Nocne sonate za malog princa

[hurmasica]

Veceras je mjesec slicio na priguseni osmjeh jednog usnulog malog princa.Oko njega kao siva prasina padali zraci sunca sto se stidljivo naslucivalo sa one druge strane plave planate.Dugo su mi oci bile prikovane na taj tamni dragulj.Uzdisala sam od uzitka sto mi je pruzala ta ljepota.

Fascinatno tamno platno i srebrenik skoro pa citav nagrizen zakacen i ostavljen da mu se insansko oko divi.Aksam najavljeni musafir sa ovom prelijepom hedijom.Hrsuzi malehne zvjezde.

Ne znam zasto ili ne zelim znati zasto mi u svemu tom na um padnes ti.Proletis mi kroz misli.U tim trenutcima meditacije ,kad se stapam ili pokusavam stopiti sa materom prirodom pozelim da si tu, da skupa disemo jedno pored drugog,svim sto nam je Svevisnji dao osjetimo smisao svoje egzistencije.

Pozelim da mi pomognes i da ti pomognem da pronadjemo sebe u sebi,da se otresemo balasta proslosti,da skinemo kosulje koprene,operemo rane iz minulih bitaka,nadjemo srecu i podijelimo je sa onima koji nam dunjaluk znace.Pozelim da na kraju saznam pravi razlog sto su nam se zivotne jednosmjerne ulice ukrizale i dali cemo ponijeti nas u sjecanjima onda kad dodje vakat da izgubimo jedno drugo iz irisa ociju nasih.

[hurmasica]

Navikla na sebe.Na ovu zenu zarobljenu u carobnom krugu.

Na lazi koje 100 puta izgovorene jezikom tisine pretvore se u

istinu.

Kroz zamagljeno staklo jesenje nostalgije ugledah tobe.

Jesi li tu zakasnjeli vlak na peronu zivota?

Pozlaceni ram zu sivilo,kap kise u uzeglom pijesku rijeci sto se

kovitlaju nosene na krilima pustinjskog vjetra samoce.

Trebam li tebi otvoriti cesmu na srcu,sadrvane moje duse

pokazati?

Pustiti da se na njima napijes,osjetis ukus i miris moje baste.

Trebam li tebi pokazati dugu iznad glave bosonoge djevojcice

sto jos nemarno i bezbrizno gazi rosu moje mladosti.

Trebam li tebi pokloniti sefede iz sehare mog sevdaha?

Trebam li tebi precutati ono sto slutis i po ko zna koji put

gledati te u oci tvoje pendzere nebeske?


Trebam li tebi brati poljske cvjetice,plesti vjestim prstima

vijenac od uzdaha?

Trebam li tebi sapnuti u polutami:

“Kasno je da bih se san pretvorio u zivot,rano je da bi zivot

postao san!”

Pa ipak…!?

Kad stane ovaj sahat i ugase se svjetla u zjenici znat cu da je

sreca uzdahnut i izdahnut jednom kao insan,duboko cijelim

bicem zrak ispunjen nadom da je ovo sutra kome poklanjam

juce.