PDA

View Full Version : Sastavi, radovi i sl.


supergirl
16-10-2008, 23:27
Vidim dosta foruma na kojima ovoga ima... A ide tromesecje,vrijeme pismenih zadataka,pa nam par posetica vise nece skoditi......
Pa da pocnemo.

supergirl
16-10-2008, 23:29
Svi smo mi dospeli u ovozemaljsku bastu koja se zove zivot. Staze kojima hodamo su razlicite,preplicu se i razilaze,mi tecemo kao vreme,radujemo se, smejemo, patimo, bolujemo i sto je najvaznije...Volimo...
Tako sam i ja zavolela... Brzo, nepromisljeno, totalno blesavo...
Zavolela sam tako lako a tako sam tesko znala to da pokazem...Mozda je to moja najveca mana a mozda cak i najveca vrlina...mozda cu upravo zbog toga uspeti da sacuvam svoje srce u jednom komadu sto retko kome polazi za rukom u ovom svetu punom lazi, prevara i neiskrenih ljubavi... A sa druge strane covek bez ljubavi je samo mrtvac koji dise, nista drugo do nekoliko slucajnih imena i datuma...

Ljubav je cudna stvar... Danas je sve leprsavo i lepo i mi ususkani u svojoj ljubavi sijamo od zadovoljstva a sutra... Sok... Ugledamo onu stranu stvarnosti, onu stranu zivota koju juce nismo poznavali, svi lepi trenutci ispare a u nama ostaje jedino osecaj gorcine,usamljenosti i neobjasnjive tuge... Da li je onda nase srce vredno da ga zrtvujemo zbog nekih lepih zelenih ociju? Ociju koje su tu uz nas,bodre nas i prate kroz zivot a onda odjednom nestanu kao da nikada nisu postojale, a nase srce ostane samo, napusteno i ranjeno...? Ocigledno da jeste cim je toliki promet!!! Danas se srca poklanjaju tako nepromisljeno i brzo da je gotovo nemoguce sacuvati ih... Da li su ljudi poludeli ili i dalje ne shvataju da je srce ono najvrednije sto poseduju?
Mozda su ipak ljudi u pravu... Mozda srce ipak treba staviti na kocku i cekati da naidje ono koje ce kucati u istom ritmu... Mozda je ta neizvesnost ono sto u stvari cini ljubav a kada bi sve bilo ocigledno i lako ljubav verovatno vise ne bi bila to sto je sada... Zbog toga ne ljudi ne treba da se opiru kada ih pogodi Amorova strelica a jos gore da beze od toga i stide se da pokazu svoju zaljubljenost, taj najlepsi osecaj na svetu...

Putevi ljubavi su veoma cudni i satkani su od bezbroj trenutaka. Svaki je poseban i neponovljiv. Svaki prezivljeni dan i prespavana noc samo su delici ogromnog mozaika. Nikada se jedan prezivljeni trenutak nece ponoviti i zato treba voleti i biti vojen u svakom trenutku, tokom ovog celog kratkog i nesavrsenog zivota... A ja bih to verovatno prvo trebala da naucim sebe...

supergirl
16-10-2008, 23:29
Hladno je… Zima je… Vetar duva,ali sve je to samo u mome srcu. Posmatram te svojim ocima i pratim svaki tvoj nezni pokret. Stojis tu kraj mene. Rasirene ruke sam ispruzio ka tebi u pokusaju da uhvatim tvoje glatke rucice koje su bivale sve dalje i dalje. Vetar kao da te u svome viru zloga odvlaci od mene. Sve mi manje pruzas nadu za zivotom i nadu da cu uhvatiti te tvoje rucice. Gle! Iznenada ih opet osecam u svojim rukama. Osecam kako te moji prsti opet maze po saci. Ti opet,kao i ja toplo uzdises ne obazirujuci se na hladnocu koja nas okruzuje. Opet tako divni trenuci srece kada smo zajedno,kada smo jedno. Ali ja te samo osecam… Dok te mazim oci su mi zatvorene i zivim u svome svetu u kome je sve prelepo,gde ti se nemoze naci ni jedna jedina mana,u svetu u kome smo mi vecno zajedno,svetu koji ispunjava sve zelje! Odjednom osetih kako su moje ruke opet prazne,nema tvojih da mi ih ugreju ,opet me obuzima hladnoca,opet je zima nadvladala moja osecanja svojom hladnocom. Da, ja sam otvorio oci i opet gledam kako te nema,kako odlazis u tmini ovoga prokletog sveta. Vratio sam se u stvarnost u kojoj ja nista ne odlucujem u kojoj sam ja samo sitnica, ali sitnica koja se toliko ispoljava svojom ljubavlju prema tebi,ljubav koja nemoze biti uzvracena. Uvek sam patio i paticu sto se budim i sto ne mogu vecito ostati u svome svetu snova,svetu lepih uspomena na tebe!!!

supergirl
16-10-2008, 23:31
Hladno je… Zima je… Vetar duva,ali sve je to samo u mome srcu. Posmatram te svojim ocima i pratim svaki tvoj nezni pokret. Stojis tu kraj mene. Rasirene ruke sam ispruzio ka tebi u pokusaju da uhvatim tvoje glatke rucice koje su bivale sve dalje i dalje. Vetar kao da te u svome viru zloga odvlaci od mene. Sve mi manje pruzas nadu za zivotom i nadu da cu uhvatiti te tvoje rucice. Gle! Iznenada ih opet osecam u svojim rukama. Osecam kako te moji prsti opet maze po saci. Ti opet,kao i ja toplo uzdises ne obazirujuci se na hladnocu koja nas okruzuje. Opet tako divni trenuci srece kada smo zajedno,kada smo jedno. Ali ja te samo osecam… Dok te mazim oci su mi zatvorene i zivim u svome svetu u kome je sve prelepo,gde ti se nemoze naci ni jedna jedina mana,u svetu u kome smo mi vecno zajedno,svetu koji ispunjava sve zelje! Odjednom osetih kako su moje ruke opet prazne,nema tvojih da mi ih ugreju ,opet me obuzima hladnoca,opet je zima nadvladala moja osecanja svojom hladnocom. Da, ja sam otvorio oci i opet gledam kako te nema,kako odlazis u tmini ovoga prokletog sveta. Vratio sam se u stvarnost u kojoj ja nista ne odlucujem u kojoj sam ja samo sitnica, ali sitnica koja se toliko ispoljava svojom ljubavlju prema tebi,ljubav koja nemoze biti uzvracena. Uvek sam patio i paticu sto se budim i sto ne mogu vecito ostati u svome svetu snova,svetu lepih uspomena na tebe!!!

supergirl
16-10-2008, 23:33
Krstarim mislima po bespucu vecem od svemira i ljudskog uma,trazeci nesto sto mi pripada, nesto sto sam izgubio, ko zna gde i ko zna kad.
Skoro je nemoguce pronaci nesto tako malo, ali tako vazno – kao magnet privlacno u ovom ambisu snova i neistinitih zelja. Osecam se tako mali. I pronasao sam, sasvim slucajno, uspomene od kojih sam do sada bezao, naviru snaznije nego i sam zivot. Ostao sam sam, zvezdama i mesecinom sakriven od tvojih pogleda. Put koji se nazirao iz upijenog neba u mojim ocima ostao je bez tebe. Kada je trebalo da mi kazes istinu, ja sam lutao u svetu bajki, spoticuci se u magli pesama, knjiga i reci. Bio sam kao bez ociju. Kao neko kome je potreban prijatelj, mozda i nesto vise. Lutao sam po mracnim poljima ljudske mrznje i pohlepe, istine i lazi. Da znas samo, kako sam zeleo zameniti mesec i citavo ovo bespuce, za samo delic sunca, ali ga niko nije hteo. Trazio sam te u prostorima snova, u melodiji vetra. Trazio sam sebe i dozivao te u kapima kise, u vrtlogu besanih noci.
Ti si negde daleko. Mozda drhtis zbog ponovnog susreta. Ili se mozda plasis da cu ti pruziti deo slomljenog meseca iz svog detinjstva… tu je… jos uvek ga niko nece. Moje su zime i sada tako bele i svetle i zvezde jos uvek istim sjajem bdiju na nebu. Ali ne mogu o tebi da sanjam kad sam i sam jos tako daleko u zbrkanom lavirintu misli iz kojeg nema izlaza.
Mozda cemo se jos sresti. Svet je mali. Mozda je i bolje tako. Ti ces za mene biti samo neki stranac, neko ko nije iz moje galaksije, neko ko je dosao iz mog detinjstva, i jos uvek stoji u onom bespucu sa komadicem sunca koji mi nisi dala.

supergirl
16-10-2008, 23:34
Sanjam…

Snovi i stvarnost... Različiti pojmovi, isprepletani i lako stavljeni u centar jedne neraskidive opne... Oni su deo našeg života.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…


Ovaj trenutak je stvarnost, zar ne…?! Trezveno gledam ispred sebe, cvrsto resena da i budna sanjam. Sve one iste, lepe stvari.
Evo, sutra cekam zoru. Cekam novo rađanje Sunca kao da je prvi put. Ja cu ga docekati sa osmehom na licu. Dopusticu mu da me obasja svim svojim sjajem... Sutra, moj zivot kao da ponovo pocinje. Ja sam srecan covek.

supergirl
16-10-2008, 23:35
Ne mogu da verujem da vreme tako brzo tece. Nastavnicima ''Zauvek hvala". I neka se rado sete ,,U ovu skolu je isla generacija ...." Zbog rastanka plakati ne vredi obrisi suze, druze moj stari, jer vise nikad po azbuci ti i ja necemo biti redari. Obrisi suze, druze moj stari, i jos ovo vece hrabar budi jer cemo danas biti deca, a sutra cemo biti ljudi.


Secate li se drugovi, kako smo se sreli, upoznali i postali bliski? Bliski toliko da nas niko ne rastavi i preotme tajne i zelje. Secate li se svega? Bili smo deca jedno drugome strana, nepoznata i daleka. Zeleli smo da se sto pre casovi zavrse da bi pobegli iz nepoznate sredine.Vreme je prolazilo. Svaki novi dan u skoli bila je nova radost i nova prilika da sretnes vec znana lica i uzvratis na neciji osmeh. Delili smo dobro i zlo. Zajedno smo lakse podnosili sve grdnje i nepravde, zajedno smo bili jaci! Recite mi da li je doslo vreme da jedno drugome konacno kazemo ,,zdravo". Da li cemo se opet sresti? Da li cemo ponovo nekada biti zajedno na ovom mestu i da li cemo se prepoznati? Ko zna? . Na kraju nam ostaje samo jedno-zakletva da nikada necemo zaboraviti proslost koja ce nas pratiti do kraja! Nikada nemojte zastati samo koracajte dalje jer zivot je prepun iznenadjenja.

supergirl
16-10-2008, 23:37
STRAH
Hajde,reci mi čega se plašiš...Ne,ne želim da te povredim,samo me zanima koji su tvoji najveći strahovi.Zbog čega me to zanima?Pa,želim da vidim da li je tvoj strah isti kao kod svih ostalih,ili se bar malo razlikuješ od drugih...Naravno,za uzvrat ćeš i ti spoznati moj najveći strah.Serviraću ti ga kao na tacni.Eto,zamisli da smo u restoranu.Tvoj strah biće specijalitet kuće,a ja ću biti tvoj počasni gost.Dakle,postoji više strahova...Oh,pa to je super,zasitiću se jednom za svagda!Šta imamo danas na meniju?Paukovi...?Mrak...?Visina...?Dragi moj,shvataš li da ja umirem od gladi?Ne,naravno da se nisam zasitila!Pa,pošto sam još uvek gladna,moraću da se zasitim svojim strahom.Slušaj me pažljivo...
Svake noći plašim se da idem na spavanje...Ne zato što me ispod kreveta čeka neko,ili zato što će me mrak pojesti,već zbog sna.Plašim se da zaspim,da opet sanjam ono što me muči i što me izjeda iz dana u dan.Sanjam...sanjam sebe kako sedim u uglu mračne sobe.To nije moja soba,niti je to ova prostorija,to je sam pakao!Sedim sama,zgrčena i bespomoćna,dok se u meni smenjuju osećanje tuge,bola,sreće i razočarenja.Jedno vreme vidim sebe kako očajnički plačem,a kasnije vrištim od smeha.Zidovi su oblepljeni slikama mojih prijatelja...Kada dotaknem bilo koju sliku,iz nje poteče krv,i čujem srceparajući vrisak,koji me tera da poludim!Želim da ta galama prestane,ali protiv svoje volje kružim po sobi,prelazeći rukama preko slika,i gledajući kako slike nestaju u reci krvi.Ubrzo shvatam da se davim u toj reci,i da mi niko ne može pomoći.
Kada se probudim,znoj obliva celo moje telo,a mišići na telu se grče i opominju da mi se strah uvukao pod kosti.Štipam se po telu,želeći da oteram taj strah,a nisam ni svesna da je upravo otišao-sa onim snom...Molim Boga da usliši moje molitve,i da više nikada ne sanjam takve stvari!Međutim,shvatila sam da taj san ima neko značenje...Kada bi mi kroz glavu prošle sve one slike,i kada bih se setila da posle svakog sna na onom zidu ima sve manje slika,došla bih do neverovatnog zaključka...U snu sam sama,zar ne?Na zidu ima sve manje slika,zar ne?Na slikama su moji prijatelji!Shvataš li?Taj san...nije on moj najveći strah...Tačno je da se plašim krvi,mračne prostorije,čak se plašim i same sebe!Međutim,te stvari me ne mogu zaplašiti kao što me plaši činjenica da...da polako gubim sve prijatelje...Da li sada razumeš?Svaka slika,svaka kapljica krvi označava po jednu osobu u mom životu.Prva slika koja je iščezla sa onog zida je Lenina.Znaš li šta se desilo sa njom?Jednog dana je spakovala kofere,bez ikakve najave i objašnjenja,i zauvek otišla u Australiju,na drugi kraj sveta...Znaš li šta se desilo sa Suzan,Niki i Meri?Pre mesec dana poginule su u saobraćajnoj nesreći!Ah,tako se plašim!Kako da sprečim gubitak mojih prijatelja?Kako da vratim sve one slike koje su otišle u nepovrat?Znam da vreme ne mogu vratiti unazad,ali mora postojati način da se stvari promene.Mora da postoji neki način...
Ti drhtiš...Za trenutak si zaboravio sve paukove na ovom svetu,i na sve visoke građevine,zar ne?Naravno da si zaboravio...Shvataš li sada da je veći strah upustiti se u jedan moj san,nego pustiti leglo paukova da gmižu pa tvom telu?Priznaćeš,ni za šta na svetu ne bi poželeo da se nalaziš u mojoj koži.San u kome živim je zastrašujući,pun strepnje i neizvesnosti,ali java je još gora.Očekivati svaki dan poziv smrti,gledajući kako najbolji prijatelji odlaze,jedan po jedan,u beznađe,užasna je stvar.Pa,današnji obrok bio je veoma obilan,mora se priznati...Ako u skorije vreme ne vidiš svog omiljenog gosta na vratima restorana,znaćeš šta se desilo.Igra je završena.

supergirl
16-10-2008, 23:37
Pred jednim umetnickim delom

Ustala sam rano da ukradem suncano jutro letu,kojem se blizi kraj.Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka,sunce se probijalo kroz ogromne krošnje.Koračala sam krivudavom stazom osluškujući cvrkut ptica.Ništa drugo sem tog nestašnog hora nije remetilo moje misli koje su neumorno lutale prošlošću.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.

supergirl
16-10-2008, 23:38
,Samo prostota i glupost zadovoljava se pri starinski ostati"
Da bi covek presao na visi nivo svesti neophodno je da upozna svoje unutrasnje bice. Zato je bitan progres koji cini egzistenciju svrsishodnom.
Razocarenja proslosti koje vucemo kao sidro ka buducnosti, mogu nam se obmotati oko vrata lancima ogranicenja i ugusiti u nama primarnu vatru i zar zivota.
Kompozicija modernog sveta je cist manifest dominantnosti konzervativnih shvatanja i kao takav zasluzuje prezir na svim nivoima.
Srusimo nevidljive granice koje sami stvaramo u dubinama ljudske psihe...

supergirl
16-10-2008, 23:40
rijateljstvo...

Zajednichko u svim temama o prijateljstvu da se bez njih ne moze ziveti.Sa prijateljima se mozemo teshiti saznanjem da,bez obzira na to koliko smo loshi,postoje gori od nas.lakshe je pravog prijatelja steci u detinjstvu nego kasnije.Deca mnogo emotivnije dozivljavaju zivotne situacije s nekim i duze ih pamte od starijih koji to iskuse u kasnijim godinama.Mislim da je za pravo prijateljstvo potreban dug vremenski period.Nekog mozesh smatrati prijateljem,a posle godinu dana ti uchini neshto za shta ni u snu ne bi pomislio da moze...
Ne treba verovati ljudima s kojima smo se tek sprijateljili,a koji pokazuju da smo im drazi od njihovih starih prijatelja;tako ce se ponashati i s nama kada steknu nove prijatelje.
Treba pomoci prijateljima kada im je to potrebno,a ne dokazivati se kada su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti rechi nashih neprijatelja,nego cutanja nashih prijatelja.
Nesreca povecava nash smisao za prijateljstvo i ljubav.
Medju prijateljima treba voleti ne samo one koje zaloste nashe nesrece,nego i one koji nam na zavide na sreci
Nemoguce je tachno odrediti trenutak radjanja prijateljstva.Kao shto postoji kap koja prepuni sud kad ga punite,tako nakon niza prijatnih gestova postoji onaj koji vam prepuni srce.

supergirl
16-10-2008, 23:40
Razumeju li nas roditelji dovoljno/Odnos dece i roditelja (rasprava)

Doba u kojem trenutno zivimo, doba adolescencije, sazrevanja na pshiholoshkom i fizichkom nivou, ali kulminantno i doba sukoba mishljenja i znatno pogorshanih odnosa sa autoritetima, najvishe roditeljima, dovodi do opshte zbrke; roditelji misle da nisu dovoljno dobri vaspitachi, a deca, pak, da ih niko ne razume, da nemaju podrshku.
Ako se direktno postavi pitanje:" Da li nas dovoljni dovoljno razumeju", kao i svaki pubertetlija odgovoricu odrichno. Smatram da roditelji vrlo chesto nisu svesni haosa koji se nalazi u nama i okolo nas, pa na neke dechje pogreshke deluju prestrogo. Sa druge strane, nisam ni za totalan drugarski odnos izmedju dece i roditelja niti za apsolutno povladjivanje i dopushtanje svakog hira deteta.Dete očekuje (makar podsvesno) autoritet i treba da ga ima. U ovom vremenu, chini mi se da sredine nema.. ili su roditelji previshe strogi ili su svojom preteranm i nerazumnom ljubavlju i popustljivoshcu daleko od zvanja ''dobrog roditelja''. Pre svega, na taj nachin sto svoga sina ili kcer ne vaspitavaju u skladu sa pravilima hriscanskog ponasanja, vec povladjuju strasnim sklonostima njihove prirode, dozvoljavaju im da se razviju u pravcu greha. Zadovoljavaju se svi moguci prohtevi dece; ona dobijaju sve vishe i vishe igrachaka, igara, razonode zabave. Takvo dete ne zna da se suzdrzava u svojim prohtevima, niti da bude skromno u svojim zeljama; ono zivi rukovodeci se jedinom zapovescu:'' Ja zelim ovo, ja hocu ono..."
I evo, odrasta takvo dete-prema onoj narodnoj poslovici, ''ocu-majci poruga, rodu plemenita sramota''. Takav chovek i kada odraste okruzuje sebe ''igrachkama'', razonodom i komforom; on ne ume da se odupre strastima i sve dublje tone u bezdan greha.
Dakle, moj konachan odgovor sadrzan je u pronalazenjem sredine izmedju ova dva nachina vaspitanja...sto, priznajem, nije lako...

supergirl
16-10-2008, 23:41
Otkad su dani započeli, ništa nije trajno

Vreme teče još od, kako naučnici tvrde, eksplozije Veliki prasak. Tada je stvoren svemir koji traje do današnjeg dana. Čak ni za njega, ogromno utočište svih nebeskih tela, zna se da neće zauvek postojati. A ako univerzum nije trajan, to ne može biti ni neki njegov deo kao što je Zemlja, utočište nas ljudi.
Kako je Zemlji određen sudnji čas, tako je određen i svim živim bićima na njoj. Još od pamtiveka, ljudi su čeznuli da ga unište, što se može primetiti i u Epu o Gilgamešu, najstarijem pronađenom književnom delu. Naravno, u tome nisu uspeli, a verujem da im to ni u budućnosti neće poći za rukom.
Neki veoma mudar čovek, mudriji od ljudi koji tragaju za večnim životom i pokušavaju da eskiviraju smrt, zapitao se:"Ne liče li jedno drugom novorođeno dete i smrt?", sugerišući na pozitivan odgovor (citat preuzet iz Epo o Gilgamešu, prim. aut.). Kao što su gluvi za mudračeve reči, tako su i slepi za smrt koja je svuda oko njih, sa kojom će se i oni jednog dana susresti. Ne vide muvu kako umire u paukovoj mreži i maslačak koji na livadi vene. Ne mare za mrava kojeg su zgazili žureći na posao niti za pojedeno jaje, već brinu samo za sebe. Ali smrt ne haje ni za koga. Okrutna je poput đavola u koga veruju hrišćani, nikoga ne štedi i pobeđuje koga god hoće.
Pitam se zašto ljudi pokušavaju da biju unapred izgubljenu bitku. Umesto toga, mogu uživati u čarima života i primati darove koje im pruža. Ali moraju biti svesni da će jednog dana i oni nestati.

supergirl
16-10-2008, 23:41
Lezim pod mesecinom,a pod rukama osecam knjigu. Polako prelazim ocima preko redova, ne zeleci kraj.Da li je moguce da reci ponekad mogu da izraze sve? Da li je moguce da jedna knjiga moze da odlikuje ceo tvoj zivot? Svaka rec se krije u jednom posebnom lavirintu tajni i to svaki dobar pisac poznaje. Od onoga sto nije bilo i sto nikad nece biti prave vesti pisci najlepse price o onome sto jeste. Ljubav. Za ljubav nije potreban razlog. Ljubav je nesto sto coveku moze da se desi, ljubav se ne desava stalno. Ali kada se desi onda srce lupa u grudima.Citajuci knjigu osecam neku beskrajnu radost, jer znam da ce ta lepa ljubavna prica da se zavrsi da happy end-om. Znam da ce ona osetiti blagi dodir njegovih usana.Znam da ce im se pogledi naglo susresti, da ce oboje osecati jedno predivno osecanje-LJUBAV. Ali isto tako znam da u stvarnom zivotu nije tako.Znam da u svakom trenutku naseg zivota postoje izvesne stvari koje bi mogle da se dogode,ali im jednostavno nije sudjeno da se dogode. Nije sve tako savrseno. Nece uvek doci princ na belom konju,i neces uvek biti sa onim koga volis.Ponekad u ovom svetu sudbina je jaca od ljubavi, ponekad previse tuge i boli zakucaju na nasa vrata.Jer sto ne boli-to nije zivot, sto ne prolazi-to nije sreca.Reci koje koristi pisac kad izrazava tugu, u svakoj toj bolnoj reci budi se nada da osecamo jos minut ciste radosti. Zar se ponekad ne zapitate koja je to rec koja vam pomaze da opstanete? Koja je to rec koju pisci iskoriscavaju za izrazavanje jednog osecanja?Rec....NADA.Ona pomaze da se snadjemo u sarenom spletu misli i osecanja.Daje nam snagu da se borimo kroz zivot i da nastavimo dalje kad god nam lose krene.I dalje prelazim preko redova ljubavnog romana i osecam kako mi knjiga prijateljski pomaze da se snadjem. Osecam kako daje krila mom umu i srcu,osecanje ljubavi prema svetu, prema coveku, prema strasti. Osecam piscevu istinsku strast dok ovo citam.I tada se setim jednog poucnog stiha:,,Ko nosi u sebi veliku istinsku strast,taj je nesrecan i mucen vise nego stotina drugih ljudi zajedno,ali je postedjen od mnogih sitnih briga i nedaca koje muce vecinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana."Zato,ljudi, budite radosni kad god vam se za to pruza mogucnost,i kada god,za to nalazite snage u sebi,jer trenuci ciste radosti vrede vise nego citavih meseci naseg zivota.

supergirl
16-10-2008, 23:45
…U haotičnom začaranom krugu naših sudbina stojim potpuno sama, svesna da svaka reč može odneti pola života. U udahu parfema, dok On bezglavo kruži mojim ludim stranputicama, razaznajem svoje ime ispisano akvarelom. I ma koliko tražili i nadali se odgovor je ovaj, sadašnji, postojeći, nema više ničega što bi se dodalo ili oduzelo. Koliko god mi išli, opet smo tu, na istom mestu, razoreni činjenicama koje su protiv nas. I nije bitno koliko vremena će proći, sve će biti isto, i ta mala sećanja, koja žive u nama i teraju nas da svaki dan ispunimo bar zrncetom tuge našeg nepostojanja…

…Njegove zenice, koje se šire kada se ja smejem, jer On zna da ne sme ništa da kaže a da ne oda svoj nemir. Jer ja sam žena bez imena, simbol iznad niza brojeva, snovidjenje koje tu samo kad sklopi oči. Otvorenih očiju On me ne može videti. Otvorenog srca ne sme poći u susret munjama sa mojih usana. On zna da sam tudja i daleka, nedokučiva kao užarena lopta koja na horizontu ponire u more…

…Njegov otisak prsta na disku kao dokaz da je On bio tu. I da je otišao uz nepodnošljiv pisak guma na vrelom asfaltu. Na disku muzika koja je samo za moj bol, jer zbog Njega i leptira u mom stomaku drhte alke na mojim ušima…
…Njegova opsednutost mojim tackama svaki put kada pošaljem poruku, jer u njima ima više reči nego u onom napisanom…

…Njegova suza koja je kao biser zasjala u oku i uspela zaroniti nazad, sve do srca… skamenjena, teška i uzaludna, kao kamen Sizifa…

supergirl
16-10-2008, 23:47
Budim se.Kroz roletne dopiru suncani zraci, ti topli prsti sto miluju kozu poput njeznih leptira.Dopire do podsvijesti cvrkut ptica sto su se u bijelom jorgovanu

sakrile.Slijevaju se u slapovima svjetlost i zvuci niz obale duse.Jos jedan u nizu dana u kojim me miris ruzinih latica odvede na put u ne tako davnoj proslosti.Lezim u polusnu okrenuta na ledjima i pustam dusi i srcu na volju............Voljela sam te kao sto nisam nikog ni prije ni kasnije,jer kako drugacije objasniti stanje u kom se nalazi i tijelo i srce kad pomislim na tebe.Miris tvoje koze nikad nisam zaboravila i onda kada sam te zagrlila nakon mali mijun godina na stanici jednog nepoznatog grada osjetila sam ga u svojim nozdrvama.Znam da je to miris ljubavi,miris pozude i miris ovisnosti.Tvoje usne na mojima i sve nestaje,svjetla grada,ulice,ponoc,sadasnjost i buducnost.Postojimo samo mi i moja potreba da kompenziram ogronu prazninu koju si ostavio.Plakala sam dok sam te ljubila od srece sto sam u tvom narucju, od tuge sto je to vec proslost od pomisli da ce proci jos mali milijun godina do sledeceg poljubca.Rekao si "Znam srescu te opet!Sjedicemo skupa na klupi ,starica i starac sa rukom u ruci,necemo pricati,nek nam duse samo besjede jedna sa drugom".........Rano moja!

supergirl
17-10-2008, 00:03
Budim se.Kroz roletne dopiru suncani zraci, ti topli prsti sto miluju kozu poput njeznih leptira.Dopire do podsvijesti cvrkut ptica sto su se u bijelom jorgovanu

sakrile.Slijevaju se u slapovima svjetlost i zvuci niz obale duse.Jos jedan u nizu dana u kojim me miris ruzinih latica odvede na put u ne tako davnoj proslosti.Lezim u polusnu okrenuta na ledjima i pustam dusi i srcu na volju............Voljela sam te kao sto nisam nikog ni prije ni kasnije,jer kako drugacije objasniti stanje u kom se nalazi i tijelo i srce kad pomislim na tebe.Miris tvoje koze nikad nisam zaboravila i onda kada sam te zagrlila nakon mali mijun godina na stanici jednog nepoznatog grada osjetila sam ga u svojim nozdrvama.Znam da je to miris ljubavi,miris pozude i miris ovisnosti.Tvoje usne na mojima i sve nestaje,svjetla grada,ulice,ponoc,sadasnjost i buducnost.Postojimo samo mi i moja potreba da kompenziram ogronu prazninu koju si ostavio.Plakala sam dok sam te ljubila od srece sto sam u tvom narucju, od tuge sto je to vec proslost od pomisli da ce proci jos mali milijun godina do sledeceg poljubca.Rekao si "Znam srescu te opet!Sjedicemo skupa na klupi ,starica i starac sa rukom u ruci,necemo pricati,nek nam duse samo besjede jedna sa drugom".........Rano moja!

supergirl
17-10-2008, 00:10
Love

Love is a special thing. People all around the world can love. If you cant love then there is just hate. It couldn’t be fair for people to love. If you are not attractive there is still some one that can love you. Love is a from of liking someone but higher. It is when someone really likes a person and become lovers. This can be single love or two way love.
When two people are in love, is that which is declared by both sides, either openly or in private, but directly to each other, as in Romeo and Juliet. This theme is often referred to as True Love. Now some people say that True Love should include Faded Love or love that has died. I say this is not so. The real True Love may not be lost, can never fade, and never dies, no matter what the situation.

What I'M going to do, you can't be any part of. It causes everlasting agony in the heart and soul of one who suffers it. The sadness of this condition is unspeakable. To me, the most famous example is in the movie "Casablanca", when Elsa promises to meet Rick at the station to catch the last train from Paris before the German Army arrives She never comes, and Rick is left "with his guts torn out", as he later tells Elsa in Casablanca. Since it may never be written across the sky, or painted for all to see on a signboard, it is concentrated inside the one who loves. But that same reason makes it the most excruciatingly painful of loves to endure. I would further divide Unrequited Love into two categories: Declared and Undeclared. 'Declared' meaning love which is stated directly and 'Undeclared' being that Love which is never spoken aloud.


Forbidden Love is never spoken aloud, never openly admitted to, only referred to obliquely in the most imaginary and hypothetical terms. But wait! The reflection of that joy increases the pain which increases the joy which increases the pain. The classic case of Declared Unrequited Love is when a man tells a woman that he loves her, but she scorns him, spurns him, ridicules him, or turns him away. The only way to ease the suffering of one who cannot declare his love is for him to think on the joy of that love. ) True Love provided him a reason to return to life. It is sweeter than other kinds of love for that very reason. Since it may not be declared, there is never any possibility of it being returned.

supergirl
17-10-2008, 00:14
Po ko zna koji put od nastanka sveta, rodio se mesec- blistav i prelep, kakav je oduvek bio. Hladnjikavi povetarac je njihao travke, mirisalo je na svezinu... Sedela sam sama, u dvoristu, zagledana u daljinu, zaokupljena lelujavim mislima koje su ,munjevito navirale...
Zasto postojim? Bilo je to tako jednostavno pitanje, a ipak na njega nisam umela dati odgovor... Cudno je to. Radjamo se, umiremo i taj proces traje i traje i ko zna kad ce se zavrsiti... Plasila sam se. Iskreno i svim svojim bicem. Plasim se i sada. Smrt je tako zagonetna stvar... Sta se posle desava? Covek je prkosio mnogim stvarima, a onoj najizazovnijom jos nije uspeo da ,,pomrsi konce". Hoce li ikada? Vreme prolazi. Razmisljala sam o vremenu uopste... Setila se svojih prijateljica. Dodju kod mene, i kazu dokle mogu da ostanu. I super se zabavljamo, a ja svaki put gledam na sat i tesim sebe da ima jos vremena. Ali vremena je sve manje i manje... I onda one odu... A sat nastavi mirno da kuca, kao da se nista nije desilo...
I smrt je poput toga- neki gledaju na sat, neki zaborave. A on kuca i kuca... Ja sam davno pocela da gledam, pre tri godine... Ali ne znam dokle mogu da ostanem...

supergirl
17-10-2008, 00:14
Pucina… Nepregledno more… Pocinak sunca… Mirno poigravanje talasa smiruje mi uzburkane misli…
I on, kao i sunce, odlazi… Ali nema svitanja za mene… Ja plutam bez cilja i sna… Zagledana u morske dubine, trazim izgubljene godine… Trazim sebe… I tebe u sebi… A znam da te nema… Jedra su se poderala… Plutam ka dnu… Sanjam izgubljene snove… I sve bih dala da te vratim… A ti si, kao i ova slika, otisao negde daleko, gde oblaci miluju sunceve obraze… Kapetan mog broda je nestao… Napustio svoj brod… I sve kao da nestade … Nema kopna na vidiku… Nalazim se negde izmedju vrha i dna… I ne umem da konacno bacim sidro i napustim uspomene … Moj brod je moje sve… Bura je u meni… Prelivaju se talasi u mojim ocima… A sama sam kriva… Lazem godine, lazem more… Lazem sebe dajuci laznu nadu da ces doci… Srce stari od vetra i kise… Nema snage da se bori… Sanjam tebe… Nasmejanog, u magli uspomena… Ostacu sama na brodu… Zauvek…
Ostacu mornar… Posada su mi vetar i kisa… A ti si moja izgubljena obala…

supergirl
17-10-2008, 00:15
Ljubav.Najlepsi osecaj koji covek moze da pruzi.Ona je osnovni pokretac svega na ovom svetu.Bez ljubavi,zivot bi nam bio prazan,nepotpun.Ona je topla,rumena,ponekad surova i nerazumljiva,ali ipak je i dalje lepa.Unosi nam radost i srecu u zivote.Osecamo se sigurno jer znamo da nam neko pruza jedan od najdivnijih osecaja.To uliva veliku nadu.Strasno je kada neko nemoze da pruzi makar trunku toga.Ili kada neko ne oseca ljubav.Coveku je tad najteze,oseca se slomljen,nevoljen.Kada bi postojalo malo vise ljubavi,zivot bi nam bio lepsi...

supergirl
17-10-2008, 00:16
Noc.…Jos jedna u nizu, naizgled obicna... I ja sam mislila da je tako. Sredjivala sam vitrinu svojih misli i naisla na jednu staru, ali jos uvek prisutnu… Bas me je iznenadilo sto je nisam izbacila... Ali, verujem da bih je ponovo negde pokupila...
U njoj su se kovitlale truncice o zivotu. Sta li je to? Cujem od nekoga da je neko umro. I zaboravim. Takvih je vesti mnogo. A, onda, pomislim - koliko u stvari jedan zivot znaci? Pomislim o svim dnevnim brigama, i setim se d ace sve nestati jednom, biti zaboravljene, dok ce se negde nesto desavati... A ja necu imati prilike tome da prisustvujem... I zadrhtala sam. Ispustila sam tu misao, namerno, ne zelim da krasi moju vitrinu vise. I, opet, po ko zna koji put, tanke niti bile su dovoljne da je spasu od pada. I utkala se ponovo, u svaki delic mene... Svemir, beskraj... I, ja sam samo neko zalutalo zrno u odnosu na sve to... A opet se osecam ponekad tako bitnom... Osecam da mi je dovoljno da me samo bar neko voli da bi se iz zrna razvilo nesto vise... A jednom ce vetar jace duvati i odneti sva zrna. I, onda, sta ce ostati? U tom trenutku osetih deja vu. Ovo je vec ispricana prica, ponovljena rec...
I, sta je onda zivot? Vitrinu cu ostaviti pomalo neurednu, uvek je takva. Ali, nikako ne mogu da nacinim tezak korak i da je pospremim u potpunosti. Zadrhtim od same pomisli da jednom nece pored mene biti ljudi koje volim neizmerno... I, necu to prihvatiti, znam. I, sta ce mi onda zivot? Da bih se plasila od same pomisli da cu izgubiti nekoga koga najvise volim. Necu i ne mogu to da prihvatim! Vitrina se zaljuljala. Odlucih da je primirim. Neke stvari ce zauvek ostati u njoj. Previse su snazne da bi ih odbacila... A ja isuvise slaba za tako nesto...
Odustala sam od spremanja... Mozda neki drugi put...

supergirl
17-10-2008, 00:17
Citajuci dobre pisce

Jedan stari pisac je davno rekao da pesnik govori o sebi, a nama se cini da govori o nama. To je zato sto umetnik iskazuje svoja razmisljanja i osecanja pruzajuci nam svoje delo, u kojem se utapamo i koje ponekad i ostane deo nas.
A postoji li osecanje vrednije iskazivanja od ljubavi?
Govoriti o ljubavi, to je vec pomalo voleti. A ljubav je najveci izvor snage za stvaranje, i upravo pesma iskazuje mnostvo njenih lica, na drugaciji nacin, i cini sliku u kojoj se mi ogledamo.
Predosecanje radjenja ljubavi izaziva strepnju i slatki strah, a za to radjenje sudbina pruza jedan tren da se razmrse niti vela pritajene vatre i odlelujaju na povetarcu proslosti, ostavljajuci lica zaljubljenih, nevina i cista, da pogledima otkriju sve svoje tajne. Buduci zaljubljeni taj magican tren slute i predosecaju i hteli to oni svesno ili ne, prepustaju se njegovoj slasti i padaju mu u narucje.
A posle? Posle ostaju kockice secanja i tragovi poput pesama, kojima se vracamo.
Ono sto ja u ovoj pesmi nalazim kao da je imtimno moje, to je ono sto je najlepse za mene licno, cak i kada je najpovrsnije za nekog drugog.

supergirl
17-10-2008, 00:18
''Moje novo drustvo''

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

supergirl
17-10-2008, 00:19
Lutam i sanjam

Preda mnom je velika bina... Na njoj postavljeni instrumenti za veliki simfonijski orkestar. Gase se svetla u publici i ostaje samo jedno... Ono koje osvetljava mesto na kom ću se ja za nekoliko trenutaka naći.
Čuje se aplauz. Članovi orkestra izlaze... Za njima i dirigent. I na kraju - ja. Dok hodam do mesta namenjenog solisti, publika ne štedi dlanove. Flauta i mojim rukama presijava se pod svetlošću jakog reflektora. Taj sjaj ostaje da lebdi tu, u velikoj Sali kolarčeve zadužbine... Ostaje i ostavlja me... Ostavlja me muzici, orkestru i publici. Poklanjam se i započinjem prve taktove mocartovog Koncerta za flautu, harfu i orkestar.
Muzika i ja polako postajemo jedno. Živimo zajedno taj trenutak koji deluje večno... Ostaje zapisan negde duboko u meni... Ali onda se dešava nešto neočekivano... Potpuno me obuzima ta čudesna melodija i ja više nisam ja. Više se ne osećam kao stvarno biće... Živim svoju bajku iz detinjstva... Drugi tza mene više ne postoje... Orkestar je sve tiši... Zvuci harfe blede... Ostajemo tu samo moja muzika i ja. Ona se razliva po celoj sali... Ali i po meni... Ništa me više ne zanima... Prepuštam joj se... Shvatam da ne vredi boriti se protiv nje. Plašim se da otvorim oči... Plašim se da ću je izgubiti, iako je jača od mene... Ne razmišljam ni o čemu... Ne mogu da sastavim misao u glavi... Ne mogu da se setim priče koju sam jednom ispričala dok sam baš ovu melodiju svirala. Nisam sigurna ni da li moji prsti rade pravu stvar. Sigurna sam samo da je ono što čujem lepše od svega što sam u životu slušala. I sigurna sam da to što se dešava ostaje urezano duboko u svakom deliću mene... Shvatam da radim nešto bitno, nešto što čini moju ličnost...
Dolazim do kraja kompozicije. Ne želim da završim, ali ipak to činim... Otvaram oči i............. Postajem svesna stvarnosti... Nalazim se u svečanoj Sali muzičke škole, iza mene se nalazi klavir, a ispred mene pedesetak ljudi koji su se tu slučajno zatekli... Jedino je i dalje tu onaj sjaj flaute koji lebdi okolo. Sanjala sam svoju veliku želju... Počela sam još pre izlaska na binu....
Poklanjam se, a aplauz te malobrojne publike nadjačava onaj iz mog sna... Nadjačava aplauz stotina ljudi. Pokušavam da odem, ali mi noge ne dozvoljavaju. Stojim i gledam ta ozarena lica ljudi koje sam uspela da oduševim svojom muzikom. Kroz misli mi prolaze note Mocartovog „Andantea“ koji sam upravo odsvirala. Shvatam da čak ni muzika nije bila onakva kakva je u stvarnosti...
Ipak na kraju odlazim... Ljudi mi čestitaju, ali me to uopšte ne dotiče... Oni ne znaju za sjaj... Sjaj koji je ostao u meni, zapisavši jednu veliku želju koja živi sada i živeće večno. Možda će se jednog dana zaista i ostvariti.

supergirl
17-10-2008, 00:19
"Da rata vise ne bude"

Hiljade i hiljade nevinih ljudi susrelo se sa gorkom i mracnom sudbinom. Opasnost zvana rat nadvila se nad brojnim mestima i sa sobom odnela ogroman broj ljudskih zivota i unistila brojne imovine.Neizbezan i strasan,jos od najstarijih vremena,sve do dana danashnjeg,rat ceje stravu i uzhas svuda po svetu.
Zhiveti u vecitom strahu,jos je i gore od same smrti.Provesti mesece i godine,zatvoreni u nekom sklonistu,u nemogucnosti da provirimo napolje i jos jedanput udahnemo zracak svezeg vazduha,uzivamo u prirodi i njenim carima,nasmeshimo se,i okrenemo ledja strahu i brigama,strashna je stvar,i uglavnom se javlja kao jos jedna od posledica ratova..
Politika,proshirenje terotiroeije,ekonomski resursi,rasizam i nazionalizam.Sve su to uobicajeni razlozi zbog kojih se oni vode. Kakva god dobit da se izvuce iz njih,ona ne moze biti vredna masivnog unistenja,i stradanja drugih drzava i njenih stanovnika.Svaki poginuli covek predstavlja veliki gubitak za covecanstvo.
Cak i sada,dok ovo pise,negde u svetu vodi se jos jedan oruzani sukob,jos jedanput,maca nevine dece i odraslih prozivljava uzhas i razaranje koji nanosi RAT....
Ana Frank,deca iz "Krvave bajke" samo su jos jedne,za one koji iza rata stoje,beznachajne,zrtve ovog razarajuceg,djavolskog talasa koji ne mari za posledice,niti oseca trunku sazaljenja prema onome sto prouzrokuje,vec juri poput tajfuna i rushi sve sto mu se nadje na putu.
Ja ratove vidim,kao jedno veliko samounishtenje. Svaki rat jeste,sa moje tacke gledista,samo jos jedan ogroman korak ka propasti chovechanstva.
Ljubav,cloga i ujedinjenje nacija i raca,jeste pravi put kad nashem spasenju,pravi put ka ochuvanju ljudske vrste. Stavimo zajetno,tacku na tu beskrajnu krvavu bajku.Zaustavimo pogibiju i spasimo neduzne,sacuvajmo sve Ane Frank ovoga sveta.. Zajedno to mozemo!

supergirl
17-10-2008, 00:20
"Crveno je toga jutra probijalo oci koje su vec navikle na tamu njegove sobe. Ljubav prema zeni osecala se u prostoru poput otrova za pacove. Crni vazduh bio je ziv a noc teska. I kao i obicno kroz njegovu lobanju strujala je krv sa primesom davno zaboravljene tuge. Nada? Crvena? Ne,ne...to je samo prolecni pokusaj srece. Moje prolece... Stajala sam zagledana u proslost. Stara stolica i u sobi lom. Skupa cigara polako je dogorevala u piksli, shireci oko sebe zadah nekih novih vremena. Zatvorila sam umorne oci pokusavajuci da dozovem i ozivim san detinjstva: suncan dan, lopta, osmeh, majka.... Sve je zamrlo, cak i crne zidine. Osecam kako proslost pokusava da se uvuce u mene, u svaku poru, kroz obe nozdrve, nazad kroz usta, pa opet gorko se upijajući u suze. Abortus snova otpraćen je uz gromoglasni lom nedefinisanih misli... Odlazim sada... "

supergirl
17-10-2008, 00:21
Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

supergirl
17-10-2008, 00:22
Iz zivota moga grada

Jedan...Jos jedan grad u nizu,lutam sam ulicama strave i uzasa,sve mirise na hladnocu i osecam jezu sa svakim naletom vetra,mrsi mi kosu,ne osecam ruke.Zima budi u meni lose uspomene vezano za sve sto sam nekad proziveo,sneg vise nije isti kao nekada,sve mi se vraca zimskim jutrom.
Nekada sam voleo..Voleo grad u kome zivim,voleo da posmatram nemirne kapi rose koje kovitlaju u vazduhu,voleo cak dreku i viku iz obliznjih parkova,voleo sam svoj grad dok sam voleo nju,srecno zaljubljen mladi covek ne primecujuci da negde ipak gresim..
Ona je bila ta koja mi se ugnezdila u misli poput stranca,doslelila nenadano,sad nas razdvajaju neke bezgranicno dugi prorezi,neki uzaludni pokusaji da je vratim...
San svakog ko bi je upoznao,ko bi ugledao njene biserno plave oci,njenu svilenkasto dugu kosu, i bila je tu pored mene dok sam joj nesebicno poklanjao tople zagrljaje u novembarskim nocim,bila je tu,mada ne zadugo.
Sam,sasvim sam,promenio se osmeh na licu,promenio adresu,ulica slomljenih srca tako sam je nazvao,promenio se u potpunosti,a ostao isti.
Ne razumem zasto sam zavoleo,ne razumem zasto je tesko zaboraviti proslost i ne razumem zasto joj se uvek vracam,prosloscu ocrtavam stvarnost.
Lik u ogledalu kaze-dosta je! Prihvatam,tesko je boriti se protiv sebe,znoj mi je sliva niz celo,izgleda da se trudim,bunim se.Oblacim jaknu i izlazim napolje.Sneg je napadao..

supergirl
17-10-2008, 00:24
, "Slike nepoznatih predela" (Putujem,posmatram i slikam).

Gomila uzhurbanih,po svemu sudeci ne bash strpljivih ljudi,guralo me je na sve strane,pa je bilo prilichno tesko proci kroz vrata "Oblak ekspresa" (Nisam se setio nicheg boljeg xD) a ne zavrsiti u zavojima. Ali - moju chvrstu odluku da u putu uzhivam i ne dozvolim ni jednom od neroznih tipova da svoju negativnu energiju prenese na mene,niko nije mogao da sprechi. Kada sam konacno usao,uvalio sam se na svoje mesto, i duboko uzdahnuo.Tek izashlo sunce,pozdravilo je nash voz bacajucji svoje zlatno-obojene zrake po shinama. Zachuo se lagani zvuk motora i okretanja tochkova. "Oblak eksprec" punom parom je krenuo ka "Shumskom jezeru" ( .... ).
Svuda po zelenilu koje nas je okruzhivalo,mogli smo videti svezhu jutarnju rosu.... Posmatrao sam divno,cisto plavetnilo iznad nas,divio mu se,i mastao kako smo vecj stigli do jezera. Cak sam mogao i da osetim njegov miris,iako smo tada bili poprilichno daleko.
Posle izvesnog vremena,dosli smo do shumskih predela,koji su me neverovatno zadvili,sto je,pak,bio sam uvod u ono sto je sledilo kasnije..Shuma o kojoj sam toliko sluhao,predeli o kojima se toliko pirchao.. Konacno sam se nalazio u srcu svega toga. Drvecje,livade..... Sve je bilo kao u bajci,naslikano.... Obojeno najzelenijom bojom koju sam ikada video. Radosno cvecje, razbacno svuda oko mene, igralo je na sve strane uz novi hit zvani "Jutarnji vetar".Zapazio sam mladu srnu koja je pila vodu iz oblizhnjeg potoka. Cela ta bajkovita i idilichna spoljashnja atmosfera prenela je svoj mir,spokoj.. svoju harmoniju u moju dushu. Osecjao sam se kao nikada ranije,kao da su sve moje brige tada nestale..
Gole grane i pusti predeli nastupili su iznenada, bez ikakvog uvoda. Taj kontrast nastupio je tako neocekivano da sam poskocio. Bio sam odushevljen i iznenadjen,ali i razocharan jer sam morao da se oprostim od svih onih bajkovitih predela od ranije.
Ponovo sam osetio onaj miris od ranije,samo izgleda da ovaj put to nije bilo samo u mashti. U daljini sam zapazio kako se plava tacka,koju sam nedavno primetio vecj dosta uvecala. Primetio sam da su ona nercozna i mrzovoljna lica ljudi iz moje okoline sada bila ispunjena vedrinom i osmehom. Njihove face bile su,kao i moja,prilepljene uz prozor,posmatrajucji tacka koja je sada bila jako velika. Nas put do "Shumskog jezera",tu se zavrsio.
Satima kasnije,kada je nocj na svom ogromnom,velicanstvenom nebeskom svodu vecj oslikala stotine blistavih,belih figura, i kada je sve oko mene bilo obasjano tom charobnom mesechinom,sedeo sam na steni uz jezero. Divio sam mu se. Bilo je magichnije i divnije nego sto sam ga ikada ranije zamishljao. Talasi su se valjali,stvarajuci po negde belu grivu koja se penjuci rasprshavala,drhtecji su propadali sami u sebe,a novi su ih sahranjivali. Ponovo sam uzdahnuo. Pripremio sam chetkicu i platno,i poceo da slikam tu prirodnu divotu.

supergirl
17-10-2008, 00:25
LIk antigone
Biti Antigona znaci biti hrabra i odlucna licnost. Znala je da se suocava sa smrcu, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlucila je, iako svesna krivice koju ce ispastati, da postuje Bozje odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.
Sinoc dok me je magla vodila u praproslost, njena ispovest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako: "O gresko moja, zar si greska? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zveri, da mu telo raznesu ptice? O sudbino, zasto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima semena, da li bi mogla ziveti poslije? O zivote moj kratki, vise svetla ne videla, vise zore ne docekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi zena nisam bila; tebi, nerodeno dete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon postovala, probala sam mrtvo telo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska rec me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja." Antigonino stradanje shvatam kao neku svetinju, olicenje neznosti i pozrtvovanosti. Izdigla se iznad svih, jer: "Necu stradati,a plemenita da me ne zadesi smrt." U zivotu treba imati cilj,nastojati ziveti u skladu sa sobom. Divno je osetiti ljubav i treba je uzvratiti, jer kada sebe celog ulozimo i damo, tek tada mozemo biti celi. Citajuci ovo delo i "uvlaceci" se u svaki stih, postala sam bogatija za jedno saznanje. Mislim da sam, ponekad, Antigona. Mozda smo svi mi. Svoju licnost najvise otkrivam u teskim situacijama i tada uvidjam sta sve mogu da ucinim. Kada istinski volim, posvetim se u potpunosti bez rezerve. Bez sumnje da bih mogla biti povredjena i porazena, jer mnogi Kreonti zagorcavaju zivot. Tada saznajem da , inace, nisam ni svesna koliko sam jaka i koliko mogu podneti. I tada nastojim da se uspravim, visoko poletim i prkosno kazem:"Za ljubav, ne za mrznju ja sam rodjena." Dok talasi udaraju, treba ostati nerazrusiv greben, dici se iznad vremena, kao Antigona. Kao mi. .

supergirl
17-10-2008, 00:27
ljudi kao ljudi uvek grese...ponekad prave sitne greske koje se ni neprimecuju anekad naprave gresku koja im promeni citav zivot...
tada im kajanje postaje najbolji prijatelj...i cesto tonu u depresiju misleci da tu gresku nemogu da poprave...
ja nemislim tako...mislim da se greske i prave da bi se ispravljale...



-Ljubav.Ljubav je smisao zivota.Da nije ljubavi nebi bilo ni zivota, ni ljudi, ni srece ni tuge....
-Za ljubav uvijek treba biti spreman i da precutish i da znash kada je pravi trenutak da kazesh neshto. Treba znati i ispoljiti ljubav na pravi nachin, preko njeznosti i pozrtvovanosti. Te dvije rijechi su tako proste ali mnogo znache,te dvije rijechi koje su chesto razlog svadja i problema, to ''volim te'' koje je ponekad i previshe teshko kazati.
-Za ljubav je potrebno najvishe ali i najmanje dvoje, trece je uvijek suvishno,a kada voli samo jedno onada je ta ljubav uvijek puna suza, patnje i boli....
-Ono shto je najlepshe u iskrenoj i dubokoj ljubavi u kojoj je sve lijepo,to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna nasha mana ne dolazi do izrazaja.Mnogo shta shto je zllo u nama ischezava a ono shto je dobro ustostruchuje se.Ljubav nije samo voleti nekoga, vec biti spreman da se zrtvujesh za ljubav, da si uz voljenu osobu i dobru i zlu i patnji i bolu. Ne treba posustati pri prvom problemu vec se treba boriti. Jer bez borbe nema srece, ljubavi.....Ljubav je prava onda kada si zbog nje spreman i da promijenish sebe.
-Postoji samo jedan kutak u svemiru koji mozemo sigurno promijenit

supergirl
17-10-2008, 00:29
Prave stvari su nam često na dohvat ruke a da toga nismo ni svesni. Svakodnevno hodamo utabanim stazama i nikada ne pomislimo da bi možda sebi život učinili lepšim i interesantnijim ako bismo samo malo zavirili na bočnu stazicu na koju naiđemo ili ako bismo na svoje uobičajeno odredište pošli nekim drugim putem ili zastali makar na trenutak da pogledamo sa strane. Možda se plašimo da bi nas iza ugla mogla sačekati neka opasnost. U stvari, istina je da nas tu može dočekati prijatno iznenađenje.

supergirl
17-10-2008, 00:30
Oči su ogledalo duše?
Često nismo ni svesni da je ono što smo upravo saznali bila poruka necijih ociju.S druge strane,ocima vrlo svesno mozemo da saopstimo sta mislimo ili osecamo.One su,najcesce,ono prvo sto pri susretu primetimo.Cak I kada se sa nekim prvi put sretnemo,mozemo ga pozdraviti ocima,kao da smo mu pruzili ruku-I pri tom,treba zapamtiti da li je pozdrav bio uzvracen.Ako vas neko koga ste upravo upoznali ne pogleda u oci,ako deluje odsutno,sigurno ce uciniti da se osetite neprijatno.Ono sto zelimo mozemo dobiti I bez reci…
U svakodnevnom zivotu oci nam pomazu ne samo da vladamo situacijom,vec I da prenosimo vazne poruke.Oci su mocno orudje u odnosu sa ljudima I otkrivaju citav niz osecanja,od ljubavi do mrznje.Raspon emocija I izraza koje ljudi razmenjuju bez ijedne reci zaista je zadivljujuci.U ocima neke osobe moze dosta toga da se vidi,ma koliko se ona pretvarala da je nesto sto nije,oci je uglavnom odaju.Ipak,smatram da koliko god neko da krije svoja osecanja I osecanja itrenutna stanja,oci sve otkrivaju.Nije stvar u nacinu na koji neko gleda,vec u unutrasnjem sjaju tih ociju.
Mozda,pak oci nisu ogledalo duse zato sto dusi ne treba ogledalo a oci za njim vape.One u svakom bicu zele videti sebe.Oci su sebicne I topple…Cakle samo kada im se daruje nesto materijalno.Oci su za povrsna uzbudjenja…One reaguju na dodir,na boje,na ono sto im pricinjava trenutno zadovoljstvo ili,pak razocaranje,ali one nisu ogledalo duse…ne…dusi ogledalo ne treba,dusa je sama sebi dovoljna,ali ne zato sto je sebicna,nego iz nekih mnogo dubljih razloga.Oci cesto ne slusaju dusu pa ostave susu…Da dusa moze bez ociju dokaz su slepi ljudi,a I oci bez duse cest su slucaj.Oci,tacnije pogled je deo covekove mimike iz koje se zaista dosta toga moze zakljuciti.Iz ociju moze kojesta da se procita,ali zato ima onih koji znaju da se pretvaraju I da kontrolisu oci jer znaju da se njima veruje.Da su oci ogledalo duse ne bi se mogle tek tako kontrolisati kao sto mogu.Kao sto postoje ljudi koji znaju da procitaju pogled,postoje I oni koji umeju da postave zid ispred ociju kako se ne bi videla istina.
Meni je pogled neke osobe najbitnija karika u proceni iste.Nije bitan oblik ociju,kao ni boja,vec ono sto se vidi u dubini pogleda.Ta procena moze da bude I mac sa dve ostrice pa da posle tu osobu posmatram pod velom sopstvene predrasude.Ja sam toga uvek svesna,pa dajem vise prilika da se dokaze suprotno,bilo da je rec o dobroj ili losoj osobi u mojim ocima.Mozda me,posle odredjenog vremena ta ista osoba vrati na tu prvu impresiju,koja me,kako se ispostavlja,malo puta prevarila.Dakle,stvar je u sustini necijeg bica jer svi mi imamo dobre I lose osobine,ali ipak neke od njih preovladavaju.

supergirl
17-10-2008, 00:31
Noću je uvek najteže. Onda kada se svet umiri, povuče u sebe i kada se stanovi uljuljkuju zapljuskivanjem tople vode iz tuša i mekanim pamukom pidžama. Izviru niotkuda i uvlače se prvo pod kožu, u vidu blage jeze, a zatim i u glavu. Tiho, polako gamižu i već osećate nelagodnost od njihovih hladnih pojava, dok na kraju ne narastu toliko veliki, da imate utisak da ne postoji slobodan, neosvojen deo vas koji bi se uhvatio u koštac sa njima. I uvek, nepogrešivo, napadaju tamo gde ste najslabiji. Zašto su strahovi tako nezgodni? Mislila, ne - bila sam ubeđena, pobediće me. Sela sam na rub kreveta i uključila najefikasniji program - racionalizacije. Ti nisi ugrožena, srećna si i imaš sve što ti je u životu potrebno, niko ti neće uzeti osmeh sa lica, niti to želi, niko ti neće ugroziti zdravlje, jer niko ni to ne želi, nema sile koja će zatrti ono što si stvorila i što gradiš. Ništa nije usmereno protiv tebe, ljudi su zatrpani lošim emocijama i frustracijama, to nema veze sa tobom. Nijedna od ovakvih misli kojom bih inače za tren oka prekinula začarani krug, nije bila od pomoći, na neki način je bila smešna, mala, nedostojna i lažna. Ti, draga, sebe ne tešiš, već obmanjuješ. Sve su to fraze, a nijedna fraza nije korisna, posebno ako je istinski ne osetiš i ne razumeš. Najgore je kada sebi ponavljate nešto što zvuči obećavajuće, a ono vas samo blago dotakne i sklizne sa vas, kao kap kiše. Nestane.

supergirl
17-10-2008, 00:32
Mesto prijatelja u mom zivotu

Pogledaj me druze I reci mi sta vidis u mojim ocvima. Znam, ugledao si sjaj srece u njima, to je zbog toga sto ti u mom srcu zauzimas posebno mesto, ono najvaznije. Ti si uvek bio tu da places kada I ja placem, da se smejes kada se I ja smejem… Jos uvek ti nije jasno zasto si bas ti u mom srcu? Evo, objasnicu ti…
One hladne zimske veceri kada sam ja bila slomljena ti si bio taj koji je dosao I pruzio mi ruku, odveo me na lepsi put, put srece, bas ti prijatelju moj! Kada bih ugledala tamnu stranu zivota, ti si bio taj koji me je naucio kako da svako novo radjanje sunca docekam sa osmehom na licu, bas ti prijatelju moj! Cuvao si svaku moju tajnu kao da je ona nesto najvrednije u tvom zivotu, jer si bas ti znao da je ona nesto najvrednije u mom zivotu.
A da li se secas one veceri kada smo zajedno sedeli kraj reke I smejali se nasim nestaslucima iz detinjstva? A potom smo brojali zvezde I bas svakoj zvezdici dali neko ime, tada smo I ti I ja bili veoma srecni, I nismo zeleli da iko unisti tu srecu, I tada si bio kraj mene bas ti prijatelju moj. Cesto smo zajedno sedeli, pomalo tuzni, jer smo se secali prohujalih dana naseg detinjstva. Secali smo se onih dana kada smo brali komsijine jabuke, a on bi nas grdio I pricao nam kako to nije lepo, secali smo se svih nasih “tajnih mesta” na kojima smo se krili kada smo se igrali zmurke. Eh, prijatelju, nedostaju I meni ti dani, dani naseg detinjstva.
Prolaze godine, druze moj, sada su one nase veceri kada smo se igrali zmurke zamenile veceri kada sedimo u nekom kaficu I razgovaramo o nekim plavim ili mozda bademastim ocima… Ali sve su to dani nase mladosti, I svaki nas dan trebamo ulepsati kako najbolje umemo…
Da li ti je sada malo jasnije zasto bas ti zauzimas ono znacajno mesto u mom srcu? Potrudila sam se da ti sto bolje objasnim, ali I sam znas da reci nisu dovoljne da opisu koliko mi znacis I koliko sam srecna sto imam tebe kraj sebe, bas tebe prijatelju moj! Znaj da cu uvek biti kraj tebe, bio ti tuzan ili srecan, jer to su pravi prijatelji. Nosi u sebi ove stihove I seti me se ma gde bio:

Srecu I tugu podelicu s tobom,
Reci tvoje nosicu sa sobom.
E tada
Ces znati koliko mi znacis
Ako nekada I odes od mene znam da ces da se vratis.

supergirl
17-10-2008, 00:32
Kada zabruji proljece u ljudskom tijelu razlije se snaga ljubavi,tada ojaca rijec u covjeku i buja i navire u svim porama njegovim.Tada covjek dobije snagu,nepresusan izvor ljubavi...Pa tako i ja...Ljubav stara koliko i ljudi.Postojala je i onda kada se, mozda, nije tako zvala,a prisutna je i danas i cvjeta u svim najrazlicitijim oblicima donoseci raznovrsne plodove...
Istina je da ne mozemo govoriti samo o jednoj vrsti ljubavi,ali ipak ona nama najdraza je izmedju dvije zaljubljene osobe...http://forum.krstarica.com/images/smilies/smile.gif
Razvijamo se i sazrijevamo,pa tako i nasi pogledi na zivot,ljubav...Zaista,ne bojim se zivota ni ljudi,ali negdje u dubini duse postoji strah da bih te mogla izgubiti.Ne plasim se toliko toga da ces me prestati voljeti,vec da ce drugi uticati na nas,da ces jednom samo morati otici...Bojim se toga iako ne priznajem...ali tisti me to...priznati da ti je stalo do nekog je nesto najteze,ne zbog egoizma,vec iz straha da nestane sve...Sama pomisao da nista nije vjecno me plasi i pitam se dokad ce ovo trajati?Koliko cemo izdrzati...?Znam,nisam vise djevojcica da se zavaravam pricama o princu i vjecnoj ljubavi,ali ipak zelim to...razmisljam o tebi i ne zelim da zaspim,jer java s tobom je ljepsa od sna...(e ovo sam` stvarno pretjerala)http://forum.krstarica.com/images/smilies/smile.gifPonekad sama sebi izgledam smijesna,jos ne mogu da vjerujem da se to meni desava...Davno sam u knjizi procitala:"Da li ljubav pravi budalu od covjeka ili se samo budale zaljubljuju"
Da...ljudi koji vole su smatrani budalama...samo sto je sada lijepo biti budalahttp://forum.krstarica.com/images/smilies/smile.gif...
I opet kad spomenem tebe pomislim na ljubav,samo sto sada priznajem ono sto znam vec odavno,ali ni tebi pa ni sebi nisam priznala....I zato ne volim te zbog toga ko si ti,vec zbog toga ko sam ja pored tebe....

supergirl
17-10-2008, 00:33
Prolece u meni i oko mene


Kazu,prolece je najlepshe godishnje doba. U prolece nastaju zivoti,sve se radja i cveta. A zapravo i jeste najlepshe...
Dani su topliji i Sunce se osmehuje dok nam pruza svoje zlatnozute zrake. Nebo je vedro uz koji beli oblachak,a kisha je topla i blaga. Ptice se vracaju i divno je ponovo se probuditi uz njihovi pesmu.Livade su ponovo sharene...To more cveca se shareni od maslachka,ljubichice do raznih trava i zbunja. Pchele slecu sa cveta na cvet,mravi ponovo vredno rade i nishta vishe nije kao zimi. Zivot se ponovo vraca! U shumama se probijaju sunchevi zraci kroz josh uvek ogolele grane i dopiru do biljaka prolecnica koje zameljuju pokrivach od lishca shto tu stoji josh od jeseni. Drvece polako oblachi svoje raskoshne zelene haljine ili cveta i opija me svojim mirisom. Deca se igraju napolju,ljudi sredjuju dvorishta a ja napokon mogu vishe vremena da provedem u prirodi. Dovoljno je da posmatram prirodu kroz prozor i da budem srecna. A kako da ne budem srecna? Hladni dani su napokon otishli a sa njima i moje loshe raspolozenje!
Sedim ispod drveta,slusham zujanje pchela i osetim blag povetarac na mom licu. Uzivam u ovom trenutku i znam da volim prolece!

http://forum.krstarica.com/images/buttons_srl/quote.gif (http://forum.krstarica.com/newreply.php?do=newreply&p=6251531)

supergirl
17-10-2008, 00:34
Школа без дуванског дима мила је свима


Нас две стојимо испред школе, најбоље другарице које деле све тајне, које младост исто искушају али, једна од нас пада... тихо, нечујно... умире.
Гледам те док ми причаш о неким лепим, новим стварима, смејем се а онда у трену махинално тражим свеж ваздух, машем руком... Гледам те кроз сиви облак и застанем у даху, болном даху. Опушак испред нас.
То ме врати на неки нови, прави почетак. Волим те као да смо исте крви само што мојом не тече и никотин. Погледам твоје светлуцаве очи.
Боже, да ли је могуће да ти допуштам то?!
Не дам те, не дам те пороку, хоћу да будеш она иста као пре! Али... како да те вратим на онај прави пут?
Погледај ме, сестро, додирни своје срце и чућеш убрзане откуцаје као да жури да оде одавде и да те одведе... заувек.
Не знам како све то да ти објасним, загрлим те јако и схватам да ти ниси свесна колико се бојим, схватам да ти не схваташ да ћеш можда ускоро, у најбољим годинама имати десет више а то значи да... да ти корачаш пречицом а ја само стазом лагано, без журбе.
Погледај своју косу, мекану и сјајну, моје и твоје дланове. Зар не видиш да ти прсти купе боје маслачка? И зар не схваташ да срце може брже да закуца и без проклетог дима и цигарете? Зар ниси свесна да си још увек дете које неће одрасти ако у џепу носи кутију на којој пише: “ само за пунолетне“?
Немој ти да будеш узрок тога и да ведрину дана твоја цигарета “ краси “.
Хајде, угаси то безазлено зло заувек!
Не тражи мир у једном диму јер само мислиш да пружа задовољство, а у ствари је пречица до дна. А на дну не само ти, већ и ја, и све наше драге особе.
Ја знам, горчина је свуда око нас, ниси само ти изложена томе. Зашто се онда предајеш још већој горчини у устима, у телу? – сад у паузама између часова, а сутра у паузи животних проблема.
Треба рећи НЕ, ваљда је то најтеже, победити себе како си свуда око нас као проклети час који траје читав живот...
Хеј, да ли си свесна да још увек немамо ни оно своје право ЈА!? Где је онда ту логика? Испред других мислиш да си јака зато што држиш цигарету а у ствари си будалица у канџама порока.
Ево прихвати сада ове моје руке иако нам дланови не одишу истим мирисима, хајде, крени полако, немој пречицом. И постани јака, јача од мене, најјача... само победи!
Баци цигарету, и хајмо у ђачку клупу. Даху смрти није место крај наших година! Ми тек стајемо на наше ноге, урадимо то на прави начин. Заједно, јер ја ти нећу дозволити да останеш сама, као луталица. Прихвати спас у несебичној љубави коју ти пружа другарица.
Ја верујем у тебе. Ја верујем у све наше вршњаке, и у оне млађе, и у оне старије. Ја верујем у све ове латице ружа јер, само то смо ми. Нежни, свилени, лепи.
Зато, моја Латице, буди оно што јеси – својим мирисом, својом лепотом улепшај и ово пролеће. И буди узор следећој латици која је почела да вене. Донеси јој мало воде, а онда тако ведре и насмејане поново у школску клупу.
И тада удахни ваздух пуним плућима без страха да ће ти нешто заголицати грло или да ћеш се закашљати до суза.
Али ипак, моја Латице пусти сузу и реци: “ Сад имам своје ЈА! Више нисам у канџама порока! “

supergirl
17-10-2008, 00:34
SEĆAM SE

„Nekada davno,iza devet mora,iza sedam gora,srećno je živela jedna devojčica..:“ Ne,to nije ta priča...Mada bih volela da moja priča tako počinje... Mojoj priči više stoji početak: „Ne tako davno,pre nekih šest godina,bila jednom jedna devojčica koja je prvi put spoznala pravu bol i tugu...“
Prošlo je 6 veoma dugih godina, ali ja se još uvek sećam...Još uvek se sećam tih bolnih i tragičnih događaja iz davne 1999 godine. Kada sam sama , daleko u svom svetu, često razmišljam o svom detinjstvu, o događajima punih emocija i o licima različitog izraza. Tek sada vidim koliko se moje detinjstvo razlikuje od detinjstva mojih starijih drugarica ili moje sestre.
Ponekad čitam stare novine, koje sam sačuvala sa željom da ja i svojoj deci pokažem koliko su tragični ratovi, i kada naiđem na naslov „ NATO PONOVO NAPAO“ u meni se bude bolna sećanja na taj trenutak , ali sam i pomalo i srećna jer znam da se sve to završilo !
Sećam se ... sećam se veoma strašnih zvukova aviona koji su leteli iznad naših glava, sa neznanjem da se ispod njih nalaze nevina deca ispred kojih je dugačak i lep život. Sećam se svih majki koje su svojoj deci govorile ,, ne brini se, to će proći!,, Ali ja sam duboko u sebi znala za sve one očeve, dede, braće ili prijatelje koji u ovome ratu rizikuju svoje živote za domovinu.
Još uvek su mi u mislima urezane slike zgrada u plamenu i porušenih mostova, još uvek se naježim na svaki zvuk nalik sireni jer svaki u meni ponovo budi onaj isti osećaj straha i bespomoćnosti. Još uvek me noću trgnu iz sna bolni jecaji majki i plač dece... Ne prođe dan a da se,prolazeći pored skloništa u mojoj zgradi,ne setim vremena provedenog zatvorena u njemu,ne znajući šta se dešava i iščekujući najgore.
Sebi uvek postavljam ista pitanja : kako? zašto? zbog čega? Kako se ne dogovore da ne bude rata, zašto narušavaju mir u kući punoj ljubavi i zbog čega odvajaju očeve od svojih porodica. Rat će uvek biti veliko zlo. Zlo koje je nanelo štetu celom svetu, zlo zbog kojih nevini ljudi stradaju ili čak odu sa ovoga sveta.
Taj prizor zauvek ću pamtiti, tužna lica na ljudima koji pokušavaju izbeći svaku moguću opasnost sa saznanjem da bi se svakog trenutka moglo nešto loše desiti.
Sada sam svesna da sve to ipak i nije jedna velika i tužna bajka koju je moja mama meni pričala da bi me utešila...Znate ona o tome kada dođe princ na belom konju i spasi sve...I sve se na kraju srećno završi. Život nije bajka,niti se uvek završava srećno. Ima svoje uspone i padove,ima svoje dobre i loše strane.Ali poput bajke,i on ima zlih veštica i čarobnjaka,okrutnih zmajeva i gusara koji na sve načine



pokušavaju da dobiju nešto toliko bezvredno po cenu sreće drugih ljudi i ne mareći za posledice.
Ali na veliku sreću , u mom životu postoje 3 veoma važne osobe: moja mama, tata i sestra. Oni su mi pomogli da prebrodim sve te teške mesece, i na svaki mogući način hteli su da mi odvrate pažnju od okrutnih posledica rata. Oni su mi pomogli da se u toj svojoj bajci osetim kao princeza za koju život ide dalje i za čiju priču ipak ima nade da ima srećan kraj... Zahvaljujući njima koji su prosvetlili moje detinjstvo, ja sada na rat imam samo ružnu uspomenu.

supergirl
17-10-2008, 00:35
~*Razlika izmedju ljubavi i zaljubljenosti*~


Koja je razlika? Ljubav prepoznaje stvarnost, a zaljubljenost je - odbacuje. Kada ste u ljubavi imate zdrav i realan pristup bilo kom problemu u vezi. Ali, to naravno ne znaci da ljubav pokusava da umanji vaznost problema koji je nastao, naprotiv, ona ga sagledava iz svih uglova i na partnerima ostaje da daju adekvatno resenje.

Zaljubljenost odbacuje drustvene, rasne, obrazovne, karakterne razlike koje ce kad tada da isplivaju na povrsinu. Zaljubljenost govori da to nije vazno, da ako se vole sve ce to samo od sebe da se resi. E pa nece! Mogu jedno vreme da se prikrivaju ali kad tad ce isplivati na povrsinu. Zaljubljeni par prelazi preko svih razlika.

Morate uzeti u obzir da voleti nije lako, ne zna svako da voli. Moze neko biti i brizan i nezan ali ako ne zna da voli sve propada. Vecina ljudi se plase ljubavi, zele da je imaju ali je se plase. Ustvari oni se plase da se otvore nekom, jer tada postaju ranjivi.

supergirl
17-10-2008, 00:35
~*SRCE*~

Čovek kada šeta šumom noću ne vidi ništa.... ni mesec ni zvezde, ni stabla ni životnije... misli da je sam i vidi samo tamu. I kada dođe na kraj šume, pred liticu vidi samo ponor i nema ideju kako i gde ići dalje. I kada iz mraka izađu neki ljudi koji mu pruže ruku i kažu da nije sam, čovek shvati da ne luta sam šumom, da nije sam u tami.
Kada voliš nekoga daruješ mu srce. I to srce nikada ne možeš dobiti nazad. Ono zauviek ostane kod toga nekoga, ponekad stoji, spremljeno u ormaru za bolje dane, ponekad se slomi. Kada ga daruješ, ne pitaš šta će ta osoba učiniti sa njim. Znaš samo da kada se udaljiš od svog srca osjećaš teskobu i tugu. I kada daruješ to srce, kada je kod nekoga i kada mu ne možeš blizu, tada dođe vrijeme da ti naraste novo srce. Ne isto, slično ali ipak drugačije. I kada to srce naraste, kada sazrije i popuni prazninu u kojoj je stajalo ono staro srce, tada dođe vrijeme da daruješ novo srce. I to srce nije isto kao ono staro, nove ljude voliš na novi način... ni lošiji ni bolji, jednostavno drugačiji. Nije moguće zamijeniti nikoga i ništa, moguće je samo preuzeti nečije funkcije, obavljati isti posao... cini se isto, ali nije. Jer srce je jedinstveno, ljubav je jedinstvena. Pomalo posebna i pomalo drugačija.
Zaljubiti se je lako, ali je teško dati srce.... naročito neko novo, neko koje je ponovno naraslo... koje je zamijenilo ono staro... preboljeno srce. Da srce brže raste, bilo bi ga jednostavnije dati... da tako lako ne puca i da se može vratiti... bilo bi puno jednostavnije. Ali ne može.
I onda, ponekad nisi siguran... nisi siguran kome dati srce. Nisi siguran da li ga dati... nisi siguran da li ćeš opet morati čekati da naraste. I u ništa nisi siguran... ali to je tako... i ne moraš bit siguran.
Za neke stvari se isplati riskirati... darovati srce i ne misliti ni o čemu... ne Nadati se dobrom, ne strepiti od lošeg... samo se prepustiti valovima života. Vreme će pokazati koliko su naše odluke pametne, ali to je to... to su naše odluke, to je naše srce i kada ga odlučite darivati... samo je na vama kome ćete svoje srce dati.
Ljubav je teška karta u igri života, a srce nas vodi i pokazuje nam pravi put. Lako se lomi, sporo raste, ali onaj tko ga dobije može se zaista osećati srecnim. Najveći je dar kad nekom pokloniš svoje srce.

supergirl
17-10-2008, 00:37
ČEZNEM DA TI KAŽEM NAJDUBLJE REČI

Ponekad duboko u meni probudi se tuga prošlosti... Nebu sam darovala dušu, za tebe... Jer jedino ti umeš da vratiš sjaj uveloj travi i glas nemom čoveku. Boli me tišina sumraka i teško prolećno sunce kad oživi šapat večnih uspomena.
Hm... Ostajem kući... Ne znam zašto... Mogla sam izaći... Ali eto meni je izgleda lepše kući... Ne znam ni šta da pišem... Od tada nisam ni spavala kako treba... Razmišljala sam - Šta ako više nikog ne budem volela kao što sam njega? Mogućnosti da se to desi nisu prevelike, ali šta ako se desi? Ovo mi se ne sviđa...
Nikada više neću pustiti suzu zbog njega. Kažu da niko nije vredan mojih suza i držaću se toga da ne bih dozvolila da me obuzme plima tužnih osećanja. Ti nisi tu, a tako trebaš mi… Teško mi je da to priznam, ali je ipak tako.
Ne volim kada dođe noć kao što je ova…Kada ostanem sama i više ne moram da glumim pred drugima, kada ne moram najbolje da izgledam baš kad se najgore osećam - to je nešto najgore što može da se nekome dogodi. Volela bih da ti kažem koliko te volim, koliko mi značiš. Čuješ li? Oslušni samo malo, molim te! Čuješ li koliko negde daleko jedno srce kuca i zove te… Čeznem da ti kažem šta još osećam, čeznem da me samo jednom poslušaš, zar tražim previše? Želim da plačem, a suze mi na lice ne naviru, onda poželim da se smejem, a osmeh nije čuo za mene... Poželim da patim, ali ne mogu jer je to baš ono što sad osećam... Poželim život, ali ti nisi tu, a moj život si ti... I tako želim jednu želju za drugom sve dok ne shvatim da si svaka moja želja, moja bol, moj osmeh, moja patnja, moja suza...
U meni se bore razum i srce, vode tešku bitku, bitku u kojoj će samo jedna strana biti pobednik. Mene plaši ona druga, da li ću ja to moći da podnesem… U oba slučaja, biće mi teško… Niko to ne može videti, to je duboko u meni… Mrzim noći kao što je ova, mrzim te zbog toga što još čeznem za tobom, još te vidim kraj sebe, vidim nas i izgleda tako stvarno. Zbog toga počinjem da mrzim i sebe – zbog toga što čeznem da ti kažem:“Nemoj da ideš, dođi, Trebaš mi, Volim te!“
ZATO NOĆAS PREKIDAM SVE. NI JEDNU SUZU VIŠE NEĆU PUSTITI ZBOG TEBE, DOSTA IH JE BILO, NISI IH VREDAN. IZBRISAĆU TE IZ SVOG ŽIVOTA, ZABORAVIĆU I ONO NAŠE LETO, KUNEM SE. VIŠE NE ŽELIM DA ZNAM NI GDE SI, NI S KIM SI. BOLEĆE, ZNAM, ALI PREBOLEĆU – MORAM DA PREBOLIM! I ZNAJ, DOĆI ĆE DAN KADA ĆEŠ SHVATITI ŠTA SI IZGUBIO I POŽELEĆEŠ DA SE VRATIŠ. KAJAĆEŠ SE, ALI BIĆE KASNO, TADA ĆE TE ZABOLETI MOJA BOL, SVAKA MOJA SUZA I SVAKA NEPROSPAVANA NOĆ…
Ako ikada saznaš koliko sam misli poklonila tebi, znaćeš i koliko sam te volela. Ove noći se opraštam od tebe i upućujem ti još jednom sve svoje misli. Sve ono lepo staviću u najlepši dnevnik uspomena. Jer za ljubav, kao i za bol, uvek je potrebno dvoje...

supergirl
17-10-2008, 00:37
RASTAJEMO SE
Sećate li se kako smo se sreli, upoznali i postali bliski? Bliski toliko da nas niko ne rastavi i preotme tajne i želje. Sećate li se svega?
Bili smo deca, jedno drugome strana nepoznata i daleka. Želeli smo da se časovi što pre završe da bismo pobegli od obaveza. Vreme je prolazilo. Svaki novi dan u školi bila je nova radost i nova prilika da sretneš već znana lica i uzvratiš nečiji osmeh. Delili smo dobro i zlo. Zajedno smo lakše podnosili sve grdnje i nepravde, zajedno smo bili jači!
A sada stojimo na raskrsnici sa bezbroj puteva i pitamo se kojim da krenemo. U meni se stalno javlja isto pitanje. Šta će se desiti ako odaberem pogrešan put, slepu ulicu mog života? Da li će biti vremena da se okrenem i vratim na raskrsnicu? Ubeđujem sebe da više na to neću misliti.
Sećanje me vraca 8 godina unazad,proživljavam sve ono što sam i tada i stojim na istom mestu kao i tada,ali ima jedna razlika:tada sam pisala o sreci koja me obliva kao đaka-prvaka,a sada pisem o uspomenama i secanjima iz skole i iz ovih osam razreda
Tada je za mene škola predstavljala jedan nedostižan cilj,nešto nemoguće i neostvarivo ali u isto vreme i novo i lepo.Tada sam po prvi put u životu osetila da mogu da dostignem nebo.
Osetila sam kao da sam na početku nekog novog života..I počelo je..Dobila sam jedan novi dom,porodicu.... Uz pomoć njih sam uvidela vrednost života,,vrednost čoveka samog po sebi, naučila sam da volim i poštujem pre svega.Svaka godina je bila jedan novi izazov, svaka je sa sobom nosila nešto novo,nama nepoznato
Moram da priznam, da mi je na početku najdraže bilo kada sam upoznala novo društvo i sada kada malo bolje razmislim , izgleda da je jedino ono uspelo da opstane tokom svih ovih godina. Sećam se,tada je moje prvo prijateljstvo bilo najvažniji pehar u mom životu. I narednih godina,zajedno smo prolazili kroz sve probleme,nevolje; zajedno smo želeli,maštali,sanjali...zajedno smo voleli! Jer naravno u tom delu našeg detinjstva javile su se prve ljubavi i snovi.Neki su to shvatali,a neki ne..(ali nemojmo sada suditi). Ne kažem da nije bilo teško,ali takodje ne kažem ni da nije bilo lepo.Samo mi je žao što su sve te stvari prošle za tren oka.Kao da sam juče bila ona male sedmogodišnjakinja,željna avantura i provoda,Ni ne sluteći da je na putu da postane čovek.Nisam ni znala da ću ponovo biti dete, ali neki drugim roditeljima,da ću biti sestra nekom usamljenom dečaku ili devojčici,da ću biti uteha najboljoj drugarici,da ću voleti ali drugačije...
I sve se to desilo,sada je sve prošlo.Završio se taj važan deo mog detinjstva.Naći ću neku novu porodicu,nove ljude sa kojima ću deliti svoje snove,želje..novi dom...Ali jedno će ostati isto. Uspomena,sećanje.. ona će zauvek ostati u mom srcu.Istina ponekad želim da se vratim ,ponekad ponovo poželim da dosegnem nebo,ali sada znam da nebo nema granice,da treba ići dalje,ali i ponekad se osvrnuti za sobom,da ne zaboravimo.... Došlo je vreme da jedni drugima kažemo ,,zdravo“ i krenemo odabranim putem. Da li ćemo se opet sresti? Da li ćemo ponovo biti zajedno na ovom mestu i da li ćemo se prepoznati? Ko zna? Polako odrastamo.Krecemo svako svojim putem maste,zelja i nada,niz zivotnu reku mnogih prepreka. Na kraju nam ostaje samo jedno-zakletva da nikada nećemo zaboraviti prošlost koja će nas pratiti do kraja! .
Nikada nemojte zastati, samo koračajte jer život je prepun iznenađenja

supergirl
17-10-2008, 00:38
Nismo ni deca ni odrasli

Odrasli, odrasli, odrasli….Stalno cujem ovu rec. Svi spominju kako odrasli mogu ovo, mogu ono, smeju da idu tamo, mogu da rade sta zele. Kada sam bila mala stalno su mi govorili, kada odrastes moci ces i ti.
Evo, sada sam odrasla. I sta sad? Sad cu kao moci da radim sve sto pozelim. Varate se! Opet zavisim od roditelja. Opet moram da ih pitam:``Mama, jel mogu da ostanem u gradu do 2h, ima super zurka u tamo nekom kafeu``. Nista se nije promenilo! Kada sam bila mala, I kad napravim neku glupost, oproste mi, zato sto sam mala. A sad? Sad mi nista ne oprastaju. Jos me I okrivljuju za tamo nekle stvarri koje je uradio moj brat. Zelim da budem velika. Da me svi posmatraju , kao eno je ona velika devojka! Kada sam imala sest godina, stalno sam oblacila mamine suknje, koje su meni bile kao haljine, I obuvala mamine cipele sa stiklom. Onda bih stala ispred ogledala I satima pevala I igrala. To me je cinilo srecnom. Osecala sam se kao velika osoba. Sada jesam velika. Hocu da nosim cipele sa stiklom, idem u grad, da se vracam kasno, da budem odgovorna, da se I ja pitam za nesto. Eto to bih volela. Mozda ce to sa godinama doci. Videcu! Pa cu vam za nekoliko godina reci. Mada, kad malo bolje razmislim, meni je lepo ovako. Kazu da je ovo najlepsi period u zivotu. Ja jos ne mogu suditi o tome, jer ne znam kako ce biti posle. Znate li kad sam shvatila da sam velika? Tokom letnjeg raspusta sam skoro svake veceri izlazila u grad. Preko dana sam nosila pantalonice, majcu, vezanu kosu…. A uvece? Suknjica, majcica, sandalice sa stiklom, pustena kosa, sminka, torbica… Da me covek ne prepozna. Totalno druga osoba. I onda se pitam, sta se to desilo sa mnom? Kako sam se tako brzo i iznenada pretvorila od male devojcice u devojku. Cudno je to!
Moze li mi neko sad reci? Sta smo mi sad Jer smo deca, ili smo odrasli? Razmisljala sam skoro o tome, ali nemam odgovora. Mislim da smo negde na prelazu, kao velika deca. Eto, nasla sam odgovor. Sad kad me neko pita sta smo, reci cu da smo mi, velika deca. Jel sam u pravu?

supergirl
17-10-2008, 00:38
Zemlja ne pripada čoveku već čovek
pripada Zemlji




Svaka mašina koju je čovek napravio da bi olaksao sebi život, ispušta otrove u prirodu. Oni nikome nisu upadali u oči i niko nije smatrao da tome treba naći rešenje. Svaki sprej značio je trovanje i smanjenje vazdušnog omotača, svaki fabrički dim smanjivao je mogućnost udisanja svežeg vazduha... I tako u nedogled, sve dok se jednog dana nismo našli u poziciji da ne vidimo susednu zgradu od zagađenja,izduvnih gasova i smoga. Nije ništa bolje ni u nekim porodicama, u kojima roditelji puše u prisustvu svojih beba, i od malena ih truju. Šta je potrebno da se desi pa da čovek shvati da sve to što radi, ne radi u svoju korist? Naučnici svakodnevno upozoravaju na opasnost od štetnih gasova, na smanjenje vazdušnog omotača, topljenje glečera, globalno zagrevanje... Mi samo zadovoljni odlaskom na svež planinski, ali neće ni te planine, na kojima svakodnevno niču nove kuće, hoteli... biti naša pluća, naš spasilac. Njihova malobrojna drveća prestace da dišu za nas.
Ne treba zaboraviti divnu izreku: ,,Mi ovu planetu nismo nasledili od naših očeva, već smo je pozajmili od naših unuka“. Svi dobro znamo šta radimo sa nasledstvom, neko ga potroši, mnogi unište a retko ko ga čuva i neguje. To isto važi i za ovu planetu. Čovek se ponaša kao da je ono tu za njegovog života, a zatim umire s njim. Ne! Mi smo sve ovo pozajmili od naših nerodjenih i treba to da im ostavimo.

supergirl
17-10-2008, 00:39
Ljubav nije luksuzni predmet za nejake tipove i ponizne. Ljubav nisu suncane pjege koje neko dobije, a neko ne. Ljubav nije ni slaba ni slijepa. Ona pretpostavlja stvari koje nisu u trendu: živjeti jednostavno, moci se odreci, zauzeti se, biti vjeran.

Ljubav ne smijemo zamijeniti sa sentimentalnošcu ili milostinjom iz milosti i milosrda. Ljubav nema nikakve veze sa solidarnošcu u jakim grupama i strankama, gdje se pomaže samo sebi i sebi jednakima.

Ljubav znaci voljeti ljude. Konkretne ljude, ne apstraktno covjecanstvo. Ljude koji su u potrebi i uz koje možemo stati, ljude kojima možemo podariti utjehu, ohrabriti ih, ljude koje možemo usreciti.

U ekonomiji ljubavi moraš dati više nego što posjeduješ. Moraš dati sebe.

Cvijet treba sunca da postane cvijet.

Covjek treba ljubav da postane covjek.

Ljubav: zraciti toplinu, a nikoga ne raniti.

Biti vatra, a nikoga ne spržiti.

Ljubav znaci imati srca za drugoga.

Ljubav je velika avantura ljudskoga srca.

Kultura srca ništa ne unosi ali sve mijenja,

tvoje razmišljanje, tvoje cinjenje, tvoje osjecanje

i tvoje govorenje - citav tvoj život.

Ljubav: nije covjekov pronalazak - ona je pronalazak Božji.

malo izmenjajte neke reci...
http://forum.krstarica.com/images/statusicon/user_offline.gif http://forum.krstarica.com/images/buttons_srl/quote.gif (http://forum.krstarica.com/newreply.php?do=newreply&p=6672607)

supergirl
17-10-2008, 00:40
Стварност

Док у врата наше савести удара бол који из часа у час све јаче куца, оно мало нас што остаје, бори се за љубав, истину и правду. Претварајући прах у злато, верујемо у добро, ма колико га мало постојало. И када се загледамо у будућност, осетимо мало дашка ветра који нас у исто време и расхлађује и повређује.
Да, то смо ми. У очима пуним суза, осећамо нежност која нас води ка једном новом свету, пуном маште и воље и прати наш сјај и води нас у небо.
Људи смо и водимо се за оним што познајемо. Водимо се за срећом која нас чека и за пламеном који нас пече, али и примамљује.
Заклопимо очи и водимо се за светлуцавом маглом која нам праши очи. О, како је лепо видети све сјајно и нестварно! Али, да ли је стварност заиста тако сјајна и бескрајна? Да ли је она заиста тако светлуцава и нежна? И шта ће се десити ако се та прашина скине са очију?

supergirl
17-10-2008, 00:42
'Jedna moja impresija''
Budilnik. Jeziv zvuk - udaram telefon pokušavajući da isključim alarm, ne bih li opet zaspao, bar da to bude još pet minuta. Dok pogodim dugme zapravo shvatim da nema svrhe. Ustajem. Voda koja udara u lavabo preteruje (zašto je ujutru ovoliko bučna?!) I onda se onako mokar pogledam u ogledalu. Pomislim - samo ti si budala pa ustaješ posle onakve noći. Ali nisam. I ona ustaje. I videćemo se opet.
Kafa. Topla, iz aparata. Sedam pored prozora da udahnem malo jutra. Sunce. Mami smešak. Mora. I tako, deset minuta prolazi. Za dvadeset minuta treba da budem u školi. Nema veze. Kafa, toplo jutro, i blag, topao vetar. Rasanim se, krenem da se oblačim. I dalje mislim na nju. Nekako je škola baš daleko. A sinoć je bilo lepo. Ih, lepo – fenomenalno.
Ostavljam šolju, samo još do sobe po sat da odem, i to je to. Nedelja.

supergirl
17-10-2008, 00:43
Prijateljstvo

Zajednicko u svim temama o prijateljstvu je da se bez njega ne moze ziveti. Sa prijateljima se mozemo tesiti saznanjem da bez obzira na to kolik smo losi, postoje losiji. Pravi prijatelj bi uvek trebao da bude tu, uz nas, da nas utesi i saslusa. Treba razlikovati prijateljstvo od drugarstva, jer je ono mnogo dublje, dragocenije, lepse i duze traje. Ona prava prijateljstva traju cak iz skolske klupe pa do groba. Prijateljstvo je jaka veza imedju tebe i tvog prijatelja.
Moja najbolja drugarica/ drug se zove......Nase prijateljstvo traje jos o prvog razreda, i ono je pravo a ne kao ona lazna koja je raspuknu jako brzo. Ona ume da me saslusa, kad mi je tesko, ume da me utesi, kad niko za mene nije bio tu, ume da se smeje zajedno sa mnom, ume da place, ona je pravi prijatelj.
Treba pomoci prijateljima, kad im je tesko, a ne dokazivati se kad su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti reci nasih neprijatelja, vec cutanja nasih prijatelja. Nemoguce je odrediti trenutak radjanja prijatelja.
Onaj ko ti drzi ruku, adotice srce je pravi prijatelj.
Svako vidi kako izgledas, mada samo pravi prijatelj zna ko si ti ustvari.
Mozda je Bog zeleo da tokom zivota upoznas razne ljude, zato da mozes da cenis i budes zahvalan kad upoznas one prave.

Istina je da ne cenimo ono sto imamo sve dok to ne izgubimo. Tako je i sa prijateljstvom, treba ga ceniti i postovati dok ga jos imamo.....

mersija
17-10-2008, 21:37
Ma bravo @supergirl,super ideja....:)

Nadam se ce se ovaj tvoj trud isplatiti i da ce nekome biti zaista od velike koristi....

Super odradjen posao,ja nazalost nemam nikakvu temu "sada",sto neznaci za ubuduce da ti se necu pridruziti u ovoj temi...

NeXeN
17-10-2008, 23:03
"Ovde lezim ja Nermin,ubi me Validino duhonosno razmisljanje i ovaj sofizam lazljivac"

supergirl
03-06-2009, 10:34
Uvijak pali kada u sastavi iz zrpskog jezika ubacite citate kao sto su:

Čapek
"Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."

Čehov
"Nema i ne može biti pravednog bogatstva."

A.G. Matos
"Postati čovek je lepše nego postati kralj."

Aristotel
"Nemoguće je da se sve dokazuje."

Beket
"Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine."

Bjelinski
"Ima istina u koje nije dobro verovati."

Darvin
"Nisu loša vremena, nego čovek."

Deepak Chopra
"Najlakši način da dobijete ono što želite je da pomognete drugima da dobiju ono što žele."

Don Huan
"Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put prede sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha."

Dostojevski
"Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao."

"Oni koji umeju da govore, govore kratko."

Eddi Rickenbacker
"Hrabrost je kada činite ono čega se bojite. Ne može biti hrabrosti ako se ne bojite!"

Fejdo
"Sve mane kada su u modi postaju vrline."

Gabriel Garcia Marquez
"Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate."

"Uvek će biti ljudi koji će hteti da vas povrede, ali trebate nastaviti verovati, samo budite oprezni."

Gorki
"Ne sudi - da ti ne sude."

Henri Ford
"Ne postoji osoba koja nije sposobna da uradi više od onoga što misli da može."

Heraklit
"Znati mnogo stvari ne znači biti mudar."

Herman Hesse
"...imamo u duši i sve ono što je ikada živelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali....svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi."

Hipokrat
"Za oporavak je potrebno vreme, ali takođe i pravi uslovi."

Ibn Zafar
"Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj bližnje po prstima."

Italijanska poslovica
"Sećanje na patnju udvostručuje sreću."

Joe Namath
"Ako nećeš ići celim putem, zašto bi uopšte išao?"

K.G.Jung
"Za potpuno osvešćenje je neophodan bol."

Kant
"Lepo je ono sto nam godi, a da pri tome nemamo nikakav interes."

Kineska poslovica
"Ne obara se svako drvo prvim udarcem."

Kipling
"Šta vredi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu."

Lao Ce
"Ko zna da ne zna - najveći je."

Latinska poslovica
"Živi kako možeš, kad ne možeš onako kako hoćeš."

Lenon
"Život je ono sto ti se dešava dok ti praviš planove za život."

Lessing
"Mnogi greše iz straha da ne pogreše."

Lippmann
"Kad svi misle isto, znači da niko ne misli dovoljno."

Skorpija
03-06-2009, 10:42
Prijateljstvo

Zajednicko u svim temama o prijateljstvu je da se bez njega ne moze ziveti. Sa prijateljima se mozemo tesiti saznanjem da bez obzira na to kolik smo losi, postoje losiji. Pravi prijatelj bi uvek trebao da bude tu, uz nas, da nas utesi i saslusa. Treba razlikovati prijateljstvo od drugarstva, jer je ono mnogo dublje, dragocenije, lepse i duze traje. Ona prava prijateljstva traju cak iz skolske klupe pa do groba. Prijateljstvo je jaka veza imedju tebe i tvog prijatelja.
Moja najbolja drugarica/ drug se zove......Nase prijateljstvo traje jos o prvog razreda, i ono je pravo a ne kao ona lazna koja je raspuknu jako brzo. Ona ume da me saslusa, kad mi je tesko, ume da me utesi, kad niko za mene nije bio tu, ume da se smeje zajedno sa mnom, ume da place, ona je pravi prijatelj.
Treba pomoci prijateljima, kad im je tesko, a ne dokazivati se kad su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti reci nasih neprijatelja, vec cutanja nasih prijatelja. Nemoguce je odrediti trenutak radjanja prijatelja.
Onaj ko ti drzi ruku, adotice srce je pravi prijatelj.
Svako vidi kako izgledas, mada samo pravi prijatelj zna ko si ti ustvari.
Mozda je Bog zeleo da tokom zivota upoznas razne ljude, zato da mozes da cenis i budes zahvalan kad upoznas one prave.

Istina je da ne cenimo ono sto imamo sve dok to ne izgubimo. Tako je i sa prijateljstvom, treba ga ceniti i postovati dok ga jos imamo.....

BRAVO u potpunosti se slazem sa tobom. DA SI birala i birala :ruka: bolju temu ne bi odabrala. PCELICE VRIJEDNA:069::pljesak:

superbaka
03-06-2009, 20:48
U mojim snovima si savrsen!

Cesto mi se tvoj lik pojavljuje u snu. To andjeosko lice koje i nakon toliko vremena ne mogu izbrisati iz glave, iz srca u kojem si ostao urezan zauvek. Osecam te pod kozom, kao da mi umesto tople krvi ti teces kroz vene, kao da nikad neces nestati!
Uvek se iznova pojavljujes u mom snu na trenutke koji traju poput vecnosti, jer u snovima si tako savrsen, nasa ljubav je savrsena...zelim da to traje zauvek.
Nekoliko trenutaka me preplavljuje osecaj da sam tako zasticena, voljena. Medjutim, ubrzo shvatim da sam u stvarnosti naivna devojka koju si lagao.
Pitam se, kako neko moze povrediti osobu za koju je uvek govorio da je voli i pricao sve price u koje sam poverovala, a bile su samo reci koje ti nisu i nece znaciti bas nista. Verovala sam ti, jer sam bila zaljubljena, a ljubav je uvek slepa.
Ti si to vesto iskoristio. I sada se plasim pomisli da me je izdala osoba koju sam volela najvise od svega, kojoj sam se divila, a tako si me razocarao.
U tvoj zivot je dosla ona koja ti mozda znaci sve, al to nije vazno. Za tebe sam bila samo broj...jedna devojka koja te iskreno i ludo volela. Al tako je to uvek bilo u zivotu. Zaljubljeni su uvek patili, bili ostavljeni, prevareni!
Zasto te ne mogu jednostavno zaboraviti? Ne znam, ne mogu se boriti protiv sebe, svog srca, previse sam slaba. Znam da ovu prazninu koju osecam, koja me svaki put skrsi, polomi sve u meni mozes samo ti ukloniti.
Proganja me misao da te druga ljubi, ta misao mi neda mira...Iako si me izdao, razocarao zauvek cu te pamtiti kao savrsenu osobu jer si takav u mojim snovima, andjele!