac posljednjeg od Allahovih s.w.t izaslanika čovječanstvu neće dočekati rođenje svoga sina, tako da je Haris po dolasku u Jesrib saznao da je njegov brat Abdullah već preselio na drugi svijet. Po Harisovom povratku velika tuga je zavladala u čitavoj Meki ali su, svakako uz Abdullahovu majku,najveću bol osjećali Abdulmuttalib i Amina. Amina življaše kratko vrijeme sa svojim mužem tako da on ne mogaše steći bilo kakav značajniji imetak. Sve što je ostalo iza njega bilo je pet deva, malo stado ovaca i koza i jedna mlada ropkinja.

Međutim, i pored boli zbog gubitka svoga muža, i pored bojazni od prijetećeg siromaštva, Amina je osjećala smiraj u duši, neku tajanstvenu unutarnju toplinu i sigurnost u dubini svoga bića. Osjećala je da su ti neopisivo lijepi unutarnji osjećaji direktno vezani za djete koje je raslo u njezinoj utrobi. Ti osjećaji su bili izraženiji kako se primicalo vrijeme poroda, a kulminirali su kratko prije toga u dva slučaja: prvi put kada je jedne tihe noći Amina primijetila veliku svjetlost kako izlazi iz njezine utrobe, svjetlost pomoću koje je lahko mogla vidjeti veleljepne dvorce grada Busre u Šamu (bez obzira na ogromnu udaljenost od Meke); i drugi put kada joj je na začudan način rečeno: ''Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: 'Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!' Potom mu nadjeni ime Muhammed!''

Svjetlost koju viđaše Amina odraz je Nuri-Muhammedijje, Svjetlosti duha Muhammedova, koja predstavlja upotpunjenje Allahove s.w.t dragocijenosti koju je On, hvaljen neka je, udahnuo od Svoga Ruha u Adema, alejhisselam:

I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njega udahnem od Svoga Ruha,vi mu se poklonite!" (15:28,29)

Ovi ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da je dragi Allah s.w.t u Adema, alejhisselam, udahnuo od Svoga Ruha.
Mi to razumijevamo u tom smislu da je dragi Allah s.v.t nešto Svoje, neku neizrecivu i svim ljudskim mjerilima neopisivu, plemenitu dragocijenost od Vlastitoga Ruha, pohranio u Adema, alejhisselam, a time i u čitavo njegovo potomstvo.
Taj veličanstveni Allahov s.w.t dar koji uistinu potječe od Njegovog Duha, naravno ne čini čovjeka ni na koji način, neuzubillah, Njemu sličnim ili čak uporedivim Njemu. Čovjek ostaje čovjek, stvorenje dragog Allaha, ograničen i o svome Gospodaru i Stvoritelju apsolutno ovisan. Dakle, da to još jednom sasvim jasno istaknemo, čovjek posjedovanjem te Allahove s.w.t dragocijenosti, tajanstvene i prelijepe, niti u najmanjoj mjeri ne učestvuje u Božanskoj biti, on je samo neizmjerno počašćen tim ''udahnućem od Allahovog Ruha'' što u njemu obitava, tom svjetlošću[5] pohranjenom u njegovom srcu, koja ga, ako je čovjek čuva, njeguje, čisti i razvija svojom iskrenom vjerom i ispravnim ponašanjem, duhovno uzdiže i približava Stvoritelju, dragom Allahu s.w.t, čak i na deredže (stepene bliskosti) više nego li što su deredže meleka.

Vrhunac sjaja te svjetlosti, njezina punina, izražava se u Ademovom, alejhisselam, najvećem potomku, Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, savršenom čovjeku (insanu-kamil), odnosno u svjetlosti duha Muhammedova (Nuri-Muhammedijje) što je odaslana na Zemlju kao Allahov Rahmet (milost) svim svjetovima:

... a tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)

Osim što je činom rođenja Amininog mubarek sina na Zemlju izljevena nezamislivo ogromna milost dragog Allaha, Svemilosnog, njime je, takođe, ispunjeno drevno obećanje dato čovječanstvu preko njegovih prethodnika i drugova u zadaći, ostalih Allahovih s.w.t vjerovijesnika i poslanika: obećanje o poslanju onoga čije je ime Adem, alejhisselam, u džennetu vidjeo ispisano slovima od svjetlosti, onoga koji je ispunjenje skrušene dove Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam,onoga što bijaše nada posrnulim Israilćanima a olakšavajuća radost Musau i Harunu, alejhimesselam,onoga čije ime spominjaše Mesih Isa sin Merjemin, alejhisselam,onoga čijim izaslanjem Allahova vječna Vjera, sadržana u obožavanju samo Njega, Jednog, Jedinog i u potpunoj predanosti Njemu (islam), dobi svoju završnu upotpunjujuću ciglu[9] i konačnu važeću formu sadržanu u Kur'anu i Sunnetu odaslanim preko njega – Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Veličanstvenu ljepotu i neizmjernu blagodat ovog mubarek rođenja jasno okusiše mnogi narodi, među njima, hvala dragom Allahu s.w.t, i Bošnjaci, u godinama, decenijama, stoljećima, pa čak i milenijima, što uslijediše, kada Allahova s.w.t vjera, islam, nađe stanište u njihovim srcima.

Kada se mubarek dijete rodilo Amina je postupila onako kako joj je u snu prenešeno, te dovom svoga sina stavi u zaštitu Jedinog i dade mu ime Muhammed.

Ovaj mubarek događaj obilježen je nekim začudnim znamenjima koji su se desili u tom trenutku širom svijeta, pa tako Ibn Džerir et-Taberi u svojoj Povijesti, el-Bejheki u Dela'ilun-nubuwwe, es-Sujuti u el-Hasa'isul-kubra, i drugi, prenose kako se prilikom rođenja Muhammeda, alejhisselam, urušilo četrnaest trijemova Kisrina (Kserksova) dvorca u Perziji, kako je došlo do poniranja jezera Saveh (Savit) koje bijaše predmetom obožavanja, kako se ugasila vatra u Istahrabadu nakon hiljadugodišnjeg održavanja i obožavanja od strane medžusija (vatropoklonika), te kako se većina kipova koji stajahu oko Kabe prevrnula.
O rođenju svoga sina Amina je odmah obavijestila Abdulmuttaliba koji je, čim je prije mogao, došao, uzeo u naručje svoga voljenog unuka i tako ga odnio do Kabe gdje je zahvalio Bogu za plemeniti dar.

2. Boravak u pustinji

Među velikim gradskim arapskim porodicama i plemenima u ta vremena veoma prisutan bijaše običaj da se novorođena muška djeca daju porodicama iz onih pustinjskih plemena sa kojima je bila uspostavljena bliska saradnja i prisni odnosi, na izvijesno vrijeme u kome bi bili dojeni, a često i proveli jedan dio svoga djetinjstva. Motivi ovog običaja izgleda da su uglavnom bili sadržani u želji stanovnika gradova da im djeca očvrsnu i usvoje nužna znanja i vještine iz pustinjskog života, odnosno života u prirodnom ambijentu udaljenom od gradske komocije koja u izvjesnoj mjeri oslabljuje čovjeka otupljujući mu oštrinu i zamagljujući jasnoću prirodnih instikta i osjećaja. Provodeći jedan dio svog djetinjstva u pustinji gradski dječaci su, dakle, mogli dobiti zdravu i prirodnu osnovu razvitka vlastite ličnosti.

Sa druge strane, motivi beduinskih plemena da uzimaju gradske dječake na dojenje bili su izgleda više sadržani u izvijesnim materijalnim interesima. Ti interesi nisu bili direktni, jer se smatralo nemoralnim tražiti naplatu za dojenje i odgajanje djeteta u dogovorenom periodu, već indirektni s obzirom na to da je veza po mlijeku gradskog dječaka trajno vezala za porodicu svoje dojilje, koja mu je u stvari predstavljala rodbinu po mlijeku.

Rodbinska veza sa plemenom Kurejš za pustinjska plemena bila je od najvećeg značaja jer je bilo dobro znano da su Kurejšije, zbog Kabe, živjeli u duhovnom i materijalnom centru čitave Arabije, pa se kasnije, kada dječak odraste i stekne izvijesno bogatstvo, njegova rodbina po mlijeku mogla nadati značajnoj potpori. Stoga su kurejšijska djeca bila veoma atraktivna za preuzimanje na brigu i dojenje, tako da su karavane sa ženama iz pustinjskih plemena u pratnji njihovih muževa i skrbnika redovno dolazile u Meku da preuzmu djecu za dojenje.

Kratko nakon rođenja Muhammeda, alejhisselam, jedna takva karavana iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr koji bijahu jedan ogranak velikog plemena Hevazin i življahu u području jugoistočno od Meke, kretala se u pravcu ovoga svetoga grada. Na samom začelju kolone nalazila se žena po imenu Halima kći Ebu Zuejba koja je putovala sa svojim mužem Harisom i tek rođenim sinom. Oni su bili prilično siromašni, a suša koja je tada trajala učinila je njihovu situaciju još složenijom. Vodili su sa sobom njihovu veoma staru devu čije je vime danima znalo biti suho, bez imalo mlijeka da se pomuze, a magarica na kojoj je Halima jahala bila je toliko iscrpljena da nikako nije mogla držati korak sa ostalim životinjama iz karavane, tako da su svako malo vremena svi morali zastajkivati i čekati da Halima pristigne kako je ne bi izgubili u pustinji. I Halimin tek rođeni sin bijaše iscrpljen i gladan, jer ona gotovo da i nije imala mlijeka u grudima, tako da je česti plač bebe uznemiravao njezine roditelje i držao ih po čitave noći budnim. S obzirom na takvo njihovo stanje oni, po dolasku u Meku, nisu imali šanse da dobiju neko dijete na dojenje, jer, iako se od beduina nije očekivalo veliko bogatstvo, ipak oni nisu smjeli biti ni previše siromašni. Halima tako za čitavo vrijeme svoga boravka u Meki nije bila u stanju dobiti niti jedno dijete na dojenje.

Sa druge strane ni Amina nije mogla naći dojilje za svoga sina, jer, iako je bilo znano da je mali Muhammed sin jedne od najpoznatijih i najčuvenijih porodica među Kurejšijama, svi su znali da je on siroče, bez oca od koga bi se mogla očekivati kakva potpora. Doduše, njegov djed je spadao među najuglednije Kurejšije, pa u neku ruku bio i njihov neformalni vođa, ali su svi znali da je Abdulmuttalib veoma star i da se nalazi u sutonu svoga života tako da se ni od njega nije mogla očekivati dugotrajnija pomoć. Iz ovih razloga svaka dojilja kojoj bi Amina ponudila svoga sina odbijala bi prihvatiti dijete. To je učinila i čak Halima.

Kada je preuzimanje djece bilo završeno i Benu Sa'dije se već počele spremati za povratak, velika milost dragog Allaha se spustila na Halimu i njezina muža, kada je ona, shvativši da je samo ona kao najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, iznenada odlučila uzeti ''ono siroče'' koje je opet jedino ostalo bez dojilje. ''Vratit ću se i uzeti ono siroče, možda nam Bog preko njega daruje neku blagodat'', rekla je, kako nam to predaje prenose, svome mužu. Njezin muž se složio tako da se Halima vratila Amini i uzela Muhammeda, alejhisselam, na dojenje.

Da su prihvatanjem tog siročeta odabrali najbolje i najblagodarnije dojenče koje su uopće mogli dobiti, Halimi i njezinu mužu postalo je sasvim jasno već u momentu kada ga je ona prvi put zadojila. Istog trena u njezine grudi nadošlo je mlijeko tako da su se i on i njegov brat po mlijeku do sitosti nahranili. Obje bebe su mirno zaspale tako da su Halima i Haris nakon dužeg vremena mogli mirno zakonačiti bez roditeljskih trauma i briga koje im je do tada donosio plač njihova gladnoga sina. Ljepota te noći im se još više povećala kada je Haris prišao onoj njihovoj staroj i iznemogloj devi, i ustanovio da joj je vime sada bilo puno mlijeka. Pomuzli su je i, napivši se mlijeka, mirno počinuli. Halima je kasnije izjavljivala da joj je ta noć bila jedna od najsretnijih u životu. Sutradan, kada su krenuli nazad, svi su sa čuđenjem ustanovili da je sada Halimina magarica išla tako brzo i snažno da nijedna druga jahalica nije mogla držati sa njom korak.

Ove blagodati su se nastavile i neprekidno trajale za svo vrijeme dok je Muhammed, alejhisselam, bio kod njih. Iako je u njihovom kraju vladala suša i bilo veoma malo ispaše i pojila za stoku, njihova stoka se uvijek vraćala sita, zdrava i jedra, sa vimenima punim ukusnog mlijeka, dok je stoka svih drugih, od gladi i žeđi iscrpljena, davala veoma malo mlijeka. Ostali pastiri su tada počeli da svoju stoku šalju na iste pašnjake na kojima pase Harisova i Halimina stoka, ali se opet njihova stoka vraćala gladna i iscrpljena dok je stoka dojilje malog Muhammeda redovno dolazila sita i bogata mlijekom.

Halimi je bez sumnje bilo jasno da je sva ta blagodat koju su uživali bila direktno prouzročena prisustvom kurejšiskog siročeta u njihovoj porodici, kojega je Bog, očevidno, obasipao velikim blagodatima, milošću i zaštitom. Iz tih razloga ona je poželjela da, i nakon isteka uobičajenog roka dojenja od dvije godine, zadrži kod sebe još neko vrijeme blagoslovljeno dijete. Prilikom susreta sa Aminom uputila joj je molbu da dijete ostane još koji par godina kod njih dok ne ojača. Amina je pristala i Halima se vratila sa mubarek dječakom u svoj zavičaj.

Međutim, ne bijaše suđeno da mali Muhammed ostane duže u pustinji jer je već bio istekao rok njegova boravka tamo koji je dragi Allah odredio. Sevep je bio jedan veoma zanimljiv događaj – prvo čišćenje mubarek srca budućeg posljednjeg Allahovog s.w.t poslanika čovječanstvu.

Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon produženja roka, dok su Halima i Haris stajali ispred svog šatora a dječaci se igrali sa janjcima iza šatora, iznenada je do njih dotrčao njihov sin veoma uplašen i uznemiren. Kada su ga upitali šta se desilo dijete je uzbuđeno odgovorilo da su se iznenada pojavila dva lijepa mladića u bijelom, položila na leđa njegovog kurejšiskog brata po mlijeku, rasporila mu grudi i izvadila srce, dok je on čim je mogao doći sebi nakon šoka i ukočenosti odmah njima potrčao. Halima i Haris su potrčali iza šatora i zatekli malog Muhammeda, alejhisselam, kako mirno stoji gledajući u pravcu neba kao da nekoga pogledom svojim prati. Sa strahom su ga brzo pregledali i ustanovili da je dječak potpuno zdrav, bez i najmanje ranice na svome tijelu, ili pak traga nekog nasilnog akta. Jedino mu je među plećkama na leđima stajao biljeg, ali je on tu bio još od samog rođenja. Pitali su Muhammeda, alejhisselam, šta mu se desilo a on je odgovorio da su mu došla dva mladića, otvorila grudi i unutra nešto čeprkali, i zatim mu ponovo zatvorili grudi, dok on za svo to vrijeme nije osjetio nimalo bola niti straha, znajući da mu ta dvojica samo dobro žele i čine. Dijete, nepune tri godine staro, i pored svoje izrazite nadarenosti i bržeg razvitka u odnosu na svoje vršnjake, tada nije moglo potpunije objasniti šta se sve desilo prilikom te ''hirurške intervencije'' što ju je doživjelo. Godinama kasnije, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je podrobnije opisao pomenuti događaj:
''Dođoše mi dva čovjeka, odjeveni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njeg izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.''

A rekao je i ovo:
''Šejtan dotakne svakog sina Ademova kad ga rodi majka njegova, izuzimajući Merjemu i sina njezinog.''

Halima i Haris su možda u prvi mah pomislili da je sve to samo plod dječije mašte ili halucinacije na jarkom suncu, ali ih je upornost obadvojice dječaka u ponavljanju potpuno identičnog iskaza uvjerila da se uistinu nešto tajanstveno i začudno dogodilo njihovom kurejšijskom usvojeniku. Pobojali su se da dijete nije možda postalo opsihreno ili palo pod uticaj demona i u tom strahu odlučili da ga čim prije vrate njegovoj majci. Tako se desilo da su Halima i Haris neočekivano došli u Meku kako bi Amini vratili njezina sina.

Iznenadna njihova odluka da joj vrate sina, i to samo par mjeseci nakon jedva izmoljenog produžetka boravka djeteta, svakako da je bila jasan znak Amini da postoji neki viši razlog koji ih je na to nagnao. Nakon kratkog ispitivanja Halima je kazala Amini o čudnom događaju koji se desio njezinom sinu. Amina je smireno odgovorila da je to njoj sve normalno, jer je još od vremena trudnoće osjetila da njezino dijete živi pod velikom milošću, obilnim blagodatima i posebnom zaštitom dragog Boga.

Iako je tim riječima Amina uspjela umiriti uplašene beduine, ipak je zadržala svoga sina u Meki, a Halima i Haris se vratiše u svoj zavičaj. Na ovaj način se okončao period boravka Muhammeda, alejhisselam, u pustinji.

[Unicknnamed]

3. Siroče u djedovom naručju

Kada je Muhammed, alejhisselam, navršio šest godina njegova majka je odlučila da ga povede sa sobom u posjetu Jesribu. Njih dvoje, zajedno sa odanom ropkinjom Berekom, priključili su se jednoj karavani koja je išla na sjever i sa njima stigli u Jesrib, gdje su, smješteni u kućama svoje rodbine,proveli izvijesno vrijeme. To su bili bezbrižni i nezaboravni dani dječije radosti za Muhammeda, alejhisselam. Kasnije je govorio kako se tada mnogo družio i igrao sa ostalom djecom, i da su ga ona naučila plivanju u jednom bazenu, kao i pravljenju i puštanju zmajeva.

Međutim, volja dragog Allaha s.w.t bijaše da, nakon ovog perioda radosti, mubarek dijete očvrsne kroz još jednu plemenitu kušnju. Naime, kada su se vraćali iz Jesriba u Meku Amina se iznenada razboljela u mjestu Ebva nedaleko od Jesriba, gdje je nakon kraće bolesti preselila na budući svijet.

Dragi Allah s.w.t najbolje zna svu ljepotu Njegove savršene mudrosti kojom je odredio da Njegov miljenik, koga je On inače odlikovao nad svim stvorenjima koliko je htjeo i učinio ga Svojim rahmetom (milošću) svim svjetovima, moradne podnijeti kušnju prerane majčine smrti i da, sa tek navršenih šest godina ostane siroče, bez ijednog roditelja. Ovdje se mogu izvući velike, zaista velike pouke, a jedna od njih, koja nam pada na um, mogla bi biti mudrost koja će kasnije biti ovjekovječena sljedećim ajetima plemenitog Kur'ana:

... Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. - Allah zna, a vi ne znate. (2:216)

Dakle, naša spoznaja dobra i zla, odnosno korisnog i štetnog, za nas i našu sudbinu, ograničena je i time manjkava. Mi nikada ne možemo znati stvari u njihovoj punini i cjelini, već isključivo onoliko koliko nas Sveznajući znanjem o tome počasti. Odatle mi ne možemo znati šta je uistinu dobro, a šta zlo po nas. Ako smo vjernici onda moramo prihvatiti da se uistinu sve, i ono što nama može izgledati dobro, i ono što nama može izgledati zlo, zbiva sa znanjem dragog Allaha s.w.t, po Njegovoj odredbi i dopuštenju. Važnost ove činjenice može se vidjeti i u tome što je upravo ovo valjana ulema definirala kao šesti imanski šart, po kome naš iman (vjera) ne može biti valjan i potpun ako, nakon obaveznih svjedočenja da vjerujemo u Allaha s.w.t (amentu billahi), u Njegove meleke (ve melâiketihi), u Njegove Knjige (ve kutubihi), u Njegove poslanike (ve rusulihi), u Sudnji Dan (vel jevimil-ahiri), isto tako obavezno ne posvjedočimo da sve što se zbiva, i dobro i loše, isključivo se zbiva po Allahovoj s.w.t odredbi (ve bil qaderi, hajrihi ve šerrihi, minnallahi teala).

Prema tome, mudrost istinske vjere nam jasno kazuje da ne možemo i ne smijemo mi, ograničeni kakvi jesmo, sebi davati za pravo da, neuzubillah, sudimo o sudbini: da li je dobra ili loša, pravedna ili nepravedna, zaslužena ili nezaslužena, i slično tomu. Naprotiv, naše je da shvatimo da je sudbina određena od strane savršenog Odreditelja, koji je apsolutno čist i uzvišen od bilo kakve manjkavosti, ograničenja, zla ili nepravde, tako da je Njegova odredba uvijek apsolutno dobra, pravedna i savršeno valjana bez obzira na to da li mi to možemo vidjeti ili ne.

Stoga, ako je Allahov s.w.t miljenik i Njegov resul, Muhammed, alejhisselam, sa svom svojom odabranošću, ugledom i deredžom što ih kod Rabba uživa, morao podnijeti takvu jednu kušnju da u ranoj mladosti ostane bez roditelja, odakle onda bilo kome od nas pravo da se srdimo i ljutito protestujemo kad nas dragi Allah s.w.t nečim iskuša!? A On, zasigurno, nikoga ne kuša onim što dotični ne može podnijeti. Primjer ovoga je, takođe i Ejjub, alejhisselam, čija je kušnja općepoznata i velika pouka vjernicima (Kur'an, 38:43). Kada govori o ovome dragi Allah sasvim jasno ističe njegovu izdržljivost:

... Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (38:44),

bez koje on ne bi ni bio iskušavan na taj način. Uz molbu dragom Allahu s.w.t za oprost, usuđujemo se to kazati jer On jasno kaže:

Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti. (23:62)


Amina je ukopana u Ebvi,a Bereka je, u društvu nekih putnika, vratila Muhammeda, alejhisselam, u Meku.

Sada je Abdulmuttalib preuzeo potpunu brigu nad svojim unukom i svi u Meki su vrlo brzo mogli uočiti kako se, od ranije dobro znana posebna ljubav Abdulmuttalibova prema Abdullahu, sada prenijela na njegovog sina, i to još jača i izraženija. Provodio je sa svojim unukom što je mogao više vremena, tako da su ih u Meki gotovo svaki dan viđali zajedno. Uvijek mu je radost, smiraj i posebno zadovoljstvo predstavljalo pogledom pratiti Muhammeda, alejhisselam, kako se igra, šta radi. Svatko od njegove brojne djece i unuka, iz velikog poštovanja prema njemu, izbjegavao je sjesti na šilte koje je bivalo Abdulmuttalibu svaki dan prostirano neposredno uz Kabu još od vremena kada je na snu dobio informaciju o mjestu Zem Zema, ali je Abdullahov mali sin uvijek mogao tamo da sjedne sa dopuštenjem i radošću svoga brižnog djeda. Abdulmuttalibu, koji je tada imao oko osamdeset godina, čak nije bilo ni malo ponižavajuće upitati svoga sedmogodišnjeg unuka za savjet i mišljenje o mnogim stvarima o kojima bi se raspravljalo u Kući za vijećanje Kurejšija, i to pred svim ostalim Mekanskim uglednicima. Kada bi ga ostali vijećnici sa čuđenjem pitali kako može tražiti i slijediti savjet maloga djeteta o tako važnim stvarima, on bi uvijek odgovarao: ''Velika budućnost stoji pred mojim sinom''.

4. U Ebu Talibovom domu

Abdulmuttalib je umro dvije godine nakon Aminine smrti tako da je Muhammed, alejhisselam, u dobi od osam godina ostao i bez svog djeda koji ga je toliko mnogo volio i pazio.

Međutim, mubarek dječak nije ostao bez dužne ljubavi i pažnje jer je brigu o njemu sada preuzeo njegov amidža Ebu Talib, kojemu je taj emanet predao otac njegov, Abdulmuttalib, na samrti. Ebu Talib je preuzeti emanet brižno, vjerno i dosljedno čuvao čitav svoj život, tako da je Muhammed, alejhisselam, u njemu uvijek imao vjernog i brižnog skrbnika, pomagača i zaštitnika, što će se kasnije naročito potvrditi u burnim vremenima njegove poslaničke misije kada je Ebu Talib uvijek bio uz njega i smjerno ga štitio, pa makar i po cijenu narušavanja odnosa sa svim ostalim Kurejšijama. I Fatima, Ebu Talibova žena, je mnogo voljela i pazila Muhammeda, alejhisselam, nastojeći da mu, što je više mogla, zamijeni njegovu majku. Resulullah bi kasnije za nju znao reći da je više voljela da njezina rođena djeca gladuju nego li on.

Iz ovog perioda Muhammedovog, alejhisselam, života postoji predaja o još jednom velikom čudu (mu'džizi) vezanoj za njega. Naime, u Meki je bila posebno velika suša. Ebu Talib je, vjerovatno po nadahnuću, svoga mubarek bratića doveo do Kabe. Dječak je stajao naslonjen leđima na zid Kabe gledajući svojim očima ka nebu. Ubrzo su se počeli gomilati oblaci, a kada je Ebu Talib pokazao prstom na njega iz oblaka se prolomila velika kiša čijom vodom su napojeni svi stanovnici Meke i njihova stoka.

5. Monah Behira

Kada je Muhammed, alejhisselam, imao devet ili pak dvanaest godina (Neki izvori navode jedan a neki drugi podatak, tako da nije pouzdano znano koliko je Muhammed, alejhisselam, imao godina u vrijeme zbivanja ovog događaja. U svakom slučaju pouzdano se zna da je bio još dječak i to je za ovu priču jedino značajno, a dragi Allah s.w.t najbolje zna) njegov amidža Ebu Talib odlučio ga je povesti sa sobom na putovanje u Siriju. Oformljena je karavana i njih dvojica su krenuli zajedno sa ostalim putnicima. Put do Sirije i općenito Sredozemlja iz Meke u ta vremena trajao je, koliko je nama poznato, oko mjesec dana kamiljeg hoda i zahtijevao je popriličan napor, a nije bio sasvim lišen ni opasnosti. U doba mira uglavnom nije prijetila velika opasnost od pljačkaških plemena (mada se uvijek moralo računati i na eventualno iznenadno kršenje važećeg sporazuma), ali je pustinja uvijek sobom nosila opasnosti od žeđi i divljih zvijeri. Međutim, i pored svih tih opasnosti, život jednog Kurejšije nije se mogao zamisliti bez trgovačkih karavana i putovanja kroz pustinju. Ebu Talibova želja da njegov bratić počne stjecati neophodna i dragocijena iskustva, uz sasvim vjerovatne molbe radoznalog dječaka, bila je presudna u njegovoj odluci da povede Muhammeda, alejhisselam, sa sobom.

Mekanske karavane su se uglavnom zaustavljale na već od davnina poznatim odmorištima, a jedno od uobičajenih bilo je u gradu Busri u Siriji. Odmorište se nalazilo na periferiji tog grada i na njemu je bilo izraslo jedno veliko drvo koje je pružalo dragocijenu hladovinu putnicima. U samoj blizini tog odmorišta nalazila se jedna monaška ćelija. Kada je karavana stigla na to odmorište monah Behira koji je u to vrijeme živio u ćeliji, Allahovom s.w.t milošću i neizmjernom mudrošću, bio je nadahnut da uoči začudne znakove iz kojih je shvatio da se među njezinim putnicima nalazi budući Allahov s.w.t poslanik. Ebu Bekr Siradžuddin na jedan sadržajan i jezgrovit način opisuje ovaj izuzetno zanimljivi događaj, pa evo to poglavlje iz njegove knjige:

... Abdu l-Muttalibov imetak se smanjio krajem njegova života tako da je na samrti ostavio tek malo naslijeđe svakom od svojih sinova. Neki od njih, naročito Abdu l-Uzza, poznat kao Ebu Leheb, sami su stekli bogatstvo. Ebu Talib je, međutim, bio siromašan pa se njegov bratić osjećao dužnim da sam zarađuje za život. Zbog toga je čuvao ovce i koze i tako provodio dan za danom sam u brdima iznad Mekke ili padinama što se spuštaju u dolinu. Amidža bi ga ponekad poveo sa sobom na putovanje. Jednom prilikom, kada je imao devet godina, ili po nekima, dvanaest, zaputili su se u jednome trgovačkom karavanu za Siriju.

U Busri, blizu jednog od odmorišta na kojem su se mekanski karavani redovno zaustavljali, nalazila se jedna isposnička ćelija u kojoj je iz generacije u generaciju živio po jedan kršćanski monah. Kad bi jedan umro, drugi bi zauzimao njegovo mjesto, naslijeđujući sve što je bilo u ćeliji, uključujući i neke stare rukopise. U jednom od njih je bilo zapisano drevno kazivanje da će se među Arapima pojaviti poslanik. Behira, monah koji je tada živio u ćeliji, bio je dobro upoznat sa sadržajem ove knjige koja mu je bila zanimljiva naročito zbog toga što je, kao i Vereka, i sam osjećao da će se dolazak Vjerovjesnika desiti za njegova života. Često je viđao mekanske karavane kako se približavaju i zaustavljaju nedaleko od njegove ćelije, ali ovaj mu je naročito privukao pažnju nečim što nikad ranije nije vidio: mali niski oblak se sporo kretao iznad njihovih glava tako da je uvijek bio između sunca i jednog ili dva putnika. Sa pojačanim zanimanjem je posmatrao kako se približavaju. Uskoro se njegova znatiželja pretvorila u zapanjenost kad je vidio da se oblak prestaje kretati čim oni stanu, ostajući nepomičan iznad drveta pod koje su se sklonili, dok je i samo drvo spuštalo grane nad njima tako da su bili u dvostrukoj sjeni. Behira je znao da je takvo znamenje, mada neupadljivo, bilo od izuzetnog značaja. Ono se moglo objasniti samo nečim nadnaravnim, tako da je odmah pomislio na očekivanog poslanika. Je li moguće da je konačno stigao i da se nalazi među ovim putnicima?

Nešto ranije je ova monaška ćelija bila opskrbljena hranom i pićem pa je monah skupio sve što je imao i poslao poruku karavanu: "Kurejšije, pripremio sam hranu za vas i molim vas da dođete kod mene, svi vi, mladi i stari, robovi i slobodni ljudi." Svi dođoše u njegovu ćeliju, ali usprkos onom što je rekao, ostaviše Muhammeda da im čuva kamile i stvari.

Dok su se približavali, Behira je proučavao njihova lica, jedno po jedno, ali ne vidje ništa što bi odgovaralo opisu iz njegove knjige, niti je izgledalo da je među njima onaj koji bi odgovarao veličini ona dva čuda. Možda nisu svi došli.

"Kurejšije", rekao je, "neka niko od vas ne ostane." "Nikog nismo ostavili," odgovorili su, "osim jednog dječaka, najmlađeg od nas." "Ne postupajte tako s njim," reče Behira," već ga pozovite da jede sa nama." Ebu Talib i drugi počeše se prekorijevati uslijed očite nerazboritosti. "Zaista zaslužujemo ukor," reče jedan od njih, ''jer smo dozvolili da Abdullahov sin ostane, umjesto da ga pozovemo da nam se pridruži u gozbi," pa tako odoše kod njega, zagrliše ga i dovedoše da sjedne sa ljudima.

Samo jedan pogled na dječakovo lice bio je dovoljan Behiri da objasni ona čuda, a pažljivo ga posmatrajući za vrijeme jela, primijetio je da mnoga obilježja njegova lica i tijela odgovaraju opisu iz knjige. Kad su završili sa jelom, monah priđe svome najmlađem gostu i upita ga kako živi i šta sanja kao i općenito o njegovim poslovima. Muhammed mu spremno odgovori na sva pitanja, jer je Behira bio dostojan poštovanja, a njegova pitanja ljubazna i dobronamjema, te on bez oklijevanja rastvori ogrtač kada ga monah konačno zamoli da mu pokaže leđa. Behira je već bio uvjeren, a sad dvostruko, jer je između njegovih plećki stajao znak koji je i očekivao da vidi, pečat poslanstva upravo onakav kako ga je njegova knjiga opisivala, i to na tačno naznačenom mjestu.

Okrenuo se prema Ebu Talibu: "U kakvom je srodstvu ovaj dječak s tobom?" upitao je. "On je moj sin", reče Ebu Talib. "On nije tvoj sin," reče monah. "Ne može biti da je otac ovoga dječaka živ." "On je sin moga brata," reče Ebu Talib. "A šta je sa njegovim ocem?" - upita monah. "Umro je," odgovori drugi, "dok je dječak još bio u majčinom trbuhu."

"To je istina," reče Behira. "Odvedite ovog dječaka natrag u svoju zemlju i čuvajte ga od Židova, jer, Boga mi, ako oni saznaju ono što ja znam, zlo će mu nanijeti. Veliki se puti prostiru pred tvojim bratićem."

Veoma je zanimljivo uočiti kako je Behira imao valjane svete spise u kojima su ostale izvorne informacije o Muhammedu, alejhisselam, što jasno upućuje na to da je on na ispravan način slijedio Indžil i duhovnu tradiciju Mesiha Isaa, alejhisselam, odnosno da je bio musliman.

Takođe je veoma zanimljivo uočiti njegovo upozorenje o opasnosti koja je mubarek dječaku prijetila od Židova iz čega se jasno vidi da je već u to doba, nažalost, većina Židova nosila tegobno breme ''poslaničkih ubica'' kao i ''prokletog naroda otvrdnula srca'', o čemu Kur'an časni jasno kazuje, ali i sasvim jasno ističe da se to nikako ne odnosi na čestitu manjinu iskrenih vjernika među njima, koji, svakako, imaju svoje mjesto kod dragog Allaha s.w.t i odgovarajući udio u raskošu Njegove beskrajne milosti.

Uvidjevši Behirinu mudrost i pronicljivost Ebu Talib je, kako nam to neke predaje kazuju, odlučio da ga posluša i tako se vratio sa Muhammedom, alejhisselam, u Meku.

Nastavit će se, inšaAllah.........................

[Unicknnamed]

El Emin

Abdulmuttalibov imetak se, kako je ranije navedeno, što zbog njegove starosti, ali vjerovatno još i više zbog njegove zauzetosti brigom oko Allahove s.w.t Kuće koja mu nije dopuštala značajniji angažman na materijalnim sticanjima, pred kraj njegova života bio osjetno umanjio. Zbog toga Ebu Talib od oca svojega nije mogao dobiti nekog značajnijeg nasljedstva. Pošto, voljom dragog Allaha s.w.t, ni vlastitim trudom i zalaganjem nije uspio stjeći kakva bogatstva, Ebu Talib je bio na granici siromaštva. Uvidjevši to njegov bratić se još od rane mladosti osjetio obaveznim da dadne svoj doprinos uvećanju kućnoga budžeta. U tom smislu Muhammed, alejhisselam, je dosta vremena provodio na periferiji Meke kao i na obroncima obližnjih brda čuvajući stoku svoga amidže.Taj boravak u prirodi značajno mu je koristio jer je na taj način bio odvojen i sačuvan od prljavštine i grijeha koje je nosio paganski svakodnevni život u Meki.

Idoli su svojim prisustvom, istina, unekoliko onečišćavali Kabu kao i Meku općenito, ali to, svakako, niti u najmanjoj mjeri nije moglo umanjiti svetost tih časnih mjesta, odnosno bereket što ga je dragi Allah s.w.t u obilju neizmjernom tamo spustio. Isto tako, ova duhovna prljavština nije mogla zatamniti blistavu svjetlost Muhammedove, alejhisselam, mubarek nutrine, a uz to ga je dragi Allah s.w.t, još od rođenja, zaštitio ulivši mu u srce veliku odbojnost prema idolima. Od kako je znao za sebe, mrzio ih je i izbjegavao boravak u njihovoj blizini.

Međutim, mladiću u punoj snazi mladosti, sa strastima i ovosvjetskim željama koje se u njemu bude i u pubertetu razvijaju, ipak je paganski način života, uz to praćen nemoralom i razuzdanim strastima, predstavljao kušnju i neprijatnost. U tom smislu je, pronicljivošću Allahovog s.w.t odabranika i miljenika, Muhammed, alejhisselam, intuitivno osjećao kako mu osamljivanje u prirodi mnogo više odgovara. Mogao je jasnije i sadržajnije razmišljati, osluškivati dah prirode i upijati njezinu nepatvorenu izvornu ljepotu, osjećati njezin sklad i harmoniju i, učestvujući u tome, vraćati se istinskoj bitî vlastite ličnosti, odnosno vlastitom ishodištu u blizini svojega Gospodara iako Ga u to doba ne poznavaše na pravi način.

Ovakvo njegovo stanje (hâl) nagnalo ga je, vjerujemo, da stekne naviku i započne redovitu praksu povremenog osamljivanja u prirodi i intenzivnog razmišljanja. Držao se ovoga u mnogim godinama što su slijedile, prolazeći period intenzivnog odgajanja od strane dragog Allaha s.w.t steknuvši time najljepši odgoj,koji je rezultirao njegovom savršenom i kao bistra voda prozirnom moralnom čistoćom.

Nuri Muhammedijje sve više blistavom zvijezdom postajaše, a to Kur'an časni, decenijama kasnije, jasno izreče:

... ti ćeš (O, Muhammede), sigurno, nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista, najljepše ćudi ... (68:3,4)

Svjetlost Muhammedove, alejhisselam, savršene ličnosti i njegove, kako Allahova s.w.t Riječ, Kur'an časni kazuje, ''najljepše ćudi'' simbolički se izražava u spektru prelijepih duginih boja sa obiljem najrazličitijih nijansi koje sve skupa čine savršeni izražaj moralne usavršenosti upotpunjen u imenu ''El Emin''.

Arapi su običavali davati imena i nadimke prema osobinama koje je konkretna osoba pokazivala u svome svakodnevnom životu, pa je tako i nadimak Muhammedov, alejhisselam, El Emin (povjerljivi, pošteni, pouzdani, moralni, koji drži zadatu riječ i ispunjava je, na kog se može uvijek osloniti) najbolje znamenje njegova savršenog morala i ugleda što ga uživaše kod svojih sunarodnika.

Ljepota čistog srca, duha i duše Muhammeda, alejhisselam, posljedica je blistavog sjaja ''Allahovog s.w.t udahnuća od Vlastitoga Ruha'' pohranjena u njegovoj mubarek nutrini. Savršeni moral razvija se u savršenom čovjeku, a njegova unutarnja ljepota se odasjava i na vanjsku, fizičku ljepotu.

Resululluah, Muhammed, alejhisselam, kako nam ga vjerodostojni izvori opisuju, čovjek je izrazite fizičke ljepote i gracioznosti, bijele puti, srednje visine, vitak bez iole izraženog trbuha, atletskog stasa, širokih prsa i skladna tijela, lijepe i krupne glave uokvirene bradom i kosom koju drži dužom tako da mu po jednima doseže ramena a po drugima sredinu vrata, kosa i brada su mu guste, crne boje i blago valovite (niti ravne niti kovrdžave), lijepa lica sa blago povijenim nosom, lijepo oblikovanih usta sa blistavim zubima koji izgledaju poput ''bisera u kutiji od rubina'', krupnih crnih očiju sa dugim trepavicama i blago savijenim gustim obrvama, na leđima mu između plećki stoji biljeg: Pečat Allahovog poslanstva.

Ljepota njegovog fizičkog izgleda i plemenitog morala, u stvari se smatraju natprirodnim djelom, jednom od plemenitih mu'džiza dragog Allaha s.w.t, čudom koje jasno ukazuje na Muhammedovu, alejhisselam, odabranost i poslanstvo.

Savez pravednika

Muhammed, alejhisselam, mada nikako ne bijaše slab, ipak javno ne pokazivaše izrazitu fizičku snagu i borbenu vještinu. Sa druge strane svima bijaše jasno da on ima veoma oštar vid i da je, poput predaka svojih Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, veoma vješt i prezican u gađanju lukom i strijelom. Međutim, osim što se unutarnja ljepota odasjava na vanjsku, ona ima i jasno ozračje u velikoj potrebi za pravdom, borbom protiv zuluma i eksploatacije, pa ova plemenita svojstva istinskog gazije i junaka isijavaše iz cjelokupnog bića Muhammedova, alejhisselam, koji uvijek bijaše smiren, blag, strpljiv i milostiv, ali se nikad ne prezaše snažno i odlučno suprostaviti svim vidovima zuluma i nepravde.

U ovome Muhammed, alejhisselam, Bogu dragom hvala, usamljen ne bijaše, jer su i neke druge Kurejšije osjećale bol zbog nepostojanja jednog efikasnog sistema zaštite prava svih ljudi, naročito slabih i siromašnih, od zuluma bezobzirnih snagatora i oholih bogataša. Razmišljanja o jednom ovakvom sistemu neko vrijeme su bujala u srcima pravednika i čestitih ljudi među Kurejšijama, a onda se desilo da se zbio jedan događaj čija kap prevrši čašu njihove pasivnosti i nagna ih na konkretnu akciju.

Naime, desilo se da je neki Zebid, trgovac iz Jemena, prodao neku robu jednom od najimućnijih i najutjecajnijih ljudi iz redova kurejšijskog roda Sehm. Kada je ovaj Sehmija preuzeo robu odbio je trgovcu platiti ugovorenu cijenu, računajući da prevareni stranac nikako neće moći ostvariti svoje pravo u ''njegovom'' gradu u kome ima dosta njegovih prijatelja i saveznika.

Međutim, u toj svojoj računici grdno se prevario jer dragi Allah s.w.t nikako ne voli zulum i nepravdu, a pogotovu ne unutar svetog grada Meke. Tako se desilo da pravedni zahtjevi za naknadom, koje je Zebid javno, glasno i uporno izgovarao, potaknuše čestite i pravedne Kurejšije na akciju. Abdullah ibn Džudan, poglavar kurejšijskog roda Tejm, jedan od najbogatijih i ujedno najmoćnijih ljudi u Meki, ponudi svoju prostranu kuću kao mjesto gdje će se okupljati i dogovarati svi ljubitelji pravde. Na njegov poziv odgovoriše prvaci i uglednici rodova Hašim, Muttalib, Zuhra, Esed i Adi. Na tom sastanku se dogovoriše da u Meki formiraju savez pravednih koji će uvijek nastojati da se pravedno postupa i štite prava slabih, nemoćnih i obespravljenih. Čim su donijeli tu odluku predstavnici svih naprijed pomenutih rodova, zajedno sa Abdullahom koji je predstavljao vlastiti rod Tejm, odoše do Kabe i Hadžerul-esved poliše vodom koju pustiše da se slije u jednu posudu. Potom se svi prisutni malo napiše te vode i onda, dignuvši desnu ruku iznad glave, zakleše se da će ubuduće u svakom slučaju nasilja u Meki svi zajedno stati u zaštitu tlačenog, a protiv tlačitelja, bez obzira bio tlačeni od Kurejšija ili tuđinac, i to sve dotle dok pravda ne bude zadovoljena.

Savez pravednih je odmah čim je osnovan energično reagovao u slučaju koji je na neki način i bio sevep njegova formiranja, pa je onaj nasilnik od Sehmija bio prisiljen u cijelosti isplatiti dug Zebidu.

Predstavnik Benu Hašimija na tom plemenitom skupu bio je Zubejr ibn Abdulmuttalib.On je sa sobom poveo i svoga mladog bratića, tako da je i Muhammed, alejhisselam, prisustvovao skupu i, zajedno sa ostalima, zakletvu dao. Godinama kasnije Muhammed, alejhisselam, je o tome govorio:

''Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džudana, u savezu tako dobrom da ne bih zamijenio svoje sudjelovanje u njemu ni za stado deva riđih. I kad bih sad, u islamu, bio pozvan u nj, radosno bih se odazvao.''

Prvi rođak domaćina skupa Abdullaha ibn Džudana, Ebu Kuhafa iz roda Tejm, također je poveo svoga sina Atika, koji je bio godinu ili dvije mlađi od Muhammeda, alejhisselam. Kasnije će, milošću dragog Allaha, Atik, inače daleko poznatiji po svome drugom imenu Ebu Bekr, biti jedan od najbližih drugova Muhammedovih, alejhisselam.

Porodica i dom

Finansiranje uspostavljanja, odaslanja i zaštite karavane na njezinom dugotrajnom putovanju, u ta vremena bijaše izuzetno zahtijevna obaveza koju su mogli ispuniti samo imućniji članovi društva, pa je među Kurejšijama bila prisutna praksa udruživanja sredstava u svrhu opremanja zajedničkih karavana. Isto tako, nerijetko se znalo desiti da vlasnik robe iz nekog razloga ne može ići sa karavanom, pa bi tada unajmljivao neku pouzdanu i sposobnu osobu da za njegov račun obavi trgovački posao uz isplatu izvijesne naknade. S obzirom da su povjerenje i poštenje u takvim slučajevima bile najvažnija svojstva, ''El Emin'' bijaše jedan od najcjenjenijih ljudi kome su svi rado povjeravali svoju robu da njome za njihov račun trguje, ili pak da je za njih čuva u svojoj kući. Nije nam poznato koliko je puta Muhammed, alejhisselam, putovao u ovakvim poslovnim aranžmanima, ali je općepoznato da je jedno njegovo takvo putovanje značajno obilježilo čitavu njegov ovozemaljski život.

Hatidža kći Huvejlidova, porijeklom od kurejšijskog roda Esed, bila je veoma sposobna i samostalna žena. Imala je izraženog dara za trgovinu tako da je u kratkom roku stekla veliko bogatstvo. Snaga njezine ličnosti, njezina pamet i oštroumnost, njezina izražena fizička ljepota i, svakako, njezino bogatstvo, utjecali su da je bila, najvjerovatnije, najuglednija i najutjecajnija žena u Meki. Prije vremena o kome govorimo ona se udavala dva puta, ali nakon smrti njezina drugog muža, iako su joj sa svih strana stizale bračne ponude, Hatidža bijaše čvrsta u namjeri da se za izvijesno vrijeme ponovo ne udaje, tako da ih je sve redom odbijala. S obzirom da ona kao žena nije mogla da putuje u karavanama u društvu muškaraca, redovno bi svoju robu povjeravala nekome koga bi unajmila da za njezin račun trguje. Tako se desilo da je jedne prilike, kada je imala znatnu količinu raznih roba za trgovanje u Siriji, odlučila unajmiti El Emina, Muhammeda, alejhisselam, koji tada imaše dvadeset pet godina života. Obećala mu je izuzetno bogatu naknadu, čak dva puta veću od najveće koju je ranije platila bilo kojem čovjeku, a uz to je s njim poslala i njezina roba Mejseru da mu bude od pomoći na putu. Za vrijeme dugotrajnog pustinjskog putovanja na sjever do Sirije, Mejsera je mogao da dobro upozna svoga saputnika i da se i sam uvjeri u njegovu izuzetnu dobrotu, poštenje i plemenitost, iako su mu one, vjerovatno, već bile poznate. Osim toga, bilo mu je dato da uoči izvijesnu posebnost kod Muhammeda, alejhisselam, osjetivši kako ga odlikuje neka tajanstvena ''nebeska'' zaštita i bereket. Prvo konkretno znamenje o tim kvalitetima svoga saputnika dobio je kada su došli do Busre. Zaustavili su se na samom ulazu u Busru i sjeli u hladovinu drveta da se odmore kada im je prišao monah iz obližnje isposničke ćelije. Zvao se Nestor i sa naglašenim interesovanjem se kod Mejsere raspitivao o njegovom drugu. Na kraju je monah izrekao jednu rečenicu koja se duboko urezala u Mejserino sjećanje, toliko duboko da je ta informacija, počevši od njegovih predaja, došla čak i do nas koji živimo više od hiljadu i četiristotine godina nakon ovih događaja. Ta rečenica je glasila: ''Pod ono drvo se niko drugi nije spustio doli Poslanik (Božji)''.

Muhammed, alejhisselam, je ostao neko vrijeme u Busri na čijim je trgovištima unosno prodao svu Hatidžinu robu i za taj novac nabavio drugu koju je namjeravao vratiti svojoj poslodavki u Meku. Čim su završene sve formalnosti oko trgovine karavana je krenula kući. Za vrijeme povratka Mejsera je, po drugi put, mogao da uoči posebnost svog saputnika. Naime, bilo mu je dato jasno znamenje u tome što je primijetio da ih žega uopće ne muči, a jednog podneva to znamenje je doseglo svoj vrhunac kada je za nekoliko trenutaka mogao jasno vidjeti dva meleka kako zaklanjaju sunce iznad Muhammeda, alejhisselam, koji je jahao na devi ispred njega.

Kada su se vratili u Meku Muhammed, alejhisselam, je otišao do Hatidže da joj podnese izvještaj o obavljenom poslu i primi zarađenu naknadu. Iskusnoj trgovkinji nije trebalo više od jednog pogleda na robu koja joj je bila donesena da u trenu shvati kako ju je mogla u Meki prodati u vrijednosti višestruko većoj od novaca koje je za nju dala, ali svi njezini daljnji pogledi, zajedno sa njezinim srcem, bijahu usmjereni ka čestitom mladiću koji je za nju trgovao. Vjerovatno je tada i sama postala svjesna svoje velike i iskrene ljubavi prema Muhammedu, alejhisselam, ali je bila svjesna i činjenice da je, iako još uvijek lijepa, ipak znatno starija od njega,pa je izvijesno vrijeme oklijevala. Međutim, ova stvar je još u praiskonu u Levhi Mahfuzu bila zapisana,pa je hazreti Hatidža pronašla put da posredstvom zajedničke poznanice Nufejse, svoju iskrenu ljubav i bračnu ponudu iskaže Muhammedu, alejhisselam, koji je prihvatio tu ponudu jer je bio počastvovan time, ali još i više zbog toga što je i on nju iskreno volio, ljubavlju tako dugotrajnom da je ona nastavila trajati i nakon njezine smrti.Muhammed, alejhisselam, je, dobivši saglasnost od Ebu Taliba i moguće još nekih amidža, zajedno sa Hamzom otišao do hazreti Hatidžinog amidže Amra koji je bio njezin skrbnik nakon smrti njezina oca,i od njega zatražio njezinu ruku. Dobivši pristanak on ju je oženio i dao joj dvadeset deva na ime mehra, vjenčanog dara.

Hazreti Hatidža je zaista bila plemeniti dar dragog Allaha s.w.t Muhammedu, alejhisselam. Voljela ga je iskrenom i velikom ljubavlju, bila mu je i supruga, i prijateljica, i pomagač u svim životnim situacijama uvijek bivši čvrsto na njegovoj strani.Izrodila mu je šestero od ukupno sedmero djece koliko ih je Muhammed, alejhisselam, imao: sinove Kasima i Abdullaha,te kćeri Zejnebu, Rukajju, Ummu Kulsum i Fatimu. Volja dragog Allaha s.w.t bijaše da svi sinovi Muhammedovi, alejhisselam, na budući svijet presele još u svome djetinjstvu.

Međutim, i pored toga, voljom i odredbom dragog Allaha s.w.t, Muhammed, alejhisselam, ne ostade jedini muški član svoje obitelji.

Hazreti Hatidža je Muhammedu, alejhisselam, na dan njihovog vjenčanja poklonila jednog od svojih robova, petnaestogodišnjeg dječaka, Zejda, sina Harisinog iz plemena Kelb. Zejd bijaše veoma ponosan na svoje porijeklo. Njegovo pleme Kelb življaše na sjeveru, na prostranim ravnicama između Iraka i Sirije. Već nekoliko godina bijaše prošlo od kada su ga neki konjanici oteli iz sela njegove majke, gdje ga je ona bila dovela u posjetu rodbini. Dječak je znao da ga njegov otac i amidže svo to vrijeme traže širom Arabije, a i on sam je, naravno, težio svim svojim srcem da stupi u kontakt s njima i da ga oni otkupe iz ropstva. Međutim, njegova osjećanja su se potpuno promijenila od trena kada je upoznao svoga novog gospodara, Muhammeda, alejhisselam. Zavolio ga je više od sopstvenog oca i sopstvene porodice, a tu ljubav jasno je potvrdio u jednom znamentom događaju koji se desio samo nekoliko mjeseci od njegova dolaska u mubarek vlasništvo Muhammeda, alejhisselam. Naime, šetajući ulicama Meke u vrijeme obavljanja hadža, prepoznao je neke ljude i žene iz plemena i roda njegova koji su bili došli na hodočašće. Odlučio je da preko njih pošalje svojim roditeljima i rodbini vijest o sebi kako se ne bi više brinuli i tugovali za njim. Sastavio je stihove koji su, prema Ebu Bekru Siradžuddinu, glasili ovako:
''Ja sam daleko, pa vi prenesite moje riječi
mome rodu: U Svetom Hramu ja živim,
u sred mjesta što ga je Bog učinio svetim.
Klonite se tuge koja vas muči,
ne iznurujte kamile, tražeći me po zemlji,
jer ja sam, Bogu hvala, u najboljoj
od svih plemenitih porodica, slavne loze''.[23]

Ove stihove je predao pomenutim hodočasnicima uz molbu da ih odnesu njegovima. Čim je Zejdov otac Harisa dobio vijesti o njemu, odmah se, zajedno sa svojim bratom Ka'bom zaputio za Meku. Došli su do Muhammeda, alejhisselam, i zamolili ga da otkupe Zejda po bilo kojoj cijeni, a on im je odgovorio da je voljan Zejda dati bez ikakvog otkupa, ali ako on sam bude htjeo ići s njima. Pozvao je Zejda i rekao mu u čemu je stvar. Harisa i Ka'b su se jako obradovali vidjevši konačno svoga sina i bratića pred sobom, ali se njihova radost pretvorila u veliko iznenađenje kada su čuli Zejda kako u njihovom prisustvu govori da mu draže ostati u ropstvu kod Muhammeda, alejhisselam, nego u slobodi živjeti sa svojima, a daleko od njega. Na njihova zaprepašćena pitanja Zejd je odgovorio da u Muhammedu, alejhisselam, vidi toliku ljepotu da mu je draže živjeti sa njim nego li sa bilo kim drugim, uključujući i vlastitu porodicu. Muhammed, alejhisselam, ganut odanošću i ljubavlju svoga roba, i u želji da pruži satisfakciju njegovom ocu i amidži, pozvao ih je da svi skupa dođu ispred Kabe, gdje je onda javno oslobodio Zejda i uzeo ga za svoga usvojenog sina. Zejdov otac i amidža su se smireni vratili kući, jer su sasvim jasno vidjeli kako mu je lijepu i uglednu porodicu dragi Bog podario da u njoj nađe svoj dom. Od tada su Kurejšije počele zvati Zejda imenom Zejd ibn Muhammed.

Povećanje mubarek porodice još jednim muškim članom bijaše još značajniji i znamenitiji događaj. Bijaše vrijeme velike suše i gladi njome izazvane. Oskudicu Muhammed, alejhisselam, direktno ne osjećaše pošto tada imućan bijaše, ali je mubarek srce njegovo itekako osjećalo siromaštvo svojih komšija i bližnjih. Posebno ga je brinula kriza u koju je tada zapao njegov amidža Ebu Talib. Osjetivši da se nešto mora poduzeti kako bi se pomoglo Ebu Talibu, Muhammed, alejhisselam, se obratio svome amidži Abbasu i predložio mu da svaki od njih dvojice u svoj dom i porodicu primi po jednog od Ebu Talibovih sinova na boravak i izdržavanje. Abbas je pristao i njih dvojica su otišli do Ebu Taliba i iznijeli taj prijedlog. Ebu Talib im je dao svoj pristanak pa je tada Abbas usvojio Ebu Talibovog petnaestogodišnjeg sina Džafera, a Muhammed, alejhisselam, njegova desetak godina mlađeg brata od iste majke Fatime, Alija. Od tada je Ali ibn Ebi Talib živjeo u domu Muhammedovom, alejhisselam, u neposrednoj blizini njegovoj, sa ljubavlju i odanošću njemu koja će se u budućnosti pokazati trajnom.

Ovaj osvrt na najužu porodicu Muhammeda, alejhisselam, u vremenu prije Objave, završit ćemo, inšaAllah, sa informacijom da su nedugo nakon ''usvojenja'' Alija ibn Ebi Taliba od strane njegova amidžića, Muhammed, alejhisselam, i hazreti Hatidža vjerili te, kada je za to došlo vrijeme, i udali svoju najstariju kćerku Zejnebu za Ebul-Asa, čestitog i plemenitog sina hazreti Hatidžine sestre Hale.

[Unicknnamed]

Hadžerul-Esved

Kada je Muhammed, alejhisselam, navršio trideset pet godina života, dakle negdje oko 605. godine nakon Isaâ, alejhisselam, Kurejšije su odlučile obnoviti Kabu jer su njezini tadašnji zidovi bili već oronuli i sastavljeni od nepovezanog kamenja. Namjera im je bila da sruše stare zidove i ponovo sazidaju nove, ali ovog puta od žbukom povezanog kamenja. Takođe su bili voljni i da obnove krov te svete građevine. U prilog tome im je dobro došlo to što se desilo da se lađa nekog grčkog ili rimskog trgovca bila nasukala na obalu Crvenog mora u blizini Džide, nekih sedamdesetak kilometara zapadno od Meke. Lađa je bila u tolikoj mjeri oštećena da uopće više nije mogla biti popravljena, pa ju je njezin vlasnik rado prodao Kurejšijama koji su grede njezine konstrukcije htjeli upotrebiti kao građu za pokrivanje Kabe.Kako se u to vrijeme u Meki zadesio neki Kopt koji je bio vješt tesar, smatrali su da su, s obzirom da je potrebnog kamenja u dolini Meke uvijek bilo na pretek, ostvareni svi preduslovi za početak obnove Kabe, ali ih je jedan veoma znakovit i interesantan događaj natjerao da još neko vrijeme sačekaju. Naime, nekako taman kada su htjeli započeti radove, jedna povelika zmija bi redovno izlazila iz zidina i sunčala se na kamenju Kabe. Kada god bi neko pokušao da joj priđe i otjera je, ona bi digla glavu i glasno siktala palucajući svojim jezikom. To ih je poprilično uplašilo i niko se nije usuđivao da priđe Kabi. To je trajalo izvijesni period vremena, sve dotle dok se, odredbom dragog Allaha s.w.t, nije desilo da se jednog dana velika ptica ustrijemila na zmiju i odnijela je u svojim kandžama. Kurejšije su odahnuli i ovaj znak protumačili kao dopuštenje dragog Allaha s.w.t da započnu sa rušenjem stare konstrukcije Kabe kako bi je zamijenili novom.

Prvi čovjek koji je trebao da podigne kamen sa jednog od vrhova zidova Kabe bijaše neki Ebu Vehb iz kurejšiskog roda Mahzum, ali čim je to učinio, kamen je ispao iz njegovih ruku i ponovo se vratio na svoje mjesto. On je bio nadahnut da to protumači sljedećim riječima:

''Kurejšije, u zidanje Kabe ugrađujte samo svoj pošteno zarađen imetak. Nemojte u nju zidati nepravičnu naknadu, prođu s kamatom, niti bilo kakvu nepravdu!''

Iako su Kurejšije prihvatile ovaj mudri savjet, ipak su i dalje strahovali od Allahove s.w.t srdžbe, pa su se bojali početi rušiti zidove Kabe.

Ebu Bekr Siradžudin nam objašnjava kako je ta situacija okončana, ali i navodi neke veoma zanimljive i znakovite detalje vezane za daljnju gradnju, pa evo još jedan citat iz njegove knjige:

''... Prvi čovjek koji je trebao da podigne kamen s vrha jednog od zidova bijaše Ebu-Vehb, Mahzum, brat Fatime, nene Muhammedove. Ali čim ga on podiže, kamen iskoči iz ruke njegove, pa se vrati na mjesto svoje, našto se svi oni povukoše od Ka'be, strahujući da nastave radove. Onda poglavar Mahzuma Velid, sin već umrlog Mugire, uze krasnu (krampu) pa reče: ''Ja ću započeti rušenje u vaše ime.'' I, idući Kabi, reče: 'Bože, ne ljuti se, Bože, kanimo samo dobro.'' Onda on sruši dio zida između Kamena crnog i Ugla jemenskog, to jest zida jugoistočnog. Ostali se ljudi ustegnuše. ''Da pričekamo i vidimo'', rekoše. ''Ako on bude kažnjen, nećemo rušiti više ništa, nego ćemo je napraviti kakva je i bila. Ali, ako ne bude kažnjen, onda je Bog zadovoljan poslom našim i srušićemo je posve.'' Noć prođe bez nezgode, i Velid narednog jutra na poslu rano bijaše, pa mu se i ostali pridružiše. Kad zidovi bijahu posve srušeni, sve do temelja Ibrahimovih, dođoše do velikog oblog zelenkastog kamenja, poput devinih grba poredanih jedna uz drugu. Neki čovjek gurnu ćuskiju između dva od tih kamenova da bi izvalio jedan od njih. Ali, pri prvom pomaku tog kamena, Mekkom se cijelom drhteći potres pronese, što oni uzeše kao znak da temelje moraju ostaviti netaknute.

Unutar ugla Kamena crnog nađoše zapis na starosirijskom. Sačuvaše ga, ne znajući njegovo značenje, sve dok im ga neki Jevrej ne pročita:

''Ja sam Bog, Gospodar Bekke (Mekke).Ja sam je stvorio onog dana kad sam stvorio nebesa i zemlju, onog dana kad sam stvorio Sunce i Mjesec, i Ja sam rasporedio oko nje sedam meleka svetih. Ona će postojati sve dotle dok postoje dva brda njezina, za narod njezin mlijekom i vodom blagoslovljena.''

Drugi zapis bijaše pronađen ispod mjesta stajanja Ibrahimova, stijene nevelike, blizu vrata Kabe, koja nosi čudesan otisak stopala njegovog:

''Mekka je sveta kuća Božija. Opskrba njezina dolazi joj iz tri pravca. Neka narod njezin ne bude prvi koji će je obeščastiti.''

Tako su Kurejšije tada srušile ranije zidove Kabe sve do Ibrahimovih, alejhisselam, temelja sačinjenih od oblog zelenkastog kamenja na kojima su započeli zidati nove zidove. S obzirom na plemenitost tog mubarek posla svaki je rod zahtijevao učešće u toj časti. Općenito oko toga nisu imali posebnih problema, jer su čitavu građevinu Kabe ''podijelili'' prema pojedinim rodovima, odredivši koji će dio biti u odgovornosti kojeg roda. Međutim, kada je došlo na red da se Hadžerul-Esved (sveti crni Kamen) ponovo postavi na svoje mjesto, nijedan se rod nije htjeo odreći izuzetne časti njegove ponovne ugradnje u istočni ugao Kabe. Došlo je do žestoke svađe i radovi su obustavljeni. Napeta atmosfera je trajala narednih četiri ili pet dana i kada su se već počeli stvarati ratni savezi i započele pripreme za krvavu borbu, dragi Allah s.w.t je podario najljepše rješenje. Naime, najstariji među Kurejšijama je bio nadahnut da im predloži da arbitražu u ovom sporu povjere prvome čovjeku koji uđe u sveti prostor Kabe. Napeto su iščekivali ko će se pojaviti i svi su bili veoma radosni kada su ugledali Muhammeda, alejhisselam, kako, tek vrativši se sa nekog puta, prvi ulazi u mesdžid, jer je svako od njih imao povjerenje u pravednost i čestitost ''El Emina''. Jednoglasno su mu povjerili arbitražu u njihovom sporu. Muhammed, alejhisselam, je tada još jednom potvrdio veliku mudrost i pronicljivost koje su mu plemeniti dar od dragog Allaha s.w.t. Zatražio je da mu donesu veliko i čvrsto platno na koje je stavio Hadžerul-Esved, i onda pozvao prvake svih kurejšijskih rodova da uzmu za krajeve platna i svi zajedno prenesu Kamen do istočnog ugla. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, uzeo u svoje mubarek ruke i postavio na njegovo mjesto. Ovakvo izuzetno mudro riješenje ih je sve zadovoljilo jer je svaki rod dobio svoje učešće u mubarek poslu, pa su potom složno i jedinstveno nastavili posao.

Međutim, nisu imali dovoljno čistog imetka da u cijelosti sagrade građevinu Kabe u onom obliku u kakvom su je sagradili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam. Zbog toga su je sagradili u obliku četverougla, a prostor Hidžra samo ogradili niskim polukružnim zidom.

Na kraju da spomenemo još jedan zanimljiv događaj vezan za mubarek ličnost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. On je, naravno, zajedno sa ostalima učestvovao u gradnji zidova Kabe nakon što je riješio spor oko ugradnje Hadžerul-Esveda. Ljudi koji su nosili kamenje za gradnju koristili su donje dijelove svoje odjeće kao podmetač u svrsi zaštite svojih leđa i ramena od ranjavanja, ali su na taj način otkrivali isuviše od svojih stidinih mjesta. Muhammed, alejhisselam, to jedini nije činio, pa su mu ramena bila sva izranjavana. Ipak je u jednom trenu poslušao savjet amidže Abbasa da se i on tako zaštiti od žuljeva, ali je odmah pao u nesvijest. Došavši sebi odmah se obukao i nikada više u svome životu nije se na sličan način razodjenuo.



Nastavit će se inšaAllah...............

[Unicknnamed]

Pećina Hira

Kako se Muhammed, alejhisselam, približavao zrelom dobu od navršenih četrdeset godina života, počeo je u nutrini svoje mubarek ličnosti osjećati sve snažnije podsticaje duhovnosti i sve snažniju želju za razmišljanjem i meditacijom. Noću su mu počeli dolaziti lijepi i ugodni snovi, bistri poput ''svanuća u zoru'', kako ih je on kasnije opisivao, a koji bi se obistinjavali u narednim danima. Pomenuti doživljaji rezultirali su time da mu je još u mladosti stečena navika osamljivanja u prirodi, sada dobila na ozbiljnosti i sadržajnosti te poprimila jedan sistematičan oblik. Započeo je sa praksom provođenja cjelokupnog mjeseca ramazana u osami. Utočište je pronašao u maloj pećini na vrhu jednog od mnogobrojnih brda u širem području Meke, nekoliko kilometara sjeverno od Kabe. Brdo je danas poznato po imenu ''Džebelun-Nur'' što na arapskom znači ''Brdo svjetlosti''. Pećina Hira u kojoj je boravio nalazi se nekih desetak metara ispod samog vrha, usmjerena tačno u pravcu Kabe. Svake godine bi na početku mjeseca ramazana uzeo nužnu opskrbu u hrani i vodi, te bi otišao u Hiru kako bi tamo u osami, postu, razmišljanju i ibadetu proveo čitav taj mubarek mjesec. Kasnije je, kada bi ga pitali o načinu njegova ibadeta za vrijeme tih boravaka u pećini, izbjegavao direktan odgovor, tako da je za većinu nas odgovor na to pitanje ostao tajnom. Dragi Allah s.w.t jedino zna cjelinu mudrosti i savršene ljepote toga ibadeta i svrhu njegove tajnovitosti, a mi jedino možemo zamisliti kako je boravak u pećini čitav mjesec u postu i ibadetu Bogu, izdvojen od griješnosti i duhovne zamućenosti svakodnevnog neznabožačkog života, Muhammedovu, alejhisselam, plemenitu nutrinu uglačavao do savršene sjajnosti i mudrost njegovu izoštravao do nivoa prefinjene britkosti. Ovim putem su, voljom dragog Allaha s.w.t, Muhammedovo, alejhisselam, plemenito srce, duh njegov i duša njegova nekoliko godina bili pripremani za plemenitu zadaću koja mu je još u ezelu bila povjerena. Kur'an nam je kasnije sasvim jasno potvrdio da Muhammed, alejhisselam, u tim periodima osame u pećini Hira nije znao kakva mu se deredža priprema u neposrednoj budućnosti:

Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali, ona ti je objavljena kao milost Gospodara tvoga ... (28:86).

Ali mi ipak vjerujemo, a dragi Allah najbolje zna, da je u izvijesnoj mjeri osjetio da se nešto izuzetno veliko i značajno ''kuha'' oko njegove ličnosti, jer je gotovo redovito kada bi se zaputio ka Hiri, mogao čuti glasove koji su mu poručivali: ''Mir neka je na te, Poslaniče Božiji''. Uvijek bi se osvrtao ali nikada ne bi vidjeo govornika već samo kamenje i pokoje drvo pored kojih je prolazio - izgledalo je da mu se oni obraćaju.

Nakon što bi upotpunio mjesec ramazan boraveći u Hiri, krenuo bi nazad u Meku pri čemu bi prvo obavio obredno kretanje oko Kabe (tavaf) sedam puta i tek onda išao kući.

Stigao je ramazan 610. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, godine u kojoj je Muhammed, alejhisselam, navršio četrdeset godina. Uobičajeno je otišao u Hiru. Moguće da mu je izgledalo da će i taj ramazan proteći ''uobičajeno'', onako kako je bilo i prethodnih godina, sve dok jedne mirne blagoslovljene noći u zadnjoj njegovoj dekadi, u tišini mubarek pećine Hira nije osjetio još nečije prisustvo. Iznenada se pojavio niotkuda, izgledao je kao savršeno stvoreni mladić izuzetne ljepote i energično je zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! Začuđen iznenadnim prisustvom tajanstvenog neznanca i još više njegovom naredbom, Muhammed, alejhisselam, samo mu je odgovorio: ''Ma ene bi kâri'in (Ja nisam učač).'' Mladić mu je tada prišao, obgrlio ga i stisnuo toliko snažno da je Muhammed, alejhisselam, pomislio da će mu duša iz tijela izaći, nakon čega mu je ponovo zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! I dalje zbunjen zbog čega mu ovo naređuje,ponavlja da on ne zna čitati, nakon čega ga mladić ponovo stisne. To se ponovilo ukupno tri puta, da bi nakon trećeg stiska mladić izrekao sljedeće znamenite riječi, prve ajete časnoga Kur'ana:

Ikre' bismi-Rabbikelezi halek (Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara), halekal insane min 'alek (stvara čovjeka od ugruška)! Ikre' ve Rabbukel ekrem (čitaj, plemenit je Gospodar tvoj), el-lezi 'alleme bil-kalem (koji poučava peru), 'allemel insane ma lem ja'lem (koji čovjeka poučava onome što ne zna). (96:1-5)

Tada je Muhammed, alejhisselam, shvatio da se od njega ne očekuje da čita već da uči, tj. da ponavlja riječi koje mu na ovaj način dolaze. Ponovio je sve onako kako mu je mladić proučio i odmah je osjetio da su mu se riječi urezale duboko u srce tako da ih više nije mogao zaboraviti. Nakon toga je neznani mladić otišao, a Muhammed, alejhisselam, je, bivši veoma uplašen ovim tajanstvenim i neobičnim iskustvom, želio što prije pobjeći iz pećine. Izašao je vani i prešavši preko male zaravni na vrhu brda, žurno krenuo niz padine Džebeli-Nura ka dolini. Kada je bio na sredini padine ponovo je čuo poziv, ali ovog puta iznad sebe, sa nebesa: ''Muhammede, ti si Poslanik Božiji, a ja sam Džibril''! Pogledao je iznad sebe i na nebesima vidjeo svoga maloprijeđašnjeg posjetitelja, koji se sada pojavio u svome nebeskom obliku, ali još uvijek prepoznatljiv, pojave tako velike da je prekrio čitavo obzorje. Na koju god stranu je pogledao, Muhammed, alejhisselam, je vidjeo Džibrilov lik. Sada mu je postalo sasvim jasno da ga nije posjetio običan čovjek, već melek.

Naposljetku melek Džibril iščeznu, a Muhammed, alejhisselam, žurno krenu kući. Došavši doma pun straha, samo je legao u postelju i zatražio od hazreti Hatidže da ga pokrije ćebetom. Ona je bila veoma začuđena njegovim iznenadnim prijevremenim dolaskom u stanju tolike uznemirenosti, ali je strpljivo sačekala neko vrijeme gledajući svoga voljenog muža kako od straha drhti ispod ćebeta, sve dok ga strah nije minuo kada joj je ispričao šta mu se sve desilo. Bio je uplašen da nije možda doživjeo prikazivanje nekog džina, odnosno da nije postao od njih obuzet, ali mu je došlo umirenje od dragog Allaha s.w.t, prvo kroz riječi hazreti Hatidže koja bijaše nadahnuta da ga podsjeti na njegovu veliku dobrotu i čestitost, te da je nemoguće da ga, kao takvog, Bog prepusti bilo kakvoj zabludi i zlu; i potom kroz svjedočenje hazreti Hatidžinog rođaka Vereke za kojeg smo ranije naveli da je bio sljedbenik Ibrahimove i Isaove, alejhisselam, vjere i da je mnogo proučavao Tevrat, Zebur i Indžil. Kada ga je hazreti Hatidža izvijestila o tome veoma uzbuđen je rekao: ''Presveti! Presveti! Tako mi Onoga u čijoj ruci je Verekina duša, ako si mi sve pravo kazala, Hadidža, onda znači da mu je došao najodabraniji melek, onaj koji je dolazio Musau! On je, znači, doista poslanik svoga naroda. Reci mu to, neka bude čvrst''!

Nakon što ga je Hatidža obavijestila o Verekinim riječima, Muhammed, alejhisselam, je umiren ponovo otišao u Hiru da upotpuni još nekoliko dana koliko je bilo ostalo do kraja mjeseca. Po isteku ramazana krenuo je u Meku i po ustaljenom običaju prije odlaska kući obavio tavaf.

Kod Kabe je susreo Vereku i pozdravio ga, a ovaj ga je zamolio da mu i on još jednom ispriča šta je sve doživjeo. Muhammed, alejhisselam, ga je izvijestio o tome nakon čega je Vereka rekao: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao najodabraniji melek, isti onaj koji je dolazio Musau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napadan! Ako ja dočekam taj taj dan, ja ću sigurno Allaha s.w.t pomoći,On zna kako.'' Vereka ga je potom poljubio u tjeme, i Muhammed, alejhisselam, je otišao kući.

[Unicknnamed]

Etape Objave – etape islamskog razvoja

Neizmjerna mudrost dragog Allaha s.w.t, kao i Njegova beskrajna milost, pažnja i ljubav kojima obasipa Ademovo, alejhisselam, potomstvo vidi se i u postepenosti prilikom spuštanja Objave i propisa kojima ih zadužuje. To je sasvim jasno potvrđeno i na primjeru objave časnoga Kur'ana, posljednje Allahove s.w.t Knjige odaslane čovječanstvu.

Tako su se prvi objavljeni ajeti (Ikre ...) ograničili samo na to da u prvi mah Muhammedu, alejhisselam, a potom i svima nama, objasne kako da koristimo te Allahove s.w.t mubarek Riječi, tj. prvo je skrenuta pažnja i njemu, alejhisselam, i nama, da objavljene ajete treba učiti napamet, čuvati ih sa ljubavlju u srcu i memoriji, redovito ponavljati izgovaranjem, proučavati njihov smisao, razmišljati o njihovom sadržaju i poruci, i u konačnici lično ih primijenjivati u vlastitom životu u smislu kako su i objavljeni, cjelovito, bez i najmanjih izuzetaka i izmjena, uzimajući ih kao udžbenik života. Dakle, Muhammed, alejhisselam, i svi njegovi sljedbenici ovim prvim ajetima Objave upućeni su na učenje, proučavanje, razmišljanje ... što je temelj svakog napretka i boljitka za čovjeka na Zemlji. Ovo je činjenica koju je tzv. naučna revolucija modernog društva sasvim potvrdila, ali je ujedno i ''tamna strana'' te revolucije, oličena u destruktivnosti, remećenju prirodne ravnoteže i u duhovno-moralnoj eroziji koju njedri pretjerani materijalizam, sasvim jasno pokazala imperativ uspostavljanja etičke kontrole nad naukom i tehnološkim progresom. Upravo na ovo i upućuju prvi ajeti Objave koji čovjeka upućuju da uči, proučava, razmišlja, ali ne po svome nahođenju već u ime Boga, dragog Allaha s.w.t (Ikre' bismi-Rabbikelezi halek - Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara). Allahove s.w.t riječi na taj način i Muhammeda, alejhisselam, i svakog čovjeka koji ga hoće slijediti, upućuju da predmet njegovog proučavanja bude cjelina njegove ličnosti, i duhovna i tjelesna komponenta, odnosno da se učenjem i proučavanjem prvo traži znanje potrebno za spasenje u vječnosti budućeg svijeta (znanje o vjeri i pravom putu), pa tek onda, u određenoj mjeri, i znanje o ovosvjetskom materijalnom boljitku. Tako dolazimo do razmišljanja o dva nivoa čovjekova znanja (nauke) koji imaju određene stepene prioriteta.

U ovom smislu bez ikakve dileme možemo reći da je najviši nivo znanja, kojem čovjek treba dati najveći značaj i prioritet u svome svakodnevnom intelektualnom i srčanom pregnuću, znanje o vjeri (islamu), budući da je ono direktno vezano za suštinu čovjekovog postojanja (A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju – Kur'an, 51:56) i da o njemu ovisi stanje svakog Ademova, alejhisselam, potomka u vječnosti budućeg svijeta.

Na drugom stepenu prioriteta nalazi se cjelina svih znanosti vezanih za ovaj prolazni svijet (prirodne, društvene i tehničke nauke) budući da nam one omogućavaju bolje upoznavanje okruženja u kojem živimo, kao i opći boljitak u dunjalučkoj fazi naših života, što, naravno, i sa stanovišta vjere islama ima veliki značaj jer upravo islamsko učenje kazuje da je ovaj svijet ahiretska njiva, a čovjek da je Allahov s.w.t halifa (namjesnik) na Zemlji.

Prema tome, prvi objavljeni ajeti časnoga Kur'ana, dakako, upućuju nas da učenju, izučavanju tj. nauci i znanju svakako damo najviši značaj, ali nas ujedno i upozoravaju da to moramo činiti isključivo u ime našega plemenitog Gospodara, dajući pri tome prioritet izučavanju vjere i traženju optimalnog ispunjenja naše obaveze predanosti dragom Allahu s.w.t čime ispunjavamo suštinu vlastitog stvaranja i egzistencije. Znanosti vezane za ovaj svijet moramo potpuno staviti u funkciju ove suštine našeg postojanja, odnosno cjelokupan naš život na Zemlji treba biti sadržan u maksimi ''neka nam vjera bude ispravna, a za dunjaluk šta preostane.'' Drama modernog čovjeka upravo je u tome što on koristi veliku blagodat razuma i znanosti pri čemu nesvjesno poštuje prvi dio poruke prvoobjavljenih ajeta časnog Kur'ana, ali zanemaruje njezin drugi dio jer traži znanje isključivo u svoje ime, u ime zadovoljenja vlastitog interesa ovdje i sada, izokrećući tako maksimu svog života u smisao ''neka mi na dunjaluku bude dobro, a za vjeru i ahiret šta preostane.'' Ovim izokretanjem većina modernog čovječanstva, koje li ironije, neizmjerno dragocijeni Allahov s.w.t dar znanosti i razuma, umjesto da koristi u interesu svoga vječnog blagostanja na budućem svijetu, koristi ga u želji da izdigne sebe iznad prirode, pa čak, neuzubillah, i iznad dragog Boga,dovodeći na taj način same sebe na rub vječne propasti. Da nam se dragi Allah s.w.t svima skupa smiluje i uputi nas.

Nakon nekoliko prvih objava nastupio je period šutnje koji je trajao, izvjesno vrijeme.Taj period je bio bolan za Muhammeda, alejhisselam, jer mu je nakon prvobitnog čuđenja u srce došla bojazan da nije nekim svojim pogrješkama izgubio ljubav svoga Gospodara. Ali, da to nikako nije bio razlog prekida objavljivanja jasno je potvrdila prva objava koju je Muhammed, alejhisselam, primio nakon pomenute pauze:

Tako mi jutra i noći kada se utiša Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (93:1-11)

Završne riječi ove sure, jasno i nedvosmisleno govore kako je tada Muhammedu, alejhisselam, naloženo da o onome što mu se zbiva, odnosno o onome što mu se dostavlja kazuje i drugima. Ovo nas asocira kako su se, možda, prve objave odnosile na ličnost Muhammeda, alejhisselam, i nisu izlazile izvan okvira intime njega i članova njegova domaćinstva. Sljedstveno tome, možda je i razlog naprijed pomenute pauze u objavljivanju bio radi toga da mu se da malo vremena da se navikne na svoje novo stanje i sve ono što uz to prirodno slijedi. Allah s.w.t najbolje zna, a mi smo skloni da i u tome vidimo postepenost kao obilježje procesa odgajanja Njegovih miljenika i odabranika.

Ovu postepenost možemo, barem se nama tako čini, jasno uočiti kao osnovni princip u razvoju islama ako uporedimo sadržaj i poruku sura časnoga Kur'ana koje su objavljenje u Meki u odnosu na one koje su kasnije objavljene u Medini. Sljedstveno navedenom, čini nam se da bismo mogli razlučiti tri osnove etape razvoja islama i to prvu, mekansku koju bismo mogli nazvati etapom da've (misionarstva), i nakon nje dvije medinske koje bismo mogli nazvati etapom džihada (borbe) i etapom hilafeta (islamske vlasti). Ovo bi, dakle, po našem shvatanju mogle biti etape razvoja Objave, odnosno islama u doba poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, koje su ujedno i primjer za sva vremena i sve generacije njegovih sljedbenika.

Etapa misionarstva odnosi se na mekanski period Objave, od njezinog početka pa sve do Hidžre, i ona je, po nama, izvor pouke i tumačenja islama za sve situacije kada su muslimani u manjini, kada ih je isuviše malo da bi mogli organizirati vlastitu državu, više-manje ravnopravnu ostalim državama svoga vremena. U ovoj etapi naglasak je na poruci i opomeni ljudima, na pozivu da se okrenu dragom Bogu i prihvate Njegov poziv, da istinski u Njega vjeruju i drugove Mu ne pripisuju, da izmjene svoje nevaljalo ponašanje u pravcu dobročinstva i čestitosti, da se trude i napor ulažu u izgradnji i odgajanju vlastite ličnosti, da teže ka usavršavanju etike i pravednosti ... Kratko rečeno, etapa misionarstva u svojoj suštini ima težnju ka ispravnosti vlastite duše i prenošenju plemenite poruke drugima. Ovo, po nama, jasno pokazuju sure časnoga Kur'ana objavljene u Meki koje, potičući čovjeka na razmišljanje i promatranje okruženja, te navodeći primjere iz prošlosti, uglavnom pozivaju na tevhid (eliminaciju mnogoboštva), čišćenje i odgajanje vlastitog srca i duše, izgradnju i jačanje lične vjere i morala, i, na kraju, prenošenje poruka i opomena dragog Allaha s.w.t svima onima koji ih žele čuti. Ova etapa zahtijeva blag pristup, razumijevanje i strpljenje. Dozvoljava muslimanima prisnije odnose sa poricateljima i grješnicima, ali uz obavezu očuvanja distance, jer musliman u ovoj etapi može biti blizak sa grješnikom ali mu nikako ne smije praviti društvo u vrijeme dok ovaj očevidno griješi:

Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš. (6:68 )

Dragi Allah s.w.t najbolje zna, a mi ove plemenite ajete razumijemo tako da je muslimanima u ovoj etapi dopušteno družiti se i sa najvećim poricateljima (što je važno i sa stanovišta potrebe prenošenja Allahove s.w.t poruke njima), ali se oni moraju ograditi od griješenja na taj način da napuste društvo kada započne ružan govor i griješenje, uz dozvolu da im se opet pridruže kad se oni vrate ''običnom'' govoru lišenom nemorala, grijeha i poruge Allahovim s.w.t riječima i Njegovom Poslaniku.

Ova etapa misionarstva trajala je ukupno trinaest godina pri čemu je prve tri godine pozivanje bilo diskretno, kroz direktne kontakne i razgovore sa pojedincima ili u manjim zatvorenim društvima, a narednih deset godina Muhammed, alejhisselam, je javno pozivao sve one do kojih je njegov glas mogao dosegnuti. U ovo vrijeme još nije bio objavljen niti jedan ajet koji bi dozvolio ili preporučio borbu tako da su Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i muslimani izbjegavali sukobe mirno i strpljivo podnoseći mnoge uvrede, izraženu mržnju i neprijateljstvo, pa čak i otvorene progone, mučenja i razne druge oblike psihičkog i fizičkog nasilja i torture.

Etapa misionarstva trajala je sve dotle dok broj muslimana nije dosegao ''kritičnu masu'' da oni mogu organizirati uređenu državnu zajednicu i vojsku dovoljno snažnu da se može suprostaviti neprijateljima. To se dogodilo tek u vrijeme Hidžre kada su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž u Medini dobrovoljno prihvatila islam, tako da je naredna etapa, etapa džihada tek tada nastupila. Suština ove etape jeste upravo u tome da su muslimani u Medini imali svoju vlastitu državnu organizaciju sa vlastitom ekonomijom i uređenim zakonima, kao i vlastitu vojsku. U takvim okolnostima oni su mogli da formiraju vlastiti sistem vrijednosti i vlastitu kulturu, naravno potpuno i isključivo zasnovane na Kur'anu i Sunnetu, kao i svoju vanjsku politiku čiji je osnovni sadržaj bila želja da se ove plemenite vrijednosti šire što je moguće više. Ovo naročito želimo istaći baš zbog toga da bismo istakli kako u ovoj prvoj medinskoj etapi, mada smo je nazvali etapom džihada, uopće nije bio naglasak na ratovanju i oružanoj borbi. Naprotiv, ideja džihada da istina, dobro, milosrđe, pravda i moral nadjačaju laž, zlo, nasilje, nepravdu i nemoral, odnosno da savršena riječ dragog Allaha s.w.t nad svim gornja bude, osnovni je moto, osnovni je cilj vanjske politike Muhammedove, alejhisselam, islamske države, a taj cilj se želio ostvariti različitim metodama društvenog, moralnog, etičkog, ekonomskog, političkog i vojnog uticaja. Dakle, oružana borba (mali džihad) bila je, baš kako je danas slučaj u modernim državama i civilizacijama, samo jedno od sredstava ostvarenja tih plemenitih ciljeva, sredstvo koje bi se primijenjivalo samo u slučaju kada bi svaka druga metoda bila sasvim neuspješna. U tom smislu općepoznato je da je Muhammed, alejhisselam, u ovoj etapi običavao sklapati različite vrste ugovora i saveza sa sljedbenicima Knjige (Medinski ustav), sa raznim nomadskim arapskim plemenima, čak i sa svojim najljućim neprijateljima mnogobošcima Kurejša iz Meke (Hudejbijski sporazum).

Shodno rečenom u ovoj etapi su se smjenjivali periodi sporazumnog mira, kada su se uspostavljali kontakti i razmjenjivali materijalni i duhovni uticaji, i periodi oružane borbe, kada bi svi drugi kontakti bili obustavljeni i ''zamrznuti''. Ovo se ticalo čak i odnosa sa najbližom rodbinom o čemu Kur'an časni jasno kazuje:

Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će, sigurno, uspjeti. (58:22)

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte - oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo. Ako vas se oni domognu, biće neprijatelji vaši i pružiće prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici. Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti, a Allah dobro vidi ono što radite.

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"; ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri. Oni su vama divan uzor, onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene, pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan! (60:1-6)

Međutim, Allahova s.w.t svemilost (odgovarajuća Njegovom imenu Rahman – Svemilosni) nikako nije dopustila da se ovi ajeti shvate u smislu da oni zabranjuju svaki kontakt i lijep odnos sa bližnjima koji nisu vjernici, pa je časni Kur'an jasno naglasio da se zabrana kontaktiranja odnosi samo na one članove porodice i rođake koji su aktivni u svome neprijateljstvu i mržnji prema muslimanima i to samo za vrijeme dok oni tako djeluju:

Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan. Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (60:7-9)

Dakle, jasno je rečeno da je u vrijeme kada se poricatelji oružano bore protiv dragog Allaha s.w.t, Njegovog Poslanika i muslimana, svakom muslimanu zabranjen kontakt i sa najbližom rodbinom ako su oni aktivni u toj borbi i progonu. Ali je naglašeno i to da dragi Allah voli one koji čine dobro svojim bližnjima kada se ovi aktivno ne bore protiv muslimana, niti ih progone. Zabrana kontakta je, dakle, uslovna, važi samo u vrijeme oružane borbe i odnosi se samo na one među porodicom i rodbinom koji su aktivni u svome neprijateljstvu i mržnji. Ovo je općecivilizacijska vrijednost, jer nema te civilizacije koja bi dopustila da njezini otvoreni i aktivni neprijatelji iskoriste ovakve kontakte za svoje ciljeve.

Kada su, voljom dragog Allaha s.w.t, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i muslimani ashabi izvojevali pobjedu nad mnogobošcima okončana je etapa džihada i započela je završna etapa islamskog razvoja koju mi nazvasmo etapom hilafeta. Ovo je etapa kada muslimani imaju odgovornost pune vlasti nad određenom teritorijom i kada moraju da ''dokažu'' njihovu iskrenost u džihadu shodno poznatome hadisu u kojem je, vraćajući se iz jedne bitke, Muhammed, alejhisselam, rekao kako se vraćaju iz malog džihada (oružane borbe protiv neprijatelja) i ulaze u veliki džihad (borbu protiv nevaljalštine i zla u samom sebi). Dakle, muslimani u etapi hilafeta treba da potvrde svoju iskrenost i jasno dokažu da su zaista dostojni da budu Allahove s.w.t halife (od dragog Boga ovlašteni upravitelji) na Zemlji, tako što će se, prvo na njih same, potom njihove bližnje (porodica, rodbina i prijatelji), potom i na sve ostale članove društva, jednako i nepristrasno odnositi savršeno pravedni i valjani Zakon dragog Allaha (Šerijat).

Ukoliko muslimani potvrde svoju iskrenost u vjeri, te zaista uspostave potpunu i istinsku vladavinu Šerijata na svim teritorijama nad kojima im je povjeren emanet (odgovornost) vlasti, onda se uistinu uspostavlja društvo vjere, milosrđa i tolerancije; društvo u kojem se favoriziraju i naređuju istina, dobro, milosrđe, pravda i moral, a suzbijaju i zabranjuju laž, zlo, nasilje, nepravda i nemoral; društvo u kojem su svim ljudima bez obzira na stepen njihova bogatstva i ugleda, naciju, rasu, jezik i porijeklo, silom zakona i države zagarantovani vjera, život, imetak, čast i jednaka šansa; društvo u kojem je zakonom i praksom garantirana sloboda vjere vjerskim manjinama, osim mnogobožaca;društvo u kojem se favoriziraju vrijednosti znanosti i mudrosti i slobodno razvijaju nauke, ali uz jasno izraženu zahvalnost dragom Bogu, dragom Allahu s.w.t iz Čijeg savršenstva, sveznanja i svemilosti one izviru, i, naravno, sa obavezom korištenja tih nauka u Njegovo ime, samo u svrhe kojima je On zadovoljan.

Na ovaj način se oživotvoruje stepen najvećeg mogućeg čovjekovog dosega ka savršenom na Zemlji, jer čovjek može imati učešća u savršenstvu samo onoliko koliko odbaci svoju nesavršenu umišljenost i oholost, i voljno se pokori savršenom naputku dragog Allaha s.w.t.

Ove tri etape razvoja poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, kako rekosmo, ujedno su i etape razvoja islama uopće i kao takve su obrazac i izvor pouke svim generacijama muslimana sve do Sudnjega Dana. Na kraju govora o njima želimo jasno naglasiti da se, po našem dubokom ubijeđenju, pouke moraju uzimati iz njihove cjeline, odnosno u smislu da se u konkretnim uslovima pouke crpe pretežno iz one etape razvoja islama koja najbolje odgovara datim uslovima. Treba, dakle, voditi računa o tome kakav je stepen iskrenosti i kvaliteta vjere kod većine muslimana, jesu li muslimani dovoljno zreli i brojni da organiziraju vlastitu zajednicu, društvo ili državu, koja bi mogla nešto vrijedno ponuditi drugim državama i civilizacijama i ravnopravno učestvovati u svome prirodnom pravu da traži svoje mjesto pod Allahovim s.w.t suncem na Allahovoj s.w.t zemlji.

[Unicknnamed]

Prvi muslimani Kurejša

Vec smo rekli da su se, sljedstveno principu postepenosti, prve objave odnosile na Muhammeda, alejhisselam, licno kao i na njegovo najintimnije okruženje. Odatle je sasvim razumljivo što su, kako predaje kazuju, upravo clanovi njegovog domacinstva bili i prvi sljedbenici nove vjere, pa je prva žena koja je primila islam u Meki bila Poslanikova, alejhisselam, supruga hazreti Hatidža a prvi muškarac hazreti Ali ibn Ebi Talib. Odmah za njima u islam su ušli i Zejneba, Rukajja, Umm Kulsum, Fatima i Zejd.

Hazreti Hatidža je vjerovatno i od ranije mogla kroz razgovore sa svojim rodakom Verekom steci saznanja o zabludama i neutemeljenosti tradicionalne mnogobožacke vjere vecine Kurejšija tog vremena, a islam je fakticki primila još od vremena prvih objava kada je tješila uplašenog muža koji je drhtao ispod cebeta govoreci mu da je on isuviše cestit da bi dragi Bog dopustio džinima da ga opsjednu. Jedna veoma interesantna i znakovita predaja nam ukazuje na njenu izuzetnu mudrost. Naime, u periodu dok su još trajale Muhammedova, alejhisselam, zbunjenost i nesigurnost zbog onoga što mu se dogada, jedne prilike on je ugledao jedan lik, za ostale nevidljiv, dok je bio u svojoj sobi u društvu Hatidžinom. Kada joj je, pomalo uplašen, rekao o svojoj viziji, ona ga je prigrlila i onda upitala da li je pojava još uvijek prisutna. Kada joj je Muhammed, alejhisselam, odgovorio da je posjetitelj nestao, ona je mudro odgovorila da je sigurna da je to bio melek, jer ih šejtan u takvim trenucima bracne intime sigurno ne bi napustio.Ovaj dogadaj zaista jasno pokazuje u kolikoj je mjeri Muhammed, alejhisselam, imao ljubav, pomoc i podršku od strane svoje supruge hazreti Hatidže, a njezin stepen kod dragog Allaha s.w.t jasno je pokazan znamenitim dogadajem kada joj je plemeniti Džibril, naravno posredstvom njezinog muža, prenio pozdrav mira (selama) licno od Gospodara svih svjetova. Neka je beskrajna milost i blagoslov dragog Allaha s.w.t na plemenitoj majci vjernika koja je pocašcena takvom rijetkom pocasti da joj dragi Allah s.w.t licno pošalje pozdrav selama.

Druga osoba koja je primila islam, koliko je poznato, bijaše hazreti Ali ibn Ebi Talib. Imao je tada samo deset godina, ali vec bijaše izuzetno intelegentan i mudar, a Muhammeda, alejhisselam, neizmjerno voljaše otkako je znao za sebe, buduci da je boravio u njegovoj kuci još od najranije mladosti i provodio više vremena s njim nego li s rodenim ocem Ebu Talibom. Naravno da je i Muhammed, alejhisselam, izuzetno volio i bliskim držao hazreti Alija.

Prvi od ljudi izvan doma Poslanikovog koji primi islam bijaše Muhammedov, alejhisselam, izuzetno bliski i dragi prijatelj još od vremena Saveza pravednika Atik ibn Ebi Kuhafa, hazreti Ebu Bekr. Ebu Bekr, blag i plemenit, veoma prijatnog ponašanja i imucan trgovac, bijaše veoma omiljen i poštovan covjek u Meki kome su mnogi znali doci po savjet o mnogim stvarima. Svoje je kvalitete i ugled medu Kurejšijama još od prvog dana ulaska u islam svesrdno koristio na Allahovom putu upucujuci ljude da slijede poziv Muhammeda, alejhisselam, najbolje kako je mogao. Tako su Ebu Bekrovim sevepom medu prvima u islam ušli Abdu-Amr (rob Amrov) sin Aufa od roda Benu Zuhra, kojem je Muhammed, alejhisselam, promijenio ime u Abdurahman (rob Rahmana) ibn Auf, i Ebu Ubejda, sin El Džerra, od Benu Harisa. Osim pomenutih kvaliteta Ebu Bekr je imao još jedan izuzetan dar tumacenja snova po kome je još od ranije bio poznat u Meki, pa su mu se ljudi i po tom osnovu pocesto znali obracati. Tako se desilo da je u prvim danima Objave Ebu Bekru iznenada došao mladi Halid, sin mocnog Šemsa Saida ibnul-Asa. Mladic je bio veoma uplašen vizijom koju je prethodne noci sanjao i jutrom je požurio do Ebu Bekra da mu to protumaci. Halid je usnio da se nalazi na samom rubu jedne ogromne i jezive provalije ispunjene plamtecom vatrom da joj se nije vidjeo kraj. Iznenada je došao njegov otac i poceo ga žestoko gurati da ga baci u tu vatru. U ogromnom strahu se opirao koliko je god mogao, ali ga je otac sve više gurao preko ivice provalije. U casu najveceg užasa iznenada je osjetio da ga necije ruke obuhvacaju oko struka i snažno povlace dalje od vatre i njegovog oca koji ga je u nju svom silinom htjeo baciti. Okrenuo se i vidjeo da je njegov spasilac Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada je Halid završio izlaganje Ebu Bekr mu je objasnio da je poruka tog sna da treba primiti islam tako što ce otici do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i izgovarom šehadeta posvjedociti ga Allahovim poslanikom što ce ga spasiti velike vatre koja mu je u snu prikazana. Halid je odmah otišao do Poslanika, alejhisselam, i pred njim primio islam. Kada je i njemu rekao o svome snu, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu je potvrdio ispravnost Ebu Bekrova tumacenja i vjerovatno mu rekao da svoj islam treba u prvo vrijeme kriti od svoje porodice.

Nekako u to vrijeme trgovac iz roda Abdu-Šems, Osman ibn Affan, veoma cestit, dobrodušan i plemenit mladic vracao se iz Sirije ka Meki. Jedne noci u pustinji iz sna ga je trgnuo glas koji je mogao jasno cuti a koji je vikao kroz noc: ''O spavaci probudite se, doista se Ahmed obznani u Meki!'' Osman bijaše zbunjen tom porukom, jer nije znao ko je to Ahmed i šta znaci njegovo obznanjivanje u Meki. Medutim, stvar mu bijaše objašnjenja par dana kasnije kada ga je pristigao Ebu Bekrov rodak Talha iz roda Tejm i obavijestio ga o vlastitom cudnom iskustvu što ga je doživjeo u Busri kada mu je prišao jedan monah i upitao da li se Ahmed vec pojavio medu ljudima Hrama. Iznenaden Talha je monaha upitao ko je Ahmed i dobio odgovor da je rijec o sinu Abdullaha, unuku Abdulmuttaliba. Monah je potom dodao: ''Ovo je mjesec njegov u kome ce on izaci a on je zadnji od vjerovijesnika.''Tako su obojica, i Osman i Talha, saznali da se nešto izuzetno znacajno u Meki dogodilo u cijem je centru bio Hašimija Ebu Kasim, Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada su stigli u Meku prvo su odlucili otici do Ebu Bekra znajuci da je on najbliži prijatelj covjeka koji je iznenada postao toliko znacajan u njihovim životima. Kada ih je Ebu Bekr doveo do Poslanika, on im je objasnio pravo znacenje onoga što su doživjeli i obojica su primili islam.

Naredno obracenje takode je bilo veoma znakovito. Jedne prilike je Muhammed, alejhisselam, šetajuci u društvu Ebu Bekra skromnim pasištima na periferiji Meke,naišao na mladog šticenika roda Zuhr Abdullaha ibn Mes'uda koji je cuvao stoku. Pošto su bili ožednjeli Muhammed, alejhisselam, je upitao Abdullaha može li malo pomusti mlijeka za njih da se napiju. Mladic je odgovorio da nema prava dati im s obzirom da stoka nije bila njegova. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, upitao ima li u stadu mladu ovcu kojoj ovan nikada nije pristupio i koja radi toga još nije davala nimalo mlijeka. Abdullah mu iz stada izdvoji i dovede takvu ovcu, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tada položi svoju mubarek ruku na njezino još uvijek suho i neaktivno vime, te uputi dovu dragom Bogu. Vime iznenada nabreknu od mlijeka. Ebu Bekr donese jedan šuplji kamen u koji pomuzoše mlijeko i odatle se napiše. Kada im je bilo dovoljno Muhammed, alejhisselam, rece svojim mubarek glasom vimenu da presuši i ono u trenu presuši postavši kakvo je bilo i prije. Veliko cudo kojem je prisustvovao jako je dojmilo Abdullaha i on je par dana kasnije primio islam. Dragi Allah s.w.t ga je obdario britkom memorijom i lijepim glasom da je uskoro postao jedan od najboljih ucaca i hafiza casnoga Kur'ana.

U ovo prvo vrijeme Objave takode se izuzetno velika milost dragog Allaha spustila na još neke rodjake Poslanikove, tako da su islam primili: Alijev brat Džafer ibn Ebi Talib, Zubejr, sinovi Poslanikove tetke Umejme (Abdulmuttalibove kceri) Abdullah ibn Džahš i Ubejdullah kao i njihova sestra Zejneba,Ebu-Selema, Sa'd ibn Ebi Vekas i njegov mladi brat Umejr.

Navedeni primjeri ulaska u islam jasno nam mogu pokazati kako je, milošcu dragog Allaha s.w.t , istina polagano i postepeno, ali sigurno, rastao broj muslimana izmedu Kurejšija u Meki. To su uglavnom bili mladi ljudi zdravih misli i otvorenih pogleda, nesputanih okovima tradicije koja se bezuslovno i bez ikakvog kritickog promišljanja ima prihvatiti. Mladost je davala životnost i poletnost muslimanima, ali im je onemogucavala znatniji ekonomski i politicki utjecaj u Meki jer, uz rijetke izuzetke poput Ebu Bekra, to uglavnom nisu bili bogati ljudi. A, iako su mnogi od njih potjecali iz najuglednijih mekanskih rodova, zbog svoje mladosti nisu imali znacajnijeg politickog utjecaja u Meki. Broj tih najranijih sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, prvih muslimana medu Kurejšijama u prvih nekoliko godina nije bio osobito velik, ali je zato njihova vjera bila duboka, jaka i iskrena. Izuzetnim kvalitetom se, dakle, nadomještavao nedostatak kvanititeta u prvo vrijeme Objave, i upravo je taj kvalitet bio kao granit cvrsta osnova za buduci siguran i još kvalitetniji razvoj svjetlosti islama i medju Kurejšijama, i medju svim Arapima, i konacno medju svim narodima na Zemlji.

U pocetku ulazak u islam nije zahtijevao ništa drugo osim iskrenog svjedocenja vjere u dragog Allaha, Jednog, Jedinog, Boga osim kojeg drugog boga nema, Stvoritelja i Održavatelja svega, kao i svjedocenja istinitosti poslanstva Muhammeda, alejhisselam. Ovo se formalno izražavalo prostim izgovaranjem recenice: ''Ešhedu en la ilahe illallah (svjedocim da nema boga osim Allaha), ve ešehedu ene Muhammeden resulullah (i svjedocim da je Muhammed Allahov poslanik)'', u prvo vrijeme iskljucivo u mubarek prisustvu licno Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a kasnije kada se broj vjernika povecao, dovoljno je bilo šehadet izgovoriti u prisustvu nekih od muslimana u funkciji svjedoka. Naravno da je ovaj vanjski, formalni izražaj sobom nosio citavo more svekolikih unutarnjih znacenja, mudrosti i pouka, jer svjedociti Allaha s.w.t i Resulullaha, alejhisselam, znacilo je cvrsto vezati kompletnu licnost za tevhid (monoteizam), citav život urediti u pravcu istinske predanosti dragom Bogu i pokornosti Njemu i Njegovom poslaniku (islam), i u konacnici voljeti dragog Allaha najvecom ljubavlju, vecom od bilo koje druge, a Njegova poslanika voljeti više od bilo kojeg drugog stvorenja. U ovom smislu su svete Rijeci casnoga Kur'ana, kao i rijeci i djela Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (hadis) postale neiscrpno vrelo svekolike pouke, mudrosti, upute i lijeka za sve muslimane sve do Sudnjeg Dana.

Svjedocenje jednoce dragoga Boga i Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika samo je kratak period vremena bio jedini zahtjev kojeg je morao ispuniti svaki musliman, jer ubrzo nakon što je okoncan period prekida objavljivanja, plemeniti melek Džibril se pojavi Muhammedu, alejhisselam, i udari svojom petom u zemlju izazvavši cudesno izviranje vode. Melek potom uze abdest tom vodom te klanja namaz (salat) poucivši tako Muhammeda, alejhisselam, kako se pravilno uzima abdest i klanja namaz. Zapamtivši sve to Poslanik ode kuci, pouci Hatidžu naucenom i zajedno klanaše prvi namaz. Koliko je nama poznato u to doba klanjala su se samo dva namaza dnevno,jedan po danu i jedan navece, pri cemu se lice okretalo u pravcu Mesdžidul-aksaâ (Bejtul-makdisa) u Jerusalimu. Muslimani su u prvo vrijeme klanjali namaze uglavnom sami, skriveni u svojim kucama od neželjenih pogleda, a ponekad bi se okupili u nekom od klanaca na periferiji Meke i tamo klanjali.

Najbliza rodbina

Vec smo istakli da su u prvo vrijeme Objave pretežno mladi ljudi odgovarali na poziv Muhammeda, alejhisselam, i prihvatali islam. Stariji su bili mnogo više rezervisani, pogotovi oni koji su bili bogati i imali ugled u Meki, tako da niti jedan od plemenskih starješina Kurejša nije pokazivao niti najmanjeg interesovanja za islam.

Ono što je Poslanika posebno boljelo bilo je to što niti jedan od njegovih amidža još nije bio prihvatio njegov poziv. Ebu Leheb se sve više udaljavao od svoga bratica postajuci sve grublji i osorniji, tako da se sa njegove strane Muhammed, alejhisselam, nije imao cemu nadati. Ostale su amidže i dalje njegovale najljepše mišljenje o Abdullahovu sinu, ali nijedan od njih u to doba ne pokazivaše nikakva interesa za islam. Ebu Talib je bio sasvim cvrst u namjeri da ostane vjeran vjeri svojih predaka, ali je volio svoga bratica i poštovao vjeru njegovu i dvojice svojih sinova Alija i Džafera, bivši spreman da Muhammeda, alejhisselam, zaštiti svojim ugledom u Meki. Abbas i Hamza takode su jako voljeli Muhammeda, alejhisselam, ali u to doba bijahu nekako neodredeni i suzdržani.

Kada su Muhammedu, alejhisselam, objavljeni ajeti:

... I opominji rodbinu svoju najbližu (26:214),

on ih je shvatio kao svoju dužnost da okupi svoju rodbinu i sve ih zajedno pozove u islam. Ovaj skup je bio veoma znakovit, kako po jednom od cuda (mu'džiza) Muhammeda, alejhisselam, tako i po tome što je on iznjedrio poseban položaj Alija ibn Ebi Taliba u rodbini Poslanikovoj. O ovome, iz knjige Ebu Bekra Siradžuddina o Poslanikovom životu citiramo sljedece:

... Nakon objave ajeta: I svoju najbližu rodbinu ti opominji,Poslanik je zovnuo Alija i rekao mu: "Bog mi je naredio da opomenem svoju porodicu, svoj najbliži rod, a taj zadatak prevazilazi moju snagu. Ipak, spremi hranu, jedan ovciji but i šolju mlijeka, pa okupi Beni Abdul-Muttalib, da im kažem šta mi je naredeno." Ali je ucinio tacno ono što mu je bilo receno, ni više ni manje, i vecina clanova roda Hašim, negdje oko cetrdeset ljudi, došli su na jelo.

"Kad su se okupili," pricao je Ali, "Poslanik mi je rekao da prinesem hranu koju sam pripremio. Onda je on uzeo komad mesa, zagrizao ga i ponovo bacio u posudu, govoreci: 'Uzmite u ime Boga.' Ljudi su jeli na smjenu, po nekoliko u isto vrijeme, sve dok se svi nisu najeli.'' "Ali'', pricao je Ali, "nisam mogao primijetiti da se išta promijenilo na hrani osim što je bila išcopana rukama, a života mi, da je namjesto njih sviju bio samo jedan covjek, mogao je pojesti sve što sam stavio pred njih. Onda je Poslanik rekao: 'Podaj im da piju', pa sam im donio šolju i svaki se dobro napio, iako je jedan covjek mogao popiti cijelu šolju. Kad je Poslanik zaustio da im se obrati, Ebu Leheb ga preduhitri i rece: 'Vaš je domacin bacio cini na vas,' i svi se razidoše prije nego što je on mogao doci do rijeci.''

Slijedeceg dana Poslanik je rekao Aliju da uradi isto što je uradio i prethodnog dana. Tako je pripremljeno još jedno slicno jelo i sve je bilo kao i ranije, samo što je ovaj put Poslanik bio na oprezu, te im se uspio obratiti. "Sinovi Abdul-Muttalibovi," rekao je, "ne znam da je ije*dan Arap donio svome narodu ucenje plemenitije od moga. Nudim vam najbolje od ovoga i buduceg svijeta. Bog mi je naredio da vas pozovem u okrilje Njegovo. Ko ce mi, onda, od vas pomoci u ovome, da mi bude brat, izvršitelj i nasljednik?" Nastupila je tišina medu pozvanima. I Džafer i Zejd su mogli govoriti, ali su znali da njihov islam nije sporan, i da su se sastali zbog drugih, a ne zbog njih dvojice. Pa kad i dalje niko ne progovori, trinaestogodišnji Ali se osjeti pozvanim da se on oglasi: "Božiji Poslanice, ja cu ti biti pomocnik." Poslanik je spustio ruku na Alijev vrat i rekao: "Ovo je moj brat, izvršitelj i nasljednik medu vama. Slušajte ga i povinujte mu se." Ljudi ustadoše na noge, smijuci se i govoreci Ebu Talibu: "Evo ti je naredio da slušaš svoga sina i da mu se povinuješ.''

Od Poslanikovih tetaka jedino Safija nije oklijevala da krene njegovim putem, što je ucinio i njen sin Zubejr, ali njezinih pet sestara nisu se mogle odluciti. Arvin (Ervin) je stav bio tipican za sve njih, znala je reci: "Cekam da vidim šta ce mi sestre uraditi." S druge strane, njegova strina, Ummul-Fadl, žena kolebljivca Abbasa, bila je prva žena što je primila islam nakon Hatidže. Nije joj trebalo dugo da još tri svoje sestre dovede Muhammedu - Mejmunu, svoju pravu sestru, i dvije polusestre, Selmu i Esmu. Džafer je odrastao u kuci Ummul-Fadl i baš tu je upoznao i zavolio Esmu, kojom se nešto ranije i oženio, a Hamza se oženio njenom sestrom Selmom. Medu prvima što su se odazvale bila je i Umm Ejmen. Za nju je Poslanik rekao: "Ako ko hoce da oženi ženu iz Dženneta, neka oženi Umm Ejmen",što je cuo Zejd i duboko primio srcu. Ona je bila mnogo starija od njega, ali ga to nije obeshrabrilo pa je svoju namjeru prenio Poslaniku, kojem nije bilo teško nagovoriti Umm Ejmen da pristane na udaju. Rodila je Zejdu sina kojem su dali ime Usama, a on je odrastao kao unuk Poslanikov i bio mu je vrlo, vrlo drag. .......

[Tahirovce]

Mitko, malo je reci hvala za ovako opsirno pisanje...
Nadam se da ces i dalje nastaviti sa pisanjem, naucili smo puno od tebe....

[Unicknnamed]

Reakcije mnogobožaca

U samom pocetku Objave, kao što je vec receno, radosne vijesti su širene i kur'anski ajeti prenošeni bez javnog djelovanja, od usta do usta i u razgovorima unutar manjih skupina ljudi. Prirodno, takve vijesti su dolazile i do onih medu Kurejšijama koji nikako nisu bili voljni da prihvate novu vjeru, a oni su opet dalje prenosili vijest o tome svojim istomišljenicima tako da su vijesti o novoj vjeri koju propovijeda i kojoj poziva sin Abdullahov za kratko vrijeme bile poznate svima u Meki. Prvaci Meke isprva tome nisu pridavali nikakav poseban znacaj jer su ''novog boga'' o kome govori Ebu Kasim prosto smatrali još jednim ''clanom'' arapskog panteona, a u njihovoj tradiciji je duboko bio ukorijenjen osjecaj obaveze pružanja casti i gostoprimstva svim božanstvima arapskih plemena cije su statute obicavali primati u Kabu i tamo cuvati uobicajeno vrijeme. Medutim, cim su malo bolje upoznali vjeru kojoj poziva Muhammed, alejhisselam, brzo su uocili da je ona u svome korijenu bitno drugacija od onih na koje su navikli, i da ona poziva ka napuštanju mnogobožacke vjere kao i citavog nacina života koji su oni uobicajili živjeti. Ubijedeni da ta nova vjera ugrožava njihovu poziciju i uobicajenu tradiciju, prvaci Kurejšija su, prihvativši ono cemu su ih pozivale vojske prokletog Iblisa, svoja srca okrenuli protiv Muhammeda, alejhisselam, i vjere kojoj on poziva. Odlucivši da novoj vjeri stanu u kraj, oni su se ultimativno obratili Ebu Talibu da ''urazumi'' svoga bratica. On je pokušao da omekša njihova srca, ali je na kraju bio doveden u situaciju da se mora pred njima otvoreno izjasniti da li je sa njima ili ne. To je Ebu Talibu teško padalo buduci da je sa jedne strane kao poglavar roda Hašim morao paziti da sacuva dobre odnose sa poglavarima ostalih rodova medu Kurejšijama, a sa druge strane on jako voljaše Muhammeda, alejhisselam, i bijaše cvrst u namjeri da ga zaštiti. Njegovu nedoumicu izgleda osjetiše i ostale kurejšijske vode pa pokušaše stvar riješiti na miran nacin. Posmatrajuci svijet iskljucivo u, za njih svakako najvažnijem, materijalnom obzorju, mnogobožacki poglavari Meke pomisliše da i Muhammed, alejhisselam, ima ''svoju cijenu'' i tako odoše Ebu Talibu sa ponudom da Muhammedu sakupe iz vlastitih imetaka najveci imetak i postave ga na najmocniju poziciju vlasti u Meki, ali uz uslov da se on odrekne onoga cemu poziva. Ebu Talib ode do svoga bratica i obrati mu se, kako vecina predaja govori, u smislu sljedecih rijeci: ''Sine brata mog, poštedi i mene i sebe. Ne tovari mi teret veci nego što ga mogu nositi.'' Shvativši da i Ebu Talib osjeca izvijesnu nelagodu zbog mogucnosti sukobljavanja sa ostalim Kurejšijama, Muhammed, alejhisselam, za tren pomisli da ga možda više ne želi štititi i zbog toga osjeti tugu u svom srcu. Naravno, dragi Allah s.w.t je srce svoga Poslanika ucinio odanim i cvrstim, tako da Muhammed, alejhisselam, odgovori amidži sasvim jasnim i duboko sadržajnim rijecima:

''Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, s tim da ovo napustim, ja to ne bih napustio, pa bilo da to Allah osnaži ili da stradam na ovome putu''!

Izrekavši ove znamenite rijeci, Muhammed, alejhisselam, ustade i sa suzama u ocima htjede otici od svoga amidže. Medutim, Ebu Talib mu tada rece da ga on voli i da ce ga i dalje štititi bez obzira na cijenu. Ove Ebu Talibove rijeci jako su obradovale Muhammeda, alejhisselam, koji je svojom poslanickom pronicljivošcu mogao jasno osjetiti svu ozbiljnost situacije u kojoj je, bez zaštite njegovog roda, njegov život lahko mogao biti na meti. Da je upravo dragi Allah s.w.t, nadahnuvši i omekšavši Ebu Talibovo srce, svome miljeniku i Poslaniku pružio zaštitu na Zemlji jasno se da vidjeti iz sljedeceg citata u kome je pokazano koliko su mnogobožacki prvaci Kurejšija željeli da ugroze njegov život:

... Kad su Kurejšije saznale da je Ebu Talib odbio napustiti i prepustiti Božijega Poslanika, te da se nije solidarisao s njihovim neprijateljstvom prema njemu, ponovo su došli kod njega, ovog puta s 'Ummaretom ibn El-Mugirom.

''Ovo je 'Ummare bin El-Velid, Ebu Talibe'', rekli su mu, ''najkurpulentniji i najljepši kurejšijski mladic. Uzmi ga sebi za ispomoc, i kao krvarinu, pa i posini ga, eto tvoj je ..., a nama predaj svoga bratica koji je napustio tvoju vjeru i vjeru predaka tvojih, koji je razbio zajednicu tvoga naroda i koji je ustvrdio da su glupa njihova shvacanja, da ga ubijemo! Jedan za jednoga!''

''Ružno je to što mi nudite!''; odgovorio je Ebu Talib. ''Zar da mi vi date svoga sina da vam ga hranim, a da ja vama dam svoga da ga ubijete!? To, Allaha mi, nikada nece moci!''

El-Mut'im bin 'Addi je na to rekao: ''Bogami, Ebu Talibe, tvoj narod je pravedno postupio prema tebi i mnogo se trudio da se riješi onog što i ti mrziš, ali ne vidim da išta hoceš prihvatiti od njih!'' ''Nisu pravedni prema meni'', odgovorio mu je Ebu Talib, ''no ti si se, Mut'ime, sav upregao da me staviš na cjedilo i da okreneš narod protiv mene. Ali, eto, cini što ti je drago!''

Od sporazuma tako nije bilo ništa. Sukob se sve više rasplamsavao, ljudi su zapadali u sve veca neprijateljstva i nasrtaji jednih na druge su bivali sve cešci. Kurejšije su sve energicnije zahtijevali da se otkrije svaki covjek iz njihovih plemena koji je prišao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i koji je primio islam. Svako pleme je potom požurilo da ''svoje'' muslimane kazni i odvrati ih od njihove vjere. Poslanika je Allah s.w.t zaštitio od njih njegovim amidžom Ebu Talibom.

Vidjevši sve ono što su cinile Kurejšije, Ebu Talib je obišao plemena Benu Hašim i Benu El-Muttalib i pozvao ih da zajedno s njim štite Božijega Poslanika i stanu u njegovu odbranu. Oni su se sakupili kod njega i podržali ga, a jedini izuzetak je bio Ebu Leheb, prokleti neprijatelj Božiji. ...

Vidimo, dakle da su se kurejšijske vode morale suociti sa za njih veoma neugodnom situacijom da je Muhammed, alejhisselam, bio pod zaštitom citavih rodova Hašim i Muttalib, jer, izmedu svih njih, jedino Ebu Leheb odbi pružiti zaštitu Poslaniku i iskazivaše otvoreno neprijateljstvo prema njemu. U takvoj situaciji su, uvidjevši da ga ne mogu otvoreno progoniti, odlucili da obesnaže njegovu poruku tako što bi ga kod svih Arapa prikazali izopacenim i opasnim. Ocrnjavanje Muhammeda, alejhisselam, kod svih arapskih plemena izvan Meke ucinilo im se neobicno važnim pogotovu zbog toga što je upravo zapocinjalo vrijeme velikog hodocašca kada su se mnogi hodocasnici sa svih strana sljevali u Meku. Kurejšije su bili potpuno svjesni da njihovo bogatstvo i ugled cuvara Kabe kod svih Arapa ovisi o gostoprimstvu koje ce oni pružati kako ljudima, tako i njihovim bogovima. Do sada je to teklo bez problema, ali sada ce mnogi hodocasnici biti pozivani da napuste vjeru svojih predaka i odbace svoja božanstva. Pobojali su se da ce mnogi ljudi iz revolta prestati hodocastiti Meku cime bi njihova trgovina opala i njihov ugled bio narušen, a njihovi strahovi su dosezali cak i do mogucnosti da se sva arapska plemena udruže i ratom ih istjeraju iz Meke povjeravajuci cast cuvara Kabe drugom plemenu. Odatle su zakljucili da moraju jasno staviti svim Arapima do znanja da se oni odricu Muhammeda, alejhisselam, da ne podržavaju njega niti ono što on govori. Kurejšije su se upravo najviše i plašili onoga što on govori, jer, iako su srca njihova bila zapececena poricanjem i odbijanjem vjere, ipak su jasno mogli osjetiti svu ljepotu casnog Kur'ana i svu snagu njegovog dejstva na ljudska srca, naravno odbijajuci da u tome prepoznaju Božije porijeklo vec to pripisujuci geniju Muhammedova ''pjesništva''. Kako bi osujetili djelovanje ''Muhammedovih rijeci'' na hodocasnike koji su uskoro trebali dolaziti, odlucili su da postave svoje ljude na svim putevima koje vode ka Meki kako bi oni sve posjetioce na vrijeme upozorili na opasnost od ... ali koga, da li pjesnika, da li ludaka, da li carobnjaka?! Tu su se zbunili buduci da nisu mogli odluciti kako da kvalificiraju Muhammeda, alejhisselam, pa su odlucili da se sastanu u kuci uglednog Mekelije Velida bin Mugire i da njega upitaju za savjet, vjerovatno zbog njegovog dobrog poznavanja arapskog jezika i pjesništva. S obzirom da je sadržaj izrecenog na tom skupu veoma znakovit,da i ovdje navedem jedan citat i, inšaAllah, nakon toga mali komentar:

... Kod uglednog Mekkelije, Velida b. Mugire, bila se sakupila jedna grupa Kurejšija, u vrijeme kad je nastupila sezona hadža.

''Kurejšije!''; rekao im je, "evo nastupa i ova sezona, i u njoj ce vam doci mnoge arapske delegacije. Oni su, nesumnjivo, culi za tog vašeg sugradanina i vi zato morate zauzeti jedinstven stav od kojeg niko nece odstupiti, pa da jedni druge pobijate, ili se u izjavama razlikujete."

"Eto tebe, Benu 'Abdi Šems", rekli su mu oni, "reci ti! Izreci nam stav koji cemo zauzeti."

"Ne, ne!'', odgovorio je on. "Vi cete reci, a ja cu slušati."

"Reci cemo da je vrac", rekli su, a on je dodao: "Ne, Boga mi, on nije vrac! Vracevi su nama odvec poznati. To što on ima nije nikakvo mrmljanje vraca niti njegovo gukanje!"

"Onda cemo reci da je lud", nastavili su. "Nije ni lud", rekao je on. "Mi smo vidali ludilo i dobro znamo šta je ono. To što je kod njega ne izaziva mu gušenje, trzanje ili bulažnjenje."

"Pa da reknemo da je pjesnik!" "Nije ni pjesnik!", odgovorio je. "Mi sasvim dobro znamo sve oblike poezije: i zedžer,i hezedž,i karid; znamo i vesele i tužne pjesme. Ono kod njega nije poezija!"

"Reci cemo da je carobnjak!" "Nije ni carobnjak!", rekao je on. "Svi smo cesto vidali carobnjake i njihove carolije. Ono je kod njega ipak nešto drugo, nije ni njihovo puhanje, ni njihovi uzlovi!"

"Pa dobro, šta ti veliš, Ebu 'Abdi Šems?!"; upitali su.

"Boga mi, u njegovim rijecima doista ima neke cudne slasti!"; odgovorio je. "Stablo im je prava hurma a krošnja tek ubran plod! Šta god da kažete, vidjece se da nije to! Ipak, bice najbolje da kažete da je carobnjak, da govori carolije kojima rastavlja covjeka od covjeka, muža od žene, covjeka od njegove porodice." ...

Ovaj citat nas jasno upucuje na to da je Velid u svom srcu jasno mogao osjetiti ljepotu Kur'ana cije je izražaje uporedivao sa slatkim hurmama, a bilo mu je jasno i to da to nije niti pjesništvo, niti carobnjaštvo, a pogotovo ne govor luda covjeka, pa ipak je odbio da povjeruje. Iako je, najvjerovatnije mogao osjetiti istinu u svom srcu, on je odbio da je prihvati. Njegov slucaj jasno pokazuje tragediju tvrdoglavih i oholih koji, mada istinu u srcu osjete, odbijaju je prihvatiti iz inata. Na ovo jasno upucuju, i o svoj dramaticnosti posljedica za takve govore, sljedeci kur'anski ajeti, koji su, kako se prenosi, objavljeni upravo zbog Velida bin Mugire, kada je on, jedne druge prilike, slušao Muhammedovo, alejhisselam, ucenje Kur'ana, te razmišljajuci o tome krajnje oholo zakljucio da su to samo covjekove rijeci i carolija koja traje:

Meni ostavi onoga koga sam Ja izuzetkom ucinio i bogatstvo mu ogromno dao, i sinove koji su s njim, i cast i ugled mu pružio. I još žudi da uvecam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim, a naprticu Ja njemu teškoce, jer je smišljao i racunao, i proklet bio kako je proracunao! I još jednom, proklet bio, kako je proracunao! Zatim je pogledao, pa se onda smrknuo i namrštio, i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: "Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeduje, ovo su samo covjekove rijeci!" U Sekar cu Ja njega baciti. A znaš li ti šta je Sekar? Ništa on nece poštedjeti, kože ce crnim uciniti ... (74:11-29)

Tako su Kurejšije postavili svoje ljude na sve prilazne puteve Meki koji su glasno upozoravali sve hodocasnike na prisustvo ''opasnog carobnjaka koji svojim rijecima može razdvojiti clanove porodice'' u svetom gradu, i govorili im da ga se klone. Medutim, oni tom svojom spletkom nikako nisu mogli sprijeciti ulazak u islam onoga koga je dragi Allah s.w.t odlucio uputiti.

Dva su slucaja posebno upecatljiva. Prvi od njih odnosi se na Tufejla iz plemena Devs koji je te godine bio odlucio obaviti hadž te se zaputio prema Meki. Naravno, na putu je susreo kurejšijske izaslanike koji su se posebno potrudili da ''obrade'' baš njega pošto je bilo dobro znano da je on izuzetno nadaren pjesnik i veoma ugledan u svome plemenu. Uspjeli su da ga uplaše da ce biti zacaran bude li slušao rijeci ''carobnjaka'' Muhammeda, sina Abdullahova do te mjere da je Tufejl odlucio zapušiti vlastite uši pamukom kada se sa Muhammedom s.a.w.s suoci. Tako se i zbilo. Tufejl je, vidjevši pokraj Kabe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je upravo bio zapoceo namaz, brzo zapušio svoje uši pamukom i krenuo da obavi obrede. Ali je, voljom dragog Allaha s.w.t, Tufejl ipak cuo neke ajete Kur'ana koje je Poslanik alejhisselam glasno ucio u svome namazu i oni su ga jako dojmili. Rekao je sam sebi da se nema cega bojati, jer on kao dobar pjesnik i mudar covjek može pouzdano ocijeniti da li su rijeci istinite i valjane ili nisu, i zašto ih onda nebi cuo – ako budu valjane prihvatice ih, a ako budu nevaljale odbacice ih. Sacekao je da Muhammed, alejhisselam, završi namaz i potom ga pratio sve do njegove kuce. Kada je Poslanik ušao u dvorište svog doma Tufejl je ušao za njim i obratio mu se sa pozdravom. Resulullah, alejhisselam, mu je otpozdravio, a Tufejl mu je onda rekao: ''Muhammede, narod tvoj rece mi ovo i ono, i tako me uplaši tobom da zacepih uši kako ne bi cuo govor tvoj. Ali Bog ne dopusti da te ne cujem. Reci mi, zato, istinu o sebi.''

Muhammed, alejhisselam, mu je proucio nešto iz Kur'ana i objasnio mu znacenje, smisao i sadržaj islama. Tufejlovo srce je, milošcu plemenitog Gospodara svih svjetova, Svemilosnog, Samilosnog, prepoznalo istinu i on je, izrekavši šehadet, primio islam. Potom se vratio svome narodu odlucan u svom vjerskom oduševljenju da ih sve navede da prime islam. Medutim samo su ga poslušali njegov otac i njegova žena. Svi ostali njegovi saplemenici ostadoše nezainteresirani za njegove rijeci. Ogorcen Tufejl se vratio u Meku i od Muhammeda, alejhisselam, zatražio da prokune njegov nehajni narod. Medutim, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, umjesto kletve uputi dragom Allahu dovu za njegov narod, i onda, upozorivši ga na nužnost strpljenja, uputi Tufejla da se vrati svome narodu i da ih i dalje blago, strpljivo i lijepim rijecima poziva u islam. Tufejl je vjerno slijedio Poslanikove s.a.w.s upute i, kako su godine prolazile, sve više porodica iz plemena Devs je primalo islam.

Drugi upecatljiv slucaj je ulazak u islam poznatog ashaba Ebu Zerr El-Gifarija. Njegovo pleme Benu Gifar živjelo je u podrucju sjeverozapadno od Meke nedaleko od obale Crvenog mora i bilo je na veoma zlu glasu buduci da su se bavili drumskim razbojništvom. Za razliku od svojih saplemenika Ebu Zerr ne bijaše mnogobožac. Cvrsto ubijeden u Božju jednost on je odbijao bilo kakvo ucešce u idolopoklonstvu. Njegov brat Unejs je boravio u Meki i odatle donio vijesti o covjeku koji kaže da je Božji glasnik i tvrdi da nema bogova osim jednog jedinog Boga. To je jako zainteresiralo Ebu Zerra i on donese odluku da što prije ode do tog covjeka u Meki, buduci da je vec u svom srcu bio ubijeden u potpunu istinitost onoga što on govori. Upravo je bilo nastupilo vrijeme hadža i Ebu Zerr se zajedno sa ostalim hodocasnicima uputio prema Meki. Kada je došao do kurejšijske ''straže'' mirno je saslušao ono što su oni govorili, što, naravno, na njega nije imalo nikakvog utjecaja. Naprotiv, izgleda da je baš od njih saznao ono što mu je nedostajalo kako bi lakše došao do Muhammeda, alejhisselam. Lahko je pronašao Poslanikovu kucu i, ušavši u dvorište, zatekao Resulullaha u snu na klupi sa ogrtacem preko svoga mubarek lica. Ebu Zerr ga je blago probudio i ljubazno zamolio da mu kaže neke od njegovih pjesama. Muhammed, alejhisselam, mu je prvo objasnio da on nije nikakav pjesnik vec te Rijeci dolaze od dragog Boga, a on ih samo ponavlja onako kako su mu objavljene, i potom mu proucio nekoliko ajeta casnoga Kur'ana. Ebu Zerr je potom izgovorio šehadet. Poslanik mu je objasnio ono što je u tom trenutku bilo bitno za njega da sazna o islamu, i onda ga upitao o njegovom porijeklu. Kada mu je Ebu Zerr rekao da je on od plemena Benu Gifar, Muhammed, alejhisselam, ga iznenadeno pogleda i rece: ''Doista Allah upucuje koga On hoce.'' Kazao mu je da se vrati svom narodu, da ih poziva u islam i da ceka daljnje upute. Uistinu je primjer Benu Gifar veoma upecatljiv, jer se prenosi da su mnogi od njih, slušajuci Ebu Zerrove pozive, primili islam. Muslimani Benu Gifar su, kako se prenosi, još neko vrijeme nastavili sa prepadima karavana na putu,ali su potom nudili povrat robe vlasnicima uz uvjet da posvjedoce jednocu dragog Boga i poslanstvo Muhammeda, alejhisselam. Kasnije, kako je njihova vjera jacala, oni su se odricali svog necasnog posla, a Ebu Zerrov bijeg od pohlepe i materijalnog bijaše toliko jak i izražen da je on vremenom postao poznat kao primjer ashaba Muhammeda, alejhisselam, sklonih asketizmu.

Navedeni primjeri još su jedno predivno Znamenje dragog Allaha s.w.t , koji poznaje spletke svih spletkaroša i nad svim je gornji:

Ve mekeru ve mekerallah (i oni spletku postaviše, ali je postavi i Allah) vallahu hajrul-makirin (a Allah je i u tome najbolji) (3:54)

Tako se desilo da su Kurejšije nesvjesno svojom spletkom dali veoma snažnu reklamu islamu, jer se sada o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i njegovoj poruci pocelo govoriti medu svim plemenima širom Arabije. Bez obzira na to što su neki o njoj govorili dobro a drugi loše, bitno je da se od tada poruka Vjerovijesnikova pocela izljevati izvan Meke i redova plemena Kurejš. Muhammed, alejhisselam, postade dobro znan u citavoj Arabiji, a glasovi o njemu polahko poceše stizati i u druge zemlje regiona.

Hazreti Hamza

Hamza ibn Abdulmuttalib bijaše najmladi od Poslanikovih amidža, po starosti njegov vršnjak. Njegova majka bila je Hala, Aminina amidžišna koju je Abdulmuttalib oženio istog dana kada je sina Abdullaha oženio Aminom. Tako je Hamza bio vršnjak Muhammedov, alejhisselam, i dvostruki rodak, i po ocu i po majci, pa obojica, i Hamza, i Muhammed, alejhisselam, još od djetinjstva osjecaše veliku ljubav i prisnost jedan prema drugom.

Hamza je izrastao u veoma snažnog covjeka i vještog borca, tako da se prenosi da je u to doba nosio glas najjacega medu svim Kurejšijama. Bijaše veoma vješt u korištenju sablje, luka i ostalog naoružanja tog vremena, a svoju izuzetnu hrabrost je redovito potvrdivao svojom praksom lovljenja lavova. Od davnina je bilo znano koliko je lav snažna i mocna životinja, pa su ljudi, koji su imali hrabrosti suprostaviti se lavu naoružani samo kopljem, lukom i sabljom (što je veoma rizicno po covjeka) i koji su imali dovoljno snage i vještine da zvijer ubiju, smatrani veoma snažnim i hrabrim. Hamza bijaše jedan od takvih ljudi i svi u Meki ga respektovaše kao najsnažnijeg medu Kurejšijama tog vremena. Ali, osim što su Hamzu respektovali zbog njegove izuzetne snage, još više su ga cijenili zbog njegove mirnoce, dobrote i plemenitosti, jer, koliko je nama znano, uvijek je izbjegavao kavge i tuce, i nikada se nije razmetao niti hvalisao onim što mu je bilo darovano.


Nastavice se InsaAllah............

P.S.Tahirovce tek sam se raspiso a ionako dokon sad ne radim tako da ne brines ;)

[Unicknnamed]

Njegova dobrota i velika ljubav prema svome braticu potvrdili su se i u vrijeme pocetka Objave, kada je, mada još uvijek nemajuci razumijevanja niti pravog interesa za islam, zadržao izuzetno prisan odnos sa Muhammedom, alejhisselam. Kroz takav prisan odnos Hamza bijaše pocesto u prilici da sluša ucenje Kur'ana i Muhammedove, alejhisselam, rijeci, kao i da razgovara sa njim. Sve je to ostavljalo dubokog traga na njegovom srcu koje je, zbog njegove plemenitosti, bilo u dovoljnoj mjeri cisto i zdravo da je moglo osjetiti istinu i ljepotu, i razdvojiti je od laži i duhovne prljavštine. Izgleda da je i sam oduvijek imao svijest o Bogu koji je daleko iznad idola i koji upravlja zemljom i nebesima,što ga je navodilo da se kloni idola i idolopoklonstva. Dragi Allah s.w.t najbolje zna kakvo bijaše njegovo unutarnje stanje, ali bi se moglo reci da je on djelimicno prihvatao rijeci koje je cuo od Muhammeda, alejhisselam, i o njima razmišljao još od samog pocetka njegove poslanicke misije, ali ne bijaše dovoljno odlucan da napravi odlucujuci korak. U takvom njegovom duhovnom stanju zbio se jedan dogadaj koji je okoncao Hamzinu neodlucnost.

Jedan od najvecih mrzitelja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao i jedan od najradikalnijih neprijatelja islama bijaše Amr, sin Hišamov, iz kurejšijskog roda Mahzum. Bio je fanaticni mnogobožac kojemu, dopuštenjem dragog Allaha s.w.t, izgleda nije nedostajalo rjecitosti, pa ga njegovi istomišljenici zvaše Ebul Hakem (Otac Mudrosti), želeci tako da naglase ono što su kod njega smatrali velikom mudrošcu. Medutim, s obzirom da mudrost u zabludi ne predstavlja ništa drugo do vrhunac neznanja, muslimani ga opravdano nazvaše Ebu Džehl (Otac Neznanja). Mimo svoje ''mudrosti'' i slatkorjecivosti Ebu Džehl svoju popularnost i ugled medu mnogobošcima Kurejša zasnivaše i na svome bogatstvu i ugledu, jer on trebaše da naslijedi svoga amidžu na poziciji poglavara roda Mahzum, zatim na svome razmetljivom gostoprimstvu i, na kraju, na svojoj snazi i okrutnosti, buduci da je bio poznat kao veoma osvetoljubiv i surov. Svoju silinu narocito je iskazivao u neprijateljstvu prema islamu i muslimanima, po cemu bijaše nenadmašan medu mnogobošcima. Glede Muhammeda, alejhisselam, i ostalih muslimana koji su uživali zaštitu svojih rodova ili bilo koga drugog dovoljno mocnog da ih zaštiti, ogranicavao se na to da ih vrijeda svojim jezikom kojim je odašiljao najotrovnije rijeci poruge i mržnje. Ali, kada su bili u pitanju muslimani robovi ili muslimani siromasi bez jake zaštite, Ebu Džehl je bio predvodnik i najrevnosniji izvršitelj progona, mucenja, kažnjavanja, kao i najgrlatiji pozivac svih kurejšijskih rodova da se tako odnose prema muslimanima iz svojih redova.

Jednog dana desilo se da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sjedio u Haremu, neposredno u blizini Safe kada je naišao Ebu Džehl i zapoceo sa žestokim pogrdama. Najopakije rijeci koje su izlazile na njegova usta jasno su pokazivale svu bolest i zlocu Ebu Džehlovog srca ispunjenog mržnjom, a da li su možda ostrašcena poruga i izraženi bijes bili pokušaj bijega od strahopoštovanja što ga je u dubini srca on osjecao prema mubarek licnosti Muhammeda, alejhisselam, to samo dragi Allah s.w.t uistinu zna. Poslanik je mirno podnio sve te uvrede, nijednog trena ne dopustivši da ga duhovno sasvim inferiorna licnost Ebu Džehla navede na gubitak strpljenja. Nakon što je iscrpio sve poruge i uvrede kojih se mogao sjetiti Ebu Džehl se prikljucio svojim jaranima što su sjedili u blizini Kabe, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je otišao svojoj kuci. Nekoliko minuta kasnije u Harem je ušao Hamza koji se upravo vracao iz lova i želio da ispuni svoj stalni obicaj da prvo ucini zijaret i iskaže dužno poštovanje Kabi prije nego ode svojoj kuci. Primijeti ga jedna žena koja stanovaše u neposrednoj blizini Safe pa tako bijaše svjedokom maloprijedašnjeg Ebu Džehlovog surovog vrijedanja. Ta žena bila je, izgleda, muslimanka i veoma su je boljele uvrede koje je Ebu Džehl izrekao Poslaniku, pa ona pozva Hamzu i izvijesti ga o svemu što je malocas cula i vidjela. Hamza, naravno, ni izbliza nije mogao imati strpljenja kao mubarek Poslanik, pa ga preplavi velika srdžba koja potrese njegovo snažno tijelo, a u njegovoj nutrini nešto prelomi i on, trajno odbacivši sve ranije nedoumice i sumnje, potvrdi vec napola donešenu odluku. Dode do Ebu Džehla i pred citavim društvom njegovim ga lukom svojim snažno udari, glasno objelodanivši da je sada i on musliman. Hamza potom pozva Ebu Džehla da mu vrati udarac ako smije i javno upozori sve prisutne da ce on ubuduce, kao musliman, svako vrijedanje i neprijateljstvo prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, smatrati licnom uvredom i napadom na sebe, te adekvatno odgovoriti na takvu provokaciju. Strašna pojava srditog snagatora, kao i unutarnji osjecaj o nevaljalštini svoga ranijeg postupka navedoše Ebu Džehla da ustukne i da opozove neke od prisutnih Mahzumija, koji su vec bili poceli ustajati da odgovore na Hamzin izazov, sljedecim rijecima: ''Pustite Ebu 'Ummaru!Ja sam zaista izvrijedao njegova bratica, i to vrlo ružno!''

Od toga dana Hamza je svojim islamom trajno ucvrstio svoju ljubav i bliskost sa braticem, Muhammedom, alejhisselam, kojeg ce vjerno slijediti cvrsto se držeci Allahovog s.w.t puta sve do svoga junackog šehadeta na Uhudu, a Kurejšije uvidješe kako su Poslanik alejhisselam i muslimani stekli još jednog snašnog zaštitnika pa se još više moraše ustegnuti od fizickih ataka na Poslanika aslejhisselam.

Gluhi i slijepi

Kada smo govorili o suštinskim svojstvima casnoga Kur'ana istakli smo da je jedno od njih da Allahova Rijec covjeku podastire dokaze iz njegova okruženja i nuka ga na razmišljanje o onome što vidi, cuje i osjeti. Ajeti ga pozivaju da motrenjem i razmišljanjem uoci ljepote velicanstvene ravnoteže koja vlada u citavom univerzumu, predivnog sklada svih prirodnih procesa i zakona koji zdrav razum jasno upucuju na nužnost egzistencije jednog opceg Stvoritelja i Održavatelja svega, Jednog koji nikog ravnog sebi nema jer bi u suprotnom došlo do sukoba volje i zemlja i nebesa bi propali:

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (21:22)

Dakle, sklad je, kako divno rece Ebu Bekr Siradžudin,pecat jednosti na mnoštvu, a to jedinstvo dragog Boga može se osjetiti samo ako se culima i razumom promatra i razmišlja, i uz to srcem osjeti i shvati, jer trebaju da:

... srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove cuju ono što trebaju cuti, ali, oci nisu slijepe, vec srca u grudima. (22:46)

Najveci dio ajeta Kur'ana koji su objavljeni u Meki nose ovakve poruke, ali se, nažalost, opet potvrdilo da vecina ljudi nece da cuje, nece da vidi, nece da razmisli:

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju a njima ne shvacaju, oni oci imaju a njima ne vide, oni uši imaju a njima ne cuju; oni su kao stoka, cak i gori; oni su zaista nemarni. (7:179)

Sva istinitost ovih uzvišenih ajeta vidjela se na primjeru vecine Kurejšija u to vrijeme, i narocito njihovih poglavara i uglednika. Koliko god da ih je Muhammed, alejhisselam, pozivao najljepšim rijecima casnoga Kur'ana, oni su odbijali da ih cuju, koliko god da su bili upucivani da vide ocevidne znake njihova Gospodara, oni su odbijali vidjeti ih, koliko god su bili poticani da razmisle i shvate na njihovom razumu i njihovim srcima bili su katanci što ih vlastitom ohološcu i željom za poricanjem sami sebi staviše.

Pa cak i kad slušaše kur'anske ajete koji im, samo ako htjednu vjerovati, obecavahu veliko bogatstvo, snagu i ugled ovdje i sada, oni ni ocevidnu materijalnu korist od prihvatanja islama ne htjedoše vidjeti. Najbolji primjer ovoga možemo vidjeti iz sljedeceg citata:

... Zabilježeno je da je 'Utbe b. Rebi'a, inace vrlo ugledan i poštovan covjek, jedanput, sjedeci medu Kurejšijama dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., sam bio u Hramu, rekao: "Hocete li, Kurejšije, da ja odem do Muhammeda i da s njim porazgovaram? Iznijecu mu više prijedloga i on ce vjerovatno neke od njih prihvatiti. Šta god da prihvati, mi cemo se s tim složiti, ali da nas se prode!" Bilo je to neposredno nakon Hamzinog ulaska u islam kada su vidjeli da se broj muslimana stalno povecava.

"Svakako, Ebu el-Velide!", odgovorile su Kurejšije. "Otidi do njega i porazgovaraj s njim!"

'Utbe je odmah ustao, otišao do Božijeg Poslanika i sjeo pored njega. "Braticu", rekao mu je, "ti si, kao što znaš, vrlo ugledan clan našeg plemena i po svom porijeklu medu nama zauzimaš znacajno mjesto. Medutim, svom narodu dolaziš s vrlo opasnom stvari kojom razbijaš njihovo jedinstvo, potcjenjuješ njihova shvacanja i vrijedaš obicaje njihovih predaka! Stoga me slušaj! Ja cu pred tebe iznijeti više prijedloga, a ti o tome dobro razmisli. Nadam se da ceš bar nešto prihvatiti!"

"Reci, Ebu el-Velide!", odgovorio mu je Poslanik, "slušam te."

"Braticu", nastavio je 'Utbe, "ako time što nudiš narodu želiš postici bogatstvo, mi cemo ti sakupiti našega blaga tako da ceš biti najimucniji medu nama! Ako pak želiš položaj, imenovat cemo te našim prvakom i ništa necemo uraditi mimo tebe, a ako hoceš vlast, proglasit cemo te svojim kraljem! Isto tako, ako je taj što ti dolazi demon, kojeg ti vidiš, a kojeg nisi u stanju odagnati od sebe, mi cemo ti potražiti lijeka, i za to uložiti svoj imetak sve dok te ne spasimo od njega. Ta možda je džinn-pratilac savladao covjeka da bi se gojio na njegov racun!"

Sve dok je 'Utbe govorio, Božiji Poslanik ga je mimo slušao. Potom je rekao: "Jesi li završio, Ebu el-Velide?" "Jesam", odgovorio je on. "Sada ti cuj mene!", nastavio je Poslanik.

"U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog", zapoceo je, ''Ha Mim. Objava je od Milostivog, Svemilosnog, Knjiga ciji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, pa opet vecina njih glavu okrece, nece ni da cuje. Srca naša su, govore oni, pod pokrivacima, daleko od onoga cemu nas ti pozivaš. (Fussulet, 1.-5.).

Poslanik mu je i dalje ucio ovu suru, a on je šutio. Zabacio je ruke za leda i oslonjen na njih pažljivo slušao. Poslanik se zaustavio na rijeci koja je oznacavala sedždu i pao nicice na tle. "Jesi li cuo, Ebu el-Velide, jesi li cuo?!''; pitao ga je. ''Pa eto ti, kako hoceš!''

'Utbe se zatim vratio svome društvu. Dok je išao prema njima, oni su medu sobom komentirali: "Kunemo se Bogom da se Ebu el-Velid vraca s drukcijim izrazom lica od onog s kojim je otišao!" Kad je sjeo medu njih, upitali su ga: "Šta ima Ebu el-Velide?" "Ima to", odgovorio je, "da sam cuo takve rijeci kakve nikada ranije nisam cuo! Boga mi, one nisu pjesništvo, a nisu ni carolija, niti vradžbina! Poslušajte me, Kurejšije, i ucinite mi to, pustite tog covjeka s onim što ima kod sebe i izmaknite se! One rijeci koje sam cuo od njega, daleko ce se cuti. Ako ga drugi Arapi onemoguce da ispovije*da novu vjeru, na taj nacin cete ga se riješiti i vi, a da se ne umiješate u to, a ako ih on pridobije, pa njegova vlast ce biti vaša vlast, i tako cete, zahvaljujuci njemu, biti najsrecniji ljudi!" "Bogme je on, Ebu el-Velide, i tebe opcarao svojim jezikom!"; rekli su oni. "To je moje mišljenje", kazao je on, "a vi cinite što vam je volja!"

Vidimo kako im je Utbe, dakle jedan izmedu njih samih, još jednom jasno potvrdio ljepotu kur'anskog izražaja i njegovo dejstvo na ljudska srca, i dao im sasvim razuman i ocevidno za njih veoma koristan prijedlog da se ne suprostavljaju Muhammedu, alejhisselam, vec da ga ostave na miru i mudro sacekaju da vide šta ce on uraditi sa ostalim plemenima, pa ako ga ostali prihvate oni mogu profitirati kao njegovo maticno pleme, a ako bude poražen onda ce im drugi riješiti njihov problem. Medutim i ovako, za njihove interese koristan, prijedlog oni ne htjedoše prihvatiti. Ma koliko bili pohlepni cak ni za ocevidnu materijalnu korist ne htjedoše cuti ukoliko je ona bila vezana za Muhammeda, alejhisselam, i islam, i to iz ciste oholosti i inata.

Da, oholost i inat, to, kako nam se cini, bijahu medu kljucnim razlozima njihova poricanja, a dragi Allah s.w.t najbolje zna. Tako Abdullah,sin Ebu Umejje iz roda Mahzum jedne prilike Muhammedu, alejhisselam rece: ''Necu nikada povjerovati u te! Ne, necu sve dok ne uzmeš ljestve i dok te ne vidim da se uz njih penješ na nebo, i dok ne dovedeš cetiri meleka da posvjedoce da si ti ono što tvrdiš da jesi; mislim da cak ni tada necu povjerovati u te.''Drugi, slicno ovome, rekoše da mu nece povjerovati dok ne dovede Allaha s.w.t i Njegove meleke kao jemce, treci zatražiše da oživi njihove mrtve pretke, narocito Kusajja, da ih oni uvjere u istinitost njegovu, a cetvrti opet rekoše da ga svemu poucava neki stranac, covjek opcepoznat po svojoj mudrosti (samo zaboraviše da taj stranac ne govori arapsko jezik, na šta ce ih jasno uputiti jedan od ajeta koji dodoše kao odgovor). Tako su se redali zahtjevi da Muhammed, alejhisselam, ucini da rijeke pocnu teci suhom dolinom Meke, da dobije obilne vrtove, kucu od zlata i slicno tomu, a cak se desi i to da su oholi poricatelji izmedu Kurejšija jedanput prkosno zatražili od njega da na njih bude oboreno nebo u komadima (ili kamenje sa neba) ako ne govore istinu. Na ova i ovakva pitanja odgovori dodoše putem Objave:

Kad bismo, njih radi, kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pricinjava, mi smo ljudi opcinjeni!" (15:14,15)

Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom, da ce, ako im dode cudo, sigurno, zbog njega vjernici postati. Reci: "Sva cuda su samo u Allaha!" A odakle vi znate da ce oni, kad bi im ono došlo, vjernici postati, i da Mi srca njihova i oci njihove necemo zapecatiti, i da nece vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih necemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni? Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih ocigledno sve dokaze sabrali, oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali vecina njih ne zna. (6:109-111)

Mi dobro znamo da oni govore: "Poucava ga jedan covjek!" Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tudina, a ovaj Kur'an je na jasnom arapskom jeziku. (16:103)

Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali vecina ljudi nikako nece da vjeruje, i govore: "Necemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njeg svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parcadima ne oboriš, kao sto tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kucu od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a necemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je citamo." Reci: "Hvaljen neka je Gospodar moj! Zar ja nisam samo covjek, poslanik?" A ljude je, kad im je dolazila objava, odvracalo od vjerovanja samo to što su govorili: "Zar je Allah kao poslanika covjeka poslao?" Reci: "Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali." Reci: "Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje." Onaj kome Allah ukaže na Pravi put, na Pravome putu je, a onome koga u zabludi ostavi, tome, mimo Njega, neceš naci zaštitnika. Mi cemo ih, na Sudnjem danu, sakupiti, licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe; boravište njihovo bice Džehennem; kad god mu plamen jenja, pojacacemo im oganj. To ce im biti kazna zato što u dokaze Naše nisu vjerovali i što su govorili: "Zar kada postanemo kosti i prah, zar cemo kao nova stvorenja, doista, biti oživljeni?" Zar oni ne znaju da je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, kadar stvoriti slicne njima i da im je vec odredio cas oživljenja u koji nema sumnje? A nevjernici samo poricu. (17:89-99)

A kad su oni rekli: "Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!"; Allah ih nije kaznio, jer si ti medu njima bio; i Allah ih nece kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti. (8:32,33)

Oni govore: "Ej, ti kome se Kur'an objavljuje, ti si, uistinu lud! Zašto nam meleke ne dovedeš, ako je istina što govoriš!" Mi meleke šaljemo samo s Istinom, i tada im se ne bi dalo vremena da cekaju. (15:6-8 )

Vidimo kako nam kur'anski ajeti porucuju da je stanje srca poricatelja takvo da oni, osim u slucaju kada im se dragi Allah s.w.t smiluje, nece da vjeruju niti onda kada ocevidno vide i okuse mu'džizu (natprirodno djelo) iako su ranije obecavali da ce povjerovati ako im se ona pokaže. Kada zahtijevaju mu'džizu oni u stvari traže ''dokaz'' da Allahov s.w.t vjerovijesnik/poslanik laže, jer ocekuju da se ona nece desiti i da ce onda pobjedonosno okrenuti leda. Medutim, kada se doista desi da njihovi zahtjevi za cudom budu ispunjeni, onda to prikazuju obicnim sihrom (carolijom, magijskim trikom) tvrdeci da su opsjenjeni, da im se to samo pricinjava.

Za oba ova slucaja imamo primjere u iskustvu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, sa nevjernim Kurejšijama. Vidjesmo malocas šta su sve tražili od Muhammeda, alejhisselam, i kako je volja dragog Allaha s.w.t u najvecem broju slucajeva bila takva da im to traženo cudo nije dolazilo, vec ih je Kur'an upucivao da prepoznaju istinska cuda u svome okruženju i ravnoteži koja u njemu vlada:

Pa zašto oni ne pogledaju kamile - kako su stvorene, i nebo - kako je uzdignuto, i planine - kako su postavljene, i zemlju - kako je prostrta?! (88:17-20)

A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe - kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomicna brda pobacali i dali da iz nje nice raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraca. (50:6-8 )

Ali, oni bi obicno odbijali da razmisle o tome iz toga pouku izvuku, cesto tvrdivši kako se to Muhammed, alejhisselam, neuzubillah, opravdava zbog nemogucnosti da donese cudo. Dragi Allah s.w.t im je vjerujemo radi toga, a On to jedini istinski zna, jedne prilike dao da budu svjedoci traženog cuda, kako bi se potvrdilo ono što Kur'an cesto ponavlja da nevjernici i kada vide cudo opet nece da vjeruju.

Jedne blage noci punog mjeseca Kurejšije zatražiše od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da potvrdi svoje poslanstvo tako što ce uciniti da se mjesec raskoli na dva dijela. Bijaše pocetak noci tako da se puni mjesec vidio na zvjezdanom nebu malo iznad brda Hira. Muhammed, alejhisselam, se iz dubine srca prvo obrati svom Gospodaru pa se potom, oslonivši se na Svemocnog, u Njegovo ime i sa Njegovim dopuštenjem obrati Mjesecu jasno izgovorivši naredbu da se u ime dragog Allaha s.w.t rastavi na dva dijela. Svi prisutni u napetoj tišini svoje poglede usmjeriše ka nebu ... i biše svjedoci velikog cuda: pun Mjesec se uistinu rascijepi na dvije polovine koje se udaljiše jedna od druge i neko vrijeme sijaše, jedna sa lijeve a druga sa desne strane brda Hira koje se jasno ocrtavaše izmedu njih, nakon cega se ponovo spojiše u pun Mjesec. Reakcije su bile razlicite. Prisutni muslimani se iz sveg srca obradovaše i likovaše, mnogi medu prisutnim kolebljivcima prepoznaše jasan znak njihova Gospodara i islam primiše, a nevjernici, mada veoma zacudeni, ipak odbiše uzeti pouku uz komentar da je samo rijec o velikoj i vanrednoj caroliji. Kur'an casni nam ovaj izuzetni i velicanstveni dogadaj ovjekovjeci sve do Sudnjeg dana:

Bliži se Cas i Mjesec se raspolutio!; a oni, uvijek kada vide cudo, okrecu glave i govore: "Carolija neprestana!" (54:1,2)

Medutim, opet mnogobošci medu Kurejšijama ostadoše do kraja uporni u poricanju.

[Unicknnamed]

Ako se podrobnije prouci njihovo ponašanje, cini nam se da se može jasno ustvrditi da su toliki nevjernici i poricatelji zato što se ohole, i zato što ne vjeruju u buduci svijet i proživljenje nakon smrti:

"Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi", govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagadaju. A kad im se ajeti Naši jasni kazuju, samo se ovim rijecima izgovaraju: "Pretke naše u život povratite, ako je istina to što govorite." Reci: "Allah vam daje život, zatim ce uciniti da poumirete, a poslije ce vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali vecina ljudi ne zna." (45:24-26)

Medu kljucnim razlozima njihova poricanja bi i njihova slijepa vezanost za uobicajeni nacin života i tradiciju njihovih predaka, njihove ''krvi i tla'', koje potpuno prihvatahu, a svako kriticko promišljanje o tome smatraše cak i svetoskrvnucem. Ovo se najbolje može vidjeti na primjeru totalno apsurdne, monstruzone tradicije zakopavanja kceri, vjerovatno onih koje bi se rodile prije prvog sina, u želji da izbjegnu sramotu i javni prezir:

Oni Allahu kceri pripisuju, hvaljen neka je On, a sebi ono što priželjkuju (tj. sinove). I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kci, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesrece koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuduju! (16:57-59)

Svakom covjeku zdravog razuma kristalno je jasno da je tradicija koja od covjeka zahtjeva sistematsko ubijanje vlastite djece primjer potpunog odsustva i pameti i osjecaja, jer ko pametan može opravdati ubijanje vlastite novorodencadi samo zato da bi se zadovoljila neka ustaljena ''pravila'', kakvo je srce koje to može hladnokrvno ciniti?! Tako nerazumno može biti samo srce koje je teško, teško bolesno, skoro vec mrtvo, zbog nagomilanih grijeha što ga kontinuirano prekrivaju, i totalno slijepo jer, kako Kur'an casni rece, nisu slijepe oci vec srca u grudima.

Iako im casni Kur'an ukaza na svu ovu apsurdnost:

Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi cinili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi! (6:137);

Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše sa tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojcica bude upitana zbog kakve krivice je umorena ... (81:1-9);

mnogi Kurejšije opet odbiše napustiti ovu ogavnu tradiciju. Ovaj primjer najbolje pokazuje u kolikoj su mjeri bili vezani za vlastitu tradiciju i pretke od kojih su je naslijedili uopce ne razmišljajuci koliko je ona ispravna i valjana. U ovome je možda i najjaci razlog njihovog inata i tvrdoglavog odbijanja Muhammedovog, alejhisselam, poziva, na što upucuje i Kur'an casni:

A kad im se rekne: "Slijedite Allahovu Objavu!"; oni odgovaraju: "Necemo, slijedit cemo ono na cemu smo zatekli pretke svoje." Zar i onda kada im preci nisu ništa shvacali i kada nisu na Pravome putu bili?! Oni koji nece da vjeruju slicni su stoci na koju se vice, ali ona cuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi, oni ništa ne shvacaju! (2:170,171)

I na koncu da pomenemo još jedan od kljucnih razloga koji su, po našem mišljenju, navodili Kurejšije da poricu Poslanikove poruke i odbijaju njegove pozive, a to je duboka mržnja prema islamu i muslimanima. Razloge za tu mržnju vjerovatno su nalazili u svemu onome što smo naprijed naveli, pa smo je zato i naveli na kraju ovog razmišljanja.

Svom ovom ohološcu, poricanjem i mržnjom oni su sami na sebe spustili kaznu dragog Allaha s.w.t što im zapecati njihova srca. Tako postadoše još više gluhi i još više slijepi, nesposobni da prime poruku spasa:

Kad citaš Kur'an izmedu tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju, Mi zastor nevidljivi stavimo, a na srca njihova pokrivace da ga ne biše razumjeli, i gluhim ih ucinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur'anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg. Mi dobro znamo šta oni žele cuti kada te dolaze prisluškivati, i o cemu se sašaptavaju kad nevjernici govore: "Vi slijedite samo opcinjena covjeka!" Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i ne mogu naci Pravi put. (17:45-48 )

Da nas dragi Allah, Svemilosni, Samilosni sve skupa sacuva od ovakve propasti, od stanja kada Resulullahovo, alejhisselam, mubarek spominjanje dragog Allaha s.w.t (ucenje Kur'ana i zikrullah) covjeku izgleda tako strašnim da se on, kada to cuje, preplašen dadne u bjeg, neuzubillah.


Sljepoca

Ebu Džehlov amidža, Velid, poglavar kurejšiskog roda Mahzum bijaše jedan od najutjecajnih ljudi u Meki. Jednog dana ukazala se povoljna prilika Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, da stupi u jedan veoma obecavajuci razgovor sa Velidom. Uvijek kada bi neko iskazao želju za argumentiranim razgovorom na temu vjere, to bi obradovalo Muhammeda, alejhisselam, koji bi se ponadao da ce se srce doticne osobe možda tako približiti slijedenju pravog puta. Ovog puta nadanja Muhammedova, alejhisselam, bijahu još znacajnija jer do tada nijedan od poglavara kurejšijskih rodova, cak ni njegov amidža Ebu Talib, ne pokaza ozbiljno interesovanje za islam. Ako bi poglavar Mahzumija, covjek koji je cak smatran neformalnim vodom svih Kurejšija prihvatio islam time bi istinska vjera veoma ojacala u Meki, razmišljao je Poslanik, i zato je veliku pažnju posvetio razgovoru sa Velidom.

U sred te rasprave pristupi im jedan covjek, slijepac Ibn Ummi Mektum koji se bio veoma zainteresovao za novu vjeru, i obrati se nekim pitanjem Muhammedu, alejhisselam, ali u tako kriticnom trenutku da je, kako se tada ucini Poslaniku, to pitanje ''pokvarilo'' dobru priliku da se nezvanicni poglavar Kurejšija možda okrene ka islamu. Osjecaj gorcine zbog propuštene prilike izgleda da je preplavio Muhammeda, alejhisselam, pa se on namršti i okrenu glavu od slijepca, nastojeci da obnovi raspravu sa Velidom koja je tako mnogo obecavala.

Medutim, ajeti Kur'ana koji biše objavljeni neposredno nakon tog slucaja pružiše veliku pouku prvo Muhammedu, alejhisselam, licno, ali i svima nama:

On (Muhammed, alejhisselam) se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš - možda on želi da se ocisti, ili pouci pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on nece da vjeruje, a onoga koji ti žureci prilazi i strah osjeca, ti se na njega ne osvrceš. Ne cini tako! Oni su pouka, pa ko hoce, poucice se. Na listovima su cijenjenim, uzvišenim, cistim, u rukama pisara, casnih, cestitih ... (80:1-16)

Ovi ajeti nose mnogostruke mudrosti i pouke svima nama. Neke od onih koje nama, sa svim našim ogranicenjima, padaju na pamet bile bi sljedece.

Prvo, ovi ajeti, buduci da kritikuju Poslanika zbog pogrješnog postupka, sasvim jasno isticu cinjenicu da je Muhammed, alejhisselam, iako mubarek (sveti) dragog Allaha s.w.t Poslanik, ipak samo covjek od krvi i mesa, nesavršen i ogranicen, a sve ono lijepo, plemenito, ocaravajuce i, pogotovo, natprirodno (mu'džize) što je uz njega potice od dragog Allaha s.w.t, a nikako ne od njega samog. Ovo je, dakle, jasna i ocevidna zapreka stvaranju bilo kojeg oblika, neuzubillah, obožavanja licnosti Muhammeda, alejhisselam, i pripisivanja mu onoga što mu ne prilici;

Drugo, ovo je jasan dokaz svima koji sumnjaju da je casni Kur'an govor Muhammeda, alejhisselam, iznjedren iz njegove mudrosti, jer nema nikakvog smisla da autor svojim djelom sam sebe kritikuje i kori;

Trece, ovo jasno ukazuje da nijedan covjek, makar to bio i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne može uciniti da na pravi put bude upucen onaj za koga bi on htio da bude upucen, samo dragi Allah s.w.t upucuje na pravi put koga on hoce;

Cetvrto, ovo je jasno upozorenje svakom ucenjaku i misionaru da mora najvecu pažnju posvetiti svakome onome ko mu, sam od sebe, dolazi i postavlja mu pitanja o vjeri, da nikada takvoga ne smije potcijeniti, unaprijed suditi o bespotrebnosti razgovora sa njim, ma koliko on bio siromašan i neugledan, i ma kako se cinilo da od tog razgovora nece biti koristi.

Primivši od dragog Allaha s.w.t navedene ajete casnoga Kur'ana, Resulullah, Muhammed, alejisselam, odmah se duboko i iskreno pokajao zbog svoje nesmotrenosti, i požurio tražiti slijepca po sokacima i trgovima Meke. Uspio ga je pronaci i, uz izvinjenje, ga podrobno informisati o svemu što ga je o vjeri interesovalo. Slijepi covjek je pažljivo saslušao i, izgovorivši šehadet, primio islam. On je, koliko je znano, do kraja svog života bio istrajan na Allahovom putu, a postao je poznat i po tome što je kasnije u Medini on zamijenjivao Poslanika u mihrabu kada bi Muhammed, alejhisselam, i najbliži ashabi išli u džihad, ili iz bilo kog drugog razloga napuštali grad.

Što se tice bogatog i uglednog Velida, ubrzo se pokazalo da je upravo on bio beznadežan slucaj jer se, glede onoga o cemu je bio razgovarao sa Muhammedom, alejhisselam, uzoholio i javno govorio: ''Zar da objave dolaze Muhammedu a ne meni, koji sam poglavar Kurejša i gospodar njihov? Zar da one ne dolaze ni meni ni Ebu-Mes'udu, gospodaru plemena Sekif, iako smo obojica velikaši dvaju gradova''?

I ovaj slucaj je veliko Allahovo s.w.t Znamenje, i jasna potvrda kur'anske konstatacije da su slijepe, ne oci vec srca u grudima, jer je slijepi vjernik bio slijep ocinjim vidom ali odlican vidilac srcanim vidom istine, a Velid je svojom ohološcu svoje srce ucinio slijepim tako da je istinski slijepac u stvari on, iako su ga oci ''dobro služile''. Uistinu, istinska sljepoca je sljepoca srca a ne vida.

Još jedan upecatljiv primjer sljepoce srca izazvane oholocu bijaše Ubejj ibn Halef, jedan od najžešcih neprijatelja islama i muslimana koji jednog dana pride Poslaniku noseci u ruci truhlu kost i nadmeno mu rece: ''Tvrdiš, Muhammede, da Bog ovo može vratiti u život''?; i pri tom sa prezrivim osmjehom smrvi kost u dijelice bacivši ih Resulullahu u lice, a on mubarek na tu provokaciju samo mirno odgovori: ''Upravo je to ono što tvrdim: On ce je oživjeti, a i tebe kada budeš ono što je ona sada; a onda ce te On predati vatri.'' Ovaj slucaj je bio povod za objavu sljedecih ajeta casnoga Kur'ana:

I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: "Ko ce oživiti kosti kad budu truhle?" Reci: "Oživice ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio (36:78,79)

A, još jedan od ljudi koji u to vrijeme svojim srcem jasno prepoznaše pravi put i njime krenuše bijaše Erkam, imucni Mahzumija koji je po svome ocu bio u rodu sa Poslanikovim teticem, muslimanom Ebu Selemom. Bogati Erkam je, primivši islam, svoju veliku i prostranu kucu koja se nalazila u blizini Kabe, neposredno uz brijeg Safa, stavio na raspolaganje svim muslimanima. Do tada su muslimani mogli klanjati samo u svojim kucama samostalno, ili u džematu u nekom od klanaca na periferiji Meke, gdje su nerijetko znali biti ometani grubim uvredama od strane mušrika, a jedne prilike je cak došlo do sukoba kada je musliman Sa'd iz roda Zuhr žestoko udario jednog mušrika celjusnom kosti deve i tako mu otvorio krvavu ranu, što bijaše prvi slucaj proljevanja krvi od strane muslimana. Sada su muslimani dobili mjesto za okupljanje i klanjanje zajednickih namaza bez mogucnosti ometanja od strane mnogobožaca, i to veoma blizu Kabe, ali još uvijek nisu mogli javno klanjati u samom svetom prostoru (haremu) Kabe. Tamo je jedino mogao klanjati Poslanik licno, buduci da je Kurejšijama bilo dobro znano da on uživa zaštitu Ebu Taliba zbog cega nisu smjeli atakovati na njegov život, a nisu ga smjeli niti fizicki povrijediti jer su znali da je snažni Hamza ibn Abdulmuttalib uz njega. Osim ove vidljive zaštite Muhammedovi, alejhisselam, neprijatelji, konkretno najveci medu njima – Ebu Džehl, jedne prilike mogaše naslutiti i nevidljivu zaštitu koja neprestano bdijaše nad Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam. O ovom veoma interesantnom dogadaju vam,donosimo sljedeci citat:

... Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., otišao od njih,Ebu Džehl je rekao: ''Kurejšije! Muhammed je, eto, sve odbio osim to da i dalje vrijeda našu vjeru, da grdi naše pretke, potcjenjuje naša shvacanja i vrijeda božanstva naša! Zato se ja zavjetujem bogu da cu ga sutra sacekati sa najvecim kamenom koji budem mogao ponijeti, pa kad u svojoj molitvi licem na tle padne, tim kamenom cu mu razbiti glavu! Nakon toga me ili izrucite ili podržite, pa neka Benu 'Abdi Menaf cini što hoce!''

''Mi te, bogami, nikada necemo izruciti!''; rekli su oni. ''Slobodno uradi to što si naumio!''

Iduceg dana, cim je ustao, Ebu Džehl je uzeo kamen, kao što je rekao, i sjeo išcekujuci Božijeg Poslanika. Poslanik je poranio, kao i obicno i, premda je bio u Meki, u namazu se okretao prema Šamu (Siriji). Kad je klanjao stajao je izmedu dva ugla, onog sa strane Jemena i ugla sa Crnim kamenom, pa je tako izmedu njega i Šama bila Ka'ba. I toga jutra on je tako stupio u namaz, a Kurejšije su sjedili u svojim zabavištima i cekali da vide što ce uciniti Ebu Džehl. Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., spustio lice na tle, Ebu Džehl je podigao kamen i pošao prema njemu. Medutim, primakavši mu se, naglo je ustuknuo, i sav preblijedio od straha. Ruke mu više nisu mogle držati kamen, pa ga je bacio.

Utom su se oko njega sjatile Kurejšije. ''Šta ti je Ebu el-Hakeme!?''; pitali su zacudeno. ''Pošao sam da ucinim ono što sam vam jucer obecao''; rekao je, ''medutim, kad sam mu se primakao, isprijecio mi se nekakav ogroman devac! Nikad, Boga mi, ranije nisam vidio kod devca takvu glavu, takav vrat i zube!... Zamalo da me proguta!'' ...

Ali, mimo i ovog i njemu slicnih ocevidnih znakova, poricatelji odbiše uzeti pouku, a njihova zloba i mržnja bijahu tolike da su, i pored duhovne i fizicke snage Muhammeda, alejhisselam, licno, te zaštite njegovog roda, opet gledali da mu napakoste kad god su, i kako god bili to u mogucnosti.

Tako su jedne prilike, na nagovor koga drugog do Ebu Džehla, htjeli napakostiti Poslaniku bacajuci iznutrice žrtvovanih životinja na njegova leda kada je, klanjajuci pored Kabe, pao na sedždu. Muhammedova, alejhisselam, kcerka Fatima je dotrcala i sklonila prljavštinu sa mubarek leda njezinog oca, a dova koju je tada Poslanik uputio dragom Allahu s.w.t sledila je srca nevaljalaca bivši im jasan nagovještaj kazne koja ih je u buducnosti cekala zbog svega što su cinili. O ovome nam govori ashab Ibn Mes'ud, koji je kao djecak bio prisutan ovom dogadaju:

Ibn Mes'ud, r.a., kazuje: ''Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obavljao namaz, a kod Kabe su sjedili Ebu Džehl i neki njegovi drugovi. Dan ranije bili su zaklani žrtveni ovnovi, pa Ebu Džehl rece: 'Koji ce otici do otpada od klanja doticnog plemena i donijeti iznutricu, pa je staviti Muhammedu na pleca kad padne na sedždu?' Najveci ološ ode i uze je, a kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pao na sedždu, stavi je njemu na pleca.'' Dalje kazuje: ''Oni padoše u smijeh naginjuci je jedni prema drugima, a ja sam stajao i posmatrao, da sam bio jaci zbacio bih je s leda Allahova Poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je i dalje bio na sedždi i nije podizao glavu, dok neko nije otišao i obavijestio Fatimu. Ona dode i zbaci je s njega, zatim pristupi njima i poce im izgovarati uvrede. A kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio namaz, podigao je glas i zaucio dovu protiv njih; obicno kad bi ucio dovu, ucio bi triput, a kad bi nešto tražio, tražio bi triput. Ovaj put je rekao: 'Moj Allahu, dohvati ih triput!', pa kad su mu culi glas, napustio ih je smijeh i uplašili su se njegove kletve. Zatim nastavi: 'Moj Allahu, drži Ebu Džehla ibn Hišama, Utbe ibn Rebi’a, Šejbe ibn Reb’ia, Velid ibn Utbeta, Umejje ibn Halefa, Ukbe ibn Ebi Mu’ia …' i sedmog, zaboravio sam koga, i tako mi Onoga koji je poslao Muhammeda, s.a.v.s., s istinom, one koje je imenovao vidio sam mrtve na dan Bedra, a zatim su odvuceni u jednu jamu na Bedru.'' (hadis bilježe El-Buhari, Muslim i Ahmed)

Nastavit ce se inšaAllah.................

[Unicknnamed]

Tri pitanja

Tražeći načina da stanu u kraj Muhammedu, alejhisselam, i njegovu djelovanju, velikaši i vođe Kurejšija na jednom od svojih redovnih sastanaka dosjetiše se da pošalju svoje izaslanike u Jesrib i raspitaju se kod jevreja i kršćana o Poslaniku i novoj vjeri koju on propovijeda, jer su smatrali da oni, budući da baštine ranije objavljene Božje Knjige, imaju dovoljno znanja da ocijene riječi Muhammeda, alejhisselam, i dadnu im informaciju o njemu i njegovoj vjeri. Međutim, kako nam se čini, Kurejšije ovim nisu htjeli da dođu do prave istine o islamu (sa mogućnošću da ga prihvate ako i sljedbenici Knjige potvrde njegovu istinitost), već su prije željeli da pronađu ''dokaz'' o lažnosti i neutemeljenosti Muhammedove, alejhisselam, vjere i učenja. Kada su kurejšijski izaslanici stupili u kontakt sa Kitabijama, njihovi učenjaci su ih uputili da postave tri pitanja Muhammedu, alejhisselam, i da ih obavijeste o njegovim odgovorima. Slijedeći date upute Kurejšije, po povratku izaslanika u Meku, zatražiše od Poslanika alejhisselam da ih obavijesti o troje: o mladićima koji su nekada davno napustili svoj narod, šta je bilo s njima; o drevnom putniku koji je prošao čitav svijet od istoka do zapada; o tome šta je duša. Saslušavši pitanja, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, reče Kurejšijama da sačekaju do sutradan kada će ih obavijestiti o odgovorima, ali on pri tome zaboravi pomenuti: ''Inša'Allah (ako Bog da)''. Narednog dana Kurejšije dođoše do Poslanika alejhisselam po odgovore ali ih on, budući da u međuvremenu ne primi nikakve objave, moraše vratiti do narednog dana. Međutim, i narednog dana bi ista situacija, i opet narednog ... i to se sve ponavljaše oko petnaest dana. Kurejšije su dolazile po odgovore a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne primi nikakve objave i ne mogaše im dati odgovore. Poricatelji likovaše, a Poslanik alejhisselam osjeti veliku tugu i bol zbog svega toga.

Konačno je, nakon petnaestak dana, Muhammedu, alejhisselam, došao plemeniti melek Džibril donoseći kur'anske ajete u kojima je, između ostalog, naravno bio i odgovor na postavljena pitanja, ali i objašnjenje Muhammedu, alejhisselam, zbog čega je morao tako dugo čekati:

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga." (18:23,24)

Na ovaj način je ovjekovječena savršeno mudra pouka, i Muhammedu, alejhisselam, i svima nama, da čovjek treba nastojati da što može više i češće osjeća neposredno prisustvo svoga plemenitog Gospodara, dragog Boga, Allaha s.w.t , koji ga najviše voli, najbolje poznaje, najveće mu dobro želi i koji mu je bliži i od vratne žile kucavice:

Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (50:16)

Čovjekovo je, dakle, da nastoji uzvratiti tu neizmjernu ljubav što mu je dragi Allah s.w.t pruža, predajući Mu potpuno sebe kroz iskreno obožavanje i trud da svaka misao, svaka riječ, svako djelo bude sedžda (tj. obožavanje) Njega, jednog jedinog Boga i slijeđenje Njegovog poziva što ga odašilja putem Svojih vjerovijesnika i poslanika:

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)

Zatim dalje da, u idealnom slučaju, svaki dah, svaki otkucaj srca bude zahvala dragom Bogu.
U skladu sa ovim, jasno, proističe i to da čovjek mora osjećati i znati da se svaki njegov plan može ostvariti samo ako dragi Allah s.w.t to dozvoli, i da se na ovo mora stalno podsjećati redovnim izgovaranjem riječi: ''Inša'Allah (ako Bog da)'', kada god govori o svojim budućim radnjama i planovima.
Ova mudrost nije jedina dragocijena baština koju je trajno iznjedrila ova plemenita kušnja kojom je dragi Allah s.w.t iskušao svoga miljenika i poslanika. Neugodnost koju je Muhammed, alejhisselam, sasvim očevidno osjećao u tih petnaestak dana koliko je ova kušnja trajala, postala je očiglednim dokazom istinitosti činjenice da mu Kur'an časni biva dostavljan od dragog Boga putem meleka, tj. da on, lično, nije autor tih plemenitih riječi, jer, u slučaju da je on autor ranijih ajeta, zar bi toliko dugo odugovlačio u kreiranju novih u za njega tako neugodnoj situaciji. Dugotrajno izostajanje odgovora u toliko neugodnoj situaciji za njega, bilo je, dakle, sasvim jasan dokaz da Poslanik s.a.w.s te riječi sam ne sastavlja, a ako bi neko prigovorio da je tako dugo čekao zato što nije znao odgovore na pitanja, takvoga jasno demantuje to što su ajeti Kur'ana, onda kada su došli, donijeli tačne odgovore. Na ovaj način je dragi Allah s.w.t dao još jedan jasan Znak čime su srca onih kojima je data milost da ga prepoznaju bila upućena u vjeru i/ili još više učvršćena u vjeri.
U ajetima Kur'ana koje je tada Džibril dostavio Poslaniku bili su sasvim jasni odgovori na dva od postavljenih pitanja, i to o mladićima i drevnom putniku, a što se tiče trećeg pitanja Objava je samo naglasila da je riječ o nečemu što je ljudima veoma teško shvatljivo na ovome svijetu i o čemu oni imaju veoma malo znanja:

Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (17:85)[2]

A u pogledu preostala dva pitanja Objava je dala jasne, sadržajne i koncizne odgovore tako da sljedbenici Knjige, kada su ih kasnije Kurejšije o tome izvijestile, nisu mogli ništa drugo do potvrditi podudarnost sa onim što su oni imali.

Što se tiče pitanja o drevnom putniku, Kur'anom je jasno rečeno da je riječ o Zulkarnejnu, Allahovom s.w.t miljeniku za koga se ne zna pouzdano da li je vjerovijesnik, poslanik ili evlija, ali je sasvim jasno da je on za svoga boravka na ovom svijetu uživao jedan vid Objave, komuniciranja sa dragim Bogom. Uz to mu je Allah s.w.t darovao veliku zemaljsku moć tako da je sa svojom vojskom prošao čitav u njegovo vrijeme poznati svijet,od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka.Kur'an nam o njemu govori i više od onoga što su sljedbenici Knjige i Kurejšije pitali Muhammeda, alejhisselam, govori nam o tajanstvenom i znakovitom trećem putovanju u prostranstva središnje Azije gdje je Zulkarnejn, izgradivši veliki pregradni zid preko jednog klanca između visokih planina, po dopuštenju i odredbi dragog Allaha s.w.t, izolovao od ostatka čovječanstva dva divlja i zločinačka naroda poznata po imenima Jedžudž i Medžudž sve do vremena kratko pred Sudnji Dan.

I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: "Kazaću vam o njemu neke vijesti." Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi, I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. "O Zulkarnejne", rekosmo Mi, "ili ćeš ih kazniti ili ćeš s njima lijepo postupiti?" "Onoga ko ostane mnogobožac", reče, "kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti."

I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čime zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.

I on pođe. Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. "O Zulkarnejne", rekoše oni, "Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi." "Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao", reče on. "Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići. Donesite mi velike komade gvožđa!" I kad on izravna dvije strane brda, reče: "Pušite!" A kad ga usija, reče: "Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem." I tako oni (Jedžudž i Medžudž) nisu mogli ni da pređu niti su ga mogli prokopati. "Ovo je blagodat Gospodara moga!"; reče on. "A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti." I Mi ćemo tada učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnuće se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti, i toga dana ćemo nevjernicima Džehennem jasno pokazati, onima čije su oči bile koprenom zastrte, da o dokazima Mojim razmisle, onima koji nisu htjeli nista čuti. (18:83-101)

Ashabul-kehf (spavači u pećini)

Odgovor na prvo pitanje došao je u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

Ispričaćemo ti povijest njihovu, onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš, Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."

I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći, kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali, i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?"; upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju Bogomolju!"

Neki će reci: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su peterica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga."

A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." (18:9-26)

Vidimo kako nas navedeni ajeti časnoga Kur'ana, dajući odgovor na postavljeno pitanje, upoznaju sa skupinom mladića, iskrenih muslimana koji su ostali odani jednom Bogu, Allahu dragom s.w.t u vrijeme kada je narod njihov bio zapao u ponor višeboštva. Oni su se, srca osnaženih Allahovom s.w.t pomoću, javno suprostavili narastajućoj plimi duhovne tmine mnogoboštva i idolatrije u njihovoj zajednici čime su došli u sukob sa zabludjelom većinom. Kur'an časni nam dalje kazuje kako su oni odlučili da se sklone u jednu pećinu i na taj način izdvoje od nevjernika i politeista da bi sačuvali svoju vjeru i sebe same od duhovnog i fizičkog zuluma kome su mogli biti izloženi. Allah dragi s.w.t je učinio da i oni i njihov vjerni pas koji ih je svuda pratio utonu u dubok san u kojem su ostali tristotine i devet lunarnih godina po zemaljskom računanju vremena. Dragi Allah s.w.t je učinio još i to da Sunčeve zrake prilikom izlaska sa desne strane zaobilaze pećinu u čijem središtu su oni i njihov vjerni pas spavali, a prilikom zalaska sa lijeve. Tako neobično ponašanje Sunca bilo je očevidan Znak, veličanstveno znamenje dragog Allaha s.w.t za svakoga ko je to mogao uočiti. Budući da to nije bila smrt njihova tijela nisu bila mrtva, pa su ih meleki povremeno okretali na desni bok pa na lijevi, i obratno, kako ne bi dobili povrede od dugog ležanja. Prizor veoma strašan za svakoga ko bi tu eventualno pristupio: tajanstvena pećina oko koje sunčeve zrake ''plešu'' na sasvim neobičan i mističan način, na ulazu leži pas ispruženih prednjih šapa, ''ni živ ni mrtav'', a u tamnom središtu skupina mladića, izgledaju kao da su budni ali oni spavaju dubokim snom, neka nevidljiva sila im okreće tijela čas na desni čas na lijevi bok ... sve bi to sledilo srce svakog očevica i on bi brzo utekao sa tog jezovitog mjesta.
Za vrijeme njihova sna nevaljale generacije njihova naroda su pomrle i naslijedili su ih čestiti potomci koji su se, neizmjernom Allahovom s.w.t milošću, generalno povratili istinskoj vjeri, ali je među njima još uvijek bila prisutna jedna zabluda – nisu imali istinskog uvjerenja u proživljenje tijela nakon smrti. I onda se otkriva još jedna plemenita savršena mudrost dragog Allaha s.w.t koji je učinio da se spavači probude nakon ravno tri stotine i devet godina sna da bi bili očevidan dokaz proživljenja čovjeka nakon smrti, i njegove duše i njegova tijela, i kako bi njihov narod istinski, bez imalo sumnje, posvjedočio istinitost Allahovog s.w.t proživljenja mrtvih. I zaista, njihovo buđenje nakon toliko godina provedenih u snu, bilo je popriličan šok kako za njih tako i za njihov narod, koji je ipak iz toga izgleda izvukao pouku i shvatio da u proživljenje nakon smrti na Sudnjem Danu nema nikakve sumnje.

Obzirom da časni Kur'an ne kazuje šta se dalje zbilo sa mladićima nakon njihova buđenja mi o tome ne možemo ništa sasvim pouzdano kazati. Izgleda da su oni ubrzo, ili ponovo zaspali čekajući eventualno ponovno buđenje, ili umrli. Dragi Allah s.w.t najbolje zna. Njihov narod je, odlučivši obilježiti mubarek pećinu i sačuvati sjećanje na mubarek mladiće, vjerovatno na njezinom ulazu izgradio mesdžid (Bogomolju) i vjerovatno tu postavio kamenu ploču na kojoj su bila uklesana njihova imena.
Ovo je otprilike ono što možemo saznati o ovom znamenitom i poučnom događaju na bazi ajeta časnoga Kur'ana, u onoj mjeri u kojoj ih mi sa našim ograničenim razumom trenutno možemo razumjeti, a dragi Allah s.w.t sve najbolje zna.

U želji da vam,pružimo što možemo više informacija, a budući da nismo do sada mogli pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se da konsultiramo neke muslimanske predaje o ashabima kehfa (stanovnicima pećine) do kojih smo došli, kao i izvijesne izvore iz kršćanske tradicije, te na bazi toga, moleći dragog Allaha s.w.t za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovog znamenitog događaja.

Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenog carstva koje je bilo vjerno tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnog carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.
U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlji Rimsko carstvo bilo je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovog ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru u dobroj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Međutim, ogromni duhovni podsticaj istinske Allahove s.w.t vjere izazvan boravkom Isaâ, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački paganski autoriteti Rima morali su da se suoče sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine jevreja, kršćana i muslimana unutar njihove države, čijeg su se djelovanja vjerovatno ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletog Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Mesiha, Isaâ, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.

Nastavice se insaAllah.......